Ispovest jednog nabeđenog preletača

0
179

Veoma sam neraspoložen što sam česta meta napada sa raznih sajtova, portala i društvenih mreža. Kad god me neko pomene, ne propusti da naglasi kako sam običan preletač iz jedne stranke u drugu. Kaže da uopšte nisam nikakav političar, da nemam ni jednu jedinu ideju za koju se zalažem, već samo menjam političke stranke kako bih se dokopao nekog zgodnog mesta i obogatio se preko narodne grbače.

Ilustracija, Foto: Printscreen YouTube, Pixabay, SSP

Loše mišljenje o meni,koje se neprekidno stvara u javnosti , navelo me je da napišem ovu izjavu.

Piše: Vojislav M. Stanojčić

Dosadilo mi je već da me izjednačavaju sa tolikim drugim vlastoljubivim i pohlepnim preletačima, od kojih se razlikujem kao nebo od zemlje. I naročito zbog toga ne želim da se rep vuče za mojim imenom. Za tako nešto nema nikakvog opravdanog razloga.

Takoreći još od srednjoškolskih dana razmišljao sam o tome kako da pomognem našem narodu da ostvaruje svoja prava, napreduje, stigne i prestigne ostale u Evropi i svetu. Zašto bismo mi, Srbi, uvek mučili neku muku, zlopatili se, jedva sastavljali kraj s krajem, dok su drugi narodi, iako znatno nesposobniji od nas, mnogo uspešniji?

U ono vreme, međutim, nisam imao određenu zamisao o tome šta bi trebalo da se preduzima, pogotovo što u ondašnjem jednopartijskom sistemu i opštem jednoumlju, baš i nije bila preporučljiva neka izuzetna briga za srpski narod…

Srećom, višestranačje koje je u Srbiju stiglo u poslednjoj deceniji prošloga veka, ulilo je i meni nadu da će se stvari promeniti i razvijati na najbolji mogući način. Zato sam, u nadi da ću i ja moći nečim da doprinesem napretku srpskog naroda, postao član političke stranke A, čiji mi je program izgledao najpribližniji onome kako sam ja zamišljao da se treba boriti za opšti napredak srpskog naroda.

Da Vas podsetimo:  Gde niko ne bi moj Srbin jeste!

Birači, međutim, nisu shvatili koliko bi im stranka A, da je došla na vlast, pomogla da bolje žive, pa je ona, kako se kaže, ostala ispod crte i nije dobila ni jednog jedinog poslanika u Narodnoj skupštini (odakle je, po meni, trebalo da počne borba kako sam je ja zamišljao).

Bilo mi je stvarno mnogo žao što je stranka A tako loše prošla na izborima, ali sam i uvideo kako bi ostajanje u njoj bilo samo gubljenje vremena, pa sam se opredelio za stranku B. Njen program je takođe mnogo obećavao, shvatio sam da je sasvim po mom ukusu, jer je glavni cilj stranke bila pomoć srpskom narodu, a što što je, kako sam već rekao, bio i moj otkako sam uopšte počeo da razmišljam o politici.

Moji novi stranački drugovi lepo su me primili iako je između njih i mene bilo dosta ružnih reči u prethodnom periodu. Ipak, sve se to brzo zaboravilo, prišli su mi otvorena srca, a naročito sam im se dopao zbog pohvala koje sam svakodnevno izjavljivao o njihovom vođi. U tome su se i sami takmičili, ali im, izgleda, nije nimalo smetalo što sam im na izvestan način postao konkurencija.

Sledeći izbori su pokazali da sam odlično izabrao. Stranka B ubedljivo je pobedila, pa je izgledalo da će se sve razvijati kako sam zamislio. Međutim, ubrzo me je polio hladan tuš, shvatio sam da od mojih planova nema ništa. Vođstvo stranke mi nije ponudilo čak ni mesto narodnog poslanika, a o nekom ministarstvu iz koga bih najbolje mogao da iskoristim svoje sposobnosti za pomoć narodu, i da ne govorimo.

Ne treba ni da mi kažete: uveren sam da ni vi ne biste imali drugog izbora posle ovakvog ponašanja Predsedništva stranke B, sem da potražite novu sredinu…

Da Vas podsetimo:  Njujorčani

I ja sam tako postupio, pa sam se upisao ( pakosnici što me napadaju kažu da sam: „preleteo“) u novu političku stranku, stranku V. Zanimljivo, i njen mi je program odgovarao: zalaganje za napredavanje usvakom pogledu – sve do prestizanja bar svih evropskih zemalja, a možda i šire, i šire.

Razume se da sam požurio da joj se priključim čim sam pročitao program na njenom sajtu. Pokazalo se i da je sasvim tačna izreka „Treća sreća“. Male uzajmane nesporazume i psovke iz prethodne predizborne kampanje brzo smo zaboravili i Vovci i ja, a odnose smo smo posebno učvrstili kad sam postao njihov (ili, kako se obično kaže, narodni) poslanik.

Eto konačno prilike koju sam toliko dugo očekivao, najzad ću moći da ostvarujem svoje zamisli o pomoći srpskom narodu i njegovom opštem napredovanju.

Nažalost, nažalost, ubrzo sam se ponovo razočarao. Ne u stranku V, ne u srpski narod, već u samoga sebe.Tek tada sam shvatio da sam precenio svoje mogućnosti i da bi ono to što sam oduvek želeo da radim, bio, zapravo, za mene „Sizifov posao“.

Ne znam da li možete da zamislite koliko me je porazilo saznanje da ni u ovoj prilici neću biti u stanju da, kao što sam želeo, pomognem srpskom narodu, da se moji zanosi iz mladih dana nikada neće ostvariti, da treba da ih zaboravim?

Bio sam prosto očajan, to je prava reč. I veoma sam dugo razmišljao šta da radim. Da li da pređem u stranku G (ne znam da li bih išta time dobio?) da se okrenem nekom drugom zanimanju, sigurnijem i lepšem od od političkog ili da, ipak, bar nekome i koliko sam u stanju – pomognem?. Recimo, braći, sestrama, zetovima, pašenozima, sinovcima, sestričinama, svastičićima, prijateljima iz osnovne škole ili sa studija i njihovoj deci?

Da Vas podsetimo:  Od kojih sam?

Uostalom, što da ne? Zar nisu i oni pripadnici srpskog naroda kome sam još od srednjoškolskih dana želeo da pomognem, i što ću pokušavati da činim kad god mogu i sve dok to budem u stanju?

Vojislav M. Stanojčić

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime