IZUMIREMO – A ZLATNO DOBA

Ali, zar je moguće da je sve tako i sada, u zlatnoj drugoj deceniji, kad ovde teče med i mleko, sa sve dronovima, avionima, kamionima i „letećim automobilima“?

0
377

NEKA CVETA, I TREBA DA CVETA

Vesti su neumoljive – u „zlatno doba“ o kome se pričaju bajke i basne (sa priglupim naravoučenijima) ostali smo „kraći“ za skoro četiristo hiljada ljudi.

A svuda avioni, kamioni, dronovi i „leteći automobili“. I plata od 500 evra. I izuzetno napisani planovi i programi za obnovu demografije. I sve cveta („Neka cveta, i treba da cveta“, rekao bi Duško Radović). Ma bravo, bravisimo! Ma ludilo – šizenje! „Nikom nije lepše neg` je nam, samo da je tako svaki dan“. Ili, nešto savremenije, „Koka – kola, Marlboro, Suzuki, diskoteke, gitara, buzuki, to je život, to nije reklama, nikom nije lepše nego nama!“ I, kao što kaže naš narod: „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“. I, da, spasićemo Kosovo i Metohiju. I, da, sigurno ćemo u Evropsku Uniju, ali i u Rusiju, sa sve Belorusijom i BRIK-om. Plus šeici na vodi, ulju i masti (možda ne baš na masti, ali kad se već toliko „masti“ u političkim govorima!) Niko ne sme na Srbe da kine dok je nama Pekinga i Kine! Možda je neko u „depresiji“, ali ne i mi, naravno. Nama cveta, buja, progres nam je baš prava oluja! ( Ne ona iz 1995, naravno; ne insinuiraj tamo!)

Ali, kad ostanemo sami, između crnih zidova demografske istine, sve je jasno.

Kako reče onaj alkoholičar: „Sve znam, samo ne mogu na noge“.

DVADESETI VEK

Za vreme NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, naš istoričar Ljubodrag Dimić napisao je kratak tekst „Srpske žrtve u 20. veku“ ( birmingemska „Iskra“, 1.juni 1999.). U njemu je dao pregled svega što se Srbima desilo u stoleću „atomske tehnike i prašumske etike“ (Sv. Justin Ćelijski). Šta nam se desilo? Da vidimo:

„U ovom tragičnom veku Srbi su se borili u pet ratova za svoje preživljavanje, u kojima su iskusili i doživeli dva genocida, dva građanska rata, dve strane okupacije, pobedili u dva oslobodilačka rata, izgubili dva puta svoju državu i stvorili novu državu tri puta. U poslednjoj deceniji ovog veka, uz pomoć SAD i ujedinjene Evrope, Srbi su doživeli egzodus širokih razmera i izgubili svoje etničke teritorije. Od 24. marta 1999, Srbi vode svoj šesti rat u 20. veku sa jedinim ciljem da prežive, braneći svoje živote i svoju državu, čuvajući svoju tradiciju i identitet koji ne mogu opstati bez Kosova i Metohije.
U Prvom balkanskom ratu 1912, u kome su se borile balkanske države Srbija, Grčka i Bugarska protiv Turske, srpske žrtve su iznosile 30.000 ranjenih i ubijenih vojnika. Nerešeni politički i teritorijalni sporovi balkanskih država uzročili su Drugi balkanski rat 1913. godine u kome je Srbija pobedila, ali materijalno iscrpljena sa žrtvama od 41.000 vojnika.
Dva svetska rata svela su srpski narod gotovo na demografski minimum.’Demografski kolaps’ Srbije u Prvom svetskom ratu popeo se brojčano na oko 1.250.000 poginulih (402.435 vojnika i 845.000 civila), i oko 500.000 invalida sa trajno smanjenom radnom sposobnošću; demografski gubitak (ubijeni, nerođeni i radno nesposobni) iznosio je 35 odsto celokupnog stanovništva Srbije. Najveći gubitak pretrpelo je muško radno stanovništvo (između 18-55 godina) – 62 odsto celokupnog stanovništva (53 odsto ubijenih i 9 odsto invalida). Takvi gubici izazvali su iskorenjenje čitave nacije i uzrokovali trajne, nerešive posledice u patrijarhalnim srpskim selima (sa 22 odsto više žena nego muškaraca). Ratovi za oslobođenje i ujedinjenje koji su trajali više godina (1912-1918) u kojima su se Srbi borili na strani Saveznika (Francuske, Engleske, SAD, Rusije, itd.) utrošili su mnogo životne snage i iznurili srpski narod, porodili ‘ratnu iscrpljenost’, ‘slabost’, ‘stagnaciju’ i gubitak čitavih generacija.
Kosa smrti u Drugom svetskom ratu odnela je najmanje 1.000.000 srpskih života (tačan broj nije nikada ustanovljen jer je komunistička vlast u Jugoslaviji 1946. godine ometala rad Komisije za utvrđivanje zločina okupatora iz političkih razloga). Kada se uključe zarobljeni i ranjeni, demografski gubitak srpskog stanovništva iznosio je preko 20 odsto. Nastanjen na teritoriji cele Jugoslavije, srpski narod je bio rasčerečen i izložen opasnosti biološkog, nacionalnog i kulturnog uništenja.
U periodu nemačke okupacije, više od 80.000 Srba je ubijeno, uglavnom u logorima smrti, specijalnim zatvorima, kaznenim ekspedicijama i odmazdama u kojima je 100 Srba ubijano za jednog ranjenog, a 150 za jednog ubijenog nemačkog vojnika. Više od 350.000 Srba je nasilno odvedeno u nemačke logore.
Na teritoriji italijanskog protektorata Velike Albanije (sa uključenom Metohijom), više od 10.000 Srba je pogubljeno, a najmanje 80.000 Albanaca je tu naseljeno. U mađarskoj okupacionoj zoni, samo u toku 1941. godine 10.000 Srba je ubijeno (od toga broja, 4.000 Srba je bačeno u smrznut Dunav, upravo na mestu gde je most koji je ovih dana razorio NATO svojim bombama). Rezultat bugarske okupacije bio je 20.000 ubijenih i 50.000 proteranih Srba. Zločin počinjen na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske imao je najveće proporcije. Teroru je izloženo 1.900.000 ljudi. Prema nemačkim izvorima, 700.000 Srba je ubijeno u Hrvatskoj, 250.000 pokršteno i preko 400.000 proterano u Srbiju.
Zločini su počinjeni protiv srpskog stanovništva u toku godina razbijanja Jugoslavije. Razbijanje SFRJ je obavljeno putem oružane secesije obilno pomognute od međunarodne zajednice. Načelo teritorijalnog integriteta jedne države i nepovredivost njenih međunarodno priznatih granica (Povelja UN, Zaključni akt Konferencije za saradnju i bezbednost u Evropi) nije poštovan u slučaju Jugoslavije. Pravo samoopredeljenja vezano je za federalne jedinice. Srbi su izuzeti iz univerzalnog prava na samoopredeljenje. Njihova obaveza da žive sa drugim nacijama u zajedničkoj državi je prenebregnuta. Diplomatsko priznavanje secesije omogućilo je građanski rat koji je počeo u Hrvatskoj 1991. i proširio se na Bosnu i Hercegovinu 1992. i bio oglašen agresijom.
U tim ratovima Srbi su pretrpeli teže gubitke od drugih naroda u Jugoslaviji. U 1990-im godinama oko 500.000 Srba su zauvek napustili Hrvatsku (emigrirali ili bili proterani). Prema nekim izvorima, 1991. godine je 723.665 Srba živelo u Hrvatskoj; danas ih ima 130.000 – 150.000. Stoga, demografski gubitak iznosi skoro 600.000 Srba. Prema procenama stručnjaka, broj srpskih žrtava u Hrvatskoj bio je 8.000 – 10.000. A od ukupnog broja žrtava u Bosni i Hercegovini (ocenjen na 80.000), više od 30.000 su Srbi.
U prvoj deceniji ovoga veka, Srbi su bili u većini u Makedoniji, Kosovu, Metohiji i Sandžaku (50,4 odsto). U Bosni i Hercegovini, oni su predstavljali većinu celokupnog stanovništva (43 odsto) i bili su u većini u 28 od 53 sreza. Srbi su živeli u kompaktnim grupama u Hrvatskoj, u Slavoniji (21 odsto) i Dalmaciji (17 odsto stanovništva). Predstavljali su brojčanu većinu u 20 srezova. Stotine hiljada Srba su bili primorani da napuste Kosovo i Metohiju. U periodu 1971-1981, broj Srba koji su emigrirali sa Kosova i Metohije bio je 13 puta veći od broja koji se tamo nastanio. Na kraju ovoga veka, očigledno je da su teritorije na kojima su Srbi živeli etnički ispražnjene. Političkom represijom, njihovo prisustvo u Hrvatskoj je smanjeno na postotak koji statitistički nije značajan. Danas predstavljaju samo 30 odsto stanovništva u Bosni i Hercegovini.
U međuvremenu u toku je razaranje Beograda po 42. put u njegovoj istoriji!“

Tako profesor Dimić 1999. godine.

Da Vas podsetimo:  IZ LEDENOG SIBIRA ZBOG LJUBAVI DOŠLA U ALEKSINAC: Evo kako je Ruskinja Julija upoznala Srbina Miloša!

GUBICI OD 2001. DO 2011.

U tekstu „Demografska „budućnost“ Srbije“, objavljenom u zborniku Unije sindikata prosvetnih radnika Srbije, „Koliko koštaju iluzije“, profesori Miljan Mićunović i Milan Selaković su, na osnovu podataka koje im je dostavio demograf dr Vladimir Nikitović, zapisali sledeće:

„Zašto žmurimo pred nestajanjem? Da li nas uznemirava podatak da smo za poslednjih deset godina ostali bez 400.000 ljudi? Zašto zatvaramo oči pred činjenicom da žene u Srbiji prvi put rađaju sa nepunih 28 godina i da prosečan muškarac postaje otac u 33-oj godini, a onda nas iznenadi saznanje da je trećina brakova u Srbiji bez potomstva. Jesmo li zabrinuti što svako peto domaćinstvo u ovoj zemlji čini samo jedan član?/…/ Danas, starijih od 65 godina ima 2,5 puta više nego mladih, pa se otuda demografska starost (prosečna starost građana) povećala i iznosi 42,2 godine./…/ Srbija ulazi u red deset najstarijih populacija na svetu (čak 2,9 miliona građana je starije od 50 godina). Uzroci su pre svega veoma nizak natalitet, visok mortalitet, problem začeća, kasno roditeljstvo, ali i siromaštvo, nezaposlenost, sebičnost i borba za ,,golu“ egzistenciju. Najgore stanje je u Istočnoj Srbiji i Starom Vlahu. U opštinama Crna Trava i Gadžin Han prosečna demografska starost iznosi preko 50, dok je ona u Novom Pazaru i Preševu oko 26, odnosno 29 godina. Broj stanovnika se za više od 10 odsto smanjio u opštinama poput Bosilegrada, Bele Palanke, Varvarina ili Srpske Crnje i to za period od samo 5 godina. /…/U poslednjoj deceniji svake godine oko 150.000 radno sposobnih ljudi napušta svoje prebivalište i seli se u Beograd, Novi Sad i Niš, dok je u opštinama Novi Pazar, Preševo i Tutin, gde su Bošnjaci i Albanci većinsko stanovništvo, taj rast nastao kao posledica najvećeg prirodnog priraštaja u Srbiji. Više od 40 godina beogradske opštine Vračar, Savski Venac i Stari Grad beleže pad stanovništva zbog iseljavanja i negativnog prirodnog priraštaja, dok su se kolevke najviše ljuljale u Grockoj, Zvezdari i Surčinu. /…./Polovi koncentracije stanovništva su na glavnoj transferzali od Novog Sada do Leskovca i pomoćnoj u dolini Zapadne Morave/…/. Ovde živi više od 3 miliona ljudi ili skoro 50 odsto stanovništva Srbije. Primećuju se i enklave poput Kragujevca, Subotice i Novog Pazara, dok su delovi Istočne Srbije, Banata i Raške gotovo prazne oblasti. U Institutu društvenih nauka primećuju da se sve više stanovnika koncentriše u velikim gradovima, ali strahuju da će i tom trendu uskoro doći kraj.

Tako je to bilo u prvoj deceniji 21. veka. Zlatnoj, postpetooktobarskoj.

Da Vas podsetimo:  I na selu može lepo da se živi

Ali, zar je moguće da je sve tako i sada, u zlatnoj drugoj deceniji, kad ovde teče med i mleko, sa sve dronovima, avionima, kamionima i „letećim automobilima“?

KRAJ U SLEDEĆEM NASTAVKU

Autor: Vladimir Dimitrijević

IZVOR: International Family News

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime