Jesen Mila Đukanovića

0
1101

Poznavaoci prilika u Crnoj Gori veruju da bi se već naredne jeseni 26-godišnja neprekinuta vladavina crnogorskog premijera Mila Đukanovića mogla naći na najvećem iskušenju do sada.

djukanovicbajden-s

Pripreme za odbranu vlasti Đukanović je započeo sa nekoliko preventivnih poteza, koji istovremeno pokazuju i njegovu nervozu. Serijom hapšenja članova njegove porodice, vlast u Podgorici izvršila je udar na Svezozara Marovića, godinama drugog čoveka u Đukanovićevoj hijerarhiji. Iako je Marovićev uticaj poslednjih godina oslabio, sveden uglavnom na njegov matični grad Budvu, specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal u Podgorici protiv njega je otvorilo istragu zbog navodno pronađenog njegovog tajnog računa u Švajcarskoj, na kome se nalazi 3,8 miliona evra. Iako je u Podgorioci malo onih koji veruju da bi Marović mogao da ugrozi Đukanovića, brutalnom odmazdom nad njegovom porodicom (uhapšeni su mu brat i ćerka) crnogorski premijer pokazuje da u odbrani svoje pozicije neće prezati ni od čega.

Drugi Đukanovićev nervozan potez jeste najava zakona o verskim zajednicama, u čijem nacrtu stoji da bi svetovna vlast morala da se saglasi sa izborom lokalnih lidera verskih zahednica. Očigledno da je taj zakon usmeren protiv Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, čiji je prvi čovek mitropolit Amfilohije (Radović) već više od decenije najozbiljniji i nnajuticajniji protivnik Đukanovićevog režima, posebno u uslovima kad je politička opozicija tradicionalno slaba i razjedinjena.

Političar koji se, pored ostalog, održao toliko dugo na vlasti zbog toga što je vešto balansirao međunarodne uticaje – američki, evropski i ruski – u poslednje dve godine igra bez tog balansa, otvorenih karata, računajući samo na podršku Vašingtona, pobuđujući sve veći bes u Berlinu i Moskvi. Vrhunac takvog Đukanovićevog stava očitovao se u zahtevu Crne Gore za ulazak u NATO, uprkos tome što se uverljiva većina građana Crne Gore protivi pristupanju zapadnoj vojnoj alijansi. Takav potez, uprkos rečima podrške iz Vašingtona, nije izazvao očekivano oduševljenje američkih saveznika. Nasuprot tome, Nemačka, iako u javnosti ne previše glasno, protivi se članstvu Crne Gore u NATO, dok je razočarenje Moskve zbog toga ispoljeno vrlo direktno.

Da Vas podsetimo:  STRAHOLOGIJA GENOCIDAŠA

Vrhunac Đukanovićevog već zastarelog monopolarnog poimanja sveta očitovalo je prošlogodišnje uvođenje ekonomskih sankcija Rusiji, uprkos tome što se ne zaboravlja da je Rusija u 19. veku igrala presudnu ulogu u oslobađanju Crne Gore od Otomanskog carstva i što je pomoć Crnoj Gori vekovima bila obavezna stavka u budžetu carske Rusije.

Iako je Crna Gora pre tri godine podnela zahtev za prijem u NATO, njen prijem se neprestano odlaže. Za to se u Savetu NATO i među američkim zvaničnicima upotrebljavaju različiti izgovori. Tokom letošnje posete američkog državnog sekretara Viktorije Nuland Podgorici, ona je od Đukanovića zahtevala da u javnom mnenju poveća broj pristalica za ulazak u NATO. Pravi razlozi, međutim, ne pominju se u javnosti. Pre svega, Crna Gora već gotovo dve decenije služi kao poluga zapadnog pritiska na Srbiju, u čemu se Đukanović pokazao kao veoma vešt igrač, čemu i treba da zahvali za svoju dugovečnost na vlasti. Crna Gora je država sa 700 hiljada stanovnika i minijaturnom armijom, koja svojim ulaskom ni malo ne bi ojačala NATO. Sa druge strane, ona kao kandidat, koji „samo što nije ušao“ služi za pritsak na Srbiju, čije članstvo u NATO bi za tu organizaciju imalo strateški značaj. Kako Srbija, uprkos pritiscima, ne pokazuje javno volju da uđe u NATO, tako crnogorske akcije u Briselu ne stoje najbolje moguće. Istovremeno, članstvu Crne Gore protivi se grupa evropskih zemalja na čelu sa Nemačkom, koja ne misli da je mudro povećati vojni pritisak na Rusiju učlanjenjem u NATO doskoro bliskih joj zemalja poput Ukrajine, Gruzije i Crne Gore.

Međutim, čak i ukoliko uđe u NATO do kraja godine, neće moći da se sasvim pouzda u zaštitu SAD. Optužbe iz Italije i Nemačke za šverc cigareta 90-tih godina iz Crne Gore, čime su budžeti ovih zemalja bili oštećeni za stomilionske sume, suviše su ozbiljne da bi se od njih odustalo. Protiv Đukanovića je čak i vođena istraga u Italiji, koja je zaustavljena zbog njegovog državničkog imuniteta i pritisaka iz Vašingtona. O tome su nemački mediji pod uticajem države naširoko pisali još 1999. godine, kada se Zapad veoma oslanjao na Đukanovića u rušenju Slobodana Miloševića. Samim tim Đukanović nikad nije bio političar po ukusu nemačkih kancelara, već neka vrsta „nevoljnog partnera“. Širenjem nemačkog uticaja u Beogradu posle 2000. godine partnerstvo sa Podgoricom Nemcima je sve manje trebalo, tako da nekoliko Đukanovićevih političkih protovnika već uživa podršku Berlina, dok su Vijesti, najuticajniji dnevni list u Podgorici i možda najglasnije jezgro protivnika crnogorskog premijera, u nemačkom vlasništvu i pod punom kontrolom.

Da Vas podsetimo:  „Kad se vojska na Kosovo vrati” ili o bedi Beovizije

Vrhunac razočarenja u Đukanovića usledio je 2009. godine, kad se pokazalo da najveća evropska grupa švercera kokaina vodi poreklo iz Crne Gore i da ima veze sa Đukanovićevim ljudima. O vezama Crne Gore i Kolumbije u to vreme pisali su mnogi zapadni mediji, neretko nazivajući Crnu Goru „Balkanskom Kolumbijom“.

Ako bude ponovo odložen prijem Crne Gore u NATO, Đukanović bi mogao da postane plen svojih protivnika, pre svega nemačkih, koji će teško propustiti da ga dokrajče. Ako Đukanović uspe, moglo bi se dogoditi da time zatvori svoju knjigu sa Amerikancima i da oni sami po obavljenom poslu potraže njegovog naslednika koji im zbog svoje kriminalne hipoteke neće biti toliki teret o vratu kao Đukanović.

Ali eventualni Đukanovićev pad doneo bi duboku transformaciju Crne Gore, ne samo zbog toga što je on za poslednjih četvrt veka doveo i promovisao gotovo celokupnu političku elitu. Sa druge strane, on je garant duboke veze između crnogorskog podzemlja i države, i ta veza ne bi mogla da prođe bez isto tako dubokih promena posle njegovog odlaska. Zbog toga bi njegov odlazak otvorio Pandorinu kutiju, pred kojom bi se Crna Gora suočila sa svojim subokim kriminalnim nasleđem. Drugom rečima, otvaranje sveobuhvatne istrage protiv Đuukanovića i njemu najbližih ljudi bio bi ne samo prvi čin legitimisanja nove vlasti već i duboka nužnost bez koje crnogorsko društvo ne bi moglo da se razvija.

Sa Đukanovićem bi se mogao ponoviti „slučaj Sanader“, i to kao jedna od najmirnijih i najblažih raspoloživih opcija. Naravno, Đukanović to zna, kao što zna da, odlučno braneći svoju vlast, brani i sopstvenu slobodu. Zbog toga bi dolazeća jesen mogla da bude najvažnija u Đukanoovićevom životu i najburnija u novijoj istoriji Crne Gore.

Da Vas podsetimo:  Nije Kosovo takozvano nego je takozvana republika Kosovo

Andrej Milanović

Izvor: Novi Standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime