Hrvatska traži ono što je tuđe – Srpsko – treba im reći: Dosta!

1
215

                        KAKO ZAUSTAVITI DUNAV

  • Komunisti i ustaše nad Srbima su izvršili genocid tokom Drugoga sv. rata (i mnogo godina posle njega), komunista više nema, ali njihovu pamet produžavaju ustaše i njihovi akademici i bilo bi zanimljivo podsetiti ih na štošta od onoga čime se hvale i pripitati ih makar o ponečemu što planiraju.
  • Budući da je Hrvatska bila najodanija članica hitlerovske koalicije i da za svoje zločine nad Srbima (a pukovnija Marka Mesića i nad Ukrajincima) nikad nije odgovarala, Srbija bi sada to pitanje konačno morala postaviti i zatražiti sve one prostore koji su Hrvatima „priznati“ pre Drugoga svetskog rata, ali i one koji su joj darovani posle njega.
  • Nemačko iskustvo: „Sačuvaj me, Bože, kuge, gladi i Hrvata“.
  • Treba pokrenuti reviziju državnih granica i „revolucionarnih tekovina“ uspostavljenih zločinom genocida – po onim obrascima po kojima su to činili Broz s Makedonijom, Hrvatskom, Crnom Gorom i Kosmetom ili Lenjin i Hruščov s Ukrajinom.

Piše: Dragoljub Petrović, prof. lingvista i slavista

Hrvati se spremaju da, pozivajući se na katastarske karte iz davnih vekova, traže reviziju granice budući da se korito Dunava u međuvremenu pomerilo prema zapadu, pa se delovi Baranje i zapadnog Srema „našli u Bačkoj“. Neke istorijske činjenice, međutim, nisu se promenile: za zločine nad Srbima komunisti su Hrvate nagradili Baranjom, zapadnim Sremom i uskim pojasom od Vukovara do Neština (ne znam gde su se tada nalazile Vukovarska i Šarengradska ada), a ozbiljni eksperti za međunarodno pravo smatraju da su „unutrašnje granice u svakoj federaciji sastavni deo »dogovora supružnika o zajedničkom životu«, te da se u slučaju »njihovog razvoda o granicama mora ponovo postići dogovor«.

Dovodeći to u vezu sa hrvatskim primerom, francuski pravnik i istoričar Moris Diverže (1917–2014) poziva se na Enciklopediju profesora Robera Filipoa iz 1985. godine, u kojoj je zapisano da je Srbija 1939. godine prema Hrvatskoj bila »teritorijalno veoma darežljiva«. Srbi su tada, da bi je zadržali u Jugoslaviji i da bi sprečili komadanje zemlje poput onog koje su Nemci nametnuli Čehoslovačkoj, priznali Hrvatskoj status federalne države. Stoga, smatra Diverže, ako želi nezavisnost, Hrvatska mora ponovo pregovarati sa Srbima“. U vezi sa svim tim pitanjima, dakle, jasne su dve pojedinosti, od kojih Srbija nije ni za jednu ni kriva ni zaslužna: na uređivanje dunavskoga toka nije mogla uticati (samo je pesnik mogao zapisati „Zaustavite Dunav [i kazaljke stare]“), a za podizanje unutrašnjih administrativnih međa na rang državnih granica hoće se makar još malo okapanja, tj. dogovaranja o tome kako da se to postigne s obzirom na činjenicu da su Srbi deo svoje teritorije 1939. godine prepustili „članu svoje familije“, a ne drugoj državi, i ta se činjenica u novim okolnostima mora ponovo razmotriti.

Velika Hrvatska.- Mapa koncepta Velike Hrvatske, sa njenim maksimalističkim teritorijalnim pretenzijama. Neke od ovih teritorija nikada u istoriji nisu bile deo hrvatske države.

Problem Zapadnog Srema, Baranje i Dubrovnika mora se dići na najviši međudržavni nivo

A zajedno sa tim i problem Zapadnog Srema, Baranje i Dubrovnika mora se dići na najviši međudržavni nivo — i o tome ne može odlučivati nikakva „Badenterova komisija“. U osnovi je slična pozicija i uskog podunavskog pojasa od Vukovara do Neština (kao i pojasa od Konavala do Boke) budući da su komunisti naknadno procenili da je bilo malo ono čime su svoje ustaške saveznike nagradili za Jasenovac pa im Đilas, dve godine kasnije, granicu doveo do Neština motivišući to činjenicom da su tamo imali većinu (i „jesu“: bilo ih je 6.000 – prema 12.000 Srba), a ostalo je nejasno kako se hrvatska granica od Konavala premakla do Boke). Tako je sav prostor dat Hrvatskoj kao nagrada za zajednički ustaško-komunistički genocid nad Srbima i sada vredi potražiti nekakva pravnička tumačenja koja su, nekad, obrazlagala stav da su se za tekovine ostvarene genocidom češće dosuđivala vešala ili streljački vod nego ordenje ili druga laskavija priznanja.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili čekajući slobodu

Budući da je Hrvatska bila najodanija članica hitlerovske koalicije i da za svoje zločine nad Srbima (a ona pukovnija Marka Mesića i nad Ukrajincima) nikad nije odgovarala, Srbija bi sada to pitanje konačno morala postaviti i zatražiti sve one prostore koji su Hrvatima „priznati“ pre Drugoga svetskog rata, ali i one koji su joj darovani posle njega.

Ulaz u zaliv Boke Kotorske: desno poluostrvo Prevlaka sa pontom Oštra, levo poluostrvo Luštica, u daljini malo ostrvo Lastavica (Mamula) sa tvrđavom iz doba Austrougarske i zatvorom za vreme okupacije Italije 1941-1943 i krajnje levo vrh Arza…

* * * * *

Gornji su redovi 11. jula 2017. godine poslati nekim novinama, ali nisu doprli do njihovih čitalaca; hrvatski akademici, posle toga, u više navrata, dodavali su im i novu akademijsku pamet, ali se pokazivalo da je ona uvek bi[va]la ponavljačka: Srbija mora poštovati naloge onoga (Akademijskog katoličkog) kongresa iz sept. 1900. i njegove odluke: da za sledećih sto godina iz Hrvatske mora biti (demokratski) istrebljeno sve što nije „hrvatsko i katoličko“, i da Srbi („u tom smislu“) moraju zaboraviti na hrvatske zločine iz 1895. i iz 1902. i na Veleizdajnički proces 1909, i na pokolje po Mačvi 1914, i gledati na ustaše i komuniste kao na zastupnike „potonjih istina“, i da moraju zaboraviti i Jasenovac i „jasenovački mit“, i da je „Sveti Alojzije Koljač“ nadležan da blagoslovi i njihove akademijske kame (kao što je blagosiljao i one jasenovačke), i da su pravoslavne crkve „državne crkve, pa položaj Srpske pravoslavne crkve ne može biti jednak u Srbiji i Hrvatskoj“ (u kojoj ta crkva treba da ima punu slobodu u javnom verskom delovanju brinući se za verski život manjine, ali recipročno na ravni koliko je to omogućeno hrvatskoj manjini na području Srbije pa se u „Hrvatskoj mora izbegavati delovanje Srpske pravoslavne crkve koje se može okarakterisati političkim delovanjem“).

Zaliv Mirište na poluostrvu Luštici sa pogledom na ostrvo Lastavicu- Mamulu u sredini i u daljini se vidi poluostrvo Prevlaka (Prevlaka je dobila ime po tome što se jedva prevlači preko mora – taj deo se dobro vidi)

Dubrovnik je uvek bio srpski

Uz sve to, hrvatski akademici potpisaće i ono što i njihovi jarani i jarebi: „Dubrovnik je uvijek bio i jest meta tih velikosrpskih presizanja i dubrovačka književnost kao, zapravo možemo reći, jedna od najvećih dosega hrvatske kulture, s obzirom da u to doba, Srbi imaju eventualno, nekakve gusle, rakiju i prasetinu, nemaju ničega slično što bi ih svrstalo među druge evropske narode i onda vole uzimati dubrovačku književnost, dubrovačku kulturu općenito“.

Jarebi, međutim, ne znaju (i nikako da to shvate) da je Dubrovnik vazda bio srpski i da su Hrvati od njega bili toliko „molto lontani“ da im je (makar od vremena kad im se Mavro Orbin prvi put narugao) trebalo da prođe više od trista godina da se u njemu, na samom kraju 19. veka, pojave prva četiri „hrvatska delegata“.

I niti hrvatskim akademicima niti njihovim jarebima ne dopire do svesti činjenica da se nigde, ni po Primorju ni po štokavštini, za Hrvate ne zna sve do „onoga (napred pomenutog) kongresa“: tamo se znalo jedino za Srbe-pravoslavne i za Srbe-katolike i onoga časa kad su Hrvati „odlučili“ da nikad nisu bili Srbi-katolici – Srbima je „ostalo prostrano“ da iz Orbina i Gundulića uče srpsku istoriju. I da gledaju kako Hrvati danas kradu ono čega su se juče – odrekli; Srbi imaju sve ono što je od iskona bilo njihovo, a Hrvatima ostali ustaše i akademici – da zastupaju i brane brozovsko-pavelićevsku koaliciju i ono što su im uz Jasenovac darovali komunisti ne shvatajući da je „istekao rok važenja“ svemu onome što im je s te strane obećavano i činjeno.

Da Vas podsetimo:  Ustaški zločini su nevidljivi za hrvatsko pravosuđe
Hrvatska pokušava da prisvoji tuđe, pa tako i velikog srpskog naučnika Nikolu Teslu čije su sve biste i spomenike porušili, selo Smiljan zapalili a Srbe potomke pobili ili proterali (Tesla na hrvatskom evru)

Nemačako iskustvo: „Sačuvaj me, Bože, kuge, gladi i Hrvata“

I svako je „došao na svoje“: Srbi do svoje sveukupne stare kulturne tradicije utemeljivane i pod krstom i pod križom, a Hrvatima ostali neponovljivi koljački uspesi u Jasenovcu i drugde po Endehaziji. Započeti u Tridesetogodišnjem ratu (1618–1648) i u nemačkom istorijskom iskustvu ostali upisani po izreci „Sačuvaj me, Bože, kuge, gladi i Hrvata“.

I sad hrvatski akademici traže da im se prizna i ono čega su se sami odrekli, ali i ono što nikad nije moglo biti njihovo:

oni su za srpski jezik prvi put čuli pre stotinak godina, a sad hoće da je to „njihov jezik“ i da je „stariji“ od srpskoga;

oni „traže zaštitu prava hrvatske manjine u Srbiji“, a do njihove akademijske pameti ne dopire istina da (do onoga njihovog kongresa) Hrvata, nikad i nigde, nije bilo istočno od Velebita i delova Gorskog Kotara i da je hrvatsko ime, još „prije poldrug stoljeća“, tamo bilo zazorno, tj. sramotno, toliko da su hrvatski plemenitaši kao „Horvate“ radije označavali svoje konje nego svoje kmetove);

oni traže da Srbija ubeđuje Bunjevce u ono što svako (osim njih, tj. Hrvata) „zna da ne može biti“, a sami satiru poslednje ostatke Srba koje nisu uspeli poklati privodeći na ispitivanje „selo po selo“ (u Baranji, recimo) i dosad su hrvatski sudovi izrekli više od 8.000 godina zatvora za 5.500 Srba zbog navodnih ratnih zločina (uporedimo te cifre s Haškim tribunalom: tamo je 161 osobi izrečeno nešto više od 1.330 godina zatvora i sedam doživotnih”);

oni traže da se hrvatskim prognanicima iz Srbije vrate imanja zaboravljajući da je Hrvatska već u septembru 1995. godine „donijela Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju“ svom pokretnom i nepokretnom imovinom u vlasništvu lica srpske nacionalnosti na području Republike Srpske Krajine; i od 1992. godine, uzgred, otela 23.500 srpskih stanova (i nije jasno šta sve od toga ulazi u onih više desetina milijardi dolara koje je Hrvatska opljačkala od Srba, a Boris Tadić joj uturio u prtljag kao bakšiš za put u Evropsku Uniju). I sad nam ostaje da osmotrimo makar dva opštija aspekte problema koji se pred nama nalaze.

Srbi su zverski ubijani gde god su se zatekli, a organizovano za vreme NDH likvidirani na najstrašnije načine u logoru Jasenovac i drugim ustaškim zatvorima

Prvi od njih naznačio je, videli smo to napred, francuski pravnik i istoričar Moris Diverže ističući da se međunarodno pravo može baviti pitanjima državnih granica, ali ne i seoskih međa u njihovim okvirima. To se pravo, međutim, „može umešati“ i u taj domen ako se ispostavi da su te međe uspostavljene zločinom, a posebno zločinom u njegovom genocidnom obliku — kakav je slučaj sa današnjim hrvatskim državnim granicama: njih je uspostavila komunističko-ustaška koalicija genocidom nad Srbima i razaranjem srpskoga etničkog prostora, pri čemu je komunizmu (makar formalno) istekao „rok važenja“, a ustašku pamet produžuju hrvatski akademici i njihovi jarebi.

Hrvati su se najuspešnije bavili klanjem i pljačkom Srba

I zato i jedne i druge vredi podsetiti na to da je njihova zločinačka država s prostora po kojima se sada širi istrebila makar tri miliona Srba, a da su je, kao najodaniju članicu hitlerovske koalicije, komunisti preveli na stranu zemalja-pobednica, amnestirali je od odgovornosti za sve zločine kojima se proslavila, prestrojili „pod petokraku“ 80.000 ustaških koljača samo od 2. jula 1943. do 6. aprila 1944, a tokom jeseni iste te godine pozvali i onaj ostatak da im se priključi u satiranju Srba.

Da Vas podsetimo:  MRAČNE IGRE OKO KOSOVA

Budući da su se Hrvati, zajedno sa svojim jarebima i akademicima, od svih nacionalnih poslova najuspešnije bavili klanjem i pljačkom, valja ih podsetiti i na neke druge njihove zločine.

Ogromno područje logora Jasenovac nije do kraja istraženo, ometano je utvrđivanja broja žrtava i od ustaša i od komunista

Makar pokretanjem pitanja o reviziji državnih granica i „revolucionarnih tekovina“ uspostavljenih zločinom genocida – po onim obrascima po kojima su to činili Broz s Makedonijom, Hrvatskom, Crnom Gorom i Kosmetom ili Lenjin i Hruščov s Ukrajinom.

Za početak, valja pomenuti ideju koju obrazlaže Zmago Jelinčič Plemeniti (1948), predsednik Slovenačke nacionalne stranke, član parlamenta Republike Slovenije i Parlamentarne skupštine EU: on je posebno uzburkao „javno mnjenje energičnim zahtevom da se jadranska obala i otoci podele na sve države naslednice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Izričit je da je u pitanju obaveza kakva je i u slučaju zajedničkog zlata, novca i nekretnina bivše savezne države. Jelinčič uverava da će domaći i strani pravni stručnjaci objasniti da u slučaju raspada (ili razbijanja) primorske zemlje, pravo na morsku obalu imaju sve novostvorene države“. Svemu tome on dodaje „još dve bitne činjenice protiv hrvatskog posedovanja skoro celokupne obale i svih 1.000 ostrva. Prva je da u poslednja dva stoleća Hrvatska nikad (pravno) nije imala u posedu jadransku obalu, a druga je – za Srbiju i Crnu Goru od velike važnosti – da je Italija, posle Drugog svetskog rata, bila primorana da, na ime ratne štete, ustupi Jugoslaviji Istru, Zadar i otoke. S obzirom na to da je Italija, do septembra 1943, bila okupator u Crnoj Gori, Hercegovini, delu Bosne, Dalmaciji, Lici, Kordunu i Gorskom kotaru, odgovorna je za stotine hiljada ubijenih Srba. Umoreni na Rabu, u Jadovnom, hercegovačkim i bosanskim jamama i u logoru smrti Jasenovac, činili su najveću stavku ratne štete – izračunatu (1946) od Sila pobednica.

Hteli su Hrvati od zlikovca odgovornog za klanje Srba, kardinala Stepinca odlikovanog od ustašake NDH da prave blaženog i sveca, taj drski, bezobzirno pokušaj je za sada propao

Tako je Italija, za strahovito stradanje Srba (Italiji su tada pripisani i zločini hrvatske vojske, jer je NDH bila i njena tvorevina) potpisala s Jugoslavijom Ugovor o miru, u kojem je, doslovno, pisalo da „ustupa teritorije Jugoslaviji“ – ne Hrvatskoj („Službeni list FNRJ“, br. 74/47).

(Posle je Broz za zločine nad Srbima nagradio Hrvatsku ne samo tim teritorijama nego im, kako smo videli, doturio i Baranju i zapadni Srem, a Konavle „produžio“ do ulaska u Boku Kotorsku, pa sad hrvatski akademici traže i ostrvo Mamulu – kao što su i Boku prekrstili u „Zaljev hrvatskih koljačkih svetaca“). U tom je smislu „vrlo širok“ Jelinčičev navod „da u poslednja dva stoleća Hrvatska nikad (pravno) nije imala u posedu jadransku obalu“ budući da se ona tamo prvi put našla tek 1945. i od toga vremena od „italijanskog Zadra“ napravila vrlo solidnu ustašku tvrđavu, pri čemu treba reći da se tamo za hrvatsko ime prvi put čulo tek kad i za ustašluk.

Za druge i drukčije doprinose hrvatske akademijske pameti evropskoj kulturi i civilizaciji – još se nije čulo.

Lakše im je bilo da lažu. I da oštre kame i „srbosjeke“.

https://izmedjusnaijave.rs/

1 KOMENTAR

  1. Одличан текст господина Драгољуба Петровића. Кратко и језгровито је показао да су Хрвати покрали и поклали Србе и да им није пало на памет да им врате отету имовину. Потпуно се слажем са господином Змагом, који је својим текстовима узнемирио хрватску лажљиву и лоповску власт. Мислим да ће доћи време кад ће Срби моћи да врате све оне територије које су им биле украдене пред стварање Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца. Оне територије које је Србија ослободила и које је требало да јој припадну, ваља у измењеним политичким условима тражити да се врате Србији! Оне територије за које се залагао Војвода Мишић.
    Правда мора једном да се испуни кад су Срби у питању. Доста је било српских старадња дошао је час када ће правда бити задовољена.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime