Piše Boško Antić, kontraadmiral u penziji
Svakodnevno u zločinačkoj agresiji ginu djeca. Zlikovci su im oduzeli djetinjstvo, umjesto u vrtiće i škole šalju ih u skloništa. Na zvuk sirena drhte mala srca. Mlade živote odnose bombe, a neprijatelj se izvinjava, dok zla vještica Madlen tvrdi da to čini iz ljubavi prema Srbima.
Proljeće je najljepše doba u mojoj ulici – Ulici Omorika. Tada moja ulica procvjeta jer se na livadi ispod moje terase, pored bijele rade, ljubičice i maslačka pojave nove plave, smeđe i crne glavice – stižu novi klinci i klinceze. Satima ih posmatram i uživam u novom životu koga donose. Kad god osjetim da ta bezbrižna lica i njihove igre nekom smetaju iznerviram se.
Ove godine stiglo je nekakvo drugačije proljeće. Stigli su i novi klinci, ali umjesto na livadici ispod moje terase provode dane u kući čekajući zavijajući zvuk sirena, a posle njih noći provode u skloništima. Tamo, duboko ispod zemlje, igraju neke druge igre zbunjeni zbog zabrinutih pogleda majki dok su očevi na braniku Otadžbine. Moja unuka Sara kaže: ”Deda, opet moramo u sklonište, nevaljale čike opet pucaju u bacaju bombe”.
Nažalost, nisu sva djeca stigla u sklonište, neće sva stići na livadicu da se igraju, neće se neke plave, crne ili smeđe glavice pojaviti na livadicama između bijelih rada, ljubičica i maslačaka. Vazdušni pirati su bacili bombe na Batajnicu. Jedan njihov geler prekinuo je život trogodišnjoj Milici Rakić, na noši u kupatilu. Gledajući tužno njenu sliku u novinama ne mogu da zadržim suzu u oku. Bilo je još suza u mom oku, ali ova je zbog vječite ljubavi prema djeci, ali i zbog bijesa što svjetske barabe uništavaju mladost ove zemlje. Nikada im to svijet neće oprostiti, bar onaj dio svijeta koji ima dušu, bezdušni me ne interesuju.
Milice, umjesto da ukrašavaš naše livadice trčeći po njima, razbojnici su ti uzeli život u vrijeme kada si trebala da procvjetaš svojim roditeljima, svom bratu i onima koji te znaju. Nažalost, sada te znamo svi mi koji tugujemo za tobom. Tvoja slika ostaće čitav život u sjećanjima. Nikada tvoje okice ne mogu nestati iz našeg oka.
Milice, zbog tebe neka se rodi još mnogo Milica, Miloša, Lazara…
Nažalost, ima i onih koje tvoja smrt nije kosnula pa ni jednom riječju da se oglase u svojim glasilima. Ne mogu, jer bi morali okriviti svoje zaštitnike, one čiji su im interesi bliži od zapaljenih sela i gradova kojima jašu jahači Apokalipse. Pored Milica, Lazara, Stefana i Miloša, nažalost, imamo i Brankoviće.
Milice, počivaj mirno u zemlji sremskoj. Kao pupoljak si ubrana kada nije trebalo. Život su ti oduzeli zločinci, ali im nećemo dozvoliti da svojim čizmama prljaju zemlju u kojoj leži tvoje malo nevino tijelo. Moja unuka Sara od danas će biti i Milica.
Boško Antić, kontraadmiral u penziji, IZ RATNOG DNEVNIKA “PEROM PROTIV ‘NEVIDLjIVIH”
