Kađenica

0
1514

pp23-700x467Nikada se nije postavljalo pitanje šta će Srbi izabrati? Svetosavci su oduvek birali život. Ne može se biti rob a smatrati živim. Ne može se život provoditi kao nešto i biti niko a pri tome misliti da se živelo. Za Srbe ne postoji nedoumica smrt ili ropstvo, postati plen zverima ili ostati svetosavac. Srbi nisu i neće dozvoliti da postide svoje pretke time što će posustati na teškom ali jedino ispravnom putu. Nastaviće da vode rat za jedini mogući način života. To je onaj jedini rat za koji vredi i koji se mora svim srcem ratovati, što su Srbi oduvek i činili.

Taj život za koji se borimo ne izgleda bajkovito, nije ni malo lak. Mnoge upravo njegova težina natera na posustajanje. Oduvek je bilo onih koji će rađe pružiti ruke lakšem putu i lagodnijem životu, krenuvši tako stranputicom. Da nisu izabrali pravu stranu i o kakvoj se varci radilo shvatiće tek onda kada više ne budu mogli nazad. To je upravo danak njihovom manjku vere i nemanju hrabrosti. Samo tada više nemaju prava na izbor, nemaju više kud. Čovek svoj put može da bira samo jednom.

Onim pravim može da hodi samo dok dušu ne proda, dok ne izda veru, pretke, Otadžbinu. Onda kada učini izdaju posledice su nepopravljive. Tada duša napušta takvo zaprljano telo, ostavljajući ga na milost i nemilost. Bez duše nije moguće ni pokajanje pa je put u ponor neizbežan. Ostaje samo prazno telo u kome se nekad nalazio čovek zadržavajući samo njegove obrise. Takav stvor može tada kriviti druge za svoju sudbu, ali ne može pobeći od istine da je put sam izabrao. Zver koju je stvorio od sebe želeći druge da uplaši sada ga samog zastrašuje.

Takve zveri sada neispunjene, nesrećne i nezadovoljne pokušavaju da pronađu davno izgubljenu slamku spasa. Izgubivši jedino što čoveka razlikuje od zveri i čini zaista živim, oni čine sve da to sad negde drugde pronađu. Videvši da se to ne pronalazi okreću se otimanju. Lutajući tako između traženja i otimanja ne shvataju da je niti mogu pronaći u materijalnom niti u bilo čemu otetom.

U svom sada već paničnom grabljenju gomilaju materijalno tražeći izgubljenu ispunjenost i sreću a sve više time gubeći šansu da je pronađu. Mrtve stvari nemaju dušu ne mogu nadomestiti duhovni gubitak, one su samo trenutni plen koji će jednog dana ili nestati ili preći u ruke nekog drugog. Vera, istina, sreća, ljubav nisu mrtve stvari koje nas okružuju, već osećanje koje živi unutar čoveka koji nije izgubio dušu i ne može se ni oteti ni kupiti.

Da Vas podsetimo:  Svake godine nestane grad srednje veličine: Srbija deveta u svetu po broju stanovnika koje gubi

Dok se bore da pronađu svoj razlog života, uporno ga tražeći u pogrešnom, deluje im da će praznina biti manja ako u nju natrpaju sve što vide. Zato ne prestaju sa grabljenjem, otimanjem, krađom, prevarom. Ustvari trpanjem je samo proširuju, svo vreme praveći tu prazninu sve većom. Na kraju takav stav i život neizbežno vodi ka nepotrebnim i nepravednim ratovima. Takav grabilački poriv donosi svetu nove i sve veće strahote. Uporno pokušavajući da postanu prvi a ustvari nemajući čime da osete i shvate šta to ustvari znači. Ne mogu da prepoznaju i vide istinu, da su odavno izgubili kartu za život pobednika. Sada mogu postati samo prvi među izgubljenima i poraženima.

Na svetu postoje samo dve vrste rata – pravedni i nepravedni. Nepravedni su upravo oni koji vode zapadne zveri bez duše. Jedini pravedni su oni koji se vode za život. To su svi oni odbrambeni i oslobodilački ratovi. Oni koji se vode da bi ljudi zadržali ili povratili pravo na veru, slobodu, mir, ljubav, istinu, pravdu. Pravedni ratovi imaju jednu nedostižnu prednost – nemoguće ih je izgubiti. Gube se jedino sopstvenim odustajanjem, ako više nema onih koji žele pravdu.

Mnogi nedovoljno zavire u svoju dušu pa se uplaše žrtve koju je vrlo često potrebno položiti u pravednom ratu. Taj strah ih odvuče na pogrešnu stranu i tada gube svoju kartu za spas. Tačno je da su ovozemaljski ratovi odnosili nevine žrtve, ali one su samo tada pokazale prkos, svoju čistotu duše i na taj način nastavile da žive. Odluka da ne uprljaju svoju čast, ne dozvole zverima da im otmu dušu, odvela ih je prečicom u nov život. A nama njihovim potomcima ostavila mogućnost da živimo. Pokazali su primerom da vera, čast, Otadžbina nemaju cenu jer oni jedino jesu život.

Zato nećemo zaboraviti ni jednu nevinu srpsku žrtvu, ni jednu pravednu i časnu dušu koja i dalje živi. Mi ih sada ne vidimo ali moramo da znamo da oni nas vide i nadaju se da ih nećemo izneveriti. Znaju oni dobro da našim venama teče ista ona čašću uzavrela krv, da smo satkani od istog materijala, i očekuju da smo svesni i dostojni toga.

Očekuju od nas da smo ovoga puta i dovoljno iskusni, kao i manje naivni. Da nam nisu potrebna nova stradanja da bi se prisetili starih. Da nam je prošlost dovoljno puta ukazala na put, istinu, prijatelje i neprijatelje. Nadaju se da će nas srpski grobovi, kosturnice, kapele i spomenici koji leže širom srpskih zemalja podsetiti na ono što oni zaista i jesu. A oni nisu mrtva obeležja ili simboli smrti već dokaz života srpskog naroda. Dokaz da su svetosavci veći, jači, življi nego što iko misli ili neprijatelj očekuje. Da će taj narod junaka i heroja bez obzira na stradanja i nepravdu odneti na kraju onu najvažniju, konačnu pobedu. Pobedu života, vere, istine, časti.

Da Vas podsetimo:  IZ SRPSKOG SIBIRA VRUĆE STIŽU U AMERIKU: Čuveni sjenički majstor za pite i mantije ne može da postigne kolika je potražnja!

Jedna od tih pripremnih pobeda do konačne odneta je i tokom Drugog srpsko ustanka u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri. Ona je veća od obične pobede time što je nisu odneli junaci poput Lazara, Obilića, Karađorđa, Sinđelića već oni manje opevani ali ništa manji heroji. Oni se nisu mogli odupreti oružjem ili svojim borbenim veštinama i tako otići u slavu bitkom ili borbom koju bi kasnije i pesma zabeležila. Oduprli su se onim što su jedino imali, srpskom dušom, verom i čašću ispunjenim srcem.

Tih 500, 600 heroja su bili ustvari srpska nejač, njihove majke i starci preko 70 godina. Oni su bez obzira na svoju manju fizičku snagu u sebi imali onu mnogo važniju, svetosavsku. Zato i nisu posustali i od srpstva i sebe odustali. Baš oni su još jedan dokaz herojske krvi koja teče srpskim venama a pećina Kađenica je spomenik koji svakom pravom Srbinu jasno stavlja do znanja da bi izdajom vere i Otadžbine izdali i sve one nevino stradale koji su živote davali verujući u majku Srbiju i nas, tada još nerođene svetosavce.

„Turci su otkrili zbeg, ali ne i tajni ulaz u pećinu. Ni obećanjima, ni pretnjama nisu uspeli da izmame nejač skrivenu u hladnoj steni. Ostrvljene Osmanlije su zato sakupile mokru slamu i lišće i potpalili ih pred procepima kroz koje je u pećinu ulazio vazduh, pokušavajući da dimom isteraju zbeg napolje. Niko nije izašao. Žene nisu želele da budu osramoćene pred decom, ni da im deca budu tursko roblje. U ime časti odabrale su smrt od trovanja dimom. Na steni se i danas izdaleka vide crni tragovi te lomače.
– Pećina je zbog toga i dobila ime Kađenica. Nikada nije tačno utvrđeno koliko ljudi je nastradalo. Danas se procenjuje da se u veliku dvoranu moglo smestiti od 500 do 600 ljudi. Analiza kostiju utvrdila je da se među nastradalima nalazio veliki broj dece starosti od jedne do dve godine života, dece starijih uzrasta i osoba starijih od 70 godina…“ (1)

Oni su bili prave srpske krvi, zato nisu imali nedoumica. Znali su da osramoćeni ne bi mogli dalje kroz život, bilo im je poznato da robovi nemaju život. Nažalost dozvolili smo da ovaj stradalni herojski čin srpskih junaka neopravdano zapostavimo. Dozvolili smo da nas tek teška rastrežnjenja nastajala posle buđenja iz lažnog sna ponovo na njih podsete, i to dva puta. Moramo da verujemo da nismo izgubili srpske korene, da nam je jedna Kađenica dovoljna. Ostaje nam nada da su rastrežnjenja koja smo doživeli u prošlosti dovoljna opomena za budućnost.

Da Vas podsetimo:  Dvadeset godina bez vode – Zrenjanin kao slika cele Srbije

„…Kađenica je osvećena tek kad se videlo da je Kraljevina Jugoslavija utopija i da Srbija mora da se vrati svojim korenima. Kosti nastradalih su sakupljene i smeštene u dva sarkofaga, između kojih je napravljena oltarska apsida, koja je ukrašena slikanom predstavom Hristovog raspeća. Kada su radovi bili gotovi, episkop Nikolaj je svečano i uz prisustvo velikog broja vernika i predstavnika državne vlasti osvetio pećinu 13. oktobra 1940. u sam osvit Drugog svetskog rata – zabeležili su Delfina Rajić i Miloš Timotijević.

Kraj rata i promena vlasti i ideologije doneli su novi zaborav Kađenici i njenim mučenicima. Tragedija je ostala da živi samo u usmenom predanju i u molitvenom podsećanju monaha manastira Blagoveštenja koji su svake godine na Vidovdan u pećinskoj crkvi držali pomen. Tek 1991. kad se raspadala SFRJ i kad je Srbija ponovo krenula u potragu za svojim korenima izbetonirane su nove stepenice…“ (1)

Posle svega trebalo bi da znamo svoj put bez obzira da li su stepenice izbetonirane ili ne. Srbi više ne smeju snevati tuđe i lažne snove. Dovoljno je svetosavcima spomenika koji ukazuju na put koji moraju pratiti kroz život. Više nikad nećemo dozvoliti da nam drugi prstom pokazuju put i smejući se čekaju našu propast. Dozvolimo li da mučenike koji su nam kroz istoriju ukazivali na jedini mogući put, popločavajući ga svojim kostima i zalivajući ga svojom krvlju prepustimo zaboravu, ne možemo od života očekivati šansu. Nemarom prema svojim precima, prošlosti i istini zaslužili bi takav isti nemar i zaborav od života. Bili bi prepušteni upravo onome što smo potcenili i zaboravili. Postali bi ponovo žrtve besa raznih zveri. Moramo znati i to da ovoga puta ne bi bili ni mučenici, ni heroji, već samo žrtve svoje sopstvene gluposti.

Mnogo puta do sada pravili smo greške ne slušajući ni svoje pretke ni svoju dušu. Ono što nas je svaki put podizalo bila je spasonosna nit vere, koja je oduvek tinjala u nama pa čak i onda kada smo se ponašali kao najveći nevernici. To je ona nit koju nam je obezbedio sveti Sava. Oni koji se nje drže znaju da ona samo izgleda kao nit ali da je jača od svih čeličnih lanaca ovoga sveta. Oni koje vera ne napušta nikad neće postati davljenici ovoga sveta, ili u močvarama zapada zaglavljeni jadnici. Oni dostojni će držeći se svetosavlja zauvek ostati pravi Srbi, ponosni primer života svojoj deci.

Nenad Blagojević

www.fsksrb.ru

(1) www.novosti.rs/%D0%B2%D0%B5%D1%81%D1%82%D0%B8/%D0%BD%D0%B0%D1%81%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%BD%D0%B0/%D1%80%D0%B5%D0%BF%D0%BE%D1%80%D1%82%D0%B0%D0%B6%D0%B5.409.html:644882-Mucenici-odabrali-smrt-umesto-ropstva

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime