Istorija i sećanje, Slobodan ili Ramuš

0
938

Da li se to meni samo čini, ili me Baton u poslednjem pismu proglasio zatočenicom svesti neumrlog Miloševića, zajedno sa ostalim sunarodnicima?

Ljiljana Smajlovic
Ljiljana Smajlović

Volim književne metafore kada služe da se sagovorniku skrene pažnja kako je sve složenije i slojevitije nego što se čini na prvi pogled. Ali Kaligula umesto Hitlera? Dekaligulizacija umesto denacifikacije? Providno i banalno. Možda bi bilo poštenije otvoreno reći – ma svi ste vi fašisti i za mene se rat protiv Miloševića nikada neće završiti.

Ali, skidanjem književnih rukavica Baton bi sam sebi uskratio ono što je u pismu sam nazvao „pozom za glumljenje civilizovanog dijaloga“.

Da onda nastavimo sa dijalogom? Jer njegova je lepota u tome što ljudi, redosledom i izborom reči, otkriju i više nego što su možda nameravali.

Možda sam, primera radi, sintagmom o Kosovu kao šlagu na torti u pregovorima Srbije sa Evropskom unijom nehotice kod Batona proizvela i jedan pošten nesporazum. On se ljuti i pita jesu li mi to rekli Vučić i Nikolić, valjda misli da insinuiram kako je Kosovo razmaženo derište Brisela. Naprotiv, veli, Evropa Prištini diktira veoma teške uslove.

Evo još jednom te bezazlene rečenice: „U pregovorima sa Srbijom, Brisel Kosovo tretira kao šlag na torti, ostavljajući najvažnije pitanje za kraj“.

Valjda je samo po sebi jasno da Brisel najteži, kosovski uslov za Srbe – čuva za kraj pregovora, kada im mitska zajednica sa Evropom najzad bude na dohvat ruke. Tada će možda biti prijemčiviji na ucene.

Priština i Beograd vode odvojene pregovore sa Briselom, pa im je i šlag na torti drugačiji. A kako je svaki dijalog dobar, i taj mali nehotični nesporazum slučajno me doveo do važne spoznaje. Baton mi otkriva kako je onih pet, ili šest preostalih procenata Srba na Kosovu u svojim rukama zapravo koncentrisalo suviše vlasti. Veli da je to pravi razlog „političke i demokratske samoblokade“ Kosova.

Dakle, šaka Srba na Kosovu ima više vlasti, nego albanska trećina Makedonije? Bolje im je nego Mađarima, Hrvatima, Rusinima i Albancima u Srbiji?

Iz mog ugla gledano, to je bezdušno i cinično viđenje veoma teškog položaja Srba na Kosovu, sa kojima se zasigurno ne bi menjala niti jedna manjina na našem kontinentu. Za druge ne znam: možda bi progonjeni Rohinđa muslimani u Mijanmaru, primera radi, za Hašima Tačija rado trampili onu licemernu zapadnu junakinju, Aung San Su Ki. Nju ni Nobelova nagrada, a kamoli „noblesse oblige“, ne mogu naterati da tu ugroženu manjinu makar na rečima zaštiti od etničkog čišćenja.

Da Vas podsetimo:  Loših 100 čine Srbiji zlo… (5)

Jer ako i Baton Hadžiju misli da je Briselski sporazum Srbima dao prevelike privilegije, kakve su uopšte šanse da albanska vlast ikada da barem minimalne garancije Srbima u vidu Zajednice srpskih opština iz Briselskog sporazuma? Ko će Tačija na to da natera, da mu ukaže kako su Srbi preči od nove vojske? Postoji li albanska Nataša Kandić? Postoje li Sonja Biserko, Teofil Pančić, ili barem Nedim Sejdinović? Baton se žali na onoliku „jednodimenzionalnost“ u Srbiji. Pa ako srpski nacionalisti i na čemu zavide drugim nacijama, Albancima zavide na jednoumlju prema Srbima. Kada je Srba na Kosovu bilo 12 posto, bilo im je previše: sad kada su proterani, imaju previše prava? Dok Milošević izgleda nikad neće biti dovoljno mrtav. No zato se na političkom kormilu Kosova smenjuju Zmija i Rambo. Čitala sam da su to ratni nadimci okrutnih komandanata svirepe Oslobodilačke vojske Kosova, Hašima Tačija i Ramuša Haradinaja.

Ali ako sam ja uhvatila Batona, uhvatio je i on mene. Da, spremna sam da verujem da Brisel nije uvek fer prema Albancima na Kosovu: prema kome jeste? No Batona instinkt nije prevario: kad bolje razmislim, Kosovo zaista vidim kao neko razmaženo derište Vašingtona i Brisela, teritoriju koja niti je izgradila standarde, niti zaslužila status. Posle pogroma nad Srbima u martu 2004, većinski Albanci nagrađeni su odustajanjem Zapada od politike „standardi pre statusa“ i ubrzanim rešavanjem statusa pre standarda. Srbi su ti koji su kažnjeni. Vašington, Pariz i London su Srbima poručili: nema ovo nikakve veze sa demokratijom i vladavinom prava. Izgubili ste rat protiv NATO i kažnjeni ste gubitkom za vas svete zemlje, na kojoj je vaša srednjevekovna civilizacija dostigla svoj vrhunac. Zašto me onda čudi kad Baton pohvaljuje trpeljivost kosovskih Albanaca prema silnim privilegijama koje Srbi tamo tobož uživaju: „Da li dolazi do rata na Kosovu zbog ovoga? Ne.“ Pet ili šest procenata ih je još tu, i nose žive glave. Malo li je?

Da Vas podsetimo:  Stari srpski ratnik iz Stalaća: Nikada nisam bio srećniji k’o taj dan kada oslobodismo Kosovo

Kao i drugi narodi, Srbi su skloni nacionalnim mitovima. Dobro, recimo da su im i skloniji od drugih. Ne spadam među one koji se izruguju odsustvu albanskih toponima na Kosovu i Albance potcenjuju kao pridošlice, ali zar je zaista na mestu taj potcenjivački govor o „mentalitetu srednjevekovnih manastira“, kao da je srpska baština iz tog vremena ostatak nekog mračnog doba sa čijeg groblja „primamo naredbe“.

Ne kažem to samo zato što verujem da Batonu na pamet ne bi palo da na taj način govori o katedralama u Šartru i Amijenu, o Bogorodičnoj crkvi u Parizu. Srpski nacionalisti greše kada likuju nad oskudnošću albanske istorije na Kosovu, ali svejedno ne treba potcenjivati srpski srednji vek, doba u kome su se odigrali događaji i procesi od ogromne važnosti za njihovu istoriju. U tom su razdoblju Srbi prešli u hrišćanstvo, ustanovljena je autokefalna crkva i vođena borba protiv jeresi. Dinastija Nemanjića širila je teritoriju i gradila veličanstvene crkve i manastire, razvilo se rudarstvo, rasli su gradovi, uspostavljene su političke veze sa Zapadom i trgovačke sa Italijom. Vladari su nametnuli razrađene zakone sa mešavinom vizantijskog prava i srpske tradicije. Da nije bilo Turaka, brzo bi ušli u renesansu.

Spadam među ogorčene protivnike teorije „drevnih mržnji“ kao uzroka građanskih ratova u bivšoj Jugoslaviji, ali naši su etnički sukobi zaista bili brojni i krvavi. Srbi su teškom borbom izvojevali stepen samouprave od Otomanske turske carevine koja je propadala. Moderna srpska država nastala je ustancima u kojim su se vrlo surovi srpski pobunjenici borili protiv vrlo surovih muslimanskih feudalnih gospodara. Sultan je uglavnom koristio albansku i bosansku vojsku da uguši srpsko stanovništvo koje je masakrirano ili deportovano, muškarci su nabijani na kolac, a žene i deca odvođeni u roblje.

Da Vas podsetimo:  Granica kao sudbina

Znam da ovo nije ona vrsta sećanja koju je Baton tražio od mene. Znam tačno o čemu govori kada se blago podsmeva Srbima što „kude svet što se dobro ponaša prema drugima, doživljavajući to kao diskriminaciju prema njima samima“. Srbija je uvek vodila bitku za naklonost velikih sila, tražila je njihovu diplomatsku pomoć, vojnu zaštitu i ekonomsku podršku. Na žalost, takva podrška uvek nosi visoku cenu i Srbija je kroz istoriju samo delimično uspevala da izbegne da postane satelit velikih sila. To je borba neprestana, u kojoj svaki trijumf u sebi nosi klicu buduće propasti. O tome i Baton i ja sigurno razmišljamo dok sa strane posmatramo kako se Aleksandar Vučić i Edi Rama bore za naklonost velikih sila.

Najveći deo karijere utrošila sam upravo na motrenje sličnih procesa. Rodom sam iz Sarajeva i dobro mi je poznato iskustvo malih naroda kojim se u nekom trenutku učini da im se sudbina poklapa sa sudbinom sveta i ukupnim tokom ljudske istorije. Tako su u Bosni počele devedesete. Uostalom, isti britanski istoričar, Noel Malkolm, napisao je popularne istorije Bosne i Kosova. Bolje sam upoznata sa onom o Bosni: iz nje je nekako proizilazilo da je istorija sve vreme tekla ka državi kojoj će Alija Izetbegović izvojevati nezavisnost.

Ali ako ostavimo Bosnu po strani, i ako makar na tren zaboravimo srpsku aroganciju, zar nije vredno pitanja: kakve su, objektivno, šanse da je istorija sve vreme tekla u pravcu Ramuša Haradinaja?

KoSSev je, uz podršku Ambasade SAD u Prištini, pokrenuo rubriku „Razgovor bez povoda“, u okviru stranice „Dijalog.

U Razgovoru bez povoda, svoje nedeljne kolumne u narednim mesecima objavljuju doskorašnja urednica Politike iz Beograda, novinarka Ljiljana Smajlović i direktor TV Kljan Kosova (Klan Kosova) iz Prištine, novinar Baton Hadžiu (Baton Haxhiu).

Njihove kolumne se objavljuju i na albanskom jeziku, na portalu „Klan Kosova“.

Izražena mišljenja i stavovi predstavljaju mišljenja i stavove samih učesnika i ne odražavaju nužno stavove donatora.

Ljiljana Smajlović

www.kossev.info

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime