Za hrvatske politikuse se zna da su ostvareni kao ratni zločinci, lopuže, najčešće tirani i nevaljalci. Manje je poznato da su veoma skloni pisanju poezije. U svakom hrvatskom dužnosniku čuči adolescentni poeta ometen u razvoju. Valjda u njima tinja potreba da pustinje zla u sebi oplemene nečim umetničkim, metafizičkim, misaono vertikalnim? Ili buntovnim? No, tu vrstu analize prepuštamo kvalifikovanima.
Prva hrvatska liderica koja me se dojmila je Jadranka Kosor, bivša novinarka i premijerka Hrvatske. Predsednicom HDZ i Vlade Hrvatske postala je po milosti Iva Sanadera, koji se netom spremao za apartman u Lepoglavi. Za vreme Jadrankinog mandata, Hrvatska je ušla u Evropsku Uniju. Sporazum je potpisan 9. decembra 2011. godine u Briselu. Ona je, tom prilikom, pisala nalivperom koje joj je poklonio papa Benedikt XVI. Iste godine je izgubila na parlamentarnim izborima. Pobedila ju je Kukuriku koalicija, ali je izabrana za predsednika Poslaničkog kluba HDZ-a u Hrvatskom saboru. 2012 . godine nije pobedila u izboru za predsednika stranke. Bila je svedok optužbe na suđenju bivšem šefu, Ivi Sanaderu. 1 . marta 2013. godine je izbačena iz stranke čiji je član bila 18 godina. Dobila je policijsku zaštitu jer su joj stizala pisma sa pretnjama da će je živu zakopati.
U javnosti su se pojavile brojne informacije o njenom poreklu /NAP: A kako i ne bi kad joj je devojačko prezime Vlaisavljević?! U Hrvatskoj kritičari sa zlobom ističu njeno devojačko prezime Vlaisavljević, i tvrde da potiče iz srpskog sela Bučje, koje je za vreme Drugog svetskog rata, a i tokom poslednjeg sukoba, bilo snažan centar srpskog otpora ustašama. U mestu rođenja buduće hrvatske premijerke nalazio se četnički štab, a njeni protivnici iz redova ekstremne desnice, kojoj je u izbornim kampanjama uvek nastojala da se približi, nisu propuštali priliku da je podsete da vešto krije svoje srpske poreklo. Oni su “iskopali” i podatak da je Jadranka Kosor, kao mlada književnica, dobila glavnu nagradu na takmičenju “Desankino proljeće” 1968. u Valjevu. Mnogobrojne “udruge branitelja i dragovoljaca” poturaju podatak da je Jadrankin stric Dušan Vlaisavljević bio četnički vojvoda, a da je Bučje i tokom poslednjeg rata bilo centar srpskog otpora na Papuku i sedište srpskog SUP SAO Zapadne Slavonija na početku sukoba. Vlaisavljevići su, inače, često srpsko prezime u Krajini i Slavoniji, a krsna slava im je Sveti Petar i Pavle ili Časne verige. /. Kompromitujuće podatke nije moguće proveriti jer su, tokom rata na području bivše SFRJ, sva opštinska i crkvena dokumenta spaljena. Jadranka se zamalo rasplakala u jednoj televizijskoj emisiji jer je pomenula oca koji je se odrekao.
Bila je optuživana za razne malverzacije, ali to nas ne intrigira. Za nas je važno:
– Da smo isto godište.
– Da je izabrana za prvu pratilju Mis bazena u Lipiku.
– Da je u Valjevu pobedila kao petnaestogodišnjakinja sa svojom ljubavnom i skriveno-erotskom poezijom.
E , da su mi ova pamet i one godine! Da sam imao hrabrosti da se oslobodim dečačke stidljivosti, pa da i ja učestvujem na istoj valjevskoj smotri mladih poeta/NAP: Potpisnik ovih redova je pobeđivao takođe na sličnim takmičenjima za mlade pesnike, samo vrlo malo kasnije/. Mogao sam sa Jadrankom da u praskozorja na obroncima Valjevskih planinâ razmenim ljubavno-apstinentske uzdahe, sa leptirićima u stomaku. Ovako, ostali su samo njeni stihovi, da podsećaju ne jednu daleku, putenu, kojekude nabreklu, neostvarenu nestvarnu, ljubav.
Noćas
obeščašćene su moje krizanteme
zloslutni vjetar nije plakao nad mirisom tamjana
bilo je dugo i nije bilo lijepo
Ej ti voljela sam te jednom
Ej ti sjećaš li se tih sati
Znala sam
da će drage ptice uginuti od srama
kada me ugledaju prezrenu
zbog mojih ruku koje su noćas
prodale našu istinu
I Suncu
koje nikad nije voljelo
nabrekoše grudi
Mi
u koloni jedan po jedan
brojimo ja tebi on meni
Pre Jadranke, koje se odrekao rođeni otac, pa se ona osvetila i brutalno odrekla svog političkog oca Ive Sanadera, koji je, u hrvatskom političkom drmežu, jedini zglajzao do hapsane. I taj je pisao pesme, i opet je to brutalnom erotikom nabijena kao semteksom poezija produženog adolescenta, koja međutim živi i danas u andegraund sceni.
– Ta seksualno eruptivna pjesma isprovocirala me da priredim komad koji bi se bavio u nas veoma prisutnim licemjerjem javnog izigravanja konzervativnih i katoličkih vrijednosti iza kojeg se krije privatno ponašanje posve u neskladu s istima – otkrila je pok. dramaturg Mani Gotovac.
Pa jeste, pročitajte dinamitnu erotsku poeziju kradljivca srebrnjaka Dr. Iva Sanadera, čijim se poreklom nećemo baviti, da ne bi ispalo da su sve političke lopine u Hrvatskoj naše gore list. Ako nije baš „zakoraknuo u povjest“, jes’ u mardelj.
NENIA SALONITANA
ZA J. P.
Dosta mi je polovnjaka.
Hoću , konačno, muški da me se.
Balkanski , štono riječ.
I to: sada. Odmah. Nunc aut numquam.
Dosta mi je polovnjaka.
Tko će me, ah, tko će me, konačno, muški?
Drhćem uzbuđena. Zakoraknuti u povijest?
Quid multa? Muškarčinu čekam. Dokrajči !
Dosta mi je polovnjaka.
Numerus Negidius. Prekini , konačno, agoniju.
Dosadni niz historijskih zelembaća.
Faex populi.
Čekaj s asfaltom. Iskorijeni najprije.
Dosta mi je polovnjaka.
Od Avara do danas. Iskrči sve, konačno.
O , sancta simplicitas. Muški me dohvati!
Ne dvoumi. Iščupaj. Ob maiorem cautelam.
Dosta mi je polovnjaka.
Po peti put. Po tko zna koji put. Konačno:
Svrši!!! O fictus possessor. U spomen:
Mojim imenom cestu nazovi.
Nuper obiit.
Konačno, kao šlag na seksualnoj poetskoj torti, dolazi prvi, „Otac Nacije“, Doktor takođe, partizan i ustaša – General Franjo Tuđman.
Za razliku od erotikom zaokupljenih predvodnika, odnosno političko-kokošarskih naslednika, Franjo je pretendovao da bude hrvatski Njegoš. Ako može nešto Srbin da napiše, kako ne bi mogao nazočni predstavnik više rase na Zapadnom Balkanu? Obratiti pažnju na dubinu stihovane filozofije jednog Doktora i Generala, koji je prošao sve što protuha može proći u životu.
Biti i mniti svemiropolisno
Univerzalnost svekolike kakvoće:
duhovnosti neopredmećene,
ljepote neotuđene,
neosiljene mirnoće.
U sazvježđima su snovi i slutnje
uljudbe (drevne i) nove:
u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti
da obzorja svemiropolisa zamamna
na orisu horizonta još maglena
u vidozorju duhovnih muževa
što stazama trnja i otrovanih ruža
ustrajahu u raspeću svoga duha
do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.
Napisao : Franjo Tuđman
S obzirom na istorijski gabarit ovog pesnika, hrvatski kritičari su mu posvetili osobitu pažnju. Tako možemo pročitati: „Biti ili mniti svemiropolisno ili od njegove poezije gori su samo njegovi spomenici“
Tuđman je loš pjesnik ali je zato vrhunski lopov, pljačkaš i diktator
… I kao da to nije bilo dovoljno, javnost je sada dobila dragocjeni uvid u pjesnički opus Franje Tuđmana.
Samobitnost i sveopćost
Njegovi upravo objavljeni dnevnici sadrže tridesetak pjesama iz ’70-ih i ’80-ih godina koje kritičari ocjenjuju kao “stihovano smeće”. Svejedno, kruti diktator razotkrio se kao pjesnička duša…
Sve intelektualac do intelektualca, sve pjesnik do pjesnika.
Tko bi onda rekao da stranka takvih produhovljenih vođa može zaglibiti u takvom kriminalu i korupciji, diktaturi i ratnim zločinima?
Tko bi rekao da su takvi pametni i knjiški ljudi mogli stajati na čelu zločinačke organizacije: štititi ubojice, predvoditi pljačkaše, progoniti protivnike, vrijeđati svoje građane…? Pa, svatko normalan.
Kakvi diktatori, takvi doktorati
Jer kakvi doktorati, takvi intelektualci. Kakve pjesme, takvo i duševno stanje koje ih proizvodi.
U toj priči sve je funkcioniralo kao pjesma. Pleme se klanjalo tituli vođe kao totemu, znajući da im taj totem daje zaštitu i slobodu da arče gdje god stignu. Vođe su uživale u tituli jer ih je ona izdvajala iz tog istog plemena: divljeg, primitivnog, krvožednog, pohlepnog… Vjerovali su da su bolji od svojih podanika.
S druge strane, pjesme su im smekšavale imidž. Doduše, ne Tuđmanu jer njegovi stihovi iscijepani su elegancijom trolove toljage i osjećajnošću neuravnotežene veš-mašine.
Onaj koji klepa stihove
Ali opet, predsjednici HDZ-a ipak su negdje u dubini duše nosili tu poetsku nježnost. Možda su bili okrutni diktatori, bahati autokrati ili bezobzirni karijeristi, ali narod je vidio i njihovu mekšu stranu. Kosor je bila zaljubljena šiparica, Sanader vehementni poeta, Tuđman preuzetni stihoklepac. Onaj koji klepa stihove.
Tako što sjekirom cijepa pa selotejpom povezuje stranice starohrvatskog rječnika i vodiča Zvjezdanih staza.
Marko Pogačar, pjesnik i kritičar poezije:
Sasvim nečitko stihovano smeće
Diktatori i generali su meke duše – često se, kad negdje nekog ne kolju, posvećuju književnosti.
Ova Tuđmanova stihovana nebuloza na semantičkoj razini sadrži tek jednu banalnu, sasvim pasatističku no lažno budućnosno usmjerenu ideju, a i ta je misao do kraja zamućena krajnje nevještim izrazom, kontradikcijama, izlizanim atribucijama i leksičkim inovacijama po kojim će Vrhovnik, kad jednom prisvoji titulu, postati poznat. Ovaj je refleksivni ‘kozmički Tuđmanizam’, ukratko, sasvim nečitko stihovano smeće (plaćam pivo onome tko to isprve do kraja pročita a da mu se pred očima ne zamuti) – što predstavlja sasvim dobru analogiju njegovih političkih zamisli i njihovih realizacija. No, Tuđman je već godinama pod zemljom, koga briga za njegove smušene pjesme?
Ivica Prtenjača, pjesnik i prozaik:
Očajna reklama za poeziju
Boli glava! Uspio sam dva puta proslovkati ove stihove prije nego što me zaboljela glava od ovog čudnovatog teksta. Bojim se da je i autora ozbiljno boljela glava dok je ovo pisao jer ne znam kako bih drukčije objasnio ovu nerazumljivost (najmanje leksičku), nepotrebni, ganutljivi i očito lažni zanos koji je valjda razlog svemu ovome.
Malo me po tonu podsjetila na svojevremeno objavljenu pjesmu Ive Sanadera, ali je ipak miljama daleko od srednjoškolskog romantizma Jadranke K. kojoj je kasnija ambicija i neobična sudbina namijenila jedan veliki stan i nekoliko nespretnih funkcija u kojima se cijelo vrijeme osjećala pomalo izgubljeno i nelagodno.
Ovaj tekst, osim što je sjajna reklama za tablete protiv glavobolje, moguće i mučnine, strašno je loša reklama za poeziju pa stoga i ne vidim razloga ovo nazvati pjesmom. Riječ je o potpunom kreativnom grču koji traži pukotinu iz koje bi se barem nakratko oslobodio, ali te pukotine, na ovako solidnom poetskom i ljudskom sljepilu očito nema.
S druge strane, ipak je riječ o nečem poučnom, te godine kad je nastao imao sam 15 godina i većinu riječi iz ovog teksta niti sam kad čuo niti sam znao da postoje. On je, taj tekst, dokaz da se u komunizmu živjelo bogatije, mirnije i sretnije te da su se generali u dokolici mogli baviti i nadrealizmom, ekspresionizmom, futurizmom i još nekim pravcima, nevino i tiho, u ratu sa smislom i stihovima.
Tonko Maroević, pjesnik i kritičar poezije:
Višak riječi i jedna pojmovna muka. Naprosto, posrijedi je golema akumulacija pojmova koji se međusobno čak i potiru.
***
I šta sada sa hrvatskim poetskim razmahnutim sumlatama?
Dobar su primer kako duboka pokvarenost pokušava da se pokrije plitkom umetnošću.
Drugoga se ja bojim: da se naši ovdašnji lideri ne dosete, te da Aleksandar Vučić i Ana Brnabić počnu da se ogledaju u poetskim vodama?
Možete li zamisliti pesničke vedrine i emotivne slapove u pustinji Ane Brnabić, Vučića kao novog Dučića, ili eruptivnu erotsku poeziju Aleksandra Vulina?
Budu li naši Visoki Bezglavnici naumili da se uzdignu u pesnike, eto njih u školskim lektirama, a škole nam već i bez njih debilanama zovu.
Izvor: Nimbusov Podrum