Izdao partiju i učitelja, sada se sprema da izda čitavu zemlju

Stručnjak za političke procese u Srbiji i Crnoj Gori, doktor političkih nauka Jelena Ponomarjeva, govorila je „Kolokolu Rusiju“ (Zvonu Rusije), šta primorava naše iskonske saveznike da se kreću ka Zapadu.

(Zvono Rusije, 27. 5. 2016)

Vi često boravite u Istočnoj Evropi i možete iznutra ispričati o tome šta se dešava u političkom rukovodstvu Srbije. Sada tamo dominira SNS, koja je svojevremeno odvojila od patriotskog SRS-a. I mada se od rukovodstva ove zemlje povremeno pojavljuju komplimenti na adresu Rusije, mi vrlo dobro vidimo da je ono stoji na kursu evrointegracije…

Ovdje je potreban mali uvod. Izbori u svim evropskim zemljama i u Americi – u takozvanim „razvijenim demokratijama“ – odavno su izgubili svoj prvobitni smisao kao izraz volje većine stanovništva. Danas su ishodi svih izbora – prevashodno, rezultat političkih tehnologija, koje koriste ovi ili oni učesnici izbora, i ti rezultati zavise od onih sredstava koja su uložena u političku kampanju. Postoji interesantno mišljenje kanadskog novinara Ričarda Nidema, koje veoma tačno karakteriše savremenu Srbiju, uz sav moj dobar odnos prema srpskom narodu: „Vlast – to je narkotik bez kog političari ne mogu živjeti i koji oni kupuju u birača za novac istih tih birača“. Analizirajući ono što se danas dešava u političkom rukovodstvu Srbije treba primjetiti dva osnovna momenta.

Prvi, vlast za premijera A. Vučića i njegov tim upravo je takav narkotik koji oni kupuju za novac srpskog naroda. Drugi momenat je da su Vučić i kompanjoni i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić (mada on periodično i upućuje komplimente Rusiji) tijesno povezani sa zapadnim zemljama i vođeni su iz Vašingtona i Brisela. To se jasno vidi iz njihove javne retorike i uz znanje nekih zakulisanih priča. Ni Nikolić, ni Vučić ne skrivaju svoju odanost Zapadu. U samoj evropskoj integraciji, na prvi pogled, kao da nema ništa loše, ali je stvar u tome da nijedna od zemalja iz takozvane „nove evropske porodice“ nije postala član EU bez prolaska kroz „topionički kazan“. Aleksandar Vučić se često susreće sa državnim sekretarom Džonom Kerijem. Potrebno je u početku veoma se nisko spustiti da bi te primili u NATO, a, zatim, možda će te primiti i u EU, mada to još ne znači da ćeš se odmah naći u šengenskoj zoni, koja daje pravo (omogućava) slobodnog kretanja radne snage, robe, usluga itd. Vučić kao da pokušava da koketira sa određenim dijelom stanovništva koje želi otvorenije kontakte sa Evropom kako bi tamo otišli da uče i rade. I ne radi se ovdje, prije svega, o nesvršenim studentima i nekvalifikoivanom radnom snagom, zato što je osnovna masa kvalitetnih stručnjaka – doktora, inženjera, građevinara – već odavno otišla iz Srbije. Ispada da, radi posla najnižeg nivoa u EU, Srbi moraju prvo da ispune sve uslove agresivnog NATO-a.

A šta reći na račun tajnog dijela biografije tih političara?

Mi dobro znamo da su glavni savjetnici predsjedničke kampanje Nikolića i konsultanti SNS-a isti oni ljudi sa Zapada. U slučaju Nikolića, jedan od takvih savjetnika-stratega, bio je bivši ambasador SAD-a u Srbiji. Vučić ide u američku ambasadu češće nego na susrete sa biračima. Ali, pri tom, ne zaboravlja da privuče na svoju stranu narod pozitivno se izražavajući o svom istorijskom savezniku, tj. o našoj zemlji. Zaista, nedavno je vlast Srbije izjavila da se nikada neće pridružiti sankcijama protiv Rusije. Čini se da ne treba na to staviti ogromni plus, pa Srbija ipak nije u EU. Ali, s druge strane, počinješ da uvažavaš Srbe za taj postupak na fonu pozicije Crne Gore, koja se, kao jedna od prvih, pridružila tim sankcijama, a zatim stupila u NATO.

Znači rukovodstvo Srbije se sprema da ponovi put svojih komšija?

Za mene je to očigledno. Prije nekoliko godina, pozvali su me u ambasadu Holandije radi jednog zanimljivog razgovora. Ja sam se začudila, ne toliko samom pozivu, koliko temi koju je trebalo razmatrati – poziciju Rusije prema stupanju Srbije u vojnu alijansu SAD-a. Pokazuje se da je Holandija jedna od zemalja koja skuplja informaciju za Amerikance po čitavom svijetu, a takođe je zadužena za evroatlantsku diplomatiju. Pa, eto, prvo pitanje koje su mi postavili bilo je – zašto se Rusija oštro protivi ulasku Srbije u NATO. Ja sam im dugo pričala o istorijskoj i geopolitičkoj vezi Rusije sa balkanskim regionom. Iako je projekat Gasproma „Južni tok“ zasad zamrznut, to uopšte ne znači da je Srbija prestala da bude saveznik Rusije. Holandska strana mi je tada saopštila: prema ustavu Srbije za ulazak u NATO nije potreban referendum. Na to sam ja primjetila: podrazumijeva se ako bi se proveo referendum da bi mišljenje naroda bilo potpuno drugačije. To jest, Zapad čini sve kako njemu odgovara. Tamo gdje je za NATO većina građana – u tim zemljama se provode referendumi, a u CG – na primjer – sve su dali na potkupljivanje parlamenta, po toj istoj šemi će vjerovatno djelovati i u Srbiji. Ako u parlamentu ovih zemalja sada učestvuju partije koje finansiraju zapadni fondovi, čiji lideri imaju tijesne veze sa zapadnim političarima, pa i sami su došli na vlast zahvaljujući jakoj podršci Stejt departmenta i briselskih emisara, onda će oni, razumije se, odrađivati svoj hljeb. Uostalom, evolucija srpskog premijera zaslužuje odvojen razgovor. Kao mlad i radan, Vučić je podržavao interese SRS-a, bio jedan od istaknutih učenika njenog lidera Vojislava Šešelja. Ali zatim, poslije velikih sponzorskih uticaja, on je izdao i svoju partiju i svog učitelja. Kao rezultat njegovog djelovanja SRS se razdvojila, a, sada, on se sprema da izda čitavu zemlju. Zato ja ne vidim neku svjetlost na kraju tunela za Srbiju, ako na vlasti ostane sadašnje političko rukovodstvo.

Na koji način na izborima pobjeđuje prozapadna partija ako je u srpskom društvu do sada jako antinatovsko raspoloženje i evroskepticizam?

Da, prema oficijelnim sociološkim ispitivanjima u Srbiji sada je svega oko 40% stanovništva za EU, za NATO taj pokazatelj je nekoliko puta manji. Usput, to je i signal za uzbunu – u zemlji već postoji određeni sloj koji podržava stupanje u NATO bez obzira na bombardovanje 1999. godine, bez obzira na uništavanje suvereniteta i ekonomije, potpuni raspad Jugoslavije putem alijanse. Zašto se to tako dešava? Kao prvo, sva srpska sredstva masovnog informisanja (SMI), čitav instrumentarij takozvane „meke moći“ nalazi se u rukama evroliberala, koji predano odrađuju taj kurs. Ako će vam svaki dan govoriti o tome da je EU jedini put u svjetlu budućnost za Srbiju, prirodno ćete vi, u nekom momentu, posumnjati u to da postoje i druge varijante. Štaviše, Srbima stalno tvrde preko novina i televizije da je Rusija zaostala zemlja koju treba ostaviti prošlosti, da su Rusi varvari, a vama je vrijeme da se prisajedinite civilizovanim narodima. I nije važno što ti „civilizovani narodi“ uveliko slave gej-parade, što tamo već u TV-šou pokazuju kako ljudi jedu sopstveno meso, što se migranti sa Bliskog istoka osjećaju kao gazde u Njemačkoj i drugim zemljama EU – sve to nema nikakve važnosti. Glavno je tvrditi da je baš tamo visoka civilizacija. I, na kraju krajeva, ljudi s uskim vidikom, rođeni u epohi globalizacije hvataju se na tu udicu. Gej-parade u Beogradu čuvaju hiljade policajaca i vojnika, helikopteri i oklopna tehnika. Tu djeluje princip „spirale ćutanja“: kada svi okolo tebe kao govore o nečem pozitivnom a ti se plašiš da iskažeš suprotno mišljenje. Tebi se čini da ne možeš biti u pravu, da većina bolje vidi. I dešava se da se sve više i više Srba okreće prema EU. Mene situacija u savremenoj Srbiji veoma podsjeća na predmajdansku Ukrajinu, gdje se stalno dešavala sublimacija javnog mnenja ka EU kao unikalnom, idealnom boljem svijetu, koji je pozvan da otkrije Ukrajincima vrata raja. I ukrajinski Majdan, čini se, trebao je da postane primjer onoga kako ne treba raditi, a ispada da ljudi ne razmišljaju u tom pravcu – pismene analiza onog što se sada dešava u Ukrajini prosto nema, i to se radi smišljeno. Osim toga, pobjedu evroliberalima iz SNS-a osigurala je njihova organizovanost. Srpske patriotske partije i pokreti, avaj, mrze jedni druge više nego svog najvećeg neprijatelja, oni ne mogu da se dogovore čak ni o održavanju zajedničkog mitinga. Za razliku od svih patriotskih, nacionalističkih partija, naprednjaci veoma sistematski rade, njihovo glasačko tijelo stalno izlazi na izbore i to daje rezultat. I kad se njihova većina nađe u parlamentu mogu formirati vladu i diktirati čitavoj zemlji svoju volju.

A šta radi Rusija da poveća svoj uticaj u Srbiji?

Rusija, kako se meni čini, poklanja malo pažnje radu sa srpskim javnim mnjenjem. Mada tu nisu potrebni velika ulaganja – u Srbija ima dosta mogućnost da se za mali novac provodi agitacija, da se priča o alternativnom pogledu na svijet, tamo je veoma mnogo rusofilskih internet-resursa, ali mas-medije drže evroliberali. „RTR-Planeta“ jedan je od naših kanala koji je dostupan u Srbiji. S moje tačke gledišta, bolje bi bilo da uopšte nema takvog nepromišljenog izvještavanja. Mada su Srbi uglavnom politizivani ljudi, oni su otvoreni za nove informacije, spremni za alternativni pogled na situaciju u svijetu, ali Rusija alternativni pogled za njih ne otvara. Još jedan važan momenat – obrazovanje u Srbiji se takođe nalazi pod punom kontrolom zapadnih zemalja. Bukvalno prije dvadeset godina svaki Srbin je znao ruski jezik ili, u najmanju ruke, mogao je da se sporazumije, ali je danas kod njih prioritet engleski jezik, a ruski jezik već teško razumiju. Prirodno, Srbi izlaze iz orbite ruske kulture mada je potreba za njenim poznavanjem kod njih uvijek postojala. Znači, mi ovdje ne radimo dobro. Zanimljivo je da prije svakih velikih izbora iz Srbije u Rusiju dolaze predstavnici različitih partija, traže novac za svoje kampanje pod raznim izgovorima. Novac im dajemo stalno, ali zbog nečeg ne iskazujemo svoje želje. Kao rezultat – napuštaju nas čak i blistavi saveznici. I to je naravno veliki problem. Mogu reći da su, uz svu rusofiliju, kojom su se Srbi uvijek ponosili, oni sada slaba karika u lancu naših geopolitičkih saveznika.

A šta možemo reći povodom situacije u Crnoj Gori, gdje je upravljačka vrhuška na silu povukla zemlju u NATO, sada se praktično svaki dan u Podgorici održavaju mnogobrojni opozicioni mitinzi…

U CG je priča s političkim rukovodstvom još složenija nego sa srpskim. Premijer M. Đukanović – jedan od starosjedilaca među rukovodiocima zemalja Istočne Evrope – bivši komunista, potom član Socijalističke partije, a kasnije Demokratske partije socijalista, koja se može uslovno okarakterisati kao „ugrabi sve samo da bi pobijedio na izborima“. Na njemu je ogromni kompromitujući teret tako da mu ništa ne ostaje ostaje nego da se bori za opstanak. Taj kompromitirajući teret naravno stalno koriste njegovi zapadni tutori. Prije nekoliko godina američke obavještajne službe dale su Đukanoviću ultimatum. Milo se raspitivao da li će mu dozvoliti da ostane na vlasti. Odgovorili su mu – da, ti možeš čak postati predsjednik, ali samo ako ispuniš nekoliko uslova: Crna Gora mora ući u NATO, minimizirati uticaj Rusije i izabrati, u svojstvu vektora razvoja, evropske vrijednosti, tj. napustiti tradicionalnu porodicu, odgurati pravoslavlje na smetljište istorije, dozvoliti gej brakove itd. Ako bi Đukanović to odbio njega bi sigurno čekao sud. Poznato je da se on bavio nelegalnim duvanskim i automobilskim biznisom, kontrolisao je narkotrafik na Balkanu, učestvovao je u političkoj zavjeri na rušenju Jugoslavije itd. Zato nema ničeg čudnog u tome što je političko rukovodstvo Crne Gore prihvatilo takvu radikalizaciju u odnosu prema Rusiji i krenulo u zbližavanje sa NATO. To da društvo to neće prihvatiti je takođe jasno. Ali, u savremenom svijetu, nažalost, nije dovoljna samo jedna društvena incijativa da bi se smjenio vektor političkog režima. To se dobro vidi na primjeru zemalja koje su postale žrtve „arapskog proljeća“ – da nije bilo vanjske podrške političkim nemirima stanovništva, ni u Egiptu, ni u Libiji, ni u Siriji, Zapad ne bi uspio da postigne željene rezultate.

Ponovo se pojavljuje pitanje šta da radi Rusija u takvom slučaju? Da li da kopira tehnologiju „narandžastih revolucija“?

Nije obavezno slijepo kopirati i ponavljati za svojim oponentima. Ali ne treba zaboraviti da mi imamo mogućnost podrške javnog mnenja na Balkanu, naši političari mogli bi se snažnije oglašavati povodom dešavanja u istoj toj Crnoj Gori. Treba direktno reći: „Mi osuđujemo crnogorsko rukovodstvo i ne možemo razmatrati stupanje u NATO kao prijateljski korak u odnosu prema nama.“ Takve izjave političkog rukovodstva Rusije imale bi određeni efekat. Kod nas su se naprotiv mogli čiti oficijalni koomentari kao: „To je suvereni izbor crnogorskog narod!“ Ali to nije istina – radi se samo o ličnom izboru sloja prozapadnih političara Crne Gore. Narodni mitinzi protiv ulaska u NATO traju u Crnoj Gori i dalje. Možemo se baviti i odgovarajućom logistikom, što stalno efikasno koriste naši zapadni oponenti. Sjetimo se ponovo ukrajinskog Majdana – ko sve nije tamo bio od zapadnih političara. Na primjer, vice-premijer RF D. Rogozin mogao bi napisati par saopštenja na svom Tviteru kao podršku antonatovskim mitinzima – i to bi odmah otišlo u narod. I ruske društvene organizacije patriotskog usmjerenja mogu se uključiti u tu borbu. Bukvalno prije nekoliko mjeseci, na vrhuncu suprotstavljanja opozicije i vlasti u CG, održan je telemost sa Rusijom u kome su učestvovali glasogovornik Gosdume Sergej Željeznjak, drugi deputati, stručnjaci i među njima vaš pokorni sluga. A sa druge strane je bila crnogorska opozicija. Oni su otvoreno govorili: nama je potrebna otvorena podrška Rusije da bi se događaji u našoj zemlji široko predstavili na ruskim TV kanalima. Da im mi i finansijski pomognemo – pa to odavno nije zabranjeno za naše „zapadne partnere“. Ali, u rezultatu, sve se završilo nekakvom parlamentarnom društvenom diskusijom. Ako bismo mi jasnije i otvoreno podržali opoziciju, moguće je da sada ne bi bilo ne samo ulaska CG u NATO, nego bi se već desili prijevremeni izbori predsjednika i smjena vlade. Očigledno je da se bez Rusije nijedno ozbiljno geopolitičko pitanje, bilo na Balkanu ili Bliskom istoku – ne može riješiti. A ako se na kraju sve ne riješi u našu korist – znači mi loše radimo. Da, naš koridor mogućnosti nije tako veliki kao u SSSR-u, ali tim više, ekonomske, političke i vojne poluge za uticaj na situaciju u Rusiju ostaju. I ne zaboravimo na ogromni autoritet našeg predsjednika u svijetu, njegove riječi spremni su slušati mnogi u Evropi i Aziji.

Razgovarao: Ivan Vaganov

Sa ruskog posrbila: Milana Babić

Izvor: Stanje Stvari