Još koja reč o Arbanasima

0
302

Budući da su zvanični tumači istorijske nauke u Srbiji dibiduz nezainteresovani za prošlost srbskoga naroda, još manje za njegovu budućnost (iako je njegova prošlost – njegova budućnost), taj „prostor“ prepušten je amaterima (ljubiteljima, neprofesionalcima). Najčešće, radi se o dobronamernim istraživačima i stvaraocima, ali prostome puku više prijaju samouverena nagvaždanja onih koji se pozivaju na kojekakve „logije“, završne reči u složenicama osmišljenim da imenuju neku od nauka, a zapravo nastoje da svoje znanje, ili „znanje“, proglase za neprikosnoveno; kao Kaplan Burović kada se, na primer, bavi Arbanasima.

Ima li se u vidu sve to, razložnim treba smatrati pitanje (ili nedoumicu) jednog čitaoca koliko je prihvatljivo njegovo uverenje da, nasuprot Albancima – srbskom (ilirskom) plemenu nastalom od Ilirija, unuka Gaadovog – jednog od dvanaest sinova Izrailjevih, „postoje Šiptari (skita­č­ko pleme kao Romi) koji nemaju istoriju, došli negde iz Azije, kojima je Vatikan… dao ime ‘Albanci’ da bi im dao podlogu da su ovde autohtoni“.

Nije prihvatljivo, naravno, taj Gaadov unuk neki je „pogrešan“ Ilirije jer Ilir srbski sin je Kadmov i Harmonijin, a unuk feničanskog kralja Agenora i žene mu Telefase. Kod Pavla Solarića – 1779-1821 – čitamo da je reč „Fenikija“ izvedena od reči Veneti – Nemci ih zovu Vendi, Vindi – kojom su označavani preci današnjih Slovena. Finci i Estonci i danas Rusiju nazivaju Veni, a Veneti su sebe nazivali Slovenima i Antima. „Antički autori pominju Venete još od Homerovog vremena, pa će se tako naziv ovog plemena vezivati za Eneja, heroja Trojanskog rata, potomka carskog roda Dardana, još u Ilijadi. Sedam vekova posle Homera, Vergilije će u svojoj Enejidi, ovom junaku pripisati osnivanje Rima sa ustanovljenjem trojanskih bogova u njemu. Venete pominje i Herodot u svojoj Istoriji… Strabon u svome delu Geografija, smatra da su Veneti bili najznamenitije pleme Paflagonije“, u današnjoj Turskoj, uz središnji deo južne crnomorske obale.

U današnjoj istorijskoj nauci u Srba, nauci kojoj se može pripisati svakakvo obeležje sem srbsko, o arbanaškoj i srbskoj starini piše se nejednako. Suštinu svega tog pisanja sažeo je akademik Jovan I. Deretić (1939-2021) u svom saopštenju na jednom na­učnom skupu u Akademiji nauka, navodno srb­skoj (ne u Istorijskom odeljenju – koje je iz­beglo da taj skup organizuje, već u Ode­lje­nju društve­nih nau­ka!), 21. juna 2007, kada je rekao da je na predstavu o Srbima i o Arbanasima, o njihovom poreklu i njihovoj istorij­skoj ulozi, odlučujuću ulogu odigrao Berlinski kongres 1878. go­dine. Pre toga krupnog događaja znalo se da su Arbanasi kavka­ski narod, a da su Srbi, starosedeoci na Helmu (Balkanu), „poto­m­ci poznatih starih plemena, kao što su: Iliri, Veneti, Tračani, Dačani, Sarmati, Mezi, Dar­dani, Tri­ba­li, Makedonci, Epir­ci… Kroz celi srednji vek znalo se i kod Srba i kod stranaca ko su Iliri i da je to jedno od imena, odnosno sinonim za Srbe“.

Posle Berlinskog kongresa, odjednom, iz čista mira, Arba­na­si su postali st­a­rosedeoci u Srbiji, a za Srbe „unapređene“ u nepoznat var­var­ski narod, smišljena je priča da su se na svoja današnja staništa doselili niotkuda, negde tokom šestog i sedmog ve­ka. „Prvi koji je is­tupio sa pretpostavkom da su Arba­nasi starosedeoci, potomci Ilira, bio je nemački istori­čar Johan Tunman 1774. godine. Njegova teza je iz­gledala suluda, ali doživeće širu podršku od takozvane bečko-berlinske škole, odnosno nordijske istorijske škole, u drugoj polovini 19. veka. Nije se desilo ni jedno novo otkriće na polju arhe­o­logije, isto­rije, lingvistike ili etnografije koje bi mog­lo da po­služi kao osnov za postavljanje ove teze“, ali je ona, u zamenu za priznanje nezavisnosti na Berlinskom kongresu, Srbiji nametnuta kao zva­nična; kao zvanična, ona i danas opstaje.

Iz istog tog Deretićevog saopštenja proizilazi da preci današnjih Arbanasa potiču iz kavkaske Albanije (zemlje koju su stranci tako nazvali po gradu Al­bana na Kaspij­sko­m jezeru, u či­jem se zaleđu ona prostirala), te da su u 8. veku tamo vođeni veli­ki ratovi između Hazara, turskog plemena Mojsijeve vere, i musli­manskih Ara­pa. Po prirodi stvari, taj sukob bio je i verskog ka­raktera, a tokom njegovog trajanja deo Albanaca primio je islam. Kad su Hazari ušli u Albaniju (kavkasku) 730. godine, nad isla­mi­zovanim stanovništvom počeo je pogrom. „Jedan deo musli­ma­na Albanaca uspeo da pobegne kod Arapa, koji su ove izbeglice svr­stali u dve skupine i jednu po­sl­a­li u Si­riju, a drugu u Arabiju. Oni koji su otišli u Siriju sje­dinili su se sa tamošnjim stano­v­ništvom i gubi im se trag. Oni koji su došli u Arabiju bili su naseljeni u pustinjskom predelu pokraj Crvenog mora. Ovo mesto nije odgovaralo kavkaskim sto­ča­rima“; ostali su tamo sve dok ih Arapi nisu preselili na Siciliju, čiji su veći deo oteli od Ro­meja (Vizantije), a učinili su to s isključivim ciljem da brojča­no ojačaju tamošnje islamsko stanovništvo. Borbe između Rome­ja i Arapa na Siciliji trajale su decenijama, sve dok Romeji nisu uspeli da 980. godine os­voje deo arapske Sicilije; tamo su zatek­li Albance koje su, dobrim delom, uspeli da tokom narednih de­ce­nija prevedu u hrišćanstvo (Jovan I. Deretić, Arbanasi od Kav­ka­za do Srbije, Saopštenje na naučnom skupu „Srbija i Arbanasi“, odr­žanom u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti u Beogradu, juna 2007, i ob­javljenom u zborniku radova naslovljenom kao „Albanci lažni Iliri“).

Da Vas podsetimo:  SNS dovodi i Vranjance da glasaju na izborima u Beogradu

 

Zaza Aleksidze o arbanaškim precima

Deretićev relativno kratak prikaz kavkaskog porekla dav­nih predaka današnjih Arbanasa u potpunosti se pokla­pa sa pi­sa­njem Zaze Aleksidzea (1935) iz Rukopisnog instituta Đurđijan­ske aka­demije nauka. Naime, u jermenskoj nauci utemeljen je stav da je početkom 3. veka pre Hrista, severo­is­točno od Malog Kavkaza, na području današnjih republika Gru­zi­je i Azerbej­dža­na, obra­zo­vano Albansko carstvo. Njegove gra­nice na jugu pro­stirale su se do re­ke Kure, a prema svedočenju grčkog geografa i istoričara Stra­bo­na (63. pre Hrista – 19. po Hristu), stanovništvo toga Car­stva sastojalo se od dvadeset šest plemena. Prema novijim svedo­če­njima, do 3. veka po Hristu, budući da u Carstvu nije bilo ostva­re­no etničko ujed­na­čavanje, svako ple­me opštilo je na svome je­zi­ku. Godine 387, kada je Jermenija podeljena između Irana i Romej­skog carstva, u Al­ba­n­sko carstvo ušle su i dve provin­cije bivše Velike Jerme­ni­je (Utike i Arcah) na desnoj obali Kure. Tričet­v­rt veka kasnije (462), Albansko carstvo likvidirano je i pre­tvoreno u admini­strativnu teritoriju persijske sasanidske dina­sti­je (od 226. do 651. godine) pod nazivom Albanija, ali se taj pojam, ni tada ni pre, nije koristio kao etnonim. Bilo je to isključivo političko obelež­je: i jermensko stanovništvo na desnoj obali Kure poste­pe­no je prihva­ti­lo tu albansku odrednicu, ne samo kao zemljo­pis­nu oznaku već i kao pogled na svet, čak i pa­tri­otizam, ali se ni­ka­da nije odreklo jermenske samosvesti. Inače, cela ta teritorija nastanje­na je življem antropološki jednog po­rekla, koje je protekom vekova izmenilo samo jezik i veroispovest.

Ka­ko su u kulturno-ekonomskom pogledu te pro­vin­cije bile u bli­zi­ni izvornih Albanaca na desnoj obali Kure, one su stvo­rile Novu Albaniju ne mešajući se pri tome ni s Albancima ni sa Persijancima. Crkveni i državni jezik te Albanije bio je jer­menski. Jermensko stanovništvo Albanije i dalje je koristilo jermenski alfabet, a za izvorno stanovništvo stvoren je novi al­fabet od 52 (pedeset dva) znaka. Stoga, kada se govori o stva­ra­nju alfabeta za grubi jezik varvarskih Albanaca, imaju se u vidu izvorni Albanci, a kada se govori o prevodu biblij­skih knjiga za Albance, misli se na jermenski deo Albanije. Izvorni Albanci nisu mogli stvoriti sopstvenu pismenost i uskoro su se preto­pi­li u susedne narode. To praktično znači da kada srednjevekovni izvori govore o albanskoj pismenosti, treba imati na umu da nije reč o albanskoj već o jermenskoj pisme­nosti stvorenoj u jermen­skom stanovništvu Utike i Arcaha.

Mada nešto sumnjičaviji jermenski naučnici dopuštaju i mo­guć­nost da je stvarna albanska pismenost postojala u toku vr­lo kratkog perioda, od 5. do 7. veka, izvesno je da se albanska pis­me­nost nije sačuvala, budući da nije bio oformljen jedinstveni al­banski etnos. Po prirodi stvari, to je i sa svoje strane ukoči­lo razviće albanske pismenosti i stvaranje jedinstvenog književ­nog jezika.

Sve u svemu, činjenice o davnim precima današnjih Arbanasa (na koje se ni oni, današnji Arbanasi, ni oni koji bi o tome mora­li razmišljati, Srbi, na primer, ne osvrću) jesu sledeće:

– Cela teritorija kavkaske Albanije, uključujući spornu pr­o­vinciju sadašnjeg Azerbejdžana – Karabah – nastanjena je stanovništvom antropološki jednog porekla, koje je protekom vekova izmenilo samo jezik i veroispovest;

– Na početku 5. veka bila je stvorena albanska pismenost i uz nju bogata originalna i prevodilačka literatura skoro svih rodova;

Da Vas podsetimo:  Besplatni udžbenici za sve đake u Srbiji koštali bi 0,1 odsto BDP-a: Šta je onda problem?

– Tokom 7. do 10. veka arapski zavojevači i jermenska crkva uništili su spomenike albanske pismenosti. Pre toga, Jermeni su s albanskog na jermenski jezik prevodili spise iz istorije Albanije i crkvene zakone, zbog čega su oni do nas došli samo na jermenskom jeziku;

– Postepeno, jermenski jezik postaje jezik albanske crkve (ko­ja opstaje pod uticajem jermenske) i albanske države i, kao po­sledica toga, i jezik albanske pismenosti i književnosti, a svi istaknuti stvaraoci 10-13. veka poreklom iz Albanije sa de­sne obale Kure smatraju se jermenskim albanskim piscima i društvenim stvara­ocima.

Deretić o Arbanasima na Srbskoj Zemlji

I za istorijsku nauku važi ona dosetka da „nema starih viceva, ima novih slušalaca“, zbog čega se ovde i predstavlja još jedan deo Deretićevog izlaganja na onome pomenutom naučnom skupu o Arbanasima, a odnosi se na događaj koji je Arbanase sa Sicilije „preveo“ u Sr­bi­ju; bio je to rat između Romejskog carstva i Srbije u jesen 1042. go­dine, kada su Ro­meji sa velikom vojskom napali Srbiju, u pre­delu Novog Epira, na da­na­šnjoj teritoriji Arbanije:

„U dve velike bitke Srbi su strašno pora­zi­li Romeje i to je prouz­rokovalo nemire u Vizantiji. Jedan od pobunje­nika bio je vojskovođa Đor­đe Mani­jakis, koji je komandovao vizantijskom vojskom na Siciliji i u južnoj Italiji. Pošto su ga bez razloga sme­nili, odlučio se na po­bu­nu i krenuo da uzme vlast u Carigradu. Poveo je svoju vizan­tijsku vojsku koju je imao pod svojom komandom i jedan deo kavkaskih Albanaca… kao po­mo­ćne čete. Sa Arbanasima išle su i njihove porodice kako je to bio običaj u tom vremenu. Manijakis se sa svojom vojskom iskrcao u Draču početkom marta 1043. godine. Na putu za Carigrad, on se kod Ostrova, blizu Dojran­skog jezera, sukobio s romejskom vojskom vernom Carigra­du; u toj je borbi i poginuo, a njegova se vojska predala. Ove događaje opisao je savremenik tih događaja, vizantijski istoričar Miha­i­lo Ata­lijat (Michael Attaleiates, Corpus scriptorum historiae Byzantinae, Weber, Bonn 1844, Tome II, page 121).

Vizantinci su prihvatili Manijakisove vojnike, koji su se preda­li, ali nisu hteli da prime Albance koji su bili stranci. Njih su potisli na teritoriju Srbije. Ovi nisu mogli da se vrate natrag na Siciliju, jer su lađe sa kojima su došli bile zaplenjene. Molili su Srbe da im doz­vo­le da se negde nasele, pa kako su oni tradicionalni stočari, gajiće sto­ku za njih i srpsku vlaste­lu. Zetski knez Vojislav (umro 1052) dozvolio im je da se nasele u Ra­banu, jedno malo i slabo naseljeno mesto na podnožju planine Jablanice. Ko­li­ko je bio brojan taj narod nije poznato, ali pre­ma proceni nije ih bilo manje od pet hiljada ni više od dvadeset hiljada. U Srbiju su stigla samo četiri albanska plemena: Gege, Toske, Jape (Li­ape) i Šamide. Gege su ‘Gosk’ ili ‘Gog’ kod jermenskih geografa. Ša­mi­de su azijski Šumi­k­si. Ova dva poslednja plemena su bila ma­la, možda samo delovi plemena, pa su se utopili u prva dva plemena.

Po Rabanu mi smo ih nazvali Arbanasima, stranci ih zovu Alban­ci­ma, a oni sami sebe nazivaju Šćipetarima što na njiho­vom jeziku zna­či Brđani. Turci su ih zvali Arnautima. To je arapski naziv koji zna­či – oni koji se nisu vratili (iz Srbije na Siciliju – IP)…

Predeo oko Rabana gde su živeli Arbanasi nazivan je Arba­non. Taj predeo su Srbi nazivali Raban. U trinaestom veku kada su Arbanasi za­premali određenu teritoriju, Arbanon se prostirao između reka Maće na severu i Škumbe na jugu, bez Drača i okoline…

Svi toponimi na predelu savremene Arbanije su srpskog po­rekla­. Ime Albanije nije bilo u vezi s Arbanasima niti Ar­ba­no­nom, nego je da­to po Beligradu (danas Berat) na latinskom Albanopolis ili Albanum… Arbanasi su se proširili na teritoriju današnje Alba­ni­je tek u vreme Turaka gde su uništili ce­le srbske i hrišćanske gra­dove“ (J. I. Deretić, Isto).

Što se tiče jezika ovovremenih Arbanasa, šiptarski lingvist Idriz Ajeti (1917-2019) piše da je „na osnovu jezičkih osobi­na, topografskih naziva i rasprostiranja pozajmica, u albanskim go­vorima utvrđena dvojakost slovenskog elementa u području se­ver­no od Drima i u srednjoj i južnoj Albaniji“ (Idriz Ajeti, Albansko­-jugoslavenski /jugoslovenski/ odnosi : Jezički odnosi, Enciklopedija Jugoslavije I A-Biz, Zagreb 1980, 97, lat).

Da Vas podsetimo:  AFORIZMI-NAŠA SPREMNOST

Posredno, arbanaškim jezikom pozabavio se i geograf Jovan Cvi­jić (1865-1927), ali bez premnogo naučničkih skrupula, odnosno kao pisac koji ne zna šta da učini sa svojim prethodnim saznanjima. Tako, na primer, on konstatuje da „suprotno Grcima, i ako zauzimaju epirsko-arbanaško primorje još od najstarijih vre­me­na, Arbanasi se skoro nisu koristili morem. Sami nisu od­r­ža­va­li obalsku plovidbu duž svojih obala, ni prekomorsku sa zem­ljama koje su s druge strane mora“ (J. Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje : Osnove antropoge­o­gra­fije, Beograd 1922, 254), ali ne kaže šta bi to njegovo „otkriće“ moralo značiti. Zadržimo li se časkom na njegovom proizvoljnom zaključku o boravku navod­ni­h predaka da­našnjih Arbanasa „još od najstarijih vremena“ na oba­la­ma Ja­d­ranskog i Jonskog mora, moramo odmah zapaziti da u ar­ba­naškom jeziku nema ni traga od terminologije vezane za bilo kak­vo po­mo­r­sko zanimanje, čak ni za ribolov; Arbanasi ne znaju ni za veslo, već su naziv za tu „spravu“ (lopata) preuzeli od Srba.

Ako već nisu voleli vodu, Cvijić će na stranama 254-255 navedenoga dela priznati da je „zona medi­teranske klime i vegetacije dosta široka na celom arbana­škom primorju, a ipak je kod Arbanasa slabo razvijen medite­ran­ski način života i zanimanja. Mahom su se povukli s primorja, koje je u ostalom na velikim prostorijama vrlo močvarno, i žive po okolnim brežuljcima, po planinama i unutrašnjim dolinama; bave se poglavito o stočarstvu, i u manjoj meri zemljoradnji. Pri­morje, koje im pripada, u stvari je dakle malo njihovo, i oni nase­ljavaju poglavito planinska pobrđa, vence i doline pindske sis­te­me i južne strane i doline Prokletija. Još u početku turske vladavine većina Arbanasa je primila Islam; oni su bili potpo­ra turskom režimu i najsvirepiji ugnjetači“.

Cvijić će u toj svojoj misaonoj papazijaniji, na­učnički sasvim nesuvislo kao da tome nije potreban do­ka­z, saopštiti „poznatost“ da su Arba­na­si „potomci starih Ilira, donekle poromanjeni za vreme ri­m­ske vladavine, zatim izmešani sa Slovenima, naročito u toku Sred­njega Veka“. Što će reći: Porfi­ro­ge­nitovi Slo­ve­ni uzeli su Ilire „pod svoje“ pre no što su oni uspe­li da postanu „pre­ci Arbanasa“!

Posle navodnog dolaska Slovena u 6. i 7. veku, Arbanasi su se, kaže, „povukli u planine i na arbanaško primorje (kako ta­mo, kad nas je nešto ranije uveravao da su se „mahom povukli s pri­morja“ je nisu voleli mediteranski način života – IP), naročito južno od Skadra; tu su ostali izolovani i nisu davali znaka narodnoga i državnoga života… Ali za vreme Turaka Arbanasi su se naprasno raširili. Ovde ću po­menuti glavne uzroke te pojave. Na prvom mestu se kod balkan­skih naroda ovo zapaža; u doba kada su van kulturnih uticaja i ka­da su ostavljeni sami sebi oni postaju plodniji; takav je slučaj bio sa Arbanasima, koji su više vekova ostali bez veza sa spolj­nim svetom. (A veze sa srpskim plemenima u toj i takvoj Cvijićevoj Ar­baniji; a veze sa turskom vlašću kojoj su se pribli­žili pri­majući islam? – IP). Osim toga, čim su Turci zavla­dali, većina je Arbanasa primila Islam i (verna svom moralnom načelu ‘da se daju onome ko ih više plaća’ – Bruno Barili, Srpski ratovi, No­vi Sad 1996, 107) postala oda­na turskoj upra­vi. Kao takvi, do­bili su potpunu slobodu i posta­li gospodari“.

Sa svoje strane, Afanasij Matvejevič Seliščev (1886-1942), ruski sovjetski slavist, utvrdio je da se slovenske (srbske!) pozajmice u arba­na­š­kom govoru odnose na sledeće oblasti: okućje, dvorište, kućni nameštaj, poljske ra­do­ve, poljoprivredne alate, biljke, voće i povrće, stočarstvo, zo­ološke nazive, imena domaćih životinja, pčelarstvo, vode, lov, imena riba, mlin, valjavicu, terminologiju domaće indu­strije, odeću i obuću, pravne i administrativne ter­mine, tak­se, kazne­no pravo, nazive nekih javnih i kulturnih pojava, teren­ske ter­mi­ne, emocije, nazive za delove čovečjeg tela.

A potpisnik ovih redaka teško da se može setiti još neke oblasti svakodnevnog čovekovog života iz onog vremena koja bi, pored ovih oslo­njenih na srbsko kulturno nasleđe po celoj Arbaniji („severno od Dri­ma i u srednjoj i južnoj Albaniji“), mogla imati isključi­vo ar­banašku terminologiju.

autor:Ilija Petrović

prvi deo:https://www.koreni.rs/ko-li-su-arbanasi/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime