Pripadnici tzv. Armije BiH pod komandom Atifa Dudakovića su počinili veliki broj ratnih zločina nad bošnjačkim i srpskim narodom na području Zapadne Bosne. Popaljena su brojna sela, uništeni kulturni i društveni objekte, stotine kuća je porušeno a preko 70 000 ljudi je prognano iz svojih domova. Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Atifa Dudakovića i još 16 komandanata i pripadnika Petog korpusa takozvane Armije BiH zbog zločina počinjenih nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima na području Krajine. Njima Tužilaštvo stavlja na teret zločine protiv čovečnosti koji obuhvataju ubistva više od 300 lica srpske i bošnjačke nacionalnosti, progone i zlostavljanja civila i ratnih zarobljenika, kao i uništavanje 38 pravoslavnih hramova, crkava i verskih objekata.
Rat koji je protiv sopstvenog naroda u Zapadnoj Bosni započeo i pokrenuo Alija Izetbegović ugasio je preko tri hiljade života. Alijini vojnici, pripadnici 5. korpusa imali su posebno logore za muslimanske civile i borce APZP, gde su vršena nečovečna postupanja, surova mučenja, silovanja žena i likvidacije civila. Mnoge muslimanke su silovane od strane Alijinog i Dudakovićevog 5. korpusa a na ove strašne zločine podsetio je i ugledni imam Ferhat Mujkić. Ferhat je rođen u Cazinu a medresu je završio zajedno sa Harisom Silajdžićem i beogradskim muftijom Hamdijom Jusufspahićem u Sarajevu. Do početka rata službovao je u gotovo svim selima Cazinske krajine.
U Sarajevu je upoznao i Aliju Izetbegovića koji ih je učio da se muslimanska krv ne sme davati nemuslimanskim narodima. Mujkić je 23.07.1994. dao intervju novinarima „Glasa Srpske“ gde je između ostalog rekao:
„Ja sam od prvog dana na strani pravde, istine i ako Bog da, pobjede. Morao sam se distancirati od onih koji masakriraju i uključiti u borbu protiv ljudskih izroda na čelu sa ratnim zločincem Izetbegovićem, među koje je, nažalost, otišao i veliki broj mojih kolega“. Mujkić je tada istakao da sa Alijom ne može biti pomirenja jer „on nije vernik i za njega nema kazne na ovom svetu pa makar celi ostatak života proveo u najstrašnijim mukama.“
Mujkić je tada izrazio mišljenje da će međumuslimanski sukob još dugo potrajati: „Bojim se da će tako i ovdje biti jer Izetbegović i njegova fundamentalističko-mudžahedinska družina mrze sve, a posebno Srbe koji nikada ne bi ratovali da nije bilo Alije“. Mujkić je tada izneo tvrdnju da su Izetbegovićevi saradnici u Cazinu i Bihaću podelili velike količine oružja i maraka imamima kako bi u svojim mesnim područjima „obrađivali“ vernike istakavši da takvi imami samo zloupotrebljavaju verske objekte i sa džamija ubijaju i svoj i druge narode.
„U vrijeme posljednjeg najvećeg muslimanskog praznika Ramazana na područje Cazinske krajine dovedeno je mnogo hodža – mudžahedina koji su vjernicima nakaradno tumačili Kuran, vojnicima govorili da idu da se tuku sa četnicima a vodili su ih da ubijaju ne samo svoje sunarodnike nego veoma često i najbliže rođake i braću. Osman Nadarević, imam iz sela Golubovića, pripremao je nedavno pokolj svog naroda!“ – rekao je tada Mujkić opisavši do detalja stravične planove Alijinih plaćenika.
– On je u džamiju u kojoj je službovao smjestio najokorelije ekstremiste i ubice iz 5. korpusa koji su svakodnevno ubijali seljane i ja sam predsjedniku Abdiću prijedložio da srušimo tu džamiju, mada znam da je to Božiji grijeh ali zar još veći grijeh nije ako se sa nje ubijaju žene i djeca. Vojnički to nije bilo teško ali predsjednik to nije dozvolio. Eto, sad vidite ti koljači gospodina Abdića zovu „četnik Todor“ a sada ću vam ako ste jakih živaca pokazati kako se oni ophode prema ljudima“.
Novinar Glasa Srpske tada beleži: „Gledamo video-zapis nevjerovatno unakaženih leševa i slike od kojih se želudac okreće i onima koji su se nagledali zločina i slušamo komentar našeg domaćina:
„To su najsvježiji snimci iz ovog mjeseca sa obdukcije naših boraca koje su prethodno zarobili fundamentalisti iz Bihaća i Cazina. To je sve što je ostalo od tijela Rasima Bašića, našeg načelnika bezbjednosti i njegovog vozača. Mučeni su tri dana tako stručno da su umrli u najstrašnijim mukama ..(..). Ovo su tijela trojice naših boraca koje su nam 16. jula zlikovci vratili. Dvojica od njih su poslije svih drugih brutalnih mučenja ugušeni a treći je kao što vidite bukvalno raskomadan.“
Imam Mujkić tada je izrazio uverenje kako će Abdićeve snage pobediti Alijine agresore uz bojazan da će do tog dana još mnogo krvi biti proliveno ali da se sa „šejtanom i ne može drugačije“.
I Sefer Adić, jedan od 10 000 izbeglih Muslimana sa područja Cazinske krajine tada je dao izjavu u kojoj je Aliju Izetbegovića optužio za rat i smrt hiljada nevinih. – Svijet nije shvatio da je Izetbegović ubica i fundamentalista, opasan za čitavu Evropu. Ja bih prije umro nego da se vratim u Kladušu dok njome haraju izetbegovićeve falange. Naravno, mi smo muslimani ali umjereni. Ne kao oni iz Sarajeva koje predvodi Izetbegović.
Pripadnici muslimanske tzv. Armije BiH često nepravedno ističu to kako su oni bili „multietnička vojna formacija“ koja se zalagala za „suživot sva tri naroda“. Ove maloumne floskule nemaju veze ni sa realnošću niti sa pravim stanjem na terenu. Ipak, mora se priznati činjenica da su pripadnici tzv. Armije BiH svoju multikulturalnost samo i jedino pokazali u činjenici da su ubijali pripadnike svih vera i nacija – i Srbe, i Hrvate, i Bošnjake, Rome, Mađare…
Bošnjaci / Muslimani takođe su bili žrtve zločinačkog režima Alije Izetbegovića, režima koji je u smrt odveo više od sto hiljada ljudi. Hiljade Bošnjaka i muslimana doživelo je strahovite sudbine od likvidacija, teških ranjavanja, deportacija, zlostavljanja, silovanja… Razlozi za takvo monstruozno ponašanje bilo je to što su ti Bošnjaci pokušali da zaštite komšije Srbe, ili zato što su odbili da obuku uniformu i uzmu oružje u ruke, zato što su bili u bračnoj zajednici sa pripadnicom/kom srpske nacionalne, zato što su se zalagali za Jugoslaviju ili iz čiste samovolje zločinaca koji su tako pokazivali svoju nadmoć. Mnoge žene i devojke bošnjačke nacionalnosti su silovane i zlostavljane po svojim kućama i u logorima tzv. „Armije BiH“ i to upravo od pripadnika svog naroda. Najčešće su to bile žene udate za Srbe i Hrvate, kojima su zlikovci pretili što su rodile ili što će roditi „četnike i ustaše“.
Ovi zločini bili su najmasovniji u Zapadnoj Bosni a od tragične sudbine nisu bila pošteđena čak ni deca. Ipak, ubijanje, zlostavljanje i ranjavanje muslimanskog stanovništva od muslimanske tzv. Armije BiH bilo je itekako prisutno i u Sarajevu, Visokom, Tesliću, Doboju, Brčkom, Mostaru…“
