Jesmo li se odužili Vozarovićima?

1
1127
Vozarev krst (Foto: Sajt Opštine Vračar)

Uroš, izdanak ugledne kuće Vozarovića, spreman je da veru u tuđe sećanje zameni ličnom inicijativom

Gligorije i Lazar, zaboravljeni svetionici

Vozarovića u Ležimiru još ima, ima ih i u Sremskoj Mitrovici. Uglednih srodnika sa ponosom se sećaju i žale što im se selo koje su voleli, iz kojeg su ponikli i čije su ime proslavili, još uvek nije odužilo. I dok se jedni nadaju da će ih se neko nekada setiti, Uroš Vozarović, izdanak ove ugledne kuće, spreman je da veru u tuđe sećanje zameni ličnom inicijativom.

U Ležimiru, rodnom selu Gligorija Vozarovića, prvog srpskog izdavača, knjigovesca, čoveka koji je napravio prvu javnu biblioteku u Srbiji, ali i prvi javni spomenik („Crveni“ ili „Vozarov“ Krst u Beogradu), kuma Sime Milutinovića-Sarajlije, prijatelja Vuka Karadžića, čoveka od poverenja Kneza Miloša, vrhunskog majstora koji je uvezao Sretenjski ustav, štampao Dositejeva sabrana dela… danas nema nikakvog spomena na njegovo ime. Da u ovo fruškogorsko selo, smešteno tek nešto oko 15 kilometara od Sremske Mitrovice dođete, nećete naći ništa što bi vam moglo ukazati da ste u rodnom mestu čoveka koji je kao malo koji Sremac zadužio srpsku kulturu. Jedino na šta će vas možda uputiti, ako za Vozaroviće pitate, jeste Crkva Svetog Georgija za čiju gradnju je ova ugledna porodica, po sećanju koje u selu ali i u porodičnim krugovima postoji, dala onoliko novca koliko su zajedno dali svi ostali priložnici.

Gligorije Vozarović nije nepoznato ime u Sremskoj Mitrovici. Po njemu se zove gradska biblioteka, ali teško je pomisliti da većina onih koji kraj nje prolaze znaju nešto više da vam kažu o ovom znamenitom Ležimircu. Osim da se po njemu zove Galerija, da ima bistu ispred nje i da je bio slikar, malo ko će umeti da kaže nešto više i o Gligorijevom srodniku, zaljubljeniku u Vizantiju i mozaik, Lazaru Vozaroviću. Gligorijeva rodna kuća, uprkos činjenici da je kao spomenik od izuzetnog značaja bila pod zaštitom Sremske Mitrovice, srušena je. Dom Lazara Vozarovića odavno nije u vlasništvu porodice. Lazar je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, Gligorijevom grobu, nakon izmeštanja humki sa tašmajdanskog groblja, izgubio se svaki trag.

Vozarovića u selu još ima, ima ih i u Sremskoj Mitrovici. Uglednih srodnika sa ponosom se sećaju i žale što im se selo koje su voleli, iz kojeg su ponikli i čije su ime proslavili, još uvek nije odužilo. I dok se jedni nadaju da će ih se neko nekada setiti, Uroš Vozarović, izdanak ove ugledne kuće, spreman je da veru u tuđe sećanje zameni ličnom inicijativom. Za početak, smatra, bilo bi dobro da se na zgradi Mesne zajednice postavi spomen ploča, a na ulaz u Ležimir obaveštenje da se stiže u selo Gligorija i Lazara Vozarovića. Taj poduhvat, kaže, spreman je i sam da finansira, ukoliko Ležimir i Sremska Mitrovica pokažu dobru volju da ga podrže.

Da Vas podsetimo:  Predizborno okupljanje patriotskih stranaka: Ko će najviše da profitira?

„Gligorije i Laza, a on je bio moj stric“, započinje priču Uroš, zadužili su srpsku kulturu. „O tome šta je Gligorije radio, mislim da ne treba mnogo trošiti reči. Svako ko voli knjigu, ko posećuje biblioteke, ko je zaista zaljubljenik u pisanu reč, zna, ili bi barem trebalo da zna, da je Gligorije svoju privatnu biblioteku poklonio Gradu Beogradu i da je iz nje kasnije nastala Narodna Biblioteka. Bio je blizak prijatelj sa Vukom i Sarajlijom, štampao je Dositejeva sabrana dela, drugovao i sa Knezom Milošem. Na mestu na kojem su, barem tako je Gligorije verovao, spaljene mošti Svetog Save, postavio je veliki crveni krst, po kojem se i danas naziva taj deo Beograda. Sa druge strane, Laza je kao vanserijski slikar u vremenu socijalističkog realizma tragao za korenima vizantijske umetnosti i duhovnosti i bio je među onima koji su svojim delovanjem pokazivali da se može ići i van zadatih šablona. Kada sa ove distance posmatram njih dvojicu, rekao bih da je upravo to zajednička crta. Biti ispred svog vremena, opirati mu se, stvarati sopstveno vreme, osnovni je pokretač ova dva velikana srpske kulture. Zbog toga, ali i zbog zasluga za samo selo, ja sam voljan da učinim sve što je u mojoj moći kako bi mladim generacijama i onima koji u Ležimir dolaze ili kroz njega prolaze, pokazali da imamo čime da se ponosimo.“

Vozari Silvestrijevići

Kroz Ležimir, Vozarovići su prošli tokom prve polovine osamnaestog veka, kada su na obronke Fruške gore došla dva brata i tu rešila da začnu porodice i novi život. U Srem, Vozarovići su stigli Drinom i Savom, sklanjajući se od Turaka. I dok istoriografija smatra da su u savsko-dunavsku ravnicu stigli iz okoline Zenice, porodično predanje kao moguću pra-postojbinu navodi i Crnu Goru.

Da Vas podsetimo:  Pravi kraj rata

„Mislim da ne treba isključiti nijednu varijantu. Ono što je zajedničko, to je priča o dva brata Silvestrijevića koji su došli u sukob sa Turcima, koji je na kraju rezultirao ubistvom. Bežeći od osvete, oni su došli na Drinu i Savu, gde su radili kao vozari na skeli. Tako su ih počeli zvati „Vozari“ da bi na kraju uzeli i prezime Vozarović. Došavši u Ležimir, brzo su se uključili u svakodnevni život. Porodično predanje kaže da su došli sa četiri magarca na koje su bili natovareni ćupovi puni dukata. Da li je to istina ili ne, teško je reći, ali podatak da su se smestili u samom centru sela, da su bili najveći ktitori Crkve Svetog Georgija, da su imali nadničare i mnogo stoke, govori u prilog toj tezi. U takvoj porodici, rodio se i Gligorije“, nastavlja priču Uroš.

Smešteni u blizini Crkve, Vozarovići su bili vezani za njen život. Pomagali su je, u njoj se krštavali i venčavali. Tu je, između ostalih, kršten i Gligorije. Iz nje, budući knjižar, bibliotekar i štampar, poći će i u Zemun, gde je od 1812. do 1816. raditi kao „poslužitelj“ u jednoj od gostionica.

„Iz Zemuna, Gligorije će preći u Beograd, a odatle u Beč gde će izučavati knjigovezački zanat. Tu će se upoznati sa Vukom Karadžićem, Simom Milutinovićem-Sarajlijom, sa Dimitrijem Davidovićem i „komšijom“, Sremcem Divošaninom Dimitrijem Frušićem. Njegov životni put počeo je u seoskoj Crkvi koju je porodica doživljavala i kao ličnu zadužbinu, a ljubav prema srpskom narodu i odanost pravoslavlju nagonila ga je ne samo da se bavi knjigama, već i da traga za mestom na kojem su spaljene mošti Svetog Save, priča Uroš i dodaje: – Kraj te Crkve bila je i kuća čika Laze, koji je ličnu ali i porodičnu duhovnost posvedočio u svojim likovnim traganjima. Mislim da porodičnu vezanost za Crkvu ne treba isključivati iz analiza njihovog dela.

Stradanje

Vezanost za Crkvu, Vozarovići su posvedočili i stradanjem. Malo je poznata činjenica da je tokom Drugog svetskog rata od hrvatske-ustaške i nemačke ruke stradalo čak 35 članova ove porodice. Jedan od njih, Đoka, ubijen je u crkvenoj porti 27. novembra 1943. u jednom od najtežih zločina koje su u Sremu počinile ustaše.
„Toga dana, besni zbog partizanskog napada na susedne Grgurevce, ustaše i Nemci upali su u selo sa tenkovima, popalili ga i one koji nisu stigli da se sakriju ili pobegnu, poterali ka centru, ka Crkvi. Tu su ih zatvorili, potom postreljali i na njih obrušili crkveni toranj. Među ubijenima bilo je i Vozarovića. Sećam se da mi je o tome pričao i otac koji je ostao živ samo zahvaljujući činjenici da su uspeli na vreme da ga sakriju u žito. Istina, on je tada imao svega tri godine, pa je više prepričavao tuđa sećanja, ali to ne menja stvari“, priča dalje Uroš.

Da Vas podsetimo:  SNS bi u koaliciju sa "Mi – glas iz naroda", ali ucene ne prihvata

Ne razdvajajući se ni u smrti od svojih sunarodnika, komšija i prijatelja, Vozarovići su ubijani i tokom akcije Viktora Tomića i njegovog prekog pokretnog suda, kada je između 29. avgusta i 15. septembra 1942. godine na starom pravoslavnom groblju u Sremskoj Mitrovici ubijeno preko 7.000 Sremaca, najvećim delom Srba, seljaka, građana i manjim delom partizana. Tada su ubijeni Milenko, Andrija, Ljubomir, Vida, Jovica, Paja, Sava, Slavko, Milivoj, Vlajko, Žarko i Steva. Najveći broj ubijenih imao je između 25 i 40 godina, a najmlađa je bila dete Vida.

„Moguće je da je porodica bila na meti baš zbog toga što se znalo ko je i šta je bio Gligorije. Znalo se i za ulogu u gradnji Crkve. Sve to nije moglo biti tek tako pušteno niz vodu. Pa sad, ako su to sve dobro znali oni koji su nam zbog toga nanosili zlo, pošteno je da to znaju i oni koji od Gligorijevog i Lazarevog dela mogu imati samo dobro, a to je moguće postići isključivo čuvanjem sećanja na njih dvojicu koji su bili i još uvek jesu najčuveniji ležimirski sinovi. Postavljanje spomen-ploče i obaveštenja na početku sela, samo je mali, prvi korak na tom putu“.

„Ja sam spreman da ga načinim“, završava razgovor Uroš.

Stevo Lapčević
Izvor: Stanje Stvari

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime