Hrvatska poluga za peglanje istorije

1
1330

Kad se fraza „osuđujemo sve totalitarizme“ spusti na nivo državne politike, ona postaje revizionistički malj, poluga za peglanje istorije

Danas na katoličku uskršnju nedelju, a pravoslavnu cvetnicu, Hrvatska broji svoje blagoslove – članstvo u EU, more, lepota otoka, „Igra prestola“ u Dubrovniku, dobro uhodana istorija izgovora i, uz malo sreće, kineski kapital u nizu projekata. Uz to, Italijani su uglavnom u Italiji, Mađari u Mađarskoj, „Donaušvabe“ u Nemačkoj i Austriji, Srbi u Srbiji, Jevreji u Izraelu. Hrvatska bi mogla biti mirna, a nije.

Na primeru Hrvatske dolazi do izražaja čitava razmera političke, diplomatske i kulturne dobrobiti što, pored one očite ekonomske koju ne treba posebno objašnjavati, donosi članstvo u EU za bilo koju, posebno malu zemlju. Ako nekome u gornjoj rečenici zazvoni ironija, ona nije namerna. Ironija se sasvim sporedno ugnezdila u frazi o „korisnom članstvu u EU“, onako kao što bi se reklo da „svaka reč ima rep“.

EU je po svojoj ideji etička konstrukcija, ali ovde se ne radi o tome u kojoj meri ideja odgovara stvarnosti i da li su se one ikad poklapale u bilo kom organizacionom i institucionalnom poduhvatu kroz istoriju. Naprotiv, ovde je reč o tome da je članstvo u EU korisno, i to u sasvim praktičnom smislu svakodnevne ideologije niskog intenziteta, koja u građaninu EU budi osećanje superiornosti nad ne-članovima, još-ne-članovima, kad-na-vrbi-rodi-grožđe članovima i ostalim počekuljama za pridruživanje.

Ovako bi, na primer, izgledao kratki pregled hrvatske državotvorne ideologije od devedesetih godina do danas: Tuđman je došao na vlast uz pomoć ustaške emigracije, ali tvrda desnica je uvek bila samo jedna od struja u njegovom HDZ pokretu. Onda je došao Sanader, koga su svi voleli – i Evropa, i građanska Hrvatska i Srbi iz Hrvatske, ali je na žalost svih ispao lopov i kleptoman. I danas ćete od mnogih u Zagrebu, od ljudi koji uredno demokratski misle i nacionalnost doživljavaju kao administrativnu činjenicu, čuti tužbalicu „…e, samo da nije krao!“.

Nakon Sanadera je počela finalna bitka za ulazak u EU, tokom koje je Zagreb svašta izobećavao Briselu, posebno u oblasti vladavine prava i zaštite manjina. Ali EU kontroliše pre ulaska, posle ne. Sa ulaskom u EU je u Hrvatskoj – u vlasti, na društvenoj desnici, na klerikalnoj kulturnoj matrici – nestala obaveza da se poštuje obećano. Od 2013. u Hrvatskoj počinje rapidna erozija evropskog liberalnog sistema koji je, istina uvek u tragovima, kao mogućnost postojao čak i pod Tuđmanom.

Članstvo u EU je hrvatskoj „dubokoj državi“ – gore spomenutom trolistu političkih, društvenih i klerikalnih institucija – dalo sigurnost da je gotovo sa ustupcima, te da su nestali razlozi za kompromise sa duhom vremena i mesta. Sa ulaskom u EU, službeni Zagreb je postao gori i zloćudniji. Ne odmah i automatski, već sa zadrškom neophodnom da se uhvati misaoni ritam klerikalne i društvene desnice, i razume kako opomene, packe i upozorenja od partnera iz EU više nemaju direktnu praktičnu snagu. Ovog puta, ironija je nameravana.

DVE I PO KOMEMORACIJE U JASENOVCU
Nije slučajno da je problem komemoracije u Blajburgu eksplodirao kao politička bomba tek od 2015. Nije slučajno da je Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske u saopštenju od 15. marta prozvalo austrijske medije i naredilo im! – da prestanu da u komemoraciji u Blajburgu vide ustašku manifestaciju.

Nije slučajno da antifašisti, Srbi, Jevreji i Romi već četvrtu godinu odbijaju da sudeluju u državnoj komemoraciji u Jasenovcu. Nije slučajno, jer Zagreb više ne mora da se drži nijedne moralne obaveze koju je preuzeo 2013. Sve ih je zamenio jednom jedinom preuzetom obavezom da podilazi i dodvorava se političko-desnim i klerikalnim društvenim snagama koje od devedesetih godina rastu u biotopu pod zaštitom države. Tako je i stvorena aktuelna situacija u kojoj premijer Plenković (HDZ), koji sam nije desnica, radi kao serviser hrvatskog desnog pogona.

Prošlog petka (12. april) su organizacije i udruženja Jevreja, Srba, Roma i antifašista držale svoju komemoraciju na mestu bivšeg ustaškog logora Jasenovac. Dva dana posle toga, u nedelju (14. april) je vlada održala službenu državnu komemoraciju. Između ta dva dana (subota, 13. april) je predsednica Kolinda Grabar Kitarović održala solističku komemoraciju pored Bogdanovićevog kamenog cveta na Jasenovcu. Razjurila je svitu da joj ne kvare sliku, pozirala s dostojanstvom Kantovog etičkog imperativa, odlučna da se u njenom činu prepozna kako nije ni s jednima ni s drugima, ni sa antifašistima od petka, ni sa „fašistima“ od nedelje.

Da Vas podsetimo:  SRPSKI KUVARI ZABLISTALI U ŠTUTGARTU: Na Kulinarskoj olimpijadi osvojili 2 medalje!

Dve i po komemoracije u Jasenovcu za tri dana, nije li to preveliki teret istorijskih inpterpretacija za jednu malu zemlju kao što je Hrvatska?

„OSUĐUJEMO SVE TOTALITARIZME“
Verbalna konstrukcija kojom službeni Zagreb prkosi EU, Austriji, Srbiji i kritičarima u zemlji je fraza „osudili smo/osuđujemo sve totalitarizme“. „Kritičari u zemlji“ se u ovom tekstu upotrebljava u oba značenja – za liberalnu opoziciju (liberalno u širem smislu kao otvoreno, slobodnomisleće, humanističko, racionalno, a ne u užem kao ekonomski neoliberalizam!), ali i za sve one kritičare koje je hrvatska istorija spremila pod zemlju, na mrtve, na ubijene.

To u aktuelnoj političkoj praksi izgleda ovako: „Već smo osudili sve totalitarizme, pa zašto nam onda Srbi i Jevreji ne dolaze na državnu komemoraciju u Jasenovac?“ Ili: „Mi osuđujemo sve totalitarizme, pa zašto se onda Austrijanci ljute ako se u Blajburgu slučajno zavijori poneka NDH zastavica?“ Ova je za domaću upotrebu: „Već smo osudili sve totalitarizme, pa zašto se sad neki uznemiravaju kad nas Crkva vraća u kasni devetnaesti vek? Pa nije to tako daleko!“

Kad se fraza „mi osuđujemo sve totalitarizme“ sa relativno neutralnog smisla koji ima u deklaracijama i preambulama internacionalnih dokumenata spusti na nivo državne politike, a upravo se to dogodilo u Hrvatskoj, ona postaje revizionistički malj, poluga za peglanje istorije, platforma za draženje suseda i invektiva za disciplinovanje kritičara u zemlji.

Značenja se kreću u sledećem rasponu: Mi osuđujemo sve totalitarizme da ne bismo osudili nijedan posebno. Mi osuđujemo sve totalitarizme da bismo kamuflirali jedan sasvim određeni. Mi osuđujemo sve totalitarizme kako se nove generacije refleksnih ustaša koje smo sami odgojili ne bi našle u situaciji prigovora savesti.

Mi osuđujemo sve totalitarizme, da bismo izbrisali granicu između uzroka i posledice, podražaja i reakcije, individualne i kolektivne odgovornosti, zločinca i žrtve, prošlosti i sadašnjosti.

„DOBROVOLjNI PRISILNIK KEMPF“
Ako su gornje kvalifikacije previše opšte, evo primera.

Dve sedmice nakon što je hrvatska ambasada u Austriji morala da potpiše spomenutu komandu austrijskim medijima koju je sastavilo ministarstvo u Zagrebu, u Beču je (2. april) u elitnom literalnom klubu „Alte Schmiede/Stara kovačnica“ nastupio hrvatski autor Slobodan Šnajder. Te dve stvari su u vezi, ne direktnoj, ne ni preko tri ćoška, kako bi rekli Nemci, ali sigurno preko dva.

Šnajderov roman „Doba mjedi“ je od februara, kad se pojavio u nemačkom prevodu kao „Popravljanje sveta“ (Die Reparatur der Welt, izdavačka kuća „Zsolnay“), na stabilno trećem mestu književnog barometra ORF-a po čitanosti. Nema sumnje, Šnajder je hrvatski „brend“ na nemačkom kulturnom području, uspešni izvozni produkt, ali za nevolju istovremeno i žestoki nadzemni kritičar u zemlji.

Hrvatska ambasada je pre nekih godinu dana organizovala nastup Miljenka Jergovića u istom bečkom klubu (sa romanom „Rod“, u nemačkom prevodu „Neverovatna istorija moje porodice“), ali to je bilo jednostavnije. Jergović je nekako smireniji. Čak i kad piše oštro, kad kritikuje i proziva, Jergović kod čitaoca pre apeluje na centar za tugu, nego na njegov bes zbog propalog hrvatskog državnog eksperimenta.

Šnajder je direktan, nesmiljen, nepomiren, cinik i poeta u isto vreme, on je i hrvatski i švapski, predstavnik kratke umetničke autonomije u Jugoslaviji osamdesetih godina, sin „dunavskih Švaba“ čiju sudbinu prožetu fikcijom i opisuje u „Dobu mjedi“.

Za one koji nisu čitali Šnajderov roman, reč je o „Georgu Kempfu“ koga Waffen-SS 1941. „dobrovoljno mobilizuje“ i pošalje na Istočni front. „Đuka“ dezertira, aranžira se sa raznim vojskama koje špartaju ukrajinskim pustopoljinama, na kraju i s Rusima, sve ne bi li spasio glavu. Posle rata se vraća u Hrvatsku, jer je tu kuća, jer je on „Đuka“ – Slavonac, Hrvat i Jugosloven, iako ne nužno i komunista. Ali ne da mu se. Kad ostareli „Đuka“ početkom devedesetih šeta po groblju Mirogoj tražeći mesto za sebe kao „prvog Kempfa na toj adresi“, on naleće na HOS-ovce, vojnu formaciju Hrvatske stranke prava, kako na Mirogoju održava ritualnu zakletvu u stilu nacističkih Waffen-SS snaga.

Da Vas podsetimo:  Ne interesuje ih šta kaže Vučić!

„Đukin“ sprovod ubrzo posle toga je mršavo posećen. Pridošli se na prste broje, ako se ne računaju duhovi „Đukine“ rodbine i prijatelja, sakrivenih iza drva i kamena. U jednom trenutku grobljanskom stazom vozi ‘mercedes’, zastaje pored otvorenog groba, iz njega izlazi čovek bez pola lica, ostavi venac sa natpisom „HIAG“, bez reči se vrati u auto i ode. „Samo sam ja od prisutnih znao šta je HIAG“, kaže „Đukin“ sin, alijas Slobodan Šnajder.

HIAG je akronim solidarne organizacije Waffen-SS veterana (Hilfsgemeinschaft auf Gegenseitigkeit der Angehörigen der ehemaligen Waffen-SS). Osnovan je 1951. u Nemačkoj, rasformiran 1992. posle ujedinjenja, ali samo na federalnom nivou, dok lokalne organizacije sporadično postoje i dalje. U Šnajderovom romanu se HIAG epizoda zbiva negde 1993-94, u vreme kad ta organizacija sa osvetljene federalne pozornice prelazi na opskurne lokalne scene, kad žonglira između legalnog i ilegalnog.

Našli jadnog Đuku! Bežao im čitavog života, dezertirao, a na kraju ga ne samo našli, već i sahranili kao svog, nemački Waffen-SS i hrvatski HOS na istom zadatku romansiranja nacizma! Kada je predsednik Jevrejske opštine Ognjen Kraus na komemoraciji objašnjavao zašto u Jasenovac ne dolazi sa vladom, već sa Miloradom Pupovcem, bio je jasan: zato što vlada nije osudila taj jedan, najstrašniji totalitarizam koji se prošetao hrvatskim prostorima, a da ga u istom dahu nije i relativizovala.

A HOS, on maršira i dalje. Službeno ukinut 1993. i integrisan u Hrvatsku vojsku, HOS se dobro snašao u ulozi žive vojne memorabilije. Na godišnjicu NDH, 10. aprila u Splitu je održano počasno postrojavanje pripadnika HOS-ovske 9. bojne Rafael vitez Boban, sve pod uiformama, simbolima i uz prisustvo regionalnih i saveznih predstavnika HDZ-a.

Iz ovoga je jasno da hrvatska ambasada nit je mogla da organizuje, nit nije mogla da ne organizuje Šnajderov nastup u Beču. Prevedeno – ambasadorka Vesna Cvjetković je bila tu, ali kao literat od ukusa, ne organizator, što je uloga koju je ambasada imala u slučaju Jergovića. Ni tu, ni tamo. Mi smo osudili sve totalitarizme – i kad ustaše kolju u Jasenovcu, i kad partizani streljaju na Blajburgu, i kad se HOS-ovci zaklinju po ritualu Waffen-SS, i kad neko u Saboru kaže Miloradu Pupovcu da „sedne na traktor“, što je metonimija za „iseli se u Srbiju“.

PRVI PUT S JAPANCEM NA JUTRENjE
Poseta kineske vladine i poslovne delegacije pre deset dana bila je veliki događaj u Hrvatskoj, do toga da je zaglušujuće medijsko pokrivanje skoro potopilo početak katoličke cvetne nedelje. Od Kine se očekuje ništa manje nego spas hrvatske privrede, koja je od devedesetih uništavana u procesu privatizacije praćene finansijskim, političkim i ideološkim kriminalom.

U laganoj vrtoglavici broje se blagodeti očekivanih kineskih ulaganja, od građevinski zahtevnijih projekata kao što je Pelješački most, preko otkupa bankrotiranih brodogradilišta u Rijeci i Puli, pa do prodaje licence za „muzej iluzija“ (original je u zagrebačkoj Ilici), ili takvih bizarnih ideja kao što je podizanje zabavnog parka „Titolend“ u Kumrovcu.

U tekstu pod naslovom „Konačni kraj hrvatske tranzicije“ (Jutarnji list, 13. april) poznati hrvatski novinar Jurica Pavičić, još jedan od nadzemnih kritičara u zemlji, bavi se „apsurdnom ironijom“ da je upravo „gospođa Ju“, poslovna žena iz Šangaja, zainteresovana da preuzme nekad velelepni, danas narodni kompleks komunističke Političke škole Kumrovcu i od njega napravi repliku „Diznilenda“. Umesto Mikija Mausa, identifikaciona figura bi bio Tito.

Jer, Tito je u Kini brend! „Misses Yu podiže Titolend“, gorko se smeje Pavičić dok reaguje na ambivalentne emocije kojima hrvatska javnost prati očekivani ulazak kineskog kapitala – s jedne strane sreća, neverica i olakšanje, s druge nelagodnost da se na taj teren stiže kasno, da su drugi, Srbija pre svega, bili brži, pokupili više, pa i stid da se došlo u situaciju gde još samo Kina Hrvatsku spasava.

Da Vas podsetimo:  Anđeli Goraždevca

„Da li vam smeta dolazak Kineza?“, bilo je najčešće pitanje koje su reporteri hrvatskih elektronskih medija upućivali prolaznicima na ulici. „Smetanje“ se naravno odnosilo na gužvu, automobile, osiguranje, policiju, specijalne bezbednosne mere, ali, to se ne može sakriti, i na opštu nelagodu pred nadiranjem jedne azijske kulture koja će Evropi uvek ostati strana – osim ako mandarinski u skoro vreme ne zameni engleski kao internacionalni jezik.

I dok su Hrvati dobili Kineze, Srbi u Hrvatskoj su ih pretekli i otišli korak dalje – oni sad imaju Japance. Za početak jednog, to olakšava proces navikavanja na strane kulture. Džon Šođi Masatoši je pripadnik pravoslavne hrišćanske manjine u Japanu, koja broji negde oko 10.000 vernika. Studirao je teologiju u Seminaru Svetog Vladimira u Njujorku, teološkom fakultetu Američke pravoslavne crkve.

Kroz St. Vladimir su u raznim periodima prošli istaknuti teolozi i crkveni velikodostojnici, između ostalog i patrijarh SPC Irinej. Masatoši, reklo bi se, ne radi u struci, već u turizmu. Živi u Puli i organizuje putovanja za grupe japanskih turista po Hrvatskoj, nekad po Kosovu, Makedoniji i Crnoj Gori, nada se uskoro – problem je administrativne prirode – i po Srbiji i Bosni. Albaniju izbegava „jer su tamo divlji“.

Na Kosovu organizuje posete srpskim manastirima i crkvama. „Internacionalno pravoslavlje postoji“, kaže Masatoši, i dodaje – kad se jednom krene na put, a pravoslavne crkvene opštine fiksiraju kao tačke dolaska i komunikacije, onda svet postaje mali. On je tako u Gračanici razgovarao sa monahinjom, čiji je dušebrižnik u Londonu venčavao njenu rođaku, koja se udavala za sveštenika koji je s Masatošijem studirao u Njujorku, a Masatoši bio gost na svadbi, sa još nekim pitomcima iz Njujorka… tako ili slično je bilo, jer su verski, porodični, i prijateljski odnos bili vrlo razgranati, i to preko tri kontinenta i dva okeana.

Nedeljom Masatoši obično dolazi iz Pule za Zagreb da bi u srpskom Preobraženjskom hramu na Cvjetnom placu prisustvovao službi, a posle nje se u prostorijama Srpske crkvene opštine družio s ljudima. „Kako si?“, pita ga žena s kojom se tri puta ljubi u obraz. „Dobrrro“, odgovara on. Sa Srbima u Hrvatskoj, međutim, nije dobrrro. Sala Crkvene opštine je puna posle službe nedeljom, ali, kako kaže Bogoljub Ostojić, sekretar Zagrebačke crkvene opštine SPC, „nema novih“.

GDE SU NOVI, KUD ODOŠE STARI…
Možda je dobro da je mitropolit Porfirije te nedelje (14. april) bio u Sloveniji, jer mu se verovatno ne bi dopao ton da „nema novih“ i „nema misionarenja“. Ne zato što SPC, kao i svaka druga hrišćanska crkva, nema versko, običajno i zakonsko pravo da radi na povećanju broja vernika, barem da ga priželjkuje, već zato što je to u slučaju Hrvatske situacija sui generis. Mnogo osetljiva.

Srbi u Hrvatskoj trenutno čine 4,36 odsto ukupnog stanovništva (186.633, popis iz 2011). Na statističkom vrhu 1921. bilo ih je nešto više od 22 odsto. Godine 1991, nulte godine rata, Srbi su činili 12 odsto stanovništva Hrvatske (581.663, podaci iz cenzusa te godine, bez grupe „Jugoslovena“). Na popisu iz 2001, Srbi su sa 12 pali na samo 4,5 odsto (201.631).

Od izbeglica se u međuvremenu vratila samo petina. Ali ta kategorija ne podiže broj srpske manjine, naprotiv, jer od 2001. postaju statistički relevantni kasni odlasci Srba iz Hrvatske – u smislu da nema rata, nema direktnog pritiska, nema sile, ali nema ni nade u bolje, fali motivacija da se izdrži prolongirani period hrvatskog ekonomskog beznađa i političkog otklizavanja u istorijski revizionizam.

U takvoj situaciji „nema novih“ dodatno spušta motivaciju Srba za ostanak, kao da ono što je tu nije dovoljno vredno da se SPC i službeni Beograd potrude oko njihovog ostanka u Hrvatskoj, već bi ih radije doveli u Srbiju, a onda po Hrvatima još jače udarili moralnom toljagom. Nema novih, ali dobri su i ovi koji su tu, samo da ne odu i oni. Još će Masatoši-san ići po svadbama!

Vesna Knežević
Izvor: RTS

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime