To je kao da bi u Srbiji izašlo više od dva miliona stanovnika (čitav jedan Beograd) ili u Francuskoj na primjer (gdje predsjednik Crne Gore rado ode) da se na ulicama nađe skoro 18 miliona ljudi (skoro dva Pariza). Nema nijednog francuskog predsjednika koji bi to mogao preživjeti. Ili zamislite SAD sa preko 60 miliona ljudi na ulicama – čitava jedna Velika Britanija
Postoje mnogi razlozi u glavama čuvara vlasti u Crnoj Gori da su TV Hepi i Pink postali nepoželjni u njihovoj državi, većinom pogrešnih i suprotnih konvencijama o slobodi govora i drugim relikvijama otvorenog društva kojim Milova Crna Gora tako navodno ,,iskreno teži“.
Ova ,,presuda“ dvijema televizijama je presuda vlasti izrečena radi ličnih interesa i odbrane sopstvenih privilegija i uznemirenost u vrhu koja prerasta u hroničnu političku anksioznost sa pojavom paničnih reakcija.
Vlast zbog nezapamćenog broja mirnog i dostojanstvenog naroda koji u litijama izražava protest protiv jednog antipravoslavnog zakona želi ovim represivnim potezom da pokaže nekoliko samoobmanjujućih stvari.
Prvo – lažni utisak da oni još nešto odlučujuće kontrolišu, svjesni da onaj ko ostane bez podrške ogromne većine naroda biva lišen legitimne moći i svaka odluka ili radnja vlasti koja to ne uvaži je akt nasilja nad voljom naroda.
Drugo – izmišljanjem mitskog ,,neprijatelja“ u liku brata svog. Naime, trebalo je zabraniti upravo televizije i dio njihivog programa i zato što su one iz Srbije i Beograda, da bi se potvrdila lažna teorija zavjere da je Srbija krenula na Crnu Goru, a ne narod crnogorski i srpski protiv vlasti i njihovih diskriminatorskih činjenja.
Zakon protiv kojeg je narod pravoslovni, usvojila je vlast Crne Gore, a ne Srbija i razlog zašto je vlast sebe delegitimisala je upravo u njoj samoj, njenoj površnosti, istorijskoj i materijalnoj halapljivosti i monstruoznom naumu ,,stvaranja novog čovjeka“ i crnogorskog projekta na kojem su tragično pale dvije najopasnije totalitarističke ideologije čovječanstva.
Treće – očajničko ponavljanje ,,heroističke mantre“ gospodara Crne Gore koji se nakon ,,herojskih ratova“ protiv Miloševića i Tadića sada ponovo ,,budi“ (istina, pomalo ostarao i još više zastareo) i sam izaziva na dvoboj i SPC, srpski i crnogorski pravoslavni narod i samu Srbiju, uvjeren da Crne Gore nema, nego po njegovim i željama familijarnog dvora.
No, da se sjetimo Osamnaestog brimera Luja Bonaparte i Marksa i da se istorija ponavlja drugi put, samo u obliku tragedije ili farse. Kao nekada mladi član Centralnog komiteta SK, a danas okružen ljudima iz zlatnog perioda birokratskog komunizma, Đukanović bi toga morao da se sjeti.
Četvrto – suzbijanje istine radi širenja izmišljotina je način da se zatvore oči da je danas protiv zakona vlasti jedna trećina građana Crne Gore na litijima.
To je kao da bi u Srbiji izašlo više od dva miliona stanovnika (čitav jedan Beograd) ili u Francuskoj na primjer (gdje predsjednik Crne Gore rado ode) da se na ulicama nađe skoro 18 miliona ljudi (skoro dva Pariza). Nema nijednog francuskog predsjednika koji bi to mogao preživjeti. Ili zamislite SAD sa preko 60 miliona ljudi na ulicama – čitava jedna Velika Britanija.
To vlasti ne žele da vide niti čuju, zato optužuju one koji nijesu slijepi i dobro čuju glas naroda i zabranjuju im da govore slobodno o onome što svi vide i govore o onome što su već svi čuli.
Sve ovo, kao i druge pogrešne mjere koje vlast preduzima, ne mogu je osloboditi od naroda, naprotiv – ona na ovaj način kao da sama sebe tamniči, zatvara u ksenofobični pakao iščekivanja i teške neizvjesnosti kojom, u odsustvu potrebne mudrosti, uvlače ne samo sebe u nesagledivu opasnost preživljavanja i trošenja strpljenja, već i onih koji ih još uvijek trpe i podnose.
Zato je ova zabrana emitivanja TV Pink i Hepi u Crnoj Gori još jedan u nizu loših poteza vlasti koji kao da se umnožavaju kako i ona sama osjeća da slabi.
