Izlaganje Nikole Janića na Uskršnjim susretima dijaspore, maja meseca 2002.

1
210

Moje ime je Nikola Janić. Predsednik sam Srpskog saveza u Švedskoj, predsednik Glasa Srpskog naroda, osnivač i odgovorni urednik časopisa Srba u rasejanju „Koreni“.

Nikola Janić

Član sam Švedskog saveta za integraciju i etničku ravnopravnost i član Saveta dijaspore Savezne vlade SRJ. Roden sam pre skoro 60 godina u Srbiji. U Švedskoj živim 35 godina, dakle više od polovine godina koje sam već proživeo, ali mi srce, kao i većini vas koji ste danas ovde, i dalje pumpa i kuća jače i brže za zemljom u kojoj sam rođen, a ne za zemljom u kojoj su rođena moja deca i gde ću biti sahranjen.

Žena mi je Sveđanka koja, uzgred rečeno, i na žalost, govori Srpski bolje od našeg prestolonaslednika Aleksandra.

Gde sam rođen, gde ću umreti i čime se bavim i koje funkcije imam, ne navodim radi toga što mislim da je to bitno i za vas ni za mene, već iz razloga što se nadam da ćete prihvatiti da sve to zajedno čini jednu prihvatljivu podlogu i potvrdu moje kompetentnosti da mogu da govorim i o matici i o dijaspori. Ili kako mnogi, i ovde, i tamo to nazivaju: da govorim o odnosu dijaspore i matice.

Od kada su počeli da se organizuju susreti i Sabori dejaspore i matice, mislim da sam sa manjim izuzetkom bio prisutan na svim skupovima. Od onog prvog, koje je organizovala Srpska veza, kao i na Saboru organizovanom od vlade gospodina Miloševića, i na Saboru u Budimpešti, koji je bio veoma važan za našu, tadašnju, opoziciju a koja je danas vlast.

Ove skupove gledao sam, a jedno vreme i doživljavao, kao okupljanje onih Srba iz rasejanja koji žele da pomognu svojoj otadžbini – a ne ljudima ili partijama koje su na vlasti.

Bilo je važno na tim skupovima otvoreno izneti mišljenje i poruku Srba iz Švedske, kao naprimer da smo prvi Sabor 1999. g doživeli kao unapred režiran Skup. Rekao sam tada da skup na kome su prisutni predstavnici samo jedne partije – ne može da se karakteriše kao skup dijaspore i matice, već isključivo kao susret jedne partije sa dijasporom.

Odnos dijaspore i matice imao je tendenciju da se predstavlja i tumači isključivo kao odnos vladinih predstavnika sa našim organizacijama i svetu. On se vrednovao samo po tome, zenemarujuci pojedinačne emotivne osećaje za otadžbinu i narod, a što je pokretač vrednih dešavanja, što pokazuje i činjenica o broju mnogih naših dolazaka i druženja na ovakvim i sličnim skupovima.

Da Vas podsetimo:  Godišnjica krvave žetve u Starom Grackom

I pored svih učvršćenih promena taj odnos nastavlja kao morski talas da se uzdiže, spušta, zastaje ili povlači velikom snagom unapred, da bi reprizirano zastajao u našim razmišljnjima: da li je vredno da opet prelazimo isti put, sa svim tim uzdizanjima i spuštanjima – koje kod osetljivih, a ponekad i kod drugih ljudi, stvara osećaj mučnine? Kontakti sa dijasporom, u domaćim medijima, uvek su predstavljani, sa neznatnim izuzetcima, kao dobri i jaki – a u biti su bili slabi, neznatni ili ograničeni na određene zemlje, organizacije i ljude – u odnosu na ono kakvi su mogli da budu. Na osnovu mojih biografskih podataka vezanih za dijasporu mogu odgovorno da zaključim da se u suštini sve vrti oko ljudi koji treba da sprovedu (i kako sprovode) ono što je na papiru i od vlade i od dijaspore zamišljeno i demokratski predstavljeno.

Vlada SRJ osnovala je 6. decembra prošle godine Savet dijaspore. Ali i taj Savet i njegov rad su u mnogim, osnovanim ili neosnovanim diskusijama, dovedeni u pitanje.

Izgleda da je i dalje nepremostiv problem u tome što predstavnici dijaspore od predstavnika vlade zahtevaju tretman i demokratski dijalog na koji smo navikli u našim svakodnevnim kontaktima sa vladinim organima, telima , ustanovama i njihovim službenicima u zapadnim zemljama u kojima živimo i iz kojih dolazimo.

Nije, gospodo, problem u tome što mi tražimo takav dijalog, već što je kod ključnih predstavnika i službenika vlade i dalje prisutna arogantnost i lična sujeta koja je ispred jednog neophodnog uvažavanja i poštovanja specifičnosti znanja određenih osoba u određenim podruöjima njihovih delovanja.

Ni jedno savetodavno telo nema svrhe ako službenici kojima je pošao da budu prvi stepenik u simbiozi dijaspore i Vlade, koja želi savete, smatraju da prvo SMIP treba da savetuje Savet dijaspore, šta će taj Savet da savetuje Vladu SRJ?

Da Vas podsetimo:  Kako je 1716. godine u Novom Sadu zaustavljeno širenje Osmanskog carstva?

Iz takvog odnosa ne proizilazi kreacija već stopiranje i pokušaj kontrole.

Savet dijaspore mora da zastupa, i treba da prenese, stavove dijaspore a za sve ovo vreme od kada Savet dijaspore funkcioniše, mi na primer, nismo dobili čak ni informacije koliko ukupno i tačno (i na osnovu čega se došlo do te cifre) ima Srba u rasejanju, ili kako teče popis naših ljudi van matice. Na prvom Susretu dijaspore i matice organizovanom pre 4 godine, rekao sam između ostalog i sledeće:

„Konkretizovanje i odgovor na mnoga pitanja hitno je potreban ili, tačnije rečeno, neophodan, a najviše iz razloga da bi raščlanili, zaključili i javno rekli:

– Da li je taj odnos, koliki je da je i takav kakav je, prvenstveno u interesu matice ili u interesu pojedinaca?

Dolazeći u bliski kontakt sa raznim organizacijama srpske dijaspore u Švedskoj, kao i sa diplomatskim predstavnicima jugoslovenske vlade, tokom zadnjih osam godina dolazim do zaključka da razlog nekomuniciranja srpske dijaspore i vlasti matice ne treba „tražiti“. On nam se uvek nalazio, i još se nalazi, pred nama i među nama u jasno izraženoj i uvek prisutnoj nemogućnosti vodećih predstavnika i jedne i druge strane da svoj lični ego odvoje od identiteta naroda i države. Kada se planiralo, ko je planirao, ostvarivao ili procenjivao tu sardnju? Ovakva kakva je danas ona je i dalje samo jedan srpski san u mehuru sapunice naduvanog od onih koji misle da je dovoljno da samo oni dunu. Čak i više od toga. Oni smatraju da i dalje oni trebada da duvaju u prazno a da Srbi pred sobom (samo zato što „oni“ duvaju) umesto praznine vide i te nepostojeće mehure koji lebde prelivajući se u mnogobrojne nijanse različitih boja. Stvarnost je nažalost drugačija i daleko od te lepote.

Da bi i matica i Srbi u dijaspori mogli da ostvare svoje „mehure snova“ potrebno je da pojedinci koji i dalje grčevito drže sapun u svojim rukama otvore svoje šake i dozvole simbiozu sa morem srpskog naroda i njihovim organizacijama u svetu. Medusobnim poštovanjem, posle odstranjene samovolje i egoizma pojedinaca stvorili bi se preduslovi za ostvarenje realne i korisne saradnje za bolju budućnost srpskog naroda i srpskih genaracija koje danas izrastaju kako unutar, tako i van granica svoje domovine“

Da Vas podsetimo:  “Kada pamet zaćuti, budala progovori, a fukara obogati”: Dan kada je Andrić dobio Nobelovu nagradu

Drage gospođe i poštovana gospodo, ovo su reči koje sam izgovorio još pre 4 godine na skupu sličnom ovome na kome smo sada, a zastrašujuća činjenica je da su te reči možda danas još više aktuelne.

Činjenica je da se u matici promenila Vlada, ali očigledno nije došlo do potrebne promene među delom vladinih službenika, koji nisu u stanju da promene svoj egoistički i sujetan ego, već nesmetano nastavljaju da dijalog sa dijasporom vode uz svoje ranije, i očigledno po sve nas štetne, ustaljene navike – da je dobar dijalog samo onaj monolog koji oni sami pišu.

Većinski deo naše dijaspore pozdravio je promene umatici. Više ne možemo da kažemo da bi matica trebalo da shvati, već smo prisiljeni da podvučemo da mora da shvati, da dijaspora ne trpi tutorstvo a još manje cenzuru rada Saveta dijaspore, ili falsifikovanje naših stavova i izjava na zajedničkim sastancima i sednicima. Dakle zaključak je buduća saradnja i za sve nas potreban i koristan odnos zavise od više mogućnosti:

Ili će se službenici vlade SRJ odreći svoje arogantnosti i sujete, ili će se Vlada odreći takvih službenika, ili, treća i verovatna mogućnost: Da će dijaspora biti prisiljena da osnuje paralelan i nezavisan Savet dijaspore čiji će isključivi cilj biti opšti interes dijaspore i matice, a ne pojedinih grupacija, izdvojenih vladinih ministarstava, organa, ili pojedinaca.

Mnogo vremena nemamo za čekanje pa zato još jednom pozdravljajući sve prisutne na današnjem susretu, želim da sa ovog skupa uputim poruku i molbu Vladi SRJ da shvate da je svaka dobronamerna i na činjenicama zasnovana kritika dokaz ljubavi i želje dijaspore za nas doprinos u borbi za bolju budućnost zajedničke nam otadžbine i u njoj povećan kvalitet života naših najdražih prijatelja i rodbine.

Ćutanje je neprihvatljivo jer bi to bila samo još jedna tragedija Srpsko-jugoslovenskog naroda, naše dijaspore, kao i naše otadžbine.

Celo i prošireno moje izlaganje i razmišljanje, dostaviću oraganizaciji Srpska veza.

Hvala na pažnji.

15.05.2002.

Nikola Janić

autor: Nikola Janić

1 KOMENTAR

  1. Strašno je koliko našu Srbiju ne zanima Dijaspora, užas, čak sta vise traże doniranja iz Ambasada ili konzulata u CH, prodaju Sroske pasoše i onima koji ne govore ni reć Srpskog jezika, nas gledaju kao nižu rasu jer smo napustili domovinu, tekst me ne iznenadjuje, iznenadilo bi me nesto u pozitivnom smislu…imam jos toga i skupljanju novca za vreme boravka vojske na Kosovu za bojsku nasu, takodje i zahvalnicu od Konzula koji je izdao……sve u svemu „ne bitni ste vi u Dijaspori…“ bar tako je Srbija to pokazala kao matica nas iseljenika, pa i ja kažem zbogom

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime