Inflacija u Srbiji divlja, a vlast se pravi mrtva

0
223

Da li je inflacija posledica globalnih dešavanja ili je pak rezultat loših procena institucija u Srbiji? O kretanjima u svetskoj ekonomiji i tome da li je Srbija blizu „Turskom modelu“ čitajte u analizi ekonomiste Stefana Marića.

Brod Evergreen u luci Hamburg, Nemačka; Izvor: Evergreen / Wikimedia Commons

Uprkos neprestanom uveravanju vodećih i najuticajnijih svetskih centralnih banaka, međunarodnih organizacija i analitičara da pandemija i mere saniranja ekonomske štete preduzete u istorijskom redu veličine u većem delu sveta, neće izazvati veće inflatorne pritiske, poslednjih nekoliko meseci građani velikog broja zemalja mogli su osetiti efekte galopirajuće inflacije na sopstvenoj koži.

„Savršena inflatorna oluja” izazvana energetskom krizom, ekstremnim poremećajima u globalnim lancima snabdevanja, kao i nekim faktorima na strani tražnje dovela je do toga da je inflacija u SAD trenutno na nivou od 7,9%, što je najveća stopa inflacije u SAD-u u poslednih četrdeset godina, dok je februarska inflacija u Evrozoni iznosila 5,8%, što predstavlja nov rekord već četvrti mesec zaredom.

Kada je reč o Srbiji, međugodišnja stopa inflacije prema poslednjim podacima iznosi 8,8%, što je najviša stopa inflacije u poslednjih devet godina.

Glavni faktori rasta inflacije na globalnom nivou nalaze se na strani ponude. Jedna od prvih naznaka potencijalne veće energetske krize bila je nedovoljna proizvodnja električne energije pomoću vetroparkova na severu Evrope usled slabijeg vetra, što je dovelo ne samo do rasta cene struje već i do traženja alternativnih izvora energije. Kratkoročno rešenje pronađeno je u nabavci većih količina gasa, što je zauzvrat dovelo do velikog skoka cene „plavog energenta”. Spora tranzicija ka obnovljivim izvorima energije, ali i gašenje nuklearnih elektrana dodatno su uvećali krizu.

Zbog politike Kine da se više okrene obnovljivim izvorima energije (što je naravno apsolutno opravdano), smanjen je uvoz uglja i smanjena je njegova upotreba u proizvodnji. Istovremeno, energija dobijena vetrom smanjila je rast na godišnjem nivou, dok je u slučaju hidrocentrala došlo i do smanjenja proizvodnje. Usled povećane tražnje za proizvodima iz Kine nakon postepenog oporavka od pandemije, pre svega sa Zapada, došlo je i do rasta planirane proizvodnje.

Međutim, zbog nedovoljnih količina energenata, ali i uglja, nije bilo moguće obezbediti dovoljno električne energije za potrebe proizvodnje robe i potrošnje domaćinstava. Zbog toga su kineske vlasti bile primorane da uvedu restrikcije struje u oko osamnaest provincija, što je prema procenama pogodilo čak 44% ukupne industrijske proizvodnje zemlje. Smanjena proizvodnja kineskih izvoznih proizvoda neizbežno je značila povećanje cena ovih proizvoda, čime se podigla i inflacija.

Ipak, najveći efekat na inflaciju na strani ponude bili su poremećaji u globalnim lancima snabdevanja, što je isključivo posledica pandemije. Najdrastičniji primeri ove pojave bili su u kineskim lukama.

Naime, zbog kineske politike tzv. nulte tolerancije na koronavirus, pre nekoliko meseci je jedna od najvećih svetskih luka, Ningbo, potpuno zatvorena kad se samo jedan radnik zarazio, što je naravno izazvalo ogromne poremećaje u svetskoj transportnoj infrastrukturi. U Tjanđinu, kapacitet kamionskog prevoza robe je prepolovljen zbog toga što su vozači u obavezi da se testiraju svaki dan kad ulaze u luku.

Sa druge strane pacifika, u Los Anđelesu, zbog nedostatka kvalifikovane radne snage specijalizovane za logističke poslove u najvećoj luci u SAD, ali i epidemije koja je stalno držala deo radne snage van posla, nastala su uska grla i veliki redovi gigantskih šiping kontejnerskih brodova koji su u stotinama čekali na svoj red ispred luke u proseku oko nedelju dana. Sve je ovo, između ostalog, uticalo na rast cene međunarodnog transporta pomorskim putem (koji inače čini oko 90% transporta svih roba) na globalnom nivou za čak osam puta u odnosu na predpandemijski nivo.

Zbog svega navedenog, dolazilo je do nestašica mnogih proizvodnih komponenata, što je izazivalo domino efekat za veliki broj proizvođača širom sveta.

Treba spomenuti i još neke izvore rasta inflacije, i to na strani tražnje. Iako je tražnja, to jest potrošnja, na početku pandemije opala i u slučaju robe i u slučaju usluga, sadašnja tražnja za dobrima je znatno iznad prepandemijskog nivoa, dok je tražnja za uslugama i dalje ispod tog nivoa.

U uslovima pandemije, ovakav razvoj situacije je krajnje logičan. Kada je u pitanju inflacija, ovo znači da je do njenog stvaranja već došlo samo na osnovu kretanja cena dobara i usluga generalno posmatrano jer je sa rastom tražnje za dobrima rasla i njihova cena, dok je cena usluga zbog pada tražnje (iako je trebalo da pada) ostala na sličnom nivou, kao što možemo videti svuda oko nas.

Konačno, nasuprot uverenju pojedinih „analitičara” da je trenutna visoka inflacija dominantno posledica masivnog „štampanja novca”, ovaj faktor, iako je uticao na inflaciju, svakako nije glavni uzrok trenutne stope inflacije.

Naime, centralne banke su sprovodile politiku monetarne ekspanzije kupujući finansijsku aktivu (npr. dugoročne obveznice) iz svojih bankarskih rezervi, a ne bukvalnim štampanjem novčanica i kovanica u svojoj valuti. Ključna razlika je u tome što je na ovoj način novac centralnih banaka odlazio na finansijsko tržište, to jest u ruke privatnih finansijskih institucija, a ne direktno građanima, što objašnjava istorijski rast vrednosti akcija na najvećim svetskim berzama usred pandemije.

Luka u Tjanđinu, Kina; Foto: Asian Development Bank / Flickr

Inflacija loših prognoza i dilema „povlačenja ručne” globalne privrede

Iako su najuticajnije svetske ekonomske institucije apsolutno bile u pravu kada su s početkom pandemije naglašavale važnost kakvog takvog kontrolisanja stabilnosti privrede i očuvanja radnih mesta kroz izdašne mere monetarne i fiskalne politike usled poremećaja u ekonomiji bez presedana, efektivno stavljajući javni dug i inflaciju u drugi plan, znalo se i da ovakve mere ne mogu biti na snazi zauvek. Centralne banke su tako, kako je vreme prolazilo, bile u sve težoj situaciji u kojoj su morale da odluče u kom trenutku rizik od previsoke inflacije prevazilazi rizik od potencijalne recesije i deflacije usled stopiranja programa monetarne i fiskalne ekspanzije i povećanja referentnih kamatnih stopa (koje efektivno „poskupljuju novac”) i u kom trenutku je vreme za povlačenje ručne privrede.

Da Vas podsetimo:  Kladionice u Srbiji - bolest i nebriga

Čini se da su u strahu od potencijalnog usporavanja već nedovoljno brzog ekonomskog oporavka, ali i zbog katastofalnih prognoza o budućoj inflaciji, Sistem federalnih rezervi (FED), Evropska centralna banka (ECB) i ostale svetske centralne banke oklevale da na vreme prikoče i time ne dozvole drastične negativne efekte neverovatno visoke inflacije.

Dženet Jelen, ministarka finansija SAD, izjavila je u avgustu prošle godine da veruje da je „inflacija privremena i da će se spuštati na normalnije nivoe u ne tako dalekoj budućnosti”, da bi samo četiri meseca kasnije rekla da veruje da je vreme da se inflacija prestane opisivati kao privremena.

Rafael Bostik, predsednik ogranka FED-a u Atlanti, u februaru prošle godine je rekao da „ne očekuje da vidimo snažan rast inflacije u otprilike narednih godinu dana”. ECB je na proleće prošle godine predviđao inflaciju u EU na svega 1,9% do kraja godine.

Nisu svi faktori izazivanja inflacije bili u kontroli centralnih banaka, ali svakako su morali bolje predvideti neke od njih i pripremiti se i za takve scenarije, što očigledno nije bio slučaj.

Takva, uslovno rečeno, neodgovorna ekonomska politika upravo je dobrim delom prouzrokovala stvaranje inflacije na tako abnormalno visokim nivoima u velikom broju zemalja širom sveta.

Mnoge centralne banke manje važnih svetskih ekonomija odavno su krenule da povećavaju referentnu kamatnu stopu u pokušaju da obuzdaju inflaciju, dok je u slučaju najznačajnijih centralnih banaka, zasad jedino Centralna banka Engleske (BOE) prvi put u novembru sa 0,1% na 0,25%, a posle i u februaru povećala referentnu kamatnu stopu na 0,5%, što je ujedno prvo uzastopno povećanje kamate ove banke još od 2004. godine. FED je još prošle godine krenuo da smanjuje ekspanzivnost monetarne politike smanjivanjem kupovine finansijske aktive, i to planira da radi sve do ovog meseca, kada bi trebalo da prestane s kupovinom u potpunosti.

Osim toga, FED je najavio da će sredinom meseca prvi put od početka pandemije povećati referentnu kamatu s 0,2%, koliko je sada i da će nastaviti s postepenim povećanjem u toku godine. Većina najvećih privatnih banaka, poput Barclaysa, Deutsche Banke, HSBC-a itd., prognoziraju da će FED do kraja godine povećati referentnu kamatu između 1,25% i 1,75% kumulativno, uključujući potencijalno prvo povećanje u martu od čak 0,5%, što FED nije uradio još od 2000. godine. Sa druge strane, ECB odbija da povećava referentne kamate ove godine, dok obustavu kupovine finansijske aktive planira najranije od oktobra.

Ovo je slučaj zbog toga što se privreda EU oporavljala dosta sporije u odnosu na SAD, zbog većih epidemijskih talasa, rigoroznijih restriktivnih mera, ali pre svega zbog energetske krize koja je najviše pogodila Evropu.

foto: Saša Čolić / Kamerades

Inflacija – najskuplja srpska reč

„Inflacija će biti na nivou od 4% na godišnjem nivou (2021. godina) … i to će biti jedna od najnižih inflacija u celoj Evropi. Niža čak i od Nemačke, verovali ili ne”, izjavio je predsednik Aleksandar Vučić sredinom januara u jednoj televizijskoj emisiji. U toj emisiji, koja je trajala maratonskih sto minuta, predsednik je inflaciji posvetio manje od trideset sekundi.

Dvadesetak dana kasnije, u jednoj sličnoj emisiji, predsednik je o inflaciji govorio još kraće, ali je ipak stigao da izjavi da je „u Americi i Nemačkoj veća inflacija nego u Srbiji”.

To što predsedniku Vučiću, koji inače obožava da maltene satima govori o raznoraznim nebitnim, polubitnim i ponekim bitnim ekonomskim podacima, inflacija trenutno nije baš omiljena tema nikako nije slučajnost.

Tačno je da je godišnja stopa inflacije u Srbiji prošle godine bila oko 4%, kao što je Vučić i kazao. Međutim, kao što to obično biva, đavo se nalazi u detaljima. Vučić je verovatno slučajno zaboravio da ispred reči godišnja stopa inflacije doda i jednu ključnu reč, a to je – prosečna.

Naime, ova ekonomska kategorija prikazuje kretanje inflacije u jednoj kalendarskoj godini, ali u proseku. To znači da u računanje ove stope podjednako ulazi inflacija početkom godine kada se ona kretala između 1% i 2% kao i inflacija krajem godine, kada je bila između 6% i 8%.

Koliko je stavljanje ove stope u prvi plan kad govorimo o trenutnoj inflaciji apsurdno najbolje se može objasniti jednostavnim primerom – kada idete u prodavnicu da kupite nešto, nećete tražiti od prodavca da vam robu proda po ceni iz juna prošle godine, već ćete robu kupiti po trenutnim martovskim cenama. Zato ekonomisti, kad žele da utvrde koliko je cena neke robe porasla, porede trenutne martovske cene s martovskim cenama iz prošle godine, i ta stopa se naziva međugodišnja stopa inflacije. A aktuelna međugodišnja stopa inflacije u Srbiji u trenutku kada je Vučić gostovao u pomenutoj emisiji bila je 7,9%, dok je ista ta stopa danas 8,8%.

Međugodišnja stopa inflacije u Nemačkoj u trenutku poređenja iznosila je 5,7%, dok prema poslednjim procenama inflacija iznosi 5,5%, što je nešto ispod trenutnog proseka Evrozone.

Dakle, inflacija u Srbiji ne da nije manja nego u Nemačkoj nego je bila veća za preko 38% prošlog meseca, a danas je veća za oko 60%. Dodatno, samo su tri zemlje u Evrozoni u decembru imale veću međugodišnju inflaciju od Srbije, dok je prema poslednjim podacima taj broj zemalja četiri. Čak je i inflacija u SAD, koja je trenutno najveća u poslednjih četrdeset godina, i dalje bila niža od inflacije u Srbiji.

Da Vas podsetimo:  JOVAN (82) JE POSLEDNJI OPANČAR TIMOČKE KRAJINE: Pravio ih je decenijama, a onda je stigao poziv od Gorana Bregovića…

Pritom, činjenica da je inflacija u Srbiji viša nego u većini zemalja EU nije ono što je najproblematičnije. Trenutna inflacija od 8,8% ne pruža nam dovoljno jasnu sliku realnog gubitka kupovne moći za veliki broj građana u Srbiji. Naime, prema poslednjim zvaničnim podacima, prosečno domaćinstvo u Srbiji troši 34,2% svog raspoloživog dohotka na hranu i bezalkoholna pića.

A ako znamo da su hrana i piće ove godine u proseku poskupeli za 15,2%, od čega su najviše rasle cene povrća – 31,7%, ulja i masti – 21,5%, kafe – 20,5% i mesa – 16,2%, slika postaje dosta drugačija.

Kada ovim ciframa pridodamo i podatak o rastu cene goriva od 20,9% na međugodišnjem nivou, koji predstavlja deo grupe dobara i usluga koji u potrošnji prosečnog domaćinstva učestvuju u drugoj najvećoj kategoriji, odmah iza hrane i pića, situacija postaje još više zabrinjavajuća.

Naravno, velikim poskupljenjem hrane najviše su ugroženi naši najsiromašniji sugrađani. Prema poslednjim istraživanjima, 10% najsiromašnijeg stanovništva u zemlji troši skoro polovinu svojih prihoda na hranu i bezalkoholna pića, dok novčana socijalna pomoć, iako usklađena sa inflacijom, neće biti dovoljno uvećana da nadomesti pretrpljeni gubitak u uslovima inflacije. Njeni primaoci će i dalje gubiti na realnoj kupovnoj moći s obzirom na to da cene hrane rastu znatno više u odnosu na prosečan rast svih cena.

Slično, gubitak u realnoj kupovnoj moći neće važiti samo u slučaju novčane socijalne pomoći, već i u slučaju svih fiksnih oblika prihoda, kao što su plate i penzije. Nešto bogatiji deo populacije imaće manje gubitke zbog toga što, po pravilu, imaju znatno veće učešće prihoda od kapitala u ukupnom dohotku, a takvi prihodi su uglavnom usklađeni sa inflacijom.

Važno je istaći da domaćinstva u zemljama razvijenijim od Srbije imaju znatno manje učešće hrane i bezalkoholnog pića u ukupnoj potrošnji. Poređenja radi, u Češkoj to je 20,7% dohotka, u Italiji 18,1%, Švedskoj 13,5%, a u Austriji svega 11,8%. Dakle, na primeru ove četiri zemlje, to je od 0,65 puta više u slučaju Češke do skoro tri puta više u slučaju Austrije. Nažalost, ni tu se loše vesti ne završavaju.

Naime, hrana ne samo da mnogo više učestvuje u potrošnji prosečnog građanina Srbije u odnosu na zemlje EU već je i poskupljenje hrane u Srbiji veće nego u bilo kojoj zemlji EU! U Srbiji je cena hrane (bez bezalkoholnog pića) u januaru skočila za 14,1%, dok je prosek rasta cena hrane u EU u istom periodu bio svega 4,9%, što je skoro tri puta manje.

Imajući sve ovo u vidu, nije ni čudo što je inflacija u Srbiji za vlast postala tabu tema. Na kraju krajeva, za razliku od bajki o ekonomskom rastu, biti evropski lider u inflaciji nema taj dopadljivo hipnotičan prizvuk.

Erdogan i Vučić prilikom posete tusrkosg predsednika Srbiji; Foto: Nemanja Panić / Kamerades

Borba protiv (ne)vidljivog neprijatelja, čin drugi

Narodna banka Srbije (NBS) je u novembru prošle godine saopštila da je „niska i stabilna inflacija prevladavala proteklih sedam godina, kada je u proseku iznosila oko dva odsto, ali da je u drugoj polovini tekuće godine… zbog suše i rasta svetskih cena energenata u septembru, porasla na 5,7 odsto”. kao i da su porast cena hrane i energenata „faktori koji su prisutni i u ostalim zemljama sveta i koji su uvezeni”.

Zanimljivo je kako se NBS, kao što ovo saopštenje i potvrđuje, svih ovih silnih godina kada su cene na svetskim tržištima mirovale i kada su stope inflacije u SAD i u EU bila na izuzetno niskim nivoima, neprestano hvalisala stabilnim i niskim stopama inflacije u Srbiji, dok su sada, kad su cene svega širom sveta u skoku, isti faktori koji su dotad ostajali nespomenuti i koji su joj išli u prilog odjednom postali „uvezeni”.

Primera radi, u SAD je u čak devet i po od na prethodnih deset godina inflacija uglavnom bila ispod 2%. Slično tome, u EU je u devet i po od proteklih deset godina inflacija solidan deo vremena bila na nivou bliskom nuli, a u nekoliko navrata se čak zadržavala i na nivoima ispod nule.

Ovakvim obrazloženjem NBS implicitno priznaje da njeno delovanje nije odgovorno za u javnosti propagirane „neverovatne uspehe” u vidu niske i stabilne inflacije svih ovih godina.

Sedamnaest dana nakon ovog saopštenja NBS-a, guvernerka je na konferenciji za štampu, predstavljajući novembarski izveštaj o inflaciji, kritikovala pojedine trgovinske lance zbog toga što su držali cenu nekih proizvoda (u ovom konkretnom slučaju kafe) na znatno višem nivou u odnosu na ostale najveće lance.

„Mi (potrošači) smo i oni koji hrane te monopole i kartele time što kupujemo kod njih”, izjavila je tada guvernerka, da bi nakon toga dovela u pitanje opstanak na tržištu onih koji „ovako love u mutnom, stvarajući, pokušavajući da naprave spiralu inflacije”.

Veoma je neprikladno da se u ovakvoj situaciji odgovornost za stvaranje inflacije direktno prebacuje na trgovinske lance i, još gore, indirektno i na same građane. Ovakva vrsta obraćanja bilo kom neutralnom posmatraču može samo da pokaže nervozu i moguće gubljenje kontrole NBS-a nad inflacijom u zemlji.

Vlada je, naravno, donela i neke dobre ekonomske mere poput zamrzavanja pojedinih cena egzestencijalnih dobara na neko vreme, mada je pitanje šta će se desiti nakon isteka tog vremena i da li će proizvođači i dalje moći da isporučuju te proizvode u normalnim količinama imajući u vidu rast cena inputa s kojima se proizvođači bez sumnje već duže vreme suočavaju. Ipak, pre ograničavanja cena, vlast je morala da, umesto što se hvali količinama sardina, graška i pirinča u robnim rezervama i, u poznatnom maniru, istovremeno širi paniku, interveniše iz tih istih robnih rezervi na tržištu i na taj način utiče na smirivanje inflacije.

Da Vas podsetimo:  Nije u pitanju samo Beograd. Treba ponoviti sve izbore

Osim što je zamrzla cene nekih dobara, Vlada je zamrzla i cenu električne energije za domaćinstva i ograničila cenu električne energije za preduzeća. Zbog zamrzavanja i ograničavanja cene struje, Srbija je za razliku od zemalja Evrozone, u kojima se ukupan rast cena duguje rastu cena energenata u iznosu od čak 54,9%, uspela da smanji doprinos rastu inflacije preko rasta cene energenata na oko 25%.

Međutim, treba imati u vidu da su ove mere vlade oročene, posebno zamrzavanje cene struje za domaćinstva, i to do kraja izbora, kao i to da su zemlje EU raznim ekonomskim merama direktne pomoći građanima znatno ublažile finansijski pritisak rasta cena energeneta na budžet svojih sugrađana. Kakav nas scenario u pogledu cena struje čeka nakon izbora možemo samo da nagađamo.

Poslednja ekonomska mera koju je vlast donela odnosi se na ograničenje maloprodajne cene goriva, ali i na privremeno smanjenje akciza na olovni i bezolovni benzin u visini od 20%. Ovo je svakako dobra mera u ovom trenutku, ali čini se da je Vlada mogla i ranije da reaguje, kada su cene goriva bile na nižem nivou.

Takođe, umesto što je, na primer, delila „helikopterski novac” penzionerima i mladima (ali ne samo njima, slično je rađeno maltene od početka pandemije) i na taj način definitivno makar delom uticala na rast inflacije, Vlada je mogla da donese niz dodatnih mera s ciljem smirivanja inflacije. Na primer, mogli su da smanje akcize na gorivo u znatno većem iznosu, kao i da dodatno subvencioniše cenu goriva za poljoprivredne proizvođače, pošto nam od toga potencijalno zavise prinosi u poljoprivredi, a u poslednjoj iteraciji i buduće cene hrane.

Poljska je recimo od 20. decembra u potpunosti ukinula akcize na gorivo u narednih šest meseci. Srbija takođe može privremeno da smanji ili ukine PDV na hranu i đubrivo (trenutno je stopa PDV 10%). Hrvatska je već najavila da će od aprila ove godine smanjiti PDV na hranu i na đubrivo sa 13% na 5%, Rumunija i Bugarska takođe razmatraju ukidanje PDV-a na hranu, dok je Poljska istu meru već donela u februaru.

Konačno, ono što je NBS mogla i morala odavno da uradi jeste da iskoristi glavni instrument za smanjivanje inflacije koji joj stoji na raspolaganju, a to je povećanje referentne kamatne stope. Srbija je jedna od retkih zemalja u razvoju koja ovo nije sprovela. Čak su trideset tri zemlje u razvoju povećale svoje referentne kamatne stope od početka prošle godine, i to u kumulativnom iznosu od čak 84,55 procentna poena. Sve zemlje u Evropi koje koriste isti monetarni režim kao Srbija, a to su Rumunija, Mađarska, Češka i Poljska, povećale su svoje referentne kamatne stope. Refentna kamatna stopa Srbije i dalje stoji na istorijskom minumumu koji je dostignut opravdanim sniženjem ove kamate da bi se podstakla privreda pogođena pandemijom, i ona iznosi 1%.

Na predstavljanju izveštaja o inflaciji NBS-a u februaru rečeno je da bi trebalo da dođe do pada cena hrane ako se ostvari pretpostavka donesena za potrebe projekcije o „prosečnoj poljoprivrednoj sezoni”.

S obzirom na to da je ovakva pretpostavka donesena u vremenu sve snažnijih i širih efekata klimatskih promena u vidu sve češćih elementarnih nepogoda različitog tipa, ali i svega nekoliko dana pred početak Ruske invazije na Ukrajinu, kada se već moglo naslutiti da će do nekakvog sukoba svakako doći, postavlja se pitanje na osnovu čega je NBS došla do ovakve pretpostavke? Pogotovo ako imamo u vidu podatke poput toga da Rusija i Ukrajina zajedno izvoze oko 25,4% pšenice na globalnom nivou. Ali nije to prvi put da projekcije NBS-a najblaže rečeno – omanu. Slično tome, NBS je u avgustu prošle godine projektovala da će inflacija u ovom trenutku biti oko 2%, što je skoro četiri i po puta manje nego što je ona danas.

„Jeste uspeli da se izborite sa ovom inflacijom i čudima?”, upitao je predsednik Vučić ambasadora Turske prilikom jednog od svojih mnogobrojnih obilazaka gradilišta, ovoga puta u Novom Pazaru. Ambasador je, pomalo zbunjen i zatečen pitanjem, odgovorio potvrdno, na čemu mu je Vučić čestitao i preneo pozdrave predsedniku Erdoganu. U tom trenutku je inflacija u Turskoj zvanično iznosila 36%, dok danas inflacija u ovoj zemlji iznosi čak 54,44%, što je najveći opšti rast cena u poslednjih dvadeset godina.

Prema nekim nezavisnim procenama, što svakako treba makar uzeti u obzir imajući u vidu da je Erdogan nedavno otpustio čak i svog glavnog statističara samo nedelju dana pre objavljivanja januarske stope inflacije, realna inflacija u Turskoj iznosi neverovatnih 123,8%. Ostaje nam da se nadamo da je Vučićeva čestitka upućena ambasadoru Turske na uspehu u rešavanju problema inflacije više bila protokolarne, a manje iskrene prirode i da građani Srbije ipak neće biti svedoci „turskog scenarija”.

autor:Stefan Marić

https://www.masina.rs/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime