Je li pouzdana tablica koja kruži internetom „Koji je jezik stariji – hrvatski ili srpski?“

Piše: Leon Ćevanić
U tablici su izmiješane točne i netočne informacije, kao i one koje se obično doživljavaju „općim znanjem“ iako nisu stopostotno potvrđene, dok je mnogo toga prešućeno

Pitanje starosti jednog naroda, odnosno pružanja dokaza o njegovoj povijesti kao duljoj, bogatijoj i naprednijoj naspram nekog drugog naroda, pripada osnovnim postulatima nacionalističke ideologije. Iskustvo nas pritom uči da se za takvom vrstom „nadmetanja“ među narodima glavninom poseže kada je riječ o onim skupinama koje imaju dugu ili nerazriješenu povijest konflikata, ali još više ukoliko se radi o međusobno srodnim i geografski i povijesno bliskim narodima među kojima se dogodio politički lom. Južnoslavenske nacije i njihove države u tome su ogledni primjer, što je vidljivo već iz činjenice da se u proteklih desetak godina za gotovo svaki južnoslavenski narod u lokalnim medijima pojavila priča da su baš oni najstariji na Balkanu ili u Europi ili šire (primjerice, za Srbe (dostupno ovdje), Hrvate (dostupno ovdje), Bošnjake (dostupno ovdje), Makedonce (dostupno ovdje), pa slijedom toga i Albance)). Takve teme u određenim krugovima svih navedenih naroda ostaju poprilično popularne, iako već na prvi pogled, zbog njihovog međusobnog pobijanja, postaje očito da u najmanju ruku većina ne može biti točna. Osim prethodno navedenih genetskih pokušaja dokazivanja veće starosti naroda, vrlo popularnim ostaje i navođenje jezika kao izvornih, kao jezgre iz koje su se jezici „omraženih“ bliskih naroda naknadno razvili ili čak bili ukradeni.

Hrvatski nacionalistički narativ u tom smislu glavninom ostaje fokusiran na srpski jezik, dokazujući položaj potonjega kao inferiornog hrvatskom. Kao ogledni primjer takvoga stava tj. s njim najčešće povezanih tvrdnji može poslužiti tablica naslovljena „Koji je jezik stariji?“, koja se na različitim internetskim portalima i platformama dijeli prilikom promatranja podataka o dostignućima hrvatske i srpske pismenosti kroz godine. Iako nije sasvim jasno tko je i kad grafički i podatkovno oblikovao ovu tablicu, pojavljivanje njezine forme i/ili sadržaja u proteklim je godinama ostalo relativno često među različitim portalima i blogovima hrvatskog nacionalističkog predznaka: Croativ (dostupno ovdje, arhivirano ovdje), Biram dobro (dostupno ovdje, arhivirano ovdje), HOP (dostupno ovdje, arhivirano ovdje) ili pak pseudopovijesnim grupama i stranicama na društvenim mrežama (npr. ovdje, ovdje, ovdje).

Promotri li se njezin sadržaj, tablica „Koji je jezik stariji?“ pripada upravo onom obrascu po kojem se uobičajeno plasiraju lažne informacije. U njoj su gotovo ravnomjerno izmiješane točne i netočne informacije, kao i one koje se obično doživljavaju „općim znanjem“ iako nisu stopostotno potvrđene, dok je mnogo toga prešućeno.

Za početak, kriteriji po kojima su izdvojene baš ove kategorije koje se u njoj navode ni na koji način nisu obrazloženi, što već samo po sebi, čak i ukoliko bi svi podaci bili točni, sa sobom donosi opasnost od tendencioznog odabira upravo onih kategorija koje autoru teksta tj. strani koju on podupire idu na ruku. Nadalje, iako njezin naslov najavljuje govor o starosti jezika, svi se oni odnose na razvijenost pisane baštine što ponovno nije do kraja precizno budući da, iako je riječ o vrlo povezanim kategorijama, postojanje jezika ne jamči razvoj pismenosti njegovih govornika. Primjerice, neosporno je postojanje niza jezika plemenskih naroda Melanezije, Mikronezije i Polinezije čiji ih izvorni govornici do današnjih dana uopće ne zapisuju. Isto tako, a ništa manje točan primjer upravo je onaj s naših prostora gdje je i među srpskim i među hrvatskim narodom u ruralnim sredinama i uvjetima gotovo opće nepismenosti postojala iznimno razvijena tradicijska baština čiji se sadržaj, zabilježen stoljećima kasnije, danas promatra kao sastavni dio povijesti književnosti.

Promotrimo li pak sam sadržaj tablice, stupac po stupac, vidjet ćemo da donimiraju podaci polovične točnosti. Najprije, u kategoriji „prvoga pisanog spomenika“ za hrvatsku je stranu navedena Bašćanska ploča, udžbenički primjer hrvatske pisane baštine. Međutim, pritom je potpuno zapostavljena činjenica da među hrvatskim povjesničarima srednjovjekovlja i dalje vladaju prijepori o starosti, pa i autentičnosti njezinog zapisa. Tako su i ugledni povjesničari i dugogodišnji predavači sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Lujo Margetić[1] i Nada Klaić,[2] kreirali analize koje upućuju na to da Bašćanska ploča oblikom i stilom nema veze s 12. stoljećem, a da je crkva u kojoj je ploča pronađena sagrađena tek u 14. stoljeću u stilu kasne romanike. Budući da je ploča u crkvi korištena kao oltarna pregrada, najvjerojatnije je sama ploča izrađena kada i crkva, a ponuđeni su i dokazi[3] koji upućuju na to da se na njoj izvorno nalazio reljef preko kojeg je tek kasnije uklesan današnji tekst. Nadalje, sumnju u njezinu autentičnost daje i uvid po kojem se u njezinu tekstu na sedam mjesta javljaju drugačiji znakovi za iste glasove, konkretno za A, E, O, T, U, V i poluglas, a jedan pisar u jednom jedinstvenom tekstu ne bi za iste glasove koristio različita slova. Uzrok ove pojave je kompiliranje gotovih glagoljičkih riječi iz različitih izvora od krivotvoritelja koji očito nije dovoljno poznavao glagoljicu. Današnja hrvatska historiografija tumači kako ploča jest mlađa nego što piše u tablici „Koji je jezik stariji?“, a pritom nudi mogućnost da je nekad postojala isprava s istim tekstom o opatu Držihi i kralju Zvonimiru koja je kasnije bila prepisana na ploču. Dokaza o tome, doduše, zasad ipak nema.[4]

Zanimljivo je pritom primijetiti kako je, čak i ukoliko je Bašćanska ploča posve autentična, autor predmetne tablice, vjerojatno iz želje da navede što poznatiji primjer, propustio primijetiti da iz hrvatske povijesti postoji niz još starijih pisanih spomenika koji pritom nesumnjivo jesu autentični. To su, primjerice, Višeslavova krstionica s prijelaza 8. u 9. stoljeće, Trpimirov natpis iz 9. stoljeća, Branimirov natpis iz 9. stoljeća, epitaf kraljice Jelene iz 10. stoljeća te nekolicina drugih. Stariji su i Župski glagoljski natpis, Valunska ploča, Plominski natpis ili Krčki natpis, svi datirani u rano 11. stoljeće, baš kao i rukopisni Kločev glagoljaš, dok je otprilike iste starosti s Bašćanskom pločom i Humačka ploča, također datirana u rano 12. stoljeće.[5]

Na srpskoj je strani pak također prisutan niz pisanih spomenika starijih i od Miroslavljevog jevanđelja (u tablici gramatički neispravno upisanog kao „Miroslavovo“ jevanđelje). Riječ je najprije o spomenicima pisanim na tzv. staroslavenskom jeziku sa srpskim crtama, odnosno glagoljaškim natpisima Marijinskog jevanđelja nastalog na prijelazu iz 10. u 11. stoljeće[6] te Graškovićevom i Mihanovićevom odlomku koji su datirani u 11. stoljeće.[7] Stariji su isto tako i neki natpisi staroslavenskog jezika sa srpskim crtama pisani ćirilicom – Temnićki natpis i Humska ploča iz kasnog 10. ili ranog 11. stoljeća, dok su Ploča sudije Gradiše i natpis sa ploče pronađene u Policama kod Trebinja možda neznatno mlađi od Bašćanske ploče, a svakako stariji od Miroslavljeva jevanđelja.[8] Ono doduše jest često navođeno kao najljepši i najpoznatiji primjer srpskih pisanih spomenika, no to ga dakako ne čini najstarijim, a pritom je, za razliku od starosti, riječ o kategorijama koje je nemoguće egzaktno dokazati.

Vezano uz kategoriju „prva tiskana knjiga“, s hrvatske je strane neosporno da to uistinu jest Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine.[9] Isto tako, srpska je strana knjige počela tiskati nešto kasnije od hrvatske, no ne tek 1537, već znatno bliže, 1494. godine u sklopu štamparije Crnojevića u Cetinju[10] koja je formirana godinu dana ranije, a djelovala do 1496. godine, pod upravom jeromonaha Makarija i pod pokroviteljstvom vladara Đurađa Crnojevića što joj je u svjetskoj historiografiji donijelo prepoznatljivost kao jedne od prvih ćiriličnih tiskara uopće. Riječ je o knjizi „Oktoih prvoglasnik“, kasnije jednoj od najkorištenijih knjiga u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. „Četverojevanđelje“ iz 1537. godine tako ostaje tek prva knjiga tiskana unutar granica današnje Srbije, no pritom treba imati na umu ne samo da se današnje granice država, pa tako i Hrvatske i Srbije, znatno razliku od nekadašnjih, kao i da nisu istovjetne s prostorom na kojem žive ili su nekad živjeli Srbi ili Hrvati odnosno s prostorom prisutnosti, u ovom slučaju, srpskih crkvenih institucija, zbog čega djela nastala izvan jedne države nesumnjivo mogu pripadati njezinoj povijesnoj baštini. Na kraju, i hrvatski je „Misal“, iako o tome postoje i određena sporenja, otisnut u Veneciji, zbog čega njegova pripadnost hrvatskoj književnosti nikako nije umanjena.

Pitanje „prvog romana“ na hrvatskoj je strani ponovno prikazano ispravno, navođenjem „Planina“ Petra Zoranića (vezano uz prethodne navode, također prvi put objavljenim u Veneciji). U srpskoj pak književnosti, prvi roman svakako nije „Astrid i Natalija“, budući da je riječ o još jednom pogrešno ispisanom imenu u tablici, pa je tako starogrčko muško ime Aristid, iz stvarnog naslova romana, u tablici pretvoreno u suvremeno skandinavsko žensko ime Astrid. Bitnije od toga, odrednicom prvog srpskog romana sve se češće opisuju više stoljeća starije „Janjičareve uspomene“ autora Konstantina Mihailovića, borca u vazalnim trupama despota Đurađa Brankovića, rođenog 1435. godine. Godina nastanka ovog romana nije posve jasna budući da su do današnjeg vremena ostale očuvane tek njegove kasnije edicije na poljskom i češkom jeziku, no ondje se navodi da je prvi put otisnut 1501. godine, što ga čini nekoliko desetljeća starijim od Zoranićevih „Planina“. Iako je ovo djelo bilo poznato i znatno ranije, njegovo svrstavanje u formu romana novijeg je datuma, nastalo uslijed postupnog dokazivanja prevage fikcijskih i fantastičnih elemenata, kao i autorovih promišljanja i emocija, naspram dokumentarističkih podataka koje njegov sadržaj donosi.[11] Naravno, pritom ostaje jasno da podaci o prisutnosti pojedine književne forme, izneseni za potrebe dokazivanja starosti jednog jezika, nemaju apsolutno nikakvu težinu.

Stupci „prvi rječnik“ i „prva gramatika“ ostaju posebno zanimljivi. Naime, „Srpski rječnik“ i „Pismenica srpskog jezika“ Vuka Karadžića uistinu su prvi primjerci izričito u tu svrhu oblikovanih rječničkih i gramatičkih priručnika koji govore o srpskom jeziku. Djela iste namjene nastala od hrvatskih autora, za jezik kojim su oni govorili, isto su tako zaista više stoljeća starija, no pritom je bitno promotriti izvorne nazive tih djela, iz kojih je vidljivo kako su oni nazivali svoj jezik. Rječnik Fausta Vrančića tako ne govori o hrvatskom, a dakako ni srpskom, već o „dalmatinskom“ jeziku, dok ga gramatika Bartola Kašića imenuje kao „ilirski“. Za usporedbu, prva gramatika koja izrijekom spominje hrvatski jezik objavljena je 1771. od Josipa Ernesta Matijevića, a prvi rječnik 1869. godine od Ivana Filipovića – oba s pojašnjenjima na njemačkom jeziku. Pritom je potrebno napomenuti da su i Vrančić i Kašić hrvatski odnosno ilirski odnosno dalmatinski bilježili prema čakavskom idiomu, dok ga je Matijević bilježio prema onom kajkavskom. To, naravno, ne odjeljuje Vrančića ili Kašića iz hrvatske baštine. Naprotiv, svi ovi primjeri dokazuju da su nacionalnu ekskluzivnost i ideja da narodi moraju biti odvojeni, a da su njihovi međusobni kontakti štetni, u povijesti hrvatskog naroda, baš kao i onog srpskog, neodrživi.

Zaključci o monolitnosti jezične povijesti nekog od današnjih naroda u suvremenom smislu stoga mogu biti jedino kontraproduktivni za razvijanje svijesti o vlastitoj povijesti. Starost jednog jezika ostaje pak nečim što je samo po sebi također nemoguće odrediti glede njegova konstantnog mijenjanja i prilagođavanja različitim vanjskim i unutarnjim utjecajima te svim drugim razlozima koji su kreirali već svima poznatu sintagmu o jeziku kao „živom organizmu“.

[1] Margetić, Lujo. „O nekim osnovnim problemima Bašćanske ploče“. Croatia Christiana periodica 31 (2007), 1-15.

[2] Klaić, Nada. „Još jednom o Baščanskoj ploči kao izvoru za vladanje kralja Zvonimira“. Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu 24 (1981). 287-297.

[3] Vežić, Pavuša. „Arhitektura crkve i pregrade kora Svete Lucije u Jurandvoru“, u: 900 godina Bašćanske ploče (1100.-2000.), ur. Anton Bozanić, Baška: Krčki zbornik, 2001.

[4] usp. Vežić (2001) i Margetić (2007)

[5] Bratulić, Josip i Stjepan Damjanović. Hrvatska pisana kultura, sv.1. (8.-17.stoljeće). Križevci: Veda, 2005.

[6] Trifunović, Đorđe. Ka počecima srpske pismenosti. Beograd: Otkrovenje, 2001.

[7] Trifunović, Đorđe. Azbučnik srpskih srednjovekovnih književnih pojmova. Beograd: Nolit, 1990.

[8] Milanović, Aleksandar. Kratka istorija srpskog književnog jezika. Beograd: Zavod za udžbenike, 2010.

[9] Kulundžić, Zvonimir. 500. obljetnica kosinjskog misala – prve hrvatske tiskane knjige, Zagreb: 1983

[10] Kalić, Jovanka. Srbi u poznom srednjem veku. Beograd: Istorijski institut, 2001.

[11] Katić, Tatjana. „On the origin of Konstantin Mihailović, author of the Turkish Chronicle“. Kosovsko-metohijski zbornik 9 (2022). 81-94.