Istina zaključana u Vašingtonu

0
1989
Foto: pixabay

Ovaj novinarski napis objavljen je pod naslovom „Istina sahranjena u Vašingtonu“ u listu „Revija 92“ br. 182, 4. oktobra 1996, a potom pod naslovom „Istine i laži zaključane u Vašingtonu“ u listu „Ogledalo nedelje“ broj 54, 20. jula 2005. godine.

Zanimljivo je da je ovaj napis objavljen i na baptističkom sajtu dobravijest.wordpress.com, pod naslovom „Istine i laži u vašingtonskim ra(k)ljama“, u februaru 2014. godine.

U medijskom ratu, preplavljenom morem laži, ni istine ne pomažu da se umanji informacioni haos. Jirži Lec je bio u pravu kada je tvrdio da „istina uvek ispliva na površinu – udavljena“.

„Gardijan“ je objavio da je Velika Britanija ušla u rat u Iraku na osnovu laži, poluistina i manipulacija. Razlog za taj samooptužujući stav je parlamentarni sukob, sadržan u izjavi bivšeg laburističkog ministra Tonija Bena, da je Entoni Bler opet lagao i da je rat protiv Iraka zasnovan na lažima. Ipak, ulazak u rat na osnovu laži specijalitet je Sjedinjenih Država. O tome je u knjizi „Ljudi laži“ pisao čuveni američki psihijatar Skot Pet. Najnovije obmane tog tipa odnose se na rat u Iraku. Džordž Buš Junior je, dok je bio u poseti Ugandi, priznao da je CIA podržala njegov govor u kojem se slagao da Irak pokušava da se snabde uranijumom u Africi. Lažnim razlozima za napad, osim potrebe da se svrgne tzv. diktator Sadam Husein i nađe oružje za masovno uništavanje, pridružio se terorizam u modi. Donald Ramsfeld je objasnio da su SAD ušle u rat sa Irakom, zato što je atentat na Njujork i Vašington, 11. septembra 2001, promenio ocene o ranjivosti SAD od napada takvim sredstvima. Peter Stignic, naučnik sa bečkog univerziteta tvrdi da je laž život, budući da neki ljudi dnevno kažu i po 200 neistina.

Najveći problem je kada se laži koriste u međudržavnim odnosima, a opasno je što se na sudbonosne obmane ne reaguje. Na primer, „Njujork tajms“ je u aprilu 1999. konstatovao da je Vesli Klark običan lažov, a „Indipendent“ je za portparola NATO-a Džemija Šeja i NATO tvrdio da su šampioni laži. Problem je što su lažovi dobili nagrade za učešće u psihološko-propagandnim operacijama i za „kolateralne štete“, u kojima su stradali deca, televizijske stanice, vozovi i autobusi puni civila, kolone izbeglica i kineska ambasada. Takav odnos prema lažima globalista nije iznenadio čuvenog pisca Džona Le Karea. On smatra da je istina danas u rukama novinskih magnata, manipulatora i profesionalnih lažova, u većoj meri nego ikada ranije. Posle 11. septembra 2001., svet je ušao u novu fazu u kojoj se naslućuje rat svih protiv svih.

Čini se da administracija SAD, u strahu od odmazde, ulazi u vrzino kolo, u kojem će pokušati da terorizmom suzbije terorizam, a da pri tom zataškava istinu da je uzrok terorizma gramzivost trilateralnih megakapitalista u Njujorku i Londonu. Uostalom, „Njujork tajms“ je u februaru 2001. objavio da stručnjaci za psihološke operacije iz Biroa za strateški uticaj u Pentagonu spremaju kampanju laži u borbi protiv terorizma. To je ostvarljivo, s obzirom na to da su istraživanja psihologa u američkoj državi Masačusets, pokazala da u Americi najbolje prolaze lažovi. To je osnovni razlog što je Ministarstvo pravde SAD pokrenulo postupak protiv Bele kuće, budući da se ustanovilo da su njeni stanari „provalili“ tajnu agentkinju CIA. Ispostavilo se da je to učinjeno iz osvete, budući da je njen suprug, Džozef Vilson, razotkrio Bušove laži o Sadamu Huseinu. Kada se zna na šta su spremne vladajuće garniture, nije nemoguće da je francuski novinar Tijeri Mejsan u knjizi „Strašna laž“ rekao istinu. On tvrdi da nijedan avion nije pao na Pentagon 11. septembra 2001., budući da nema aviona na snimcima napravljenim neposredno posle havarije. Prema njegovim saznanjima u zgradama Svetskog trgovinskog centra u Njujorku aktiviran je eksploziv. Kada je upitao odgovorne zašto nije dozvoljena kongresna istraga, nije dobio odgovor. On smatra da je reč o lukavstvu SAD da reši problem unutrašnje bezbednosti, o zaveri „vojnoindustrijskog kompleksa“ i načinu rešavanja problema recesije. Ubeđen je da je insceniranje nesreće, zasnovano na doktrini, iskorišćeno da se prošire vojne snage NATO-a i SAD na istok. Stavove zasniva na činjenici da je borba protiv terorizma najunosniji posao, budući da SAD jačaju izazivajući ratove i obnovom i prodajom naoružanja.

Da Vas podsetimo:  Ponižavaju, maltretiraju, zajebavaju…3

Kada je reč o američkim lažima zanimljivo je, prema pisanju „Ekonomista“, da je Džordž Buš protiv Al Gora primenio u predizbornoj kampanji sublimirane („nevidljive“) poruke. Naime, iza usporenih poruka koje su govorile o prednostima i programu Al Gora na ekranu je bila ispisana poruka za podsvest – „on je lažov“.

Zablude su izvor laži

Teme u vezi sa medijskim ratom, koji su Srbi po opštem mišljenju izgubili, a po mišljenju vojnih ekperata u Alabami – dobili, već nekoliko godina ne silaze sa novinarskih stubaca. Događa se da ugledni analitičari posmatraju sliku sveta kroz „srpsku prizmu“, koje su se Srbi, u međuvremenu, odrekli. O zabludama Amerike u vezi sa ratom u bivšoj SFRJ pisao je i „Njujork tajms“. Njegov komentator smatra da je mit o novom svetskom poretku najnoviji izraz prokletstva američke spoljne politike, zasnovane na verovanju da SAD mogu prepraviti svet prema sopstvenom liku.

Ugledni izraelski analitičar Johanan Ramati, iz jerusalimskog Instituta za odbranu Zapada, smatra da je ponašanje Sjedinjenih Američkih Država u vreme izgradnje „novog svetskog poretka“ uslovilo da najveća svetska sila „sada ima malo neprijatelja, mnogo neprijatnih ‘partnera’ koji traže prilike ne bi li poravnali račune, nema pravih prijatelja i ima opasne iluzije“. U vezi sa Dejtonom, pomenuti Izraelac je napisao: „Snage bosanskih Srba napadnute su bombardovanjem NATO iz vazduha, koje je počelo zbog nevažnog i neverovatnog izgovora. Postavljala se pozornica za ‘američki mir’. Niko nije smeo da se usudi i da se suprotstavi američkim željama. Vođe bosanskih Srba žigosane su kao ratni zločinci. Sve to nema nikakvog smisla bilo kome koga interesuje stabilnost na Balkanu, ali počinje da ima nekog zamršenog smisla, ako se pretpostavi da Bosna treba da postane glavna američka vojna baza u Evropi… Okrutno je licemerje pretvaranje da mirovni ugovori, koji su silom nametnuti nespremnim stranama, mogu da obezbede dugoročnu stabilnost“.

Da Vas podsetimo:  Nije kriv samo Marti…

Zaludne istine

Ne može niko tvrditi da istina nije pominjana, ali je sasvim izvesno da je bila uzaludna. Na primer, u londonskom listu „Indipedent“ u avgustu 1992. zabeleženo je da Alija Izetbegović masakrira sopstveni narod kao propagandno lukavstvo sračunato na zadobijanje svetskih simpatija i vojne intervencije, a u februaru 1995. poljski list „Vprost“ objavio je da je Izetbegović inspirisao zločin na Markalama. (Poštovaoci istine se sećaju da je 11. marta 1994. francuska TV (TF 1) potvrdila da su muslimani ispalili minu na Markale i da su, pri tom, prikazali fotokopiju Ovenovog pisma Butros Butros Galiju, u kojem se to naglašava). Hajs Ver, britanski brigadni general, komandant štaba snaga UN u Bosni, otvoreno je rekao: „Muslimani, a ne Srbi, ‘dave’ Sarajevo“. Filip Morijon je upozorio svet da „muslimani ne žele ukidanje blokade Sarajeva, budući da se Vlada BiH plaši da će ljudi napustiti Sarajevo i da će svet prestati da se interesuje za rat u BiH“. Već u decembru 1993.

„Njujork tajms“ je optužio Hrvatsku da je proterala 280 hiljada Srba. Za istinu izgleda nisu dovoljni podaci Komisije eksperata UN za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICSS). U izveštaju iz marta 1994. piše: „Izvršeno je 55.000 ratnih zločina: tih 55.000 zločina najvećim delom se odnosi na zverstva počinjena nad srpskim civilima u Hrvatskoj“. Posle progona Srba, početkom avgusta 1995, Karl Bilt je izjavio da bi Tuđman mogao da odgovara za ratne zločine, a američka štampa je na udarnim stranama objavila vest da su posmatrači zgranuti hrvatskim zločinima u Krajini. Zanimljivo je da je Bela kuća priznala tvrdnje „Vašington posta“, da oružje muslimanima u Bosni nije stizalo samo iz Irana, nego iz još sedam drugih zemalja (Avganistan, Brunej, Pakistan, Saudijska Arabija, Malezija, Argentina i Mađarska) i da je to rađeno sa znanjem i saglasnošću zvaničnoh Vašingtona i to od početka rata, od jeseni 1992. godine, u vreme administracije Džordža Buša Seniora. Ipak, Bil Klinton je na pitanje da li SAD šalju oružje u Bosnu odgovorio: Ne!

Na pitanje urednika bugarskog lista „24 sata“: „Zašto smo, dođavola, protiv Srba?“, dala je jednostavan odgovor japanska TV: „NATO i UN su neprijatelji Srba. Na muslimanskoj i hrvatskoj strani vrvi od vojnika UN, a na srpskoj strani nema ni jednog jedinog“. „Ženmin žibao“ je posle dugogodišnjeg uvida zaključio: „Nelogično je optuživati Srbe. Činjenice su bile protiv sankcija prema Jugoslaviji“.

Da Vas podsetimo:  Iz izbegličke kolone: Sestra i ja smo ugledale oca, stajao je na mostu i plakao, plakale i nas dve

Dokazi nemaju značaj

Dokazi bez znacenjaIzlozi njujorških knjižara potvrđuju da se u SAD mnogo laže. Predsednik Džordž Buš Junior i njegovi savetnici prikazani su kao glavni krivci. Najpopularniji naslovi knjiga su: Dejvid Korn „Laži Džordža Buša mlađeg: Usavršavanje politike obmane“; Džo Konason „Velike laži: Propagandna mašinerija desnice i kako ona izvrće istinu“; Al Franken „Laži i lažljivi lažljivci koji ih pričaju: Korektan i izbalansiran pogled udesno“. Osim što je napisao knjigu o laži u politici, Dejvid Korn je i javno optužio predsednika SAD rečima: „Džordž B. Buš je lažov. Lagao je na veliko i na malo, direktno i slučajno. Zamagljivao je istinu – ne samo pukom greškom, već namerno, uporno i neprekidno“.

Prema svemu sudeći, Mišel Kolon, je bio u pravu kada je u knjizi „Pažnja mediji“ naveo da rat u Jugoslaviji nije počeo bombama već lažima: „Uverili su nas da su Srbi u Bosnu došli spolja i napali muslimane“. Uostalom, postoje brojni dokazi da zvaničnici SAD ne beže od laži u svom informisanju. Britanski Bi-Bi-Si je bio jasan: „Vašington je priznao da nije bilo udara ‘Skad 2’ na Kuvajt, da nije pronađeno oružje za masovno uništenje, da nije zarobljeno 8.000 nego 2.000 Iračana, a zatim da zarobljenici nisu vojnici, već pokupljeni seljani iz kuća, te da su američki vojnici zaista zarobljeni“.

Uz tekst „Sve je počelo jednom laži“ objavljenom kao komentar nemačke državne televizije ARD, o lažima NATO planera, u političkom magazinu „Panorama“, prikazana su dokumenta ministarstava inostranih poslova i odbrane Nemačke, odnosno njihove propagandne laži u vreme agresije NATO na Jugoslaviju. Ključna obmana odnosila se na „humanitarnu katastrofu albanskog življa“. Cene laži ispostavljaju se u Hagu.

Ništa ne znači što je Kurt Veldon, član Predstavničkog doma američkog kongresa, zaključio da je bivši predsednik SAD Bil Klinton govorio laži i izvrtao činjenice o masovnim ubistvima na Balkanu, opravdavajući NATO invaziju na SRJ, u proleće 1999. Nema koristi ni od istine objavljene u pariskom „Marijanu“: „Na puno svetlo izbile su laži u čijoj senci se vodila žalosna operacija NATO“. O tome je pisao i Jirgen Elzeser, autor knjige „Ratni zločini – bestidne laži i žrtve NATO-a u kosovskom sukobu“.

Uostalom, najviše se o obmanama može naučiti od Vinstona Čerčila i njegovih sunarodnika. Čerčilova omiljena izreka govori sve: „U ratnim vremenima istina je tako dragocena da bi uvek trebalo da je prati telesna straža laži“. Ipak, radi istine, treba izdvojiti i korektnu izjavu Kolina Pauela: „…Glavni doprinos zapadnih lidera Bosni i njenom narodu bile su bombe i laži; a istina je jako važna, jer ako se ne shvata kako je rat počeo, izbiće drugi“. Koga to još zanima?

Svetozar Radišić

svetozarradisic.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime