I na selu može lepo da se živi

0
110

Srbija seloBilo je to tih godina našeg detinjstva…

Zime su tada, u to vreme, zaista bile zime, duboki snegovi i ledenice spuštale su se do prozora, iza kojih se nazirala svetlost života. Dok se nebo kitilo svetlošću nebeskih kandila, bake i majke su mesile hleb za sutra.

Miris pečenog hleba širio se sokacima a u toplim sobama, odvijao se ustaljen način života. Tih dalekih godina, postojala je samo jedna televizija na kojoj je, važnija od svih, bila vremenska prognoza. Nakon vremenske prognoze, posle Dnevnika, planirao se sutrašnji posao i odlazilo na počinak.

Neki bi ostali kraj ekrana da još malo uživaju sa zvezdama onog vremena-Čkaljom, Mijom, Gutom a možda bi im se i posrećilo da razgale dušu sa Lepom, Cunetom, Tozovcem.

Možda danas, sa pravom kažu, da beše nekada bolje i da selo nije više ono što je bilo nekada. Verujem da istina nije daleko od toga. Ne zbog prohujalih godina, potrošenih života i svega što se u međuvremenu sa selom i njenim žiteljima dešavalo.

Sela su opustela.

Žamor se, pretvario u šapat. Puno je i sopstvene i tuđe tuge u svima nama. Pognuti su seljaci, danas, pod teretom straha od onoga što je bilo, što jeste i još više od onoga što bi moglo biti. Neizvesnost opstanka, preživljavanja, razara čoveka kao najgora bolest. Priča se i manje i tiše. Utihnula je i tambura.

A, ipak, iako napuštena, nagrižena, urušena, odolevaju vremenu. Nije sve nepovratno izgubljeno. Ne može nam tradicija, vera, istorija, otići zalud. Zov mirisa pečenog hleba živi i danas u svakome od nas.

Probali smo u gradu novo, moderno, savremeno i šta smo dobili – usamljenost, neizvesnost, patnju.

Ne možemo prizvati duboke snegove, ledenice, ondašnje vremenske prognoze i junake onog doba, ali, možemo biti pokretači nečeg lepog. Možemo odmah, sada, pozvati naše bake, rođake koje dugo nismo čuli, prijatelje iz osnovne škole koje dugo nismo videli. Posetiti ih i oživeti mirise detinjstva. Oživeti podsećanje na vreme koje i danas, snažnije nego ikada, dokazuje i uči nas, da može drugačije, lepše, iskrenije, čestitije, mirnije i bolje, mnogo bolje.

Da Vas podsetimo:  Kako reaguje „slobodarski Beograd“ na najavljeno postavljanje spomenika Draži Mihailoviću?

Zato, glasam za povratak na selo.

Za povratak na napuštena ognjišta, za žamor, smeh, graju, za harmoniku i tamburu, za svadbe, rođenja i krštenja, za Krsni kolač i Krsnu Slavu…

autor:Nada Kosanović

https://mitrovica.info/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime