Iskrivljena vašingtonska ogledala

0
793

Holbruk po drugi put među Srbima ili kako nas reinkarnirani klintonisitčki sistem opet tera da radimo protiv svojih vitalnih interesa.

Screenshot_2-24-640x384Američki ambasador u Srbiji dao je ovih dana sebi za pravo da nam javno poručuje šta je našoj vojsci (ne)potrebno od naoružanja. I to nije sve. Direktno nam preti kada kaže da bi u sukobu američkih helikoptera koje je dobila Hrvatska i migova čiju flotu će Srbija proširiti i ojačati uz pomoć ruske donacije i naše modernizacije – trijumfovali prvi. Jasno je da su helikopteri, ma koliko bili dobri, inferiorni u odnosu na savremene supersonične avione, te je navedeno, bukvalno shvaćeno, nemoguće. Reči Kajla Skota treba tumačiti preneseno. On nas je podsetio da je Hrvatska članica NATO, i da bi u slučaju sukoba sa njom, protiv sebe imali taj pakt.

LOV NA RUSIJU

Par dana pre Skotovog, vrlo blago rečeno, krajnje nediplomatskog istupa, visoki zvaničnik američkog Stejt departmenta zadužen za Balkan, okomio se tokom istupanja u potkomitetu za spoljne poslove kongresa, na Rusiju i njenu ulogu u našem regionu. U duhu hladnoratovskih stereotipa, bez ikakvih argumenata, Hojt Brajan Ji je optužio Moskvu da deluje sa namerom da izvrši „maligni uticaj na Balkanu“, pri čemu koristi „finansijska i politička sredstva u pokušaju da spreči povezivanje tog regiona sa Zapadom“.

Drsko je ustvrdio i da Ruska Federacija ohrabruje Republiku Srpsku na secesiju, odnosno da je faktor destabilizacije BiH. S druge strane naglasio je da je cilj SAD da na Balkanu promovišu „mir i stabilnost“ i da radi toga suzbijaju sve ono negativno što, navodno, dolazi iz Rusije. U tom kontekstu je rekao da „SAD podržavaju formiranje vojske Kosova“, ali tek „kada se za to ispune svi uslovi“. Kako je pojasnio, ta strategija uključuje da se sa stvaranjem vojske saglase sve strane u kosovskoj vladi, uključujući i „srpsku manjinu“. Zato od Prištine očekuje da postupa u skladu sa dogovorima koje je ranije postigla sa američkim zvaničnicima.

„Odmereno“ i u interesu „mira na Balkanu“ – nema šta. SAD podržavaju ozbiljna albanska kršenja rezolucije 1244 i pretnje da će se sa tim nastaviti, ali samo traže da se za to ispune određeni uslovi. Nije problem zločin, već ako se počini danju a ne noću. Uporedo, Amerikanci osuđuju Rusiju i Republiku Srpsku za stanje u BiH, iako su Moskva i Banjaluka privržene izvornom Dejtonskom sporazumu, dok ga Sarajevo uz svesrdnu podršku niza zapadnih centara moći, već duže od dve decenije podriva. Na takvu američku „principijelnost“ nadovezuje se i odnos Vašingtona prema srpsko-ruskim humanitarnom centru u Nišu.

KLINTONIZACIJA TRAMPA

U vezi sa njim je Ji naglasio da ne veruje u ruske „čiste namere“. Ako se baš i ne radi o „špijunskom centru“ ili skrivenoj „vojnoj bazi“, upozorio je da humanitarni centar Rusije u Nišu „vrlo moguće ima za krajnji cilj uticanje na formiranje javnog mnjenja“. Dobro jutro Kolumbo. Naravno da ima! Sve što na uočljiv način preduzimaju velike sile u inostranstvu, ima i marketinšku dimenziju. Šta je tu sporno i problematično? Pa Amerika i kada donira lekove od toga pravi prvorazredni performans. A kada se radi o pomenutom centru, bitno je da li on uistinu vrši svoju humanitarnu misiju? Već više puta smo videli da je odgovor potvrdan. Rusi su nam u borbi protiv elementarnih nepogoda za godinu dana pomogli koliko Zapad nije za deceniju.

To dobro znaju i u Vašingtonu, kao i da rusko humanitarno prisustvo u Nišu vojno i na bilo koji drugi način direktno, ne ugrožava američke interese na Balkanu. No, ugrožava ih posredno, ako je i dalje na snazi klintonističko-soroševska politika pohoda na Istok, odnosno ako je u okviru te igre aktuelno zaokruživanja dominacije na našem prostoru. Hojt Brajan Ji nas je definitivno uverio da je u oba slučaja odgovor potvrdan. Amerikanci se brinu za opstanak i proširenje svoje balkanske geopolitičke konstrukcije koja je iz toga proizašla – a ne za našu dobrobit – pa im zato i dalje smetaju ruski humanitarci u Nišu.

Da Vas podsetimo:  Đoković: Da ne dolazim iz Srbije, odavno bi me dizali u nebesa

Bilo da je u pitanju to da je Tramp, makar kada se radi o odnosu prema Rusiji i svim onim što je u senci toga (a mi smo baš tu), kapitulirao, pa se eksplicitno nastavlja stara politika; ili se radi o tome da je tako samo implicitno, tj. da su, posle serije poraza koje je u sukobu sa nasleđenim sistemom novi predsednik doživeo, oni koji ga čine a bave se nama, osetili da mogu da dignu glavu, i ponovo počnu da rade po starom – konsekvence su za nas iste. One koje mi vidimo kao oličenje američke administracije, dok je Tramp daleko u pozadini zaokupljen mogućim impičmentom, ponovo su počeli da se ponašaju prema nama, u vezi sa nama i oko nas, kao da je pobedila Hilari Klinton. To se dogodilo gotovo preko noći.

HOLBRUKOV NASTAVLJAČ

Tako je diplomata sa imidžom čvrstorukaša – ponekad doživljavan i kao novi Hlbruk – Hojt Brajan Ji, već nedavno protutnjao Balkanom te tokom svoje blic krig pancir turneje, disciplinovao političare u Albaniji i Makedoniji. Oni su posle par vaspitnih razgovora sa njim postupili kako (polu)oficijelna Amerika želi, odnosno kako se to eufemistično, kaže „krenuli su putem demokratskog delovanja u duhu održivog kompromisa“. Sada je pomenuti zvaničnik zakucao i na naša vrata.

Nije više ispred našeg prozora odakle nam je dovikivao šta treba da radimo, već nam premerava kuću iznutra. Ove nedelje je u fokusu njegove pažnje Beograd i to, kako se protokolarno kaže, radi višeslojnog unapređenja srpsko-američkog „partnerstva“ i razmatranja niza „regionalnih i bilateralnih pitanja od značaja za obe strane“. Iako su u prvom planu opšta mesta, jasno je šta je potka posete Srbiji američkog „komesara“ za Balkan. On nam je to kratko pre posete, u spomenutom razgovoru sa američkim kongresmenima, i sam rekao.

Savetovali smo Srbiju da Rusima „postavlja teška pitanja, zašto im je potrebna ta ustanova (humanitarni centar u Nišu), zašto traže specijalni status za nju i šta će da rade tamo što se već ne radi u postojećim sličnim ustanovama“. Znači, Ji je u Beograd došao da sa akcentom na niškom humanitarnom centru, zabija klipove u točkove rusko-srpskih odnosa. Tačnije da zastrašuje naše zvaničnike da ne pomisle da išta učine što bi te spone unapredilo. Verovatno je deo paketa i zahtev da odustanemo od modernizacije naših oružanih snaga uz pomoć Rusije. Nije Skot pre posetu svog nadređenog tek tako progovorio o migovima te nas je podsetio da se nalazimo u NATO dvorištu.

BALANSIRANJE ODGOVORA

Amerika je, već je to nedvosmisleno jasno, krenula u nastavak antiruske ofanzive. Srbi su tu kolateralna šteta. I nije bitno što je generalno akcija koja se odvija pod Trampovim plaštom konfuzna, odnosno predstavlja odraz američkih unutrašnjih sukoba. Kada se radi o velikim frontovima, kao što su oni u Ukrajini ili Siriji, sve se to vidi tj. američka ofanziva se odvija po principu kreni-stani, zauzmi gard pa se cenkaj sa Moskvom, udari taktički da bi amortizovao očekivanja svog javnog mnenja ali strateški budi nedorečen. No, kada je u pitanju sekundarni Balkan, stvari su mnogo prostije.

Da Vas podsetimo:  SRPSKA ISTORIJA: Komunisti krili zločine i pravili jaz između Srba i Rusa!

Tu Amerika, očito, odlučno preduzima manevre demonstracije moći koji je malo opterećuju i sputavaju.

Stvar vode okuražena tehnička lica iz starog režima. Cilj im je da se nama u regionu pokaže ko je ovde gazda, ali i da se tako pošalje poruka na druge meridijane, gde ili pak u vezi sa kojima neposredno, Vašington ne može tako lako da deluje. Šta u takvim okolnostima može i treba da uradi Beograd? Pođimo od toga da američki ambasadori i u mnogo većim i snažnijim zemljama od Srbije povremeno imaju krajnje nedemokratske ispade.

Dešavalo se to nedavno i u Rusiji, ali Moskva je na takvo ponašanje odgovarala vrlo burno. No, to ne znači da na najnovije direktne provokacije Kajla Skota i indirektne ispade Hojta Brajana Jia, treba recipročno da odgovori i Beograd. Da ublaženo parafraziram jednu latinsku izreku: običan smrtnik ne može da se ugleda na Jupitera. Međutim, jedno je meriti reči, a drugo je povoditi se za nedobronamernim pridikama i preduzimati pogrešne poteze ili se uzdržavati od ispravnih. To već oficijelna Srbija ne sme da čini, makar se i uzdržavala od adekvatne verbalne reakcije na podbadanja.

NEPRISTOJNA PONUDA

Vašington želi da ponovo odbijemo da izađemo u susret ruskim zahtevima u vezi sa Nišom, koji ni na koji način ne ugrožavaju naše interese. Štaviše, u potpunoj su saglasnosti sa politikom naše vojne neutralnosti. Jer, makar simbolički, aranžmani sa NATO, koji su je ozbiljno ugrozili, dobijaju kakvu-takvu protivtežu. Moskva to dobro razume. Očito smatra da je naše odugovlačenje po tom pitanju nekorektno te traži da se u najkraćem roku stvar raščisti. U vezi sa tim je nedavno naišla na razumevanje i ministra spoljnih poslova Srbije, Ivice Dačića, što zasigurno nije bio samo njegov lični stav, već usaglašeni pozitivni signal vrha naše države.

Nema sumnje da bi Beograd rado izašao u susret opravdanim zahtevima Kremlja. Ali je jasno i da se boji Zapada. Ne samo Vašingtona već i Berlina. Zato u vezi sa Nišom konfuzno idemo u krug. Hojt Brajan Ji sada brutalno raspiruje naš strah. I veliko je pitanje da li se radi samo o psihološkoj operaciji ili spremnosti da nam se ozbiljno zagorčava život ako učinimo ono što SAD ne žele. Međutim, šta nam je alternativa? Da li nam SAD išta pozitivno nude?

Jasno je da nastavljaju stari kurs po pitanju Kosova. Možda to za sada rade sa malo više takta (i uz šansu da se u kontekstu dešavanja na američkoj unutrašnjoj sceni stvari donekle promene), ali sa stanovišta onoga što danas znamo, posledice po nas ostaju iste. Zar je onda bitno da li će nastupiti koju godinu pre ili kasnije? Kada se radi o Republici Srpskoj, tu stari još nisu stigle baš dotle. Za sada je manje pod udarom kritike tamošnja srpska vlast, a više Rusija, ali od toga do nove etape podrške Sarajevu samo je jedan korak.

HLADNI RAČUN

U okolnostima kada smo došli do tačke kada lako možemo da iritiramo Ruse što bi moglo da dovede do toga da se distanciraju od nas – o svemu rečenom posebno moramo voditi računa. Sada potpuno ostavljam na stranu svoju ličnu rusofiliju, već posmatram stvari totalno hladno. Amerika nam ništa ne nudi, već nam preti. Rusija nam je ključni faktor podrške u odbrani (1) ono malo naših preostalih (ali ipak jako bitnih jer i najveće albanske prijatelje podsećaju da se ne radi uistinu o tzv. nezavisnoj državi) pozicija na Kosovu i Metohiji, kao i (2) opstanka Republike Srpske na državnim osnovama koje su potvrđene u Dejtonu.

Da Vas podsetimo:  SNS bi u koaliciju sa "Mi – glas iz naroda", ali ucene ne prihvata

Moskva i kada bi se naljutila na Beograd, ne bi se okrenula protiv nas, ali je realno očekivati da bi nam mnogo manje aktivno pomagala. Od sfere lobiranja – gde ne bez uspeha kontrira američkim naporima da što više država prizna Kosovo te ono uđe u što veći broj međunarodnih institucija – do bezbednostnih pitanja. A zamislimo samo scenario da albanske snage (ne nazivam ih ekstremističkim jer se radi o onome što je mejnstrim prištinske politike) krenu u pohod na sever Kosova. Zar je za očekivati da će KFOR (NATO) preduzeti vojne mere da ih zaustavi? Čak i da ne odobrava poteze Prištine sve bi se završilo praznim pričama.

Videli smo kako su i koliko NATO vojnici tokom martovskih pogroma 2004. godine zaštitili Srbe i naše manastire. Ako dođe do pokušaja realizacije istog i na severu koji je pod kontrolom tamošnjih Srba, samo intervencija naših snaga – bilo zvaničnih ili dobrovoljačkih (ako zbog moguće NATO intervencije nije moguće drugačije) – garantuje opstanak našeg naroda. Da li Srbija u tako nešto može da se upusti bez podrške Rusije? Hteo u startu to ili ne, ako se stvari otrgnu kontroli, Vašington će novi balkanski požar ponovo gasiti na štetu Srba. Jedino ako zna da će na Balkanu dobiti novu Siriju, to neće učiniti.

GEOPOLITIČKA (I)RACIONALNOST

Daleko je od toga da predlažem da postanemo nova Sirija, makar se tako odmakli od zapadne dominacije. Taman posla. Star smo i napaćen narod i očajnički nam treba mir. Radi njega, ako nema druge, moramo da savijamo glavu. Ali da bi mir i minimum svojih vitalnih nacionalnih interesa očuvali, ne smemo apriori da se odreknemo i potencijala za otpor. Ako se pređu granice našeg nacionalnog opstanka, nemamo kud. Zar da krotko žrtvujemo RS i severa Kosova? I ko iole racionalan može da ustvrdi da onda na rad neće doći Vojvodina, Raška oblast ili jug centralne Srbije?

Da se to ne bi dogodilo, odnosno da bismo imali kapacitete da se mirnodopskim ali ako bude nužno i drugim sredstvima odupremo nametanju raznovrsnih antisrpskih aranžmana, moramo da ispoštujemo ono što smo (ne)formalno dogovorili sa Rusima. Ako smo smatrali da je nešto za Srbiju suviše rizično, o tome smo morali da mislimo na vreme, a ne da obećavamo Kremlju ono što se plašimo da ostvarimo. Moskva ima razumevanja za naš položaj ali mora da vodi računa i o svojoj javnosti, odnosno o međunarodnom prestižu koji proizilazi iz odnosa velikih sila sa drugim zemljama, tj. iz (ne)poštovanja koje one prema njima pokazuju.

Tako smo opet stigli do Niša, koji predstavlja ozbiljan test na kome ne smemo da padnemo zbog svoje budućnosti. Makar Ji, Skot i njima slični zapadni dušebrižnici, zbog toga besneli. Manja je za nas to šteta nego ona koja bi makar posredno i fazno nastupila usled zahlađivanja odnosa sa Ruskom Federacijom. Da stvar svedem na suvi pragmatizam – bez ikakvih filija, fobija i osvrta na prošlost (koja je inače i te kako bitna) – dok Amerikanci Hrvatima doniraju savremeno naoružanje i tiho prave nekakve oružane snage Kosova, nama poklone po koji nenaoružani Hamer ili bager za vojsku. Rusi nas tretiraju saveznički. Pametnom dosta!

Dragomir Anđelković

www.vidovdan.org / Pečat

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime