Hrvatska i Srbija: vječna (a)simetrija

0
148

Hrvatsku Srbija interesuje preskriptivno, dok Srbiju Hrvatska interesuje deskriptivno; drugim riječima, Hrvatsku interesuje ona Srbija kakva bi, po dominantnim hrvatskim željama, trebala biti, dok Srbiju interesuje Hrvatska kakva zaista jeste

Pixabay

U aktuelnu srpsku vladu, izglasanu prije nekoliko nedjelja, ušao je kao ministar i Tomislav Žigmanov, politički lider hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Daleko od toga da je Žigmanov prvi Hrvat koji je ministar u srpskoj vladi. Oliver Dulić iz Demokratske stranke bio je Hrvat, a često se potencira da i aktuelna premijerka Ana Brnabić ima, između ostalog, i hrvatsko porijeklo. Ipak, pošto Žigmanov dolazi iz nominalno hrvatske stranke, odnosno političke opcije za koju listom glasaju upravo pripadnici hrvatske nacionalne manjine, to nipošto nije isto.

Piše: Muharem Bazdulj

Brojne su godine prošle otkad se takav razvoj događaja priziva sa raznih adresa iz Hrvatske. Svi već godinama trube o potrebi za „simetričnim rješenjima“. Ko biva: Ako je Milorad Pupovac ministar u Vladi Hrvatske, i Žigmanov mora biti ministar u Vladi Srbije. Pojedinci vape i za većom simetrijom: od broja poslanika u parlamentu do financijskih izdvajanja.

Na prvi pogled, to nekom može zvučati skoro pa logično, ali napravimo ipak mali istorijski ekskurs. Na posljednjem predratnom popisu, 1991. godine, u Hrvatskoj je bilo blizu šest stotina hiljada Srba. U isto vrijeme, u Srbiji je bilo jedva stotinu hiljada Hrvata. Da i ne pominjemo da u tom trenutku Srbija ima duplo više stanovnika, dakle, skoro deset miliona naspram skoro pet miliona u Hrvatskoj. U apsolutnim brojevima Srba u Hrvatskoj je šest puta više, a ako gledamo procentualno, čak dvanaest puta više.

Predaleko bi nas ovde odvelo kad bismo priču vraćali na mjesto Srba u Ustavu SR Hrvatske, na endehazijski genocid, na cijelu istoriju Srba u Hrvatskoj i njeno poređenje sa istorijom Hrvata u Srbiji. Dovoljno je reći da tu simetrije nema i da je praktično nikad nije bilo.

Da Vas podsetimo:  Gde je mesto Srbije u svetu koji nastaje

Ako pogledamo na popise stanovništva iz 2011, ponovo ćemo vidjeti asimetriju. Hrvata je u Srbiji sada oko šezdeset hiljada, dok je Srba u Hrvatskoj oko stotinu i devedeset hiljada. Grubo govoreći, u odnosu na dvadeset godina ranije, u Srbiji je ostalo dvije trećine predratnih Hrvata, dok je u Hrvatskoj ostala jedna trećina predratnih Srba.

Opet bi nas predaleko odvelo dubinska analiza ova dva demografska pada. Na teritoriji Hrvatske se ipak vodio rat, za razliku od teritorije Srbije (ako izuzmemo NATO bombardovanje iz 1999). Pritisci, hajke, prijetnje i provokacije kroz koje su prošli Hrvati u pojedinim vojvođanskim seoskim sredinama nipošto nisu za zanemarivanje, ali ipak ih je teško porediti sa pravim ratnim djelovanjima u dijelovima Hrvatske dominantno nastanjenim Srbima. Ako se događaji iz Hrtkovaca s proljeća 1992. mogu opisati kao etničko čišćenje, valja pojasniti da ipak nije bilo ubijanja koje je po pravilu pratilo etničko čišćenje u ratnim zonama.

Pa opet, ti zlosrećni Hrvati iz Hrtkovaca natjerani ni krivi ni dužni u izbjeglištvo, mogli su eventualno osjetiti barem trunku pravne satisfakcije kad je i zbog onoga što je radio u Hrtkovcima u Hagu osuđen Vojislav Šešelj. Istovremeno, na tom istom tribunalu, za zločine nad Srbima u Hrvatskoj nije osuđen apsolutno niko, niti jedan pojedinac, ni jedan jedini. Često se govori kako kod nas Haški tribunal piše istoriju. Po toj istoriji, zločina nad Srbima u Hrvatskoj nije bilo.

Ali, nije pitanje (a)simetrije svedivo samo na (dnevnu) politiku. Nedavno je na jednoj konferenciji u Banjoj Luci, Božo Skoko primijetio da je Hrvatska svako malo tema srpskih medija, dok Srbije u hrvatskim medijima ima mnogo manje. Njegovi sagovornici iz Srbije imali su potpuno obratan dojam. Vrijedilo bi napraviti sistematično istraživanje, ali meni se na nekom malom medijskom uzorku čini da Skoko nije u pravu. Primjera radi, ako uzmemo dvije najdugovječnije (i, kako se to kaže, kultne) televizijske emisije: „Nedjeljom u 2“, odnosno „Utisak nedelje“, mnogo je češće da u zagrebački studio dolaze gosti iz Srbije, nego što u beogradski studio dolaze gosti iz Hrvatske.

Da Vas podsetimo:  Srpstvo u Crnoj Gori kroz vekove

Slično je i kod umjetničke razmjene. Srpski filmovi skoro svake godine budu na top listama najgledanijih u hrvatskim bioskopima, dok je hrvatski film u Srbiji ograničen na festivale.

Specifična je, na prvi pogled, situacija sa književnošću. Jedina tri savremena srpska pisca za koja kod hrvatskih izdavača ima mjesta su Dragan VelikićSvetislav Basara i Marko Vidojković. Hrvatski pisci koji su u Srbiji prisutni, i to sa više knjiga, su, između ostalih: Miljenko JergovićAnte TomićBoris DežulovićVedrana RudanĐurđica ČilićMagdalena BlaževićRobert PerišićZoran FerićOlja Savičević-IvančevićRenato BaretićJosip MlakićIvan LovrenovićDamir KarakašVlaho BogišićMarko TomašMarko Pogačar itd. Onih sa po jednom knjigom je tek tušta i tma. I nije baš da je hrvatska književnost toliko bolja, odnosno da je srpsko izdavaštvo toliko produktivnije. Ima to veze sa vrstama radoznalosti, koje bi se u desosirovskoj igri riječi mogle opisati ovako: Hrvatsku Srbija interesuje preskriptivno, dok Srbiju Hrvatska interesuje deskriptivno; drugim riječima, Hrvatsku interesuje ona Srbija kakva bi, po dominantnim hrvatskim željama, trebala biti, dok Srbiju interesuje Hrvatska kakva zaista jeste.

A i to je opet asimetrija.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime