Ima li pravde za sarajevske Srbe?

1
402

Ovog mjeseca donesene su se dvije presude na Državnom sudu BiH koje se slobodno mogu nazvati historijskim. Riječ je o drugostepenoj (pravosnažnoj) presudi za koncetracioni logor Silos u Tarčinu, sarajevske opštine Hadžići, te prvostepenoj (nepravosnažnoj) presudi za događaje u sarajevskom naselju, Alipašino Polje.

Cvijeće nad jamom Kazani

Te dvije presude, su prve presude na sudu BiH, koje se bave pitanjem stradanja žrtava srpske nacionalnosti, na teritoriji nekadašnjeg grada Sarajevo.

Predugi i haotični predmeti. Karakteristika oba ova slučaja, jeste njihova dugotrajnost, i ekstremna komplikovanost, koja za pažljive pratioce sudskih procesa, bi se mogla nazvati i sa klasičnom opstrukcijom toka predmeta, na sudu na kojem je proces vođen.

Takav zaključak se može vrlo jasno uočiti u toku suđenja za koncetracioni logor Silos.

NEUDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT

Predmet Silos se aktivirao krajem 2010 godine, kada je tadašnji strani tužilac Marijan Pogačnik podigao optužnicu pred Državnim sudom BiH. Međutim, zbog tadašnjeg isteka mandata stranog tužioca, predmet je preuzela domaća tužiteljica Zorica Đurđević. Preuzimanjem predmeta od strane tužiteljice Đurđević, nastaje konfuzija i haos, koji je trajao do samog kraja sudskog postupka.

Prva skandalozna stvar koja se desila, pri ponovnom aktiviranju optužnice od strane tužiteljice Đurđević, jeste izostavljanje udruženog zločinačkog poduhvata koji je se nalazio kao kvalifikacija, u orginalnoj otpužnici koju je aktivirao tadašnji strani tužilac Pogačnik. Taj detalj je od krucijalne važnosti za dalji tok suđenja, jer je u startu abolirao tzv. „komadne odgovornosti“ više nivoe komandnog lanca.

To praktično znači, da je sama kvalifikacija logora Silos u Tarčinu, izgubila kvalifikaciju državnog logora, te samim tim postala lokalni logor, kojeg su osnovali i kontrolisali lokalni ljudi iz općine Hadžići, bez znanja i udjela viših nivoa vlasti. Nakon toga, tužiteljica Đurđević, propušta da poveže stradanja logoraša iz Silosa, koja su se desila u drugim opštinama, gdje su logoraši bili odvedeni na kopanje vojnih tranšeja.

Da Vas podsetimo:  Ustoličeni Krivokapić

To se posebno ogleda u činjenici da je dotična tužiteljica vodila istragu i podigla optužnicu za predmet pod nazivom „Mustafa Divijan i drugi“, a u kojem je bio obuhvaćen incident ubistva nekoliko logoraša iz Silosa, koji su kopali linije razdvajanja na poljoprivrednom dobru u naselju Butmir, 22.04. 1993. godine.

U tom predmetu tužiteljica Đurđević, ne samo da nije pronašla direktnu vezu između stradalnika i logora zatočenja, nego nije bila u stanju da utvrdi po drugi put, famozni komandni lanac odgovornosti, gdje je taj incident, i pored živog svjedoka, okarakterisan kao samovoljno strijeljanje pojedinca, što naravno ne odgovara činjeničnom stanju tog događaja.

Nastavak skandaloznih tužiteljičinih poteza, ogleda se i u samom vođenju postupka, odnosno odabiru svjedoka, koji su trebali da drže tezu koje je zastupalo tužilaštvo. Tu specifično napominjem, da u sudskom procesu koji je trajao gotovo punih 10 godina, za svjedoka nije pozvana Anđelka Bratić, logorašica koja je svjedočila o svom zlostavljanju i silovanju u logoru Silos, i čije se svjedočenje može naći i na YouTube –u, a za svjedoka je pozvan recimo Tihomir Glavaš, ratni komandant srpskog odreda policije, srpske ratne općine Hadžići, koji je svoje svjedočenje dao u korist optuženih.

IPAK PRESUDE

Slično svjedočenje je imao i logoraš Goran Golub, koji nakon prvobitne izjave u tužilaštvu, u samom toku suđenja mijenja svoj iskaz, također u korist optuženih. Ovakvo skandalozno i nezapamćeno ponašanje svjedoka i vođenja procesa, rezultiralo je da je prvobitna presuda na Sudu BiH, na osnovu žalbe na regularnost procesa od strane optuženih, bila poništena, gdje je Apelaciono vijeće suda BiH, naložilo ponovni postupak suđenja, u čijem je ponovnom toku, došlo do smrti prvobitnog i nosioca optužnice Mustafe Đelilovića.

Ipak na kraju, i pored svega, u ponovljenom sudskom procesu, Sud BiH je početkom mjeseca Juna ove godine, donio pravosnažnu presudu, po kojoj se svi optužni u slučaju Silos, proglašavaju krivim i osuđuju na ukupnu zatvorsku kaznu u dužini od 42 godine.

Da Vas podsetimo:  Da je Inckov „zakon“ prošao, bilo bi – doživotna ko kaže „ne“ Nelsonu, ko je za BiH sa Srpskom – vješanje

S druge strane, u predmetu koji se bavio događajima u naselju Alipašino Polje u Sarajevu, a koji je poznat pod nazivom „Džananović i Gadžo“, državni tužilac Vladimir Simović, našao se pred delikatnim zadatkom, samostalnog organiziranja, zatim traganja, a zatim i ubjeđivanja svjedoka da pristanu da učestvuju u sudskom procesu. Koliko je to delikatan posao bio, govori činjenica, da je tužilac Simović, obrađivao zločine koje je počinila paravojska Juke Prazine u čijem sastavu su bili mnogi kriminalci. Ipak i pored svega, tužilac Simović je uspio da okonča ovaj predmet, gdje je u prvostepenom postupku, Sud BiH osudio dvojicu osumnjičenih na ukupnu kaznu zatvora u trajanju od 16 godina.

IMA LI NADE ZA BUDUĆNOSTI?

Ovim dvjema presudama, otvara se novo poglavlje u tumačenju ratnih zbivanja, na nekadašnjem prostoru grada Sarajeva. One su početak pokretanja i drugih procesa pred Sudom BiH, u kojima se akcenat stavlja na stradanje pripadnika srpskog naroda na nekadašnjoj teritoriji grada Sarajeva.

Postavlja se pitanje, kakav odnos prema tim procesima imaju zainteresirane strane, odnosno kako te procese gledaju u oba bosansko-hercegovačka entiteta?

Što se tiče entiteta Republika Srpska, zanimljivo je istaći, da od završetka rata, pa do evo sadašnjeg vremena, niti jedna entitetska vlast nije pridavala pažnju stradanjima Srba, na teritoriji nekadašnjeg grada Sarajeva.

Posebno je to zanimljivo iz razloga, što se stvarno stradanje srpskog stanovništva u glavnom lancu opsade, tretira paušalno, bez jasnih i preciznih metodoloških istraživanja, čime se nanosi nepovratna šteta prije svega stradalnicima, a zatim i mogućnosti objektivnog sagledavanja stanja na terenu u ratnom vremenu. Tu prije svega mislim, na famozne izvještaje Komisije o stradanju Srba u opkoljenom Sarajevu, čija će publikacija i stavovi u mnogome otežati dijalog o sjećanju na ratne stradalnike na teritoriji Sarajeva.

Da Vas podsetimo:  Zaboravljeni srpski princ Velimir

Pogledi u Federaciji, kako je to i biva su dijametralno suprotni i prvenstveno se zasnivaju na poricanju, odnosno na odbrani teze o „sprečavanju izjednačavanja snaga“, posebno po pitanju ratnih zločina. Ovakvu propagandu i narativ, vrlo radikalno i agresivno zastupaju pripadnici privatnih boračkih udruženja, a nerijetko i sami političari, stvarajući ozbiljan presedan, te nipodaštavanje same institucije Suda BiH.

Upravo zbog takvog stava, ne treba da čudi i svojevrsna medijska blokada, koja je tako karakteristična za praćenje sudskih postupaka, u kojima su žrtve bile pripadnici srpskog naroda.

Iz svega ovog da se zaključiti, da će proces dijaloga o stradanjima ljudi koji nisu bili muslimani na teritoriji nekadašnjeg grada Sarajeva, će biti dug i vrlo težak. Ipak ohrabruje činjenica, da i pored nevjerovatne sporosti, Sud BiH donosi presude koje tretiraju srpske žrtve i time stvara preduslov, da se, na utemeljenim sudskim presudama i činjenicama, otvori se jedno sasvim novo poglavlje srpsko-muslimanskih odnosa u sadašnjem Kantonu Sarajevo, koje će, za nadati je se, za prvenstveni cilj imati duboko poštovanje i empatiju prema svim nedužnim žrtvama rata 1992-1995.

 

Autor: Muhamed Kovačević

IZVOR: Zločini nad Srbima

1 KOMENTAR

  1. ZASTO NAZIV SARAJEVSKI SRBI KADA TREBA SRBI IZ SARAJEVA JER IZ VASEG NASLOVA ISPADA TO NEKI DRUGI SRBI KAO NAZIV RTS UMESTO SRT..KAKO HRVATI ZA SVOJU TV KAZU HRT A NE RTH

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime