Ispovest Veselina Simonovića: Kako sam hapsio ubice Branke (Vasojevke) Đukić 1975. godine

0
325

Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, ali verujem da su se Albanci iz Gornjih Streoca, sela na putu Peć – Dečani, Redža Ahmetaja i Kura Mehtaja, mladići koji su na Čakoru davne 1975. ubili Branku Đukić, prethodno pokušavši da je siluju, predali zbog osećaja sramote i stida.

Predaja se dogodila 5. septembra, tri dana posle zločina na Čakoru.

„Na besu“ sam pozvan u dom zločinca Redža Ahmetaja. Iz sobe ga je izveo njegov otac, posle kafe i kratkog razgovora. Redžo, tada osamnaestogodišnjak, objasnio mi je šta je uradio sa svojim vršnjakom i saučesnikom Mehtajem. Kazao je i gde je pištolj kojim su usmrtili lepu Branku.

Vila sa Čakora: Branka Đukić

I tako je policija razrešila jedan od monstruoznih zločina Albanaca, pre tačno 45 godina.

Ovako, za širu javnost deo čuvane tajne, u razgovoru otkriva Veselin Simonović, penzionisani policajac, koji je ravnu Metohiju 1999. zamenio Šumadijom. Nekadašnji inspektor MUP-a SR Srbije, objašnjava kako i zašto se pre neki dan, autobusom dovezao od Aranđelovca do naše redakcije nenajavljen.

Njegova priča je „kamenčić“ koji nedostaje u mozaiku o tragediji Branke Đukić, devetnaestogodišnje devojke.

KAMEN

Otac ga pronašao, isklesao i napravio ćerki spomenik.

Te 1975. godine 2. septembra, dvojica Albanaca, čuvajući ovce videli su učenicu Branku Đukić iz sela Meteha kako na Čakoru, kod kafane, čeka autobus za Peć. Pretpostavili su da će se lepa devojka vratiti kući pošto obavi posao u gradu. Napravili su joj zasedu na putu kroz šumu, da je „osramote“.

– Nisu je silovali – kaže Veselin. – Naprotiv, dobili su batine i ogrebotine i zato joj je Kur Mehtaj pucao u glavu.

Brankino telo pronašao je otac Rade, jer je u rano jutro 3. septembra krenuo u potragu za njom. Zatekao je svoju mezimicu mrtvu, iscepane suknje, kako leži na putu u šumi.

Da Vas podsetimo:  Boris Trbić: O danima pre bombardovanja

RADE I PIŠTOLj

Niko ne zna kako je Brankin otac uneo pištolj u sudnicu – kaže Simonović. – Nikad prethodno nikom nije pominjao mogućnost da se sveti. Mirno je prišao ubicama i sigurno ciljao. Nije hteo nikog drugog da povredi.

Osuđen je pred istim sudom na osam godina, uprkos tome što je napisana peticija iza koje su stajale 75.000 ljudi svih nacionalnosti u tadašnjoj SFRJ sa zahtevom da on bude oslobođen.

Simonović bivši šef policije u Juniku

Pošto su zločinci uhapšeni, na završnoj reči suđenja u Bijelom Polju, Rade Đukić je ušao sa pištoljem. Dok se čekalo da sudije izvećaju presudu, prišao je okrivljenima i u Kur Mehtaja pucao dva puta. U glavu i srce. Redžo se spasao, bacajući se pod noge policajcima.

– Rade je osuđen na osam godina, ali je odležao oko pola kazne. Vratio se na Čakor i nije mnogo pričao ni sa kim. U potoku, nekoliko stotina metara dalje od mesta gde mu je dete ubijeno, iskopao je kamen ogroman. Sam ga je klesao danima i mesecima. Posle je spomenik sam vukao iz potoka u planinu do mesta gde mu je ćerka ubijena. Tu ga je ostavio, i danas je tu – govori nam Simonović.

LEGENDA

Činom osvete Radeta Đukića u sali Okružnog suda u Bijelom Polju, čakorska drama ušla je u legendu. Svi tadašnji dnevni listovi u SFRJ su na prvim stranama pisali o ubistvu.

Dobro se naš sagovornik seća kako je hapsio zločince. Informaciju o ubicama je dobio od Tafa Ljokaja, koji je tada bio lokalni političar iz Dečana.

– U kući Redža Ahmetaja bilo nas je za stolom nekoliko. Otac mu je bio očajan, žene su samo unele kafu i vodu. Molio je da mu dete ne tučemo. I ja sam dao „besu“.

Da Vas podsetimo:  Zverstva komunista i sveštenici izdajnici

Veselin dalje priča da problema nije bilo ni na Bačiji, mestu gde se krio ubica. Otišao je, veli, sam policijskim autom, a ubica je otvorio vrata čim je čuo kola na planini. Potom je Simonović otišao do mesta gde je ostavljen pištolj. Ubica Kur Mehtaj je rekao da nije hteo da ubije devojku.

– Nisam govorio dosad zbog porodice Tafa Ljokaja – kaže nam ovaj policijski inspektor u penziji.

– Ljokaj je davno umro, a nedavno sam čuo i da mu je sin preminuo, pa nema više opasnosti da im se sunarodnici u Metohiji svete. Ovi Albanci na Kosmetu danas, nisu više oni iz našeg vremena kada se znalo da obraz i čast nemaju naciju i veru.

MOŠTI

Brankine mošti iz Meteha u Spuž prenete su 25. avgusta 1991. po volji njene porodice.

Na njenom spomeniku je uklesano:

– „Na Čakoru visokome sretoše je krvožderi, što sa njima nešće poći, presudiše revolveri. Ne završi gimnaziju, no za obraz dade glavu. Ode vila u legendu i vječitu steče slavu.

Osveti je otac Rade, to viteški on učini. S tim podiže vječni spomen svojoj ljudskoj veličini…“.

Čakorski osvetnik: Rade Đukić

Sa gnušanjem, Simonović priča kako je 1990-ih u Gornjim Streocima na groblju, na mestu gde je sahranjen ubica Branke Đukić, iznenada nikao ogroman spomenik (jedini te veličine u Metohiji) gde je pisalo kako je Kur Mehtaj „žrtva srpskog terora“.

Česma na Čakoru gde je nekada bila stanica autobusa, sada spomen na Branku Radevu.

– Ovi mladići jesu počinili strašan zločin, ali su njihovi najmiliji ostali čestiti u očima Srba i Albanaca iz tog vremena. Ovo danas nije vreme poštenih. Znaju to Albanci. Zovu me neki od njih i danas telefonom.

Da Vas podsetimo:  Da se ne zaboravi: Stradanje srpskog svata na Baščaršiji - Dan kada je sve počelo

Mnoge je sramota današnjice. A Branka, ona zaslužuje ulicu i spomenik u centralnoj Srbiji, Kosmetu, Crnoj Gori…. Spomenik da sramoti današnjicu – završava priču inspektor.

SUDBINA GIMNAZIJALKE

Branka R. Đukić rođena je 1956. godine u selu Meteh, na planini Čakor.

U Beranama je završila tri razreda gimnazije sa odličnim uspehom, a onda je htela da promeni školu jer joj je Peć bio bliže.

U ranim jutarnjim satima 2. septembra 1975. ušla je u autobus za grad na Drimu, noseći dokumenta za školu u koju je trebalo da krene 5. septembra.

Autor: Dragan VUJIČIĆ

http://www.zlocininadsrbima.com/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime