Ova izreka velikog književnika Onore de Balzaka (1799-1850.) bila je plod velikog životnog iskustva, posmatračkog dara i analitičkog načina razmišljanja, i ni do danas nije ništa izgubila na aktuelnosti.
Šta se u njenom svetlu može očekivati sledeće četiri godine od nove administracije Donalda Trampa, čiji vodeći tim se sastoji od najveće koncentracije multimilijardera u istoriji?
Od čoveka, čiji moto uz to glasi: „Amerika first!“, dakle: „Amerika na prvom mestu!“?
Njegove najave se naravno moraju ozbiljno shvatiti, kao što je namera da izvrši „najveću deportaciju u istoriji“, pre svega Latinoamerikanaca, nulta tolerancija prema svima, koji na svojim zastavama nose transrodnost, kao i naum „da reši rat u Ukrajini za jedan dan“,
Ovo poslednje je samo za pozdraviti, mada je taj jedan dan naravno nerealan, no mnogo interesantnije pitanje je – kako on to misli da sprovede a da pri tome ostane veran svom vodećem pravilu: „Amerika first!“, dakle: „Amerika na prvom mestu!“?
I sa multimilijarderima, iza čijih bogatstava po Balzaku stoji multikriminal?
Ali ako i pođemo od toga da je Balzak bio u pravu – ko bi s razlogom smeo da tvrdi da su kriminalci emocionalno nestabilni, neuračunljivi, da znači nisu pragmatični i spremni na pregovore i dogovore, sledeći svakako na prvom i poslednjem mestu sopstvenim interesima?
Ovako ili onako, dozvoljena je nada da je Tramp, za razliku od Džozefa Bajdena, shvatio da se Rusija ne može vojno baciti na kolena bez opšteg nuklearnog Armagedona, kao i da Vladimir Putin neće odustati od svoje namere da ne dozvoli da se NATO ugnezdi u neposrednoj blizini ruskih granica i počne da planira podelu Sibira – jednu trećinu za NATO, dve trećine za SAD.

No šta je sa nama, sa Republikom Srpskom i, naročito, sa Kosovom i Metohijom?
Sigurno, nije lako zamisliti nekoga, ko bi mogao da bude još ostrašćeniji u antisrpskom smislu od Bajdena, koji je još kao senator već krajem prošlog veka bio vrlo marljiv u tom pogledu:
„Srbi su nepismeni, degenerici, silovatelji, ubice beba, kasapi i agresori!“ (CNN, 01.08.1992.); „Krajnosti srpske bstijalnosti (…) silovanje Bosne i Hercegovine i mahniti srpski fašizam iza njega (,,,) srpska varvarstva!“ (govor u američkom Senatu, 03.08.1993.).
Mada je konkurencija neprevidiva (Bil Klinton, Madlen Olbrajt, itd.).
Bajden je pripadao onima, koji su revnosno satanizovali Srbe, pripremali teren, podupirali i slavili NATO agresiju na ostatak srpskih zemalja 1999, što je bio jedan doslovce teški kriminalni akt, kojim je ako ne srušeno, onda vrlo ozbiljno urušeno međunarodno pravo.
Kriminal ima dakle više lica, bez obzira na Balzaka.
Od Trampa se nesumnjivo može očekivati drugačiji politički stil, no da li Srbi od njega mogu očekivati da osudi kriminal svojih prethodnika u odnosu na njih i poništi rezultate njihovog bespravnog delanja, da ispravi istorijsku nepravdu?
Ne, ni u kom slučaju.
I to ne samo jer on ni za vreme svog prvog mandata nije pokazao ni najmanje volje da promeni nešto na Balkanu, već prevashodno jer na agendi visokih svetskih političara a time i bilo kog američkog predsednika nisu primarni (a katkad ni prisutni) kriterijumi pravde, prava, istine, humanizma…
Madlen Olbrajt je svojevremeno javno potvrdila stav, da smrt oko 100.000 dece u Iraku nije bila prevelika cena za militantno zastupanje interesa SAD – zašto bi smrt par stotina srpske dece 1999. trebalo da bilo koga uzbudi?
Jer sve to su samo „kolateralne štete“, zar ne?
Pogotovu kada se pomisli npr. da SAD od tada drže Bondstil, isturenu vojnu bazu na Kosovu i Metohiji, koja se prostire na 3.860.000 m² i udomljuje do 7.000 vojnih lica sa odgovarajućom tehnikom.
Bilo bi više nego naivno očekivati da će bilo koji donosilac odluka u SAD odustati od te baze i dobrovoljno se povući. Jer kako su SAD na NATO-savetovanju u Bratislavi 2000. god. svojevremeno pojasnile, time je „ispravljena Ajzenhauerova greška na kraju Drugog svetskog rata i konačno su američke trupe stacionirane na Balkanu,“ još više se dakle približile Rusiji.
To znači, poboljšanje srpskog usuda se može eventualno očekivati samo ukoliko Rusija zaista stavi „srpsko pitanje“ na svoju agendu, jer Tramp će težiti nekakvom sporazumu sa Kremljom po pitanju Ukrajine (verovatno već 2025.) i to ne sa Jeljcinovim urušenim divom, već sa Putinovom vaskrslom svetskom silom.
I – Trampu se mora nešto i sa srpske strane ponuditi.
Ako već (pragmatično) polazimo od toga, da je više nego naivno očekivati da će bilo koji donosilac odluka u SAD odustati od Bondstila i dobrovoljno se povući – zašto ne razmisliti o potpuno novim (teoretskim) alternativama i ponuditi im legalni zakup dotične baze, dakle ugovor sa srpskom državom, a u zamenu za prestanak podrške secesionistima u Prištini od strane Vašingtona i evropskog dela „NATO-demokratija“?
Jer tek tada bi ozbiljni razgovori sa kosovsko-metohijskim Albancima bili mogući.
A budući da je Srbija vojno neutralna, odmah ponuditi Rusiji jednu odgovarajuću vojnu bazu na svojoj teritoriji, uravnotežiti situaciju, pa makar se pri tome radilo o onoj čuvenoj hladnoratovskoj „ravnoteži straha“.
Jer poslednje mesto, koje bi u slučaju eskaliranja sukoba bilo targetirano, to je sopstvena baza, pa makar protivnička bila u blizini.
Naivno? Utopija? Moguće, ali u svakom slučaju inovativno i hrabro. I pragmatično.
Svakako, u teoretskom slučaju da do toga (uz podršku Rusije) dođe, srpska država bi morala da insistira da Bondstil više ne poseduje mučionice za ilegalno dovedene zatočenike iz čitavog sveta, kako je to EU-komesar za ljudska prava Alvaro Gil Robles posle jedne inspekcije već 2002. naveo i osudio.
Jer kriminal ima više lica. Čak i nezavisno od bogatstva.
iskra