Jezička podvala montenegrina: o imenu pravoslavne crkve u Crnoj Gori pre Prvog svetskog rata

0
1762
Foto: Pixabay.com

Mnogi pisci montenegrinske orijentacije (na primer, Novak AdžićSlobodan Jovanović i Vladimir Jovanović) koriste jedan jeftin retorički trik u pokušaju da ubede čitaoca u svoje netačne teze. Oni pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori pre Prvog svetskog rata dosledno nazivaju „Crnogorska pravoslavna crkva“, sugerišući čitaocu da je crkva pod takvim imenom postojala još od ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine i da stoga ništa nije prirodnije nego da i danas ona (Dedeićeva) bude jedina pravoslavna crkva u Crnoj Gori.

Primera radi, Adžić kaže „Ustav Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve od 30. decembra 1903, u članu 1 i 2, izričito navodi autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve…”. Da li to zaista Ustav Svetog Sinoda kaže, da li on uopšte pominje crkvu koja se zove “Crnogorska pravoslavna crkva”? Ne, ne i ne. U  pomenutom ustavu se, doslovno, kao postojeća crkva u Crnoj Gori, na dva mesta pominje samo “pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori” i “pravoslavna Mitropolija u Crnoj Gori”, a nijednom rečju se ne pominje Crnogorska pravoslavna crkva.

Takvom podvalom ovi autori, koristeći logiku nomen est omen, sugerišu čitaocu da je ono što je imalo ime/zvaničan naziv, u ovom slučaju navodno Crnogorska pravoslavna crkva, svakako postojalo, iako bi logika trebalo da bude obrnuta: trebalo bi da se dokaže da postoji ono što navodno ima ime/naziv. Drugim rečima, iz navodno postojećeg imena ne može se kontruisati egzistenija jedne uređene crkve, već bi trebalo prvo videti šta postoji i kakvo ime/naziv ima to što postoji.

Baveći se pitanjem autokefalnosti, Adžić je prikupio nekoliko desetina onovremenih citata u kojima se pominje pravoslavna crkva u Crnoj Gori, pa da pogledamo. Da li se među brojnim citatima uopšte pominje Crnogorska pravoslavna crkva? Ne, nijednom, već se uotrebljavaju različiti opisni pojmovi. Najčešće uporebljavan način za opis pravoslavne crkve u Crnoj Gori je crnogorska crkva (sa velikim ili malim C), ali se koriste i drugi, kao “naša autokefalna Pravoslavna crkva” (Gavrilo Dožić, mitropolit), “sveta pravoslavna Crnogorska crkva” (Kiril Mitrović, episkop Zahumsko-Rasijski), “Mitropolija Autokefalne Crkve u bogoštićenom Knjaževstvu Crnogorskom” (Mitrofan Ban, mitropolit). Da dodam i ja par pomena: “pravoslavna crnogorska crkva” (Kiril, episkop Raško-Zahumski), „crnogorska crkva“ (Srpski Sion, 12.8.1891), „crnogorska pravoslavna crkva“ (vladika Rade, Srđ, 28.2.1907), „Crkva Crnogorska“ itd.

Da Vas podsetimo:  SRPSKI KUVARI ZABLISTALI U ŠTUTGARTU: Na Kulinarskoj olimpijadi osvojili 2 medalje!

Očigledno je, kako vidimo, da pravoslavna crkva u Crnoj Gori pre Prvog svetskog rata u stvari nije imala formalan naziv, već je opisno definisana kao pravoslavna crnogorska crkva ili nešto slično. Tome u prilog govori i sam Sinod ove crkve koji u ovde priloženom zapisniku jednom svoju crkvu zove „Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori“, a nekoliko redova kasnije „Srpsko-Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori“. Ni Ustav Crne Gore iz 1905. nam ne pomaže pošto ni on ne daje tačan naziv crkve, već se opet opisno propisuje da „Crnogorska je crkva autokefalna“ (čl. 40). Takve varijacije u nazivanju svakako nam ne omogućuju da ustanovimo formalni naziv ove crkve.

A kada ne vidimo da jedna institucija/crkva poseduje zvanično ime, lako možemo zaključiti da ni ona sama nije postojala kao uredno organizovana institucija/crkva. I zaista, pravoslavlje je u Crnoj Gori svakako postojalo, ali ne i kompetna, organizovana i na kanonima zasnovana crkva.

Po ukinuću Pećke patrijaršije 1766. na širem dinarskom području ostalo je nekoliko episkopija, čije su teritorije vremenom u celini ili deličično ušle u sastav Crne Gore. Prvo je to bila samo Cetinjska mitropolija, da bi zatim, posle proširenja Crne Gore na levoj obali Zete 1878, formirana Zahumsko-raška (rasijska) episkopija odvajanjem dela hercegovačke eparhije, kojima su posle balkanskih ratova 1913. dodati delovi Pećke mitropolije koje je prisajedinila Crna Gora (Peć, Dečani itd).

Za razliku od eparhijskog nivoa, viša pravoslavna organizacija u Crnoj Gori bila je nekompletna za jednu normalno uređenu pravoslavnu crkvu. Tako, nije postojala mogućnost hirontisanja novih episkopa u samoj Crnoj Gori, a zbog nedovoljnog broja eparhija (jedna do 1878), pa je to činjeno uglavnom u Rusiji. Nije je postojao patrijarh, a ni sinod do 1904, niti je crkva imala autekefalnost već samo faktičku autonomiju.

Da Vas podsetimo:  Ponos dijaspore: Imaju osam sinova!

U stvari, prvoslavna organizacija u Crnoj Gori krenula je putem stvaranja više organizacije tek početkom HH veka, kada je „gospodar“ Nikola („gospodar“ je bila ustavna titula Nikole Petrovića) rešio da načini samostalnu crkvu. Tada je formiran sinod i naglašeno pokrenuta priča o njenoj navodnoj autokefalnosti (o tome u sledećem nastavku). Nešto slično se događa i danas, pod novim „gospodarem“, čiji su motivi daleko prljaviji nego Nikolini.

Boško Mijatović
Izvor: Srbijasvet

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime