Kad srce progovori – Milici s ljubavlju

0
38
Spomenik nastradaloj deci u NATO bombardovanju u Tašmajdanskom parku u Beogradu i devojčica Milica Rakić (3) jedna od žrtava

Piše Boško Antić, kontraadmiral u penziji

Svakodnevno u zločinačkoj agresiji ginu djeca. Zlikovci su im oduzeli djetinjstvo, umjesto u vrtiće i škole šalju ih u skloništa. Na zvuk sirena drhte mala srca. Mlade živote odnose bombe, a neprijatelj se izvinjava, dok zla vještica Madlen tvrdi da to čini iz ljubavi prema Srbima.

Proljeće je najljepše doba u mojoj ulici – Ulici Omorika. Tada moja ulica procvjeta jer se na livadi ispod moje terase, pored bijele rade, ljubičice i maslačka pojave nove plave, smeđe i crne glavice – stižu novi klinci i klinceze. Satima ih posmatram i uživam u novom životu koga donose. Kad god osjetim da ta bezbrižna lica i njihove igre nekom smetaju iznerviram se.

Ove godine stiglo je nekakvo drugačije proljeće. Stigli su i novi klinci, ali umjesto na livadici ispod moje terase provode dane u kući čekajući zavijajući zvuk sirena, a posle njih noći provode u skloništima. Tamo, duboko ispod zemlje, igraju neke druge igre zbunjeni zbog zabrinutih pogleda majki dok su očevi na braniku Otadžbine. Moja unuka Sara kaže: ”Deda, opet moramo u sklonište, nevaljale čike opet pucaju u bacaju bombe”.

Nažalost, nisu sva djeca stigla u sklonište, neće sva stići na livadicu da se igraju, neće se neke plave, crne ili smeđe glavice pojaviti na livadicama između bijelih rada, ljubičica i maslačaka. Vazdušni pirati su bacili bombe na Batajnicu. Jedan njihov geler prekinuo je život trogodišnjoj Milici Rakić, na noši u kupatilu. Gledajući tužno njenu sliku u novinama ne mogu da zadržim suzu u oku. Bilo je još suza u mom oku, ali ova je zbog vječite ljubavi prema djeci, ali i zbog bijesa što svjetske barabe uništavaju mladost ove zemlje. Nikada im to svijet neće oprostiti, bar onaj dio svijeta koji ima dušu, bezdušni me ne interesuju.

Da Vas podsetimo:  Decu vam nećemo oprostiti

Milice, umjesto da ukrašavaš naše livadice trčeći po njima, razbojnici su ti uzeli život u vrijeme kada si trebala da procvjetaš svojim roditeljima, svom bratu i onima koji te znaju. Nažalost, sada te znamo svi mi koji tugujemo za tobom. Tvoja slika ostaće čitav život u sjećanjima. Nikada tvoje okice ne mogu nestati iz našeg oka.

Milice, zbog tebe neka se rodi još mnogo Milica, Miloša, Lazara…

Nažalost, ima i onih koje tvoja smrt nije kosnula pa ni jednom riječju da se oglase u svojim glasilima. Ne mogu, jer bi morali okriviti svoje zaštitnike, one čiji su im interesi bliži od zapaljenih sela i gradova kojima jašu jahači Apokalipse. Pored Milica, Lazara, Stefana i Miloša, nažalost, imamo i Brankoviće.

Milice, počivaj mirno u zemlji sremskoj. Kao pupoljak si ubrana kada nije trebalo. Život su ti oduzeli zločinci, ali im nećemo dozvoliti da svojim čizmama prljaju zemlju u kojoj leži tvoje malo nevino tijelo. Moja unuka Sara od danas će biti i Milica.

Boško Antić, kontraadmiral u penziji, IZ RATNOG DNEVNIKA “PEROM PROTIV ‘NEVIDLjIVIH”

https://vostok.rs/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime