Ispod crte

0
1342
Foto: Predrag Trokicić

Seća li se još neko idiotske ideje da se rađanje dece u Srbiji  podstakne prigodnim sloganom? Ta bi izreka, sa radošću prihvaćena od poniznog građanstva, doprinela masovnijem parenju, s oproštenjem, polno zrelih jedinki u Srbiji. Ako vam se već nije smučilo, ili ste sve svoje delikatne želje potisnuli pod ovom idejom koja zatire svaku vrstu stvaralačke erotike, idemo dalje.

Predlagač slogana je očigledno imao na umu samo osakaćenu tehničku, a ne emotivnu stranu stvari. Odziv stihotvoraca je bio veliki, tu su se vrtele razne maloumne rime, te ih ovde zarad očuvanja ostataka dobrog ukusa neću navoditi. Nego samo pobedničke, koje su u maloumnoj raspodeli kreativne nemoći, morale da budu najgore. Dakle: Rađaj, ne odgađaj; Dosta reči, nek zakmeči!

To jeste pokrenulo javnost naviklu na tupost vlasti, ali i podvižnike akcije protiv kuge, makar ona bila i bela. Ministar vojni, Aleksandar Vulin, čak je najavio revnosno učešće vojske u svemu tome, i formiranje jurišnih priplodnih odreda za pomoć posustaloj naciji.

Rađanje bez odgađanja je imperativ, koji u svom zapovedničkom slepilu ignoriše zakone prirode; ništa ljubav, ništa želja. Kakvo planiranje, kojih devet meseci, nema se kad za ultrazvuk i kontrolu ploda. Rađa se odmah, svako odgađanje ruši smisao izreke, pa i njenu superiornost u odnosu na druge. Ima da se rađa po zadatku, tako nastaje željeno državno dete, proizvod zadate revnosti „na brzaka“, koja se roditelja u toj zamisli, pošteno govoreći, i ne tiče.

I druga, Dosta reči, nek zakmeči, jeste antologijska u izboru kolosalnih budalaština, ali tvorac te divne sumanutosti nema pojma kako se u tim stvarima ćuti, niti ko ovde plače. Dete se pravi bez reči i poznate nam strasti, ili se mumla dok se to radi kako se ne bi govorilo u svetom činu vršenja produktivne porodične ili slobodne ljubavi. A zatim, posle izostanka bilo kakvog komentara – nastaje kmečanje. Ko to kmeči, braćo i sestre? Pa ono biće koje je čekalo slogan i nemi posao roditelja. Samo da babica podvikne: evo ga, zapni, guraj curo, samo neka zakmeči, a posle šta mu dragi bog da.

Da Vas podsetimo:  Peti oktobar

Ne znam, jesam li vam stao na muku ponavljanjem slaboumnih domišljatosti vlasti, koja oproštaj za svoja teška zlodela u životnoj sferi, najčešće traži na proznoj ili muljevitoj pesničkoj margini: Nek se svako trudi, jebite se ljudi. (jedan predlog koji je nekim čudom otpao, ali za malo) Izvan života, na utrini i pustari gde ništa ne raste.

No recimo da se život vratio u Srbiju, rađa se i ne odgađa, kmeči svuda oko nas.  Čista sreća, ništa važnije nije pod kapom nebeskom, niti može da bude. Postoji samo mali problem, skoro neznatan: nema dovoljno jaslica i vrtića. Nema tamo mesta za većinu. Dečica imaju samo dva posla: da budu zdrava i da se igraju. Posle toga polako postaju ljudi, među sebi različitima ili sličnima. Vrtić je prva ozbiljna škola. Tamo se igra, skače, doručkuje, užina i spava, peva se sa drugom decom, u vrtiću su i prvi najbolji drugovi i drugarice, prave se priredbe, pamte stihovi uz muzikicu i igru: „Ovako se skače gore, a ovako spušta dole, ovako se prstom preti a ovako ptica leti, ovako se šorom hoda, a ovako hoda roda…“

Ove godine je više od polovine dece iz Beograda ostalo bez mesta. Ispod crte. Kako objasniti tim malim ljudima da su već posle par stotina koraka u životu, ostali ispod. Nisu ispunili kriterijume. Nisu se kvalifikovali. Nisu dorasli, nije im se dalo. Nisu umeli da se snađu, nisu se dopali nekome. Ne umeju da se pobune, to ne umeju ni stariji, ne znaju gde bi to išli svakoga jutra, ne umeju sebi da objasne šta ih je snašlo. Ne vide dalje od slinavog nosa, ne znaju sebi da nađu mesta u društvu. Oni su ispod ničega.

Da Vas podsetimo:  KANAĐANKA ZBOG LJUBAVI PROMENILA VERU: Uzela ime Milica, pa Vladimiru rekla DA u Prizrenu!

Nema više mesta, svi kapaciteti su popunjeni. Ali, polako, biće mesta za sve, koliko dogodine, ili one tamo, radi se na tome, „proširujemo kapacitete“. Tako postojanje diskriminatorske crte objašnjavaju užirene gradske bitange u funkciji, bez odgovora na jednostavno pitanje: zašto nema dovoljno vrtića?

Na primer, eto nema! Raste Beograd na vodi, popravlja se nova fontana na Slaviji, predsednik je naredio da grad bude sav u vodi koja prska i šalje kapljice ka horizontu da prave dugu, čitao je Šantića, dojmili ga se šedrvani, fontane su život, dokaz da nam je voda svuda ispod guzica. Neka prska, na radost i veselja ludog arhitekte.

Podiže se jarbol, erektivna stvar, simbol moći i plodnosti, totem režima. Najveći nam je u regionu, stimulativan je, falusoidan kao i predsednik. Na toj će se motki vrednoj nekoliko miliona dolara, lepršati barjak, najveće platno u okolini države. Vidljivo i sa zemlje i sa nebesa, svuda gde ti oko dopire. Njegovo je samo da leprša, a naše da sišavše s uma privedemo nadležnim licima.

Mile Dodik odneo pet miliona evra za braću u rasejanju, i Bakir je dobio svoje iz dubokog džepa predsednikovog. Dugački i duboki metro se kopa, avioni iz Putinovog otpada samo što ne polete, a kuda će – ne zna se. Trista miliona dajemo, kako bi vrhovni mogao da zija u nebo. Možda odleti i lično. Etihadu se plaća da ostane, Tenisu se daje da mu se ne raziđu prasci i krmače, plaća se stranačka pretorijanska garda, ubiše nas troškovi za strane investicije.

Kako onda da se nađu pare za decu? Za škole, bolnice i parkove. Nema se, ima mnogo važnijih stvari i ljudi.  U Srbiji svako selo sebi gradi hram božiji, za molitve, krštenja, venčanja, pokazivanje palate u kojoj je smeštena božija ambasada. Crkve postaju veće od silosa, čak i tamo gde se bušne školske zgrade jedva drže na nepostojećim temeljima.

Da Vas podsetimo:  Dvadeset godina bez vode – Zrenjanin kao slika cele Srbije

Pamti li neko da je SPC napravila bilo šta za građane, koje podvrgava besprizornim političkim propovedima i praznim molebanima. Školu, bolnicu, vrtić, putić, kapiju ogradu. Crkva svome narodu. Da je kupila ambulantna kola, donirala nešto iz svog ogromnog, neoporezovanog, nekontrolisanog bogatsva? Koliko je dala za decu koja nemaju roditelje niti bilo koga, za domove u kojima žive napušteni od svih.

Ali, ako crkva nije učinila ništa za građane, Gospod jeste, i to lično. Poslao nam je proroka, ako je verovati poniznom slugi božijem i Vučićevom Irineju. I to bi bilo sve od svemogućeg, a nije malo, jer svi smo mi ponizna deca božija, pa nam nije dato da šištimo ka samom vrhu nečega što nam nije poznato.

Hoćemo li uskoro, kad se izanđaju dosadašnji važeći slogani koji podstiču rađanje, smisliti nešto još bolje i pametnije? Ne verujem, ta vrsta pameti je već potrošena na dva navedena, ovde sasvim ovlaš obrazložena slogana. To je sve što su imali da daju.

Srbija je veliko gradilište, otimaju se važni prostori, skupi placevi i parkovi da bi miljenici vlasti, braća i kumovi, ozidali svoje ružne zadužbine. Samo nama vrtića i jaslica nema za sve devojčice i dečake, a kako stvari stoje, neće ih ni biti. Oni su smešteni ispod crte.

Crta je jasna, surova granica, prva barijera za radoznalu decu koja dolaze. Da bar nešto naslute o tome koji ih slogan u ovom paklu čeka: dalje nećeš moći!

Ljubodrag Stojadinović

Peščanik.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime