Hrvatska Über Alles

0
998

tenzijeMnogi razumni ljudi su mogli da očekuju da nakon dogovora Vučića i predsednice Hrvatske Grabar Kitarović, Hrvatska vlada počne da radi na smanjivanju tenzija i promovisanja dobrosusedskog ponašanja. Međutim, to se ne dešava.

Samo mesec dana nakon susreta i donošenja Deklaracije o unapređenju odnosa i rešavanju otvorenih pitanja, hrvatski Vrhovni sud doneo je odluku o poništenju presude Branimiru Glavašu. Istih dana, Županijski sud u Zagrebu poništio je presudu kardinalu Stepincu, i uz njega i presudu Erihu Lisaku, ustaškom pukovniku i desnoj ruci Ante Pavelića.

Kao nastavak (definitivno ne i kraj, samo je pitanje vremena), u Hrvatskoj je otkriven i spomenik Miru Barešiću, međunarodnom teroristi i ratnom zločincu. Na otkrivanju spomenika prisustvovali su i zvaničnici Hrvatske. Bili su tamo ministar kulture Zlatko Hasanbegović i ministar branitelja Tomo Medved, general i neosuđeni ratni zločinac Ante Gotovina, zajedno sa nekoliko drugih generala. Bili su prisutni i nekoliko funkcionera Hrvatske stranke prava Ante Starčević i nekoliko saborskih poslanika, kao i nekoliko sveštenika Katoličke crkve (to je ona crkva koja želi ujedinjenje sa Pravoslavnom – kako?).

Dakle, nije baš da je “proslava“ u Dragama kod Pakoštana neka seoska lokalna proslava, koja nema zvaničnu podršku barem nekog dela države.

Jedan od odgovora na pitanje zašto se postupa tako i nakon potpisivanja Deklaracije, mogao se čuti i u samoj Hrvatskoj. Bivša premijerka Hrvatske Jadranka Kosor smatra da je susret neobičan i da predsednica nije imala pravo da ga potpiše i da zbog toga “ne vidi ko bi to mogao realizovati“. Savetnik bivšeg predsednika Hrvatske Stjepana Mesića, Tomislav Jakić smatra da zbog skučenosti ovlašćenja predsednice, potpisani dokument “ne može ići dalje od deklarativnog“ [1] .

Dakle, Deklaracija se u Hrvatskoj izgleda tumači kao zanimljiva turistička poseta njihove predsednice, uz opušteno razgledanje sela Panonskog podunavlja. Nakon čega je onako neobavezno, potpisan nekakav dokument.

Nije problem u Deklaraciji, ona je dobra, kao što nije problem ni u njenoj sprovodljivosti, ukoliko bi u Hrvatskoj postojalo takvo raspoloženje. Pravi problem je u tome što tamo uglavnom i u najvećoj meri ne postoji takvo raspoloženje. Već godinama, decenijama, iz vrhova vlasti i od najistaknutijih ličnosti u Hrvatskoj najčešće stižu samo izjave kojima se podržava ili barem relativizuje uloga ustaškog pokreta u Drugom svetskom ratu. Ta vrsta izjava i takva postupanja, rekao sam ranije ali ponavljaću i dalje, traje samo zbog toga što Hrvatska nikad nije bila kažnjena za svoja nedela. Takva politika podrške ustaštvu i Hitlerovskim idejama o “Hrvatskoj do Zemuna“ i ,,Hrvatskoj granici na Drini“, ponavljaće se i ponavljati bez ikakvog prekida, sve dok ne dobije zasluženu kaznu. Ili barem neku packu iz Brisela.

Da Vas podsetimo:  Ne interesuje ih šta kaže Vučić!

Ako ih vrhova vlasti i iz predstavnika društvene elite, od javnih ličnosti, stalno stižu takve poruke, kako onda običan Hrvat može da drugačije razmišlja? Teško je uključiti mozak i ostati svoj, biti Hrvat pa opet biti u stanju reći da je ukidanje presuda Gotovini i Glavašu idiotizam, i da je seosko slavlje kod Pakoštana ličilo na divljanje terorista Daeš-a u Raki, svaki put nakon nekog napada na civile u Evropi.

Teško je običnom Hrvatu i da recimo ne voli Tompsona. Kako da ga običan Hrvati ne voli, kad aktuelna hrvatska predsednica priznaje da joj on najomiljeniji pevač. Ovaj ustaški trubadur promovisan od države tako puni hale, neke arene dobija i besplatno. Na splitskom Poljudu dva puta je nastupao bez ikakvog plaćanja zakupa. A i dalje je uzorni katolik, koji ume da zapeva i sa nekim crkvenim horovima.

Zbog svega toga mislim da je hrvatska politka pomalo šizofrena – sa jedne strane predstavljaju se kao deo anti-fašističkog sveta, i aktivno učestvuju u proslavama pobede nad fašizmom. A sa druge strane, ustaški pokret se tumači i predstavlja kao deo ostvarenja tisućlećnog sna o državnosti. A ne može i jedno i drugo. Odnosno, ako može, onda je šizofrenično.

Dobar primer za ovo desio se nedavno u Srbu, 27. jula (dakle, ponovo nakon potpisivanja Deklaracije). Taj datum decenijama se slavio u drugoj Jugoslaviji kao dan ustanka naroda Hrvatske. Kao i svake godine, organizaciju i učešće na događaju najavili su Srpsko nacionalno Vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista. Međutim, ove godine je dolazak najavila i Autohtona hrvatska stranka prava, koja je rekla da će organizovati građane i pretila da prekine skup za koga smatraju da je proslava zločina nad Hrvatskom. (Uzgred, realno gledano, nadam se da jeste – u to vreme Hrvatska je bila fašistička NDH)

Svo vreme koje je prethodilo najavama okupljanja, jednog tradicionalnog i antifašističkog, i drugog fašističkog kontra-mitinga, koji je i najavljivao da će biti agresivan, činilo se da vlasti Hrvatske ne vide problem u održavanju oba mitinga. I pored toga što je AHSP podigao šatore sa ustaškim obeležjima u Srbu još početkom jula, i pored toga što je čelnik te stranke Kaleminec pozivao “pravaše, branitelje, dragovoljce Domovinskog rata, Hrvatice i Hrvate“, i obećevao (pretio) da će ovo biti poslednja proslava u Srbu [2] .

Tek nakon što je videla da je vrag odneo šalu, vlast se setila da AHSP nema dozvolu lokalnih vlasti za postavljanje šatora, pa im je naložio da ga uklone. Na dan obeležavanja ustanka, priveli su i zadržali predsednika stranke Kalemineca, a ostalima su naredili da skinu ustaška obeležja. Specijalna policija napravila je i obezbedila veliki prazan prostor između antifašista i Hrvata koji su došli da prekinu okupljanje. I koji su tokom proslave, uzgred budi rečeno, pevali pesme Tompsona, omiljenog glazbenika Predsednice Hrvatske.

Da Vas podsetimo:  Nestali za 46.800 sekundi

Šta je to ako nije jasan pokazatelj jedne šizofrene državne politike, ili barem politike koja nema jasno definisanu putanju? Hrvatska ne može da tvrdi da je antifašistička država ako toleriše fašiste, i ako reaguje tek nakon što je svima postalo jasno da će pasti krv ako se nešto ne uradi. I umesto da, kao što bi svaka pametna država uradila, obema državničkim rukama prigrli Srb i zahvali gospi Mariji što je ustanak uopšte i podignut pre pada Italije 1943., umesto da se time hvali i da svetu ponosno pokazuje kako je tako rano podignut ustanak naroda Hrvatske, dozvoljavaju se ovako sramni i opasni susreti. Umesto da ovo postane državni praznik, na kome bi govorili najviši državni zvaničnici, on se gura na marginu. Mogli su i ustanike da prisvoje, kao što su probali da prisvoje i Teslu (čak i na proslavi pristupanja EU), i da ih predstave kao Hrvate koji su se digli protiv fašizma.

Zašto vlast tako ne radi? Ponovo, zato što nije kažnjena. Zato što se iz tri rata nekažnjeno izvukla. Zato što ne mora. Može joj se.

Ima naravno i onih Hrvata koji su dovoljno svesni onoga što se dešava. Kao kad profesor Fakulteta političkih nauka u Zagrebu Dejan Jović, nakon oslobađajuće presude Glavašu na Tviteru duhovito napiše “Sveti Branimir Glavaš. Uskoro“. Ili kad bivši hrvatski predsednik Stjepan Mesić, kome izgleda godine donose mudrost, izjavi da je revidiranje presude Stepincu ishitreno (“jer, suđenje je bilo javno, saslušane stotine svedoka i pročitane tisuće dokumenata, a sada, ne ulazeći u to je li je Stepinac kriv ili nedužan, sudac Turudić za pola sata donosi odluku“). Mesić je bio i jedini od bivših ili sadašnjih hrvatskih zvaničnika koji se pojavio u Srbu, i koji je rekao da je za takve pojave, ponašanje protivnika protesta, “krivo školstvo, loša edukacija iz povjesti, ali i zadrti nacionalisti“ [3] .

Država Srbija je morala da odgovori i upozori i evropske zvaničnike na dešavanja u Hrvatskoj, i odlično je što je to uradila. Hrvatska je na to odgovorila onako kako je jedino i mogla – nemušto, neubedljivo i jadno. Ali, da li bi prosečan Srbin i građanin Srbije trebalo da se nervira zbog ponašanja i postupaka Hrvatske? Po mom mišljenju, ne. Ne, zbog toga jer su spomenici podignuti u jednoj državi ogledala te države. Kakvi spomenici, takva i država. Oni pokazuju kakva joj je istorija, i kakva joj je sadašnjost.

Da Vas podsetimo:  „Loših 100 čine Srbiji zlo...“ (2)

Osim toga, kakve bi druge spomenike Hrvatska i mogla da podiže? Iz Prvog svetskog rata ne mogu, sramota je to, a ni iz Drugog baš ne ide. Čak su uspeli i da poruše (barem) jedan spomenik NOB-a, na brdu Spas kod Knina. A i to govori o tome kakva je država. Mi svoje junake za spomenike, na sreću ili ne, imamo u velikom broju. Od spomenika junacima Kosovskog boja, spomenica brojnim generalima i junacima Prvog svetskog rata, preko spomenika Stevanu Filipoviću i brojnim drugim iz Drugog, sve do spomen ploče heroju Milanu Tepiću i najavljenog spomenika junacima sa Košara.

Zbog svega ovoga što se dešava, mislim da bi prosečan Srbin trebalo da i dalje bojkotuje odlazak u Hrvatsku, to je valjda normalno za normalne ljude. A ukoliko neki strani turista upita za put ka Hrvatskoj, i za savet šta da poseti tamo, obavezno ga uputite ka Pakoštanu, gde može da vidi jedini spomenik na svetu koji je podignut teroristi i ubici. Bilo bi odlično kad bi ti turisti napravili što više fotografija, i slali ih na fejsbuk i druge mreže, da se lepo vidi čime se današnja Hrvatska ponosi.

Ako neki domaći turista poželi da ode na letovanje tamo, podsetite ga da obavezno poseti Jasenovac. To je onaj najmonstruozniji logor ikada podignut na teritoriji Evrope, koga Papa nikad neće posetiti, a kamoli tamo kleknuti, kao nedavno u Aušvicu. Recite tom turisti, komšiji ili prijatelju, da u takvu posetu Jasenovcu danas slobodno može da povede i decu, jer je on 2009. godine renoviran i pretvoren maltene u Diznilend. Ili ga uputite na Pag, koji se danas u Evropi reklamira kao ostrvo za gej bahanalije, bez postojanja ikakvog obzira i makar minimalnog pijeteta prema činjenici da je Pag bio logor smrti, deo kompleksa Gospić-Jadovno-Pag. Šta bi bilo kad bi ovde neko samo pomislio da otvori recimo diskoteku na starom Sajmištu, nekadašnjem ustaškom logoru u bivšoj NDH? Koliko bi domaćih i svetskih nevladinih organizacija skočilo i viknulo u isti glas?

Dakle, kakvi su spomenici i kakav je odnos prema stratištima, takva je i država. Hrvatska je danas deo Evropske unije, pa su takvi spomenici i deo Evrope. Videćemo kakva će biti reakcija Evrope, i da li će je uopšte biti, pa ćemo tako znati i kakvo je njeno ogledalo.

Zoran Grbić

Vidovdan

____________

[1] http://www.tanjug.rs/full-view.aspx?izb=252729

[2] http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2016&mm=07&dd=09&nav_id=1153373

[3] http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/u-srbu-uz-veliko-policijsko-osiguranje-proslava-75.-obljetnice-ustanka-naroda-like/4562546/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime