Iskrivljavanje stvarnosti – nekad i sad

0
94

Osnovni zadatak medija pod kontrolom režima devedesetih bila je izgradnja nacionalnog jedinstva i saglasnosti o obnovi zemlje i suprotstavljanju zapadnom, korumpiranom svetu, dok uzroci krize nisu dobijali prostor u državnim medijima – ovaj zadatak se za medije naklonjene vlasti nije promenio

U danima kada nastaje ovaj tekst obeležava se 24 godine od ubistva Slavka Ćuruvije, stravičnog događaja za koji, do danas, nema pravosnažne presude. Uoči atentata, marta 1999. godine, ubijeni urednik i vlasnik Dnevnog telegrafa i Evropljanina bio je predmet zloslutnog, otvoreno neprijateljskog teksta Politike Ekspres, naknadno pročitanog i u udarnoj informativnoj emisiji Radio-televizije Srbije – u njemu je Ćuruvija označen kao izdajnik, zagovornik „novog svetskog poretka“ i teze da su „Srbi isključivi krivci“ za raspad Jugoslavije i ratna razaranja. Skoro četvrt veka kasnije, neki drugi novinari u Srbiji predmet su neke druge medijske kampanje koja je svoje mesto dobila u programu jedne od najgledanijih televizija u Srbiji, a finalni ispis nepotpisanog spota glasi – „I dalje su na slobodi“. Da li je ova metodološka doslednost u medijskom obračunu sa neistomišljenicima indikator da se Srbija, od devedesetih naovamo, nije mnogo pomerila napred? Šta se (da li se?) i koliko promenilo, kada su mediji u pitanju, u proteklih tridesetak godina? Ako bismo se fokusirali na kvalitet produkcije, obilje kanala, tehničko-tehnološke mogućnosti, dostupnost višestrukih izvora informacija (bar u onlajn prostoru), reklo bi se – mnogo toga – ali, kada se analiziraju posledice i rezultati medijskog rada na građane, javnost i demokratizaciju i unapređenje celog društva, ispostaviće se – ne mnogo, naprotiv.

Osnovna, možda i ključna, strategija prisvajanja i očuvanja vlasti, kojoj je devedesetih godina prošlog veka pribegavao režim u Srbiji, bilo je kontrolisanje medija odnosno izgradnja vlasničko-uređivačkog monopola nad najznačajnijim, najuticajnijim medijskim kućama tog doba. Suočen sa nastankom i jačanjem partijskog pluralizma, režim Slobodana Miloševića pribegavao je kontrolisanju (ne)vidljivosti, ali i izgradnji čitavog (negativnog, prozapadnog, antisrpskog…) imidža srpske opozicije kroz najgledanije i najdostupnije medijske kanale. Tokom godina, intenzitet kontrole nad medijima je rastao, a njihova uloga se svodi na ulogu promotera vladajuće, stranačke politike. Ono što nije moglo biti kontrolisano ili preuzeto, bilo je ugašeno ili sputavano onemogućavanjem razvoja i distribucije sadržaja, ometanjima signala i otežavanjem sticanja prihoda iz komercijalnih izvora. Zvuči poznato, zar ne?

Da Vas podsetimo:  Borbu protiv promocije nasilja na TV zakon prepušta REM-u, pred čijim očima su kriminalci postali TV zvezde

Radikalizovana politička scena, i devedesetih, kao i danas, bila je oštro podeljena na prorežimske i „one druge“ („slobodne“, „nezavisne“, objektivne, profesionalne…) medije. I dok najveći broj medija sklonih nekritičkom odnosu prema vladajućim strukturama uživa različite beneficije koje takvo uređivačko, a zapravo političko opredeljenje podrazumeva, domet i uticaj, pa i mogućnosti za opstanak medija koji u svojim programima preispituju dominantnu politiku značajno je sužen, skoro fatalno limitiran, do granice opstanka. Stvarnosti koje kreiraju ove dve grupe medija različite su, skoro potpuno suprotne.

Razlike se ogledaju kako u tretiranju najkrupnijih političkih događaja kroz koja srpsko društvo prolazi, tako i u drugačijem izveštavanju (ili, mnogo češće, potpunom izostanku izveštavanja) o brojnim drugim temama koje opterećuju građane i državu. Tako se može konstatovati da danas imamo metastazu strategije začete devedesetih, koja je zasnovana ne toliko na suprotstavljanju i osporavanju, već na ignorisanju i potpunom isključivanju drugačijeg mišljenja iz medijske komunikacije. Ne čudi stoga što isti događaj, u zavisnosti od medijskog kanala, može imati sasvim različite uzroke, posledice, tok, odnosno što publika ovih dveju različitih medijskih stvarnosti zapravo ne može da komunicira jer – ne raspolaže istim, čak ni sličnim informacijama o istim dešavanjima.

Tako je bilo devedesetih, tako je i danas.

Zanimljivo je da se i danas, baš kao i u poslednjoj deceniji 20. veka, u izveštavanju ove dve grupe medija može identifikovati skoro apsolutno razmimoilaženje u mapiranju uzroka najvećeg broja ključnih problema – dok za prorežimske medije srž i osnovu svih aktuelnih nacionalnih poteškoća čine spoljni pritisak, vojni i politički konflikt i nerazumevanje između Zapada i srpske države, druga grupa medija kao centralni uzrok društvenog konflikta identifikuje unutrašnji politički sukob, odnosno potpuno zarobljavanje, obesmišljavanje i instrumentalizaciju institucija od strane vlasti. Osnovni zadatak medija pod kontrolom režima devedesetih bila je izgradnja nacionalnog jedinstva i saglasnosti o obnovi zemlje i suprotstavljanju zapadnom, korumpiranom svetu, dok uzroci krize nisu dobijali prostor u državnim medijima – analiza ključnih poruka i sadržaja najgledanijih medija danas pokazuje da se ovaj zadatak, za medije naklonjene vlasti, nije promenio.

Da Vas podsetimo:  Kako smo izveštavali o masovnim ubistvima u „Ribnikaru“, Duboni i Malom Orašju - duh koji je pre pet meseci pušten iz boce i nikad nije vraćen

Prepoznavanje značaja kontrole i disciplinovanja medija, sa ciljem osvajanja i održanja na vlasti, proces je koji kontinuirano traje proteklih 30 godina, što je rezultiralo medijskom slikom u kojoj, bar kada su najgledaniji i najuticajniji mediji u pitanju, nema mnogo mesta za profesionalni moral, znanja i veštine očekivane u demokratskim sistemima javnog informisanja (svaki treći građanin ima poverenja u RTS (37%), a svaki četvrti u Pink (25%) ili Prvu (23%). U Happy televiziju ima poverenja 16% građana – prema istraživanju Crte, februar 2023). Iako se Srbija može pohvaliti solidnim, sa evropskim standardima usklađenim medijskim zakonima, njihova primena u praksi ostaje prepuštena odgovornosti i etičnosti pojedinih urednika i novinara, pojedinih medija, uz skoro potpuni izostanak intervencija i kontrole regulatornog, formalno nezavisnog, tela za elektronske medije. Drugim rečima, iako danas, za razliku od devedesetih, imamo dobre zakone, njihov uticaj na tržište je parcijalan, a efekat na kvalitet i raznovrsnost sadržaja nedovoljan i nezadovoljavajući.

Kada je nakon petooktobarskih promena ponovo pokrenuta NUNS-ova publikacija „Dosije o represiji“, u jednom od njenih izdanja je, između ostalog, zabeležen i izvod iz ocene Suda časti rada „režimskih“ medija, posebno RTS-a:

„Ti mediji su propagandne poluge stranaka i krugova na vlasti i u potpunosti slede obrasce propagande – iskrivljuju i prećutkuju važne informacije, manipulišu informacijama, što je često jednako laži, šire nacionalnu i versku mržnju i netrpeljivost, kao i netrpeljivost prema svakom drugačijem uverenju i kritičkom stavu prema potezima vlasti.“ Ove iste rečenice mogle bi komotno biti napisane i danas, samo bi spisak medija na koje bi se one odnosile – od štampanih do elektronskih i onlajn – nažalost, bio znatno duži.

 

autor:Ana Martinoli, profesorka na Fakultetu dramskih umetnosti i producentkinja

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime