Ishod rada političkog, verskog i intelektualnog vrha – masakr deteta nad decom

4
104

Dugo će biti potrebno da se bar okrenemo prema putu povratka našim pravoslavnim, porodičnim i društvenim vrednostima. Teško će biti, ali taj napor moramo da učinimo

Prof. dr Nenad Živanović (Izvor: Lična arhiva)

I sada se, kao, čudimo?!

Usred ove velike i prevelike tragedije, kada jedan dečak, na početku svog životnog puta, ubija svoje drugove i drugarice, takođe, na početku njihovih životnih puteva, evo nekoliko reči o nama i našoj stvarnosti.

Kada smo početkom ovoga veka pohrlili ka „boljoj budućnosti“ očekujući obećane milijarde, prihvatali smo zapadne vrednosti, a naročito vladavinu prava i političku korektnost, koje su nam tiho donele tranziciju, reč koja je vešto sakrila surovu pljačku i destrukciju srpskog naroda. Paralelno sa tranzicijom, odnosno pljačkom, krenula je i „Bolonja“, koja je imala najmanje tri zadatka: promenu svesti kod mladih ljudi, urušavanje obrazovnog sistema do najnižih granica i, pod formom prava učenika i studenata – potpunu anarhiju.

Kao i kod tranzicije, odnosno pljačke srpskog naroda, „Bolonja“ je silovito krenula. Ministar obrazovanja i njegove mlade dame, po kojima je ova nova „reforma“ obrazovnog sistema dobila ime – pepsi reforma, rastrčali su se po Srbiji govoreći o uzvišenosti i ekselenciji novog obrazovnog sistema, o prohodnosti i mobilnosti učenika, studenata i profesora, o značaju novih „kurikuluma“, ishodima, svetloj budućnosti koja je tu, odmah iza rušenja postojećeg ružnog, zastarelog i beskorisnog obrazovnog sistema.

Direktori škola i dekani fakulteta, dobivši direktive, prosleđivali su ih naniže, profesorima. A direktive su nalagale: prohodnost, mali nivo opterećenja i demokratiju, odnosno anarhiju koja se zvala (i još uvek se zove) sloboda.

Naravno,

prohodnost je podrazumevala, od osnovne škole pa do fakulteta, napredovanje bez učenja, odnosno bez znanja. I tako do titule doktora nauka;

nivo opterećenja je podrazumevao maksimalno dozvoljen broj stranica (u udžbeniku) po jednom času predavanja. Da se deca i studenti ne preopterete, jer treba da žive, raduju se životu, a preveliko opterećenje tokom učenja ih onemogućava u tome. Zato se Andrić, Crnjanski ili Petar Kočić, na primer, predaju i čitaju po skraćenom postupku, sažeto, racionalno, u skladu sa ubrzanim vremenom;

Da Vas podsetimo:  "Bakapraseći" Vučić

sloboda je podrazumevala onaj prvi deo iz poruke apostola Pavla Korinćanima: sve mi je dozvoljeno, i to bez odgovornosti, ne samo prema drugome već i prema sebi, bez koje sloboda postaje anarhija. Bolonja je uvela takvu „slobodu“ kao najvišu vrednost obrazovnog sistema.

I mladi ljudi su je sa radošću prihvatili: ne uče, ne opterećuju se (odnosno, ne opterećuju ih) i slobodni su i oslobođeni svake odgovornosti.

Podsetimo se, za ovu priliku dovoljna, dva ne tako davna slučaja iz naših škola:

Prvi slučaj: profesorka jedne škole, braneći školski dnevnik (svojinu škole, države), ali i svoje dostojanstvo, na primljeni udarac (?) koji joj je zadao njen učenik pokušavajući da joj otme dnevnik, uzvratila je šamarom. I gle slobode i pravde, u ime resornog ministarstva i države – učenik je opomenut a profesorka je dobila otkaz! Da, dobila je otkaz jer je branila integritet škole i države, ali i svoje dostojanstvo.

Drugi slučaj: profesorki u jednoj drugoj školi izvlače stolicu, nasilno, za vreme časa. Ona pada na pod, srećom ne povređuje kičmu i ne postaje telesni invalid, ali ćuti, ne reaguje. Đaci se smeju. Ona i dalje ćuti, ne reaguje – boji se otkaza. Trojka đačkih izvršilaca radova, kao i u prvom slučaju, „kače“ video snimak svog „uratka“. Škola, po odobrenju Ministarstva, nekako opominje učenike, jedan menja školu, a nastavnica ćuti jer, ako progovori, ugroziće svoju egzistenciju. Otkaz je surova realnost.

Oba slučaja, navedena po sećanju i teškim osećajem nepravde države prema svojim službenicima, profesorima, mali su uzorak onoga što se dešava u našim školama.

A ovo poslednje, koje je kulminiralo ubistvima, koja su plod, izgleda, dobre pripreme – u svakom pogledu, za sada usmerava reflektore javnosti na roditelje. Pritom zaboravljamo da je ovo rezultat, odnosno, novousvojenim govorom rečeno – ishod naše „borbe“ da ne skrenemo sa puta, ne onog Titovog, već ovog našeg bezalternativnog. Hodajući put Evrope (kao da smo neka zemlja u Africi), stalno se zaklinjemo da je to naš put kojim ćemo doći do civilizacijskih vrednosti zapadnog sveta, koji donosi blagostanje, novac bez rada koji ćemo dobiti kao milostinju, i zato je taj naš put bez alternative.

Da Vas podsetimo:  Opančar „agencija“: Priča o parizeru

Pošto nam je sve ovo naša borba dala, sada, suočeni sa surovom istinom stanja u našem društvu, zapitajmo se ko je kriv i gde grešimo. Naravno, mnogo je krivaca, a među njima je i potpisnik ovoga teksta.

Ipak, mereći krivicu, moramo da ukažemo na one najodgovornije, sa nadom i verom da će se u njima probuditi ljubav i početi očima da vide a ušima čuju. A to su sami vrhovi: politički, verski, intelektualni.

Predsednik države, vlada i skupština Republike Srbije treba najzad da se sete da i putevi popločani dobrim namerama mogu da odvedu do pakla, i da ne usvajaju uvezene zakone koji ne odgovaraju našem kulturnom identitetu, odnosno počnu sa ukidanjem zakona koji su katastrofalni za čoveka i njegov rodni identitet, obrazovanje, kulturu. Takođe, primenom vokabulara u vladi, Narodnoj skupštini budu primer nekog drugog kulturnog obrasca. Time će lakše ukinutu skaradnosti koje mogu da se vide i čuju na televiziji, svih boja.

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Sinod i Sveti arhijerejski sabor ne treba da se skrivaju iza jednoglasnosti i straha da se čoveku kaže da je čovek, a volu da je vo. Ako je naša crkva izdržala mnogo teža i gora vremena, turski zulum, okupacije, unijaćenja i pri tome i po cenu života bila uz svoj srpski narod, koga je Sveti Sava krstio i u ponosan i radan narod stvorio, i sada može. Srpskom narodu je potrebna njegova pravoslavna vera, kao oslonac, sećanje i radost života. Svi pogledi i misli vernog naroda su uprte u našu Crkvu, od Njegove svetosti patrijarha srpskog pa do njihovog paroha koji im u kuću ulazi. To ne treba zaboraviti.

Intelektualni vrh, oličen u predsedniku Srpske akademije nauka i umetnosti i svim akademicima, uklapajući se u tokove i direktive zapadne civilizacije i njenih vrednosti, svojim tehnicizmom zapostavio je istraživanja i proučavanja vrednosti koje su dobre za srpski narod i njegov svetosavski kulturni identitet. Srpska akademija nauka, kao najviša intelektualna ustanova, prepustila je svoj narod drugima. Da li to čini slučajno ili namerno, to je pitanje, ali je činjenica da se povlači i povlađuje političkim i svakakvim drugim odlukama i zakonima koji su očigledno štetni po srpski narod.

Da Vas podsetimo:  Radujete se veštačkoj inteligenciji: sve džaba, ti ležiš, mašine rade, milina….HAHAHAHA!

Kada sve ovo znamo, da li možemo da kažemo da je za ovaj zločin kriva porodica? Ili su to možda, pre svega, kriva ova tri najvažnija segmenta našeg društva? Iako je politički vrh, kao dominantno vodeći – sa najvećom odgovornošću, ni ostala dva ne zaostaju mnogo za njim. Jer, ishod njihovog rada, u najcrnjim slikama, prikazan je danas, ovim masakrom deteta – nad decom.

Dugo će biti potrebno da se bar okrenemo prema putu povratka našim pravoslavnim, porodičnim i društvenim vrednostima. Teško će biti, ali taj napor moramo da učinimo.

autor:Nenad Živanović, bio je redovni profesor Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja u Nišu, na predmetima Teorija i Istorija fizičke kulture, kao i filosofija fizičke kulture. Utemeljivač nove teorije –Teoantropocentrizma

4 KOMENTARA

  1. Веома сам тужна због овог трагичног догађаја и изражавам саучешће родитељима и родбини који су изгубили најмилије. Али не могу да се осећам одговорном, јер не вршим никакву власт. чак ни у месној заједници. По мом мишљењу криви су сви који креирају овакву политику, од петог октобра до данас, а ови тренутно су надмашили све пре њега.

  2. Питање ко је крив за овај трагичан догађај у Србији? Аутор и себе ставља у део кривих. Ја се не осећам кривом, нити то мислим да је већина људи у Србији због ове трагедије.. Од нас „малих“ ништа посебно не зависи, сем у данима гласања, кад сендвичари и пензионери „којима Вучић (по њиховом мишљењу даје пензије)“, иду и гласају више пута за свог идола, ову однарођену, колаборационистичку, намесничку и издајничку власт на челу са човеком чији је слоган (о ироније) „за нашу децу!“. Гласају за Вучића, пензионерке му певају песме, воле га више од своје деце (титов синдром!) а АВ АВ ужива у томе. Слуђује нас свакодневно својим манипулацијама. Не нисмо криви МИ, крива је ова наказна власт која је уводила некритчки све глупости које им запад креира па попут Феме, трче да им се улагују и испуњавају њихове заглупљујуће и наказне законе зарад „добробити Србије“ . У Србији је све пошло наопако од пртог октобра, а ова власт је то усавршила и довела до савршенства! Овај трагичан догађај је разлог да цела влада Србије поднесе оставку, сви министри од којих су неки некомпетентни и сумњиве биографије а у случају министарке Ђедовић, служе страним интересима. Господо другови из владе, ОСТАВКА! Заједно са председником, који је себи дао за право да буде све и свја у овој земљи! Ви сте криви својим чињењем и нечињењем за ово што се десило. Нешто од ваших непочинстава је навео аутор, мали је простор на коментарима да вам опишем све ваше грехе! Потпуно сте опијени сујетом и веровањем у своју изузетност!

  3. “ JAČE JE KRDO OVACA , PREDVODJENIH LAVOM, NEGO KRDO LAVOVA PREDVODJENIH OVCOM “ !!
    ………… a MI Narod Srpski , poslije tzv. “ petooktobarskog prevrata “ smo postali ROBOVI kolektivnog zapada, koji nam je nametnuo i time i dan danas koordinira, da nas vode i predvode….mali jadni i poslušni miševi, gnjide i vaške …. u ljudskom obliku……. I nemamo se čemu čuditi, šta god nam se dogodi. Svjesni svega, šutimo i trpimo i gotovo nikakav otpor ne dajemo. Izgleda kao da jedna, jedina ličnost u Drzavi o svemu, baš o svemu sam odlučuje ……….. a i to bi bilo dobro da je tako, a nije…….taj ne odlučuje o ničem vaznom, već samo sprovodi odluke onih koji su nas porobili petog oktobra !!!

    • ovi digadjaji u skolama nemaju veze za zapadom nego imaju veze sa srpskom poslovicnom nebrigom za sce tj. skolstvo, partijsko postavljanje direktora, nerad za djscima nezinteresovanost za rad koja se pravda niskim platama , svi mladji bi da budu selebriti, malogradjsnstina, stampa koja objavljuje sta je na estradi, i tako redom u nedogled…

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime