Izvještaj
Koaliciona vlast u Budvi je najavila poništavanje svih odluka koje su donijeli nezakonito i nasilno postavljeni ,,organi“ OKG građana sa Slovenske plaže. Na pitanje zašto poništavati donijete odluke, odgovor je prilično jednostavan – ako bi se odlukama nove skupštine konvalidirale nezakonite odluke, to bi stvorilo loš presedan da se iz nasilja može roditi pravo.
I iako će primarni zadatak nove i stare zakonite vlasti u Budvi biti rješavanje ekonomskih pitanja, postoji jedna stvar neekonomske prirode koju bi valjalo po konstituisanju oposliti.
Riječ je o sastavljanju izvještaja kojim bi se konstatovalo bezakonje i nasilje, kojem su stanovnici i legalno izabrani organi Opštine Budva, bili izloženi od strane DPS-a prethodnih par mjeseci. Svrha izvještaja (koji bi npr. mogao biti sastavni dio izvještaja o radu predsjednika Opštine i organa lokalne uprave i službi) jeste da se činjenično dokumentuju ti događaji.
Za sam izvještaj bitne su činjenice i imena odgovornih pojedinaca koji su učestvovali u pomenutom bezakonju i nasilju (upravna inspekcija, direktor Službenog lista, vrhuška Uprave policije i vrhuška budvanske policijske stanice, članovi okg sa Slovenske plaže, zalutali mesija Divanović, vlasnik i članovi privatnih obezbjeđenja itd.), kao i posljedičnom nanošenju štete pravima i imovini građana i Opštine.
Izvinjenje
Po formiranju nove vlasti na republičkom nivou, postoji potreba da se novi nosioci vlasti u ime Republike Crne Gore izvine svim ljudima koji su trpjeli nasilje od strane uzurpiranih državnih organa, a pogotovo ono nasilje po donošenju aparthejd Zakona o slobodi vjerosipovjesti.
To može biti par rečenica od nekoliko minuta pred kamerama ili par rečenica u autorskom tekstu, ali postoji potreba da se to učini.
Nije riječ o pravnom pitanju, jer bi kontraargument ,,zaštitnika države“ i džepa Bogom danih DPS tajkuna bio da se time oštećenim građanima daje municija da tuže državu (takvi zaštitnici kad im se pomene slučaj ,,Limenka“ prebacaju razgovor na Drugu njemačku ligu), što je donekle tačno. Ipak, svaki građanin koji je bio žrtva državne torture i diskriminacije ima pravo na odštetu od države (npr. sva vojna lica koja je zbog svoje srpske nacionalnosti bezumni Bošković šikanirao, eventualno sva lica koja su selektivno kažnjavana zbog nepridržavanja mjera Ministarstva zdravlja, itd.) bez obzira da li će neki nosilac državne vlasti to da konstatuje ili ne.
Suština tog izvinjenja je psihološke prirode. U ovih 30 godina vlade bezumnog Đukanovića i njegove svite se nakupilo mnogo rana i ožiljaka na dušama velikog broja ljudi koji su trpjeli nepravdu. Dovoljno je pročitati neki od sledećih divnih tekstova (ovaj, ovaj i mada stariji i ovaj) i prepoznati u njima nekog svog člana porodice, komšiju, poznanika, koji je čekajući dan kada za zaposlenje njegovog djeteta neće trebati članska DPS-a, otišao Bogu na istinu ili trbuhom za kruhom u daleki svijet.
Iskreno izvinjenje je sitan ali važan korak u pravom smjeru.
Amnestija
Pravosudni organi Crne Gore su zatrpani prekršajnim i krivičnim postupcima protiv sveštenika SPC, slobodno-mislećih građana, opozicionara (npr. progon gospodina Krapovića), pokretanim u velikom broju nakon donošenja aparthejd Zakona o slobodi vjeroispovjesti i nastupanja virusne pandemije, a čiji je suštinski cilj bio šikaniranje pomenutih grupa ljudi.
Izvrstan primjer jeste krivični postupak koji državni tužilac Slavenko Smolović vodi protiv sugrađanina Radovana Rakočevića, „zbog krivičnog djela“ izazivanje panike i nereda, „izvršenog“ time što je Rakočević prenio na svom fejsbuk profilu tekst tabloidnih novina „Alo“. Samo u tom postupku Smolović svjedoči da nije dostojan položaja bilo koje državne funkcije a kamoli državnog tužioca, jer izmišljenom optužnicom šikanira gospodina Rakočevića, pravi materijalnu štetu državi (troškovi advokata Rakočevića koju će država snositi), troši pare poreskih obveznika i vrijeme i rad tužilaštva i suda.
Ako pročitate žalbu tužioca Smolovića na prvostepenu oslobađajuću presudu i zanemarite nepismenost nekog ko je državni tužilac („s toga“), ostaćete zapanjeni pravnim vratolomijama pomenutog (nenastupanje posljedice i neznanje optuženog o istinitosti su po Smoloviću kontradiktorni razlozi, postojanje panike kod građana Smolović „dokazuje“ činjenicom broja zaraženih, predlaže „izvođenje dokaza“ saslušanjem lica koje je ostavilo komentar na fejsbuku kako bi se utvrdilo da li je nastupila panika kod tog lica, itd.)
Potrebno rasterećenje pravosudnih organa bi se moglo postići donošenjem zakona o amnestiji, koji bi se odnosio na pomenute politički motivisane krivične i prekršajne postupke.
Amnestija bi omogućila organima policije, državnog tužilaštva i sudstva da se oslobode balasta započetih političkih progona i da se posvete obavljanju svog posla, pogotovo u domenu privrednog kriminala i odgovornosti tajkuna koji su „štitili državu“ tako što su je u bezbroj afera do iznemoglosti pljačkali.
Opcija je, koja i ne mora biti sprovedena, da se i onim građanima koji su progonjeni vrate sredstva koja su im naplaćena po osnovu izrečenih novčanih kazni u politički motivisanim krivičnim i prekršajnim postupcima u kojima su progonjeni od strane uzurpatora državnih funkcija. I tu nažalost ima dosta primjera, od kojih su možda najreprezentativniji primjeri bezakonja:
– novčano kažnjavanje gospodina Milije Goranovića za komentar na internetu kojim je grubo uvrijedio nosioca bezakonja Veljovića, a koji nije ni znao da je uvrijeđen;
– krađa telefona, prebijanje a potom i bezumno novčano kažnjavanje mladog Budvanina Đorđa Đuraškovića od strane sudije za prekršaje Marka Đukanovića, jer je „po mišljenju sudije“ vrijeđao službena lica koja su ga pokrala i prebila (o događaju imaju dva video snimka, ali sudija Đukanović izgleda živi na Veneri).
Svaki od predloženih koraka, pored praktičnih koristi za pravni i društveni sistem, ima za cilj i obezbjeđivanje bar par mrvica pravde. A toga su se ljudi uželjeli.
Jovan Pješčić
Izvor: in4s.net
