Kako je i zbog čega „Druga Srbija“ rehabilitovala nacizam?

0
190
Foto: S. Garić

Godinama unazad slušamo užasne i gotovo bez ostatka lažne optužbe kojima vedete „Druge Srbije“ optužuju Srbe za fašizam. Najpre je ova etiketa bila rezervisana za relativno mali broj ljudi i predstavljala neku vrstu izopačenog ekskluziviteta, da bi u poslednjih par godina ona, sa drugosrbijanskog stanovišta, postala kolektivno obeležje svih Srba koji misle i govore drugačije od njih. A to su svi osim njih, odnosno – svi Srbi.

Popis drugosrbijanskih kleveta na račun srpskog naroda uredno vodi profesor Antonić i on će jednog dana biti dragocena građa za anamnezu drugosrbijanskog ludila, ako se ovom retkom, ali po manifestacijama i intenzitetu izrazito upadljivom i teškom bolešću, iko ikada bude bavio.

Na drugosrbijanskom spisku srpskih fašista su sada svi. Od onih anticipativnih, poput Stefana Nemanje i Njegoša, koji su zemaljski život završli mnogo pre začetka fašizma kao ideologije, preko onih koji su mu bili savremenici i od njegovog zla stradali ili ga opisali, do Miloša Kovića, kao personifikacije svih Srba koji se protive pripisivanju kolektivne krivice sopstvenom narodu za sva zla počinjena na prostorima bivše Jugoslavije.

Anamnezom će se, ko što je već napisano, možda baviti neki drugi ljudi, a cilj ovog teksta je da ukaže na dve ozbiljne anomalije drugosrbijanskog žigosanja Srba lažnim i licemernim optužbama iza kojih vrlo često isključivo stoje prizemni lukrativni motivi. Jer, novac učini često da se i u najveću sopstvenu glupost i besmislicu vremenom poveruje, pa je onda sponzorisani plasira sa uverljivošću koja je i za njega samog zaprepašćujuća, a za normalne i pristojne ljude sablažnjujuća.

Anomalija prva se sastoji u tome što se srpski fašizam, ta opaka bolest koja prožima sve pore i slojeve društva, eksluzivno vezuje za srpsku desnicu i nekakvo prestrojavanje Srbije na tu stranu. Međutim, kada se god Srbima pruži prilika da se opredele, a to su izbori, sva desnica jedva da prebaci 10 procenata glasova izašlih, a sve ekstremne desničarske grupe, ako i skupe potpise da izađu na izbore, jedva da dobace do jednog procenta.

Da Vas podsetimo:  Društvo psihologa Srbije: Stanje u društvu nepodnošljivo

Ne upuštajući se ni najmanje u razmatranje zbog čega je uopšte sporno biti deo desne strane političkog spektra (zar to nisu republikanci u SAD, CDU i CSU u Nemačkoj), nemoguće je ne zapitati se kakvi su to Srbi strašni fašisti kada u tako minornom broju podržavaju svoje „prirodne“ predstavnike? Biće da su Srbi, ipak, neki privatni fašiti koji ovaj fetiš upražnjavaju pretežno po kućama, stanovima i na svojim seoskim imanjima.

Anomalija druga. Odakle uopšte kod drugosrbijanaca toliki fokus na fašizam, a ne na nacizam koji je, to zna ceo svet, bio neuporeduvo veće zlo od pokreta koji se u Italiji pojavio početkom dvadesetih godina dvadesetog veka? Kakve veze imaju ideje potekle još iz Rimskog carstva, a preuzete, vulgarizovane i u agresivnu ideologiju i politiku pretvorene od strane Benita Musolinija i njegovih sledbenika, sa bilo čim što se dešava bilo gde u savremenom svetu? Gde su to drugosrbijanci videli nekakve desničare kako marširaju pod fašističkim simbolima i u rukama nose snopove pruća (za manje upućene, simbol fašizma, po kojem je pokret i dobio ime je fascio – snop pruća sa sekirom na sredini, preuzet iz Rimskog carstva)?

Da li to „Druga Srbija“ i njeni pipci i repovi povikom na nekakve samo njima znane srbofašiste perfidno pokušavaju da odagnaju sećanje na zločine nemačkih nacional socijalista (socijalizam, kakav god bio, nije, je l’ da, baš neka desničarska opcija i vizija)? I da, pored potiskivanja, a u perspektivi brisanja i pomena o nacističkom zlu, postepeno „očiste“ i istorijsko pamćenje i istorijske udžbenike od odgovornosti Nemačke za dva svetska rata, desetine miliona njihovom krivicom ubijenih i stotine miliona unesrećenih ljudi?

I zar nam oni, drugosrbijanci, koliko god brojčano, intelektualno i moralno inferiorni bili, u svojim planovima i aktivnostima, koji se odlično uklapaju u Antifa projekat i druge cancel trendove sračunate na otkazivanje istine o prošlosti, zatupljujućom i zaglušujućom pričom o „srpskom fašizmu“, ne zamagljuju jednostavnu suštinu i istinu. A istina je da baš oni, drugosrbijanci, u sezoni lova bez lovostaja na izmišljene srpske fašiste, plasiraju i primenjuju užasnu nacističku rasnu teoriju u kojoj je, ovog puta, umesto Jevrejima, uloga niže rase namenjena Srbima.

Da Vas podsetimo:  Dva dana pred izbore Zapad servira Srbiji konačnu ucenu – „Ohridski sporazum“ postaje sastavni deo tzv. pregovaračkog okvira i poglavlja 35

Da je sušta istina to da u Srbiji nema nikakvih fašista, već da hajku na nepostojeću zver vode oni koji baštine mnogo opakije, nacističko nasleđe i poglede na svet, verovatno u Srbiji najbolje zna prethodno pomenuti profesor Slobodan Antonić. Njegov popis laži i kleveta o Srbima kao nižoj rasi, ili makar njenom jugozapadnom krilu (jer tu su, naravno, glavna meta zli Rusi, ali njima se bave mnogo ozbiljniji igrači) sadrži sve važne i za zbunjene strahovitom drugosrbijanskom galamom otrežnjujuće citate. I dok enciklopedija drugosrbijanskog besmisla, bestidnosti i beznačajnosti raste, nikako ne treba gubiti iz vida da su njeni akteri deo mnogo većeg i opakijeg poduhvata ne samo rehabilitacije, već i pokrivanja nacizma plaštom istorijskog zaborava.

To je gospodar kome oni služe i kome prinose svoje darove, u vidu ruženja svega što ima veze sa Srbima i Srbijom. I zbog toga je nacizam kod njih na tolikoj poštedi. Ne bi, ipak, o sebi i po sebi ni najveći pobornici suočavanja sa prošlošću, sadašnjošću i svim i svačim. Jer i za njih, formatirane tako da svaku laž pokušaju da pretvore u istinu i obrnuto, sopstveni odraz u ogledalu iz kojeg izranja čika sa uredno s desna na levo začešljanom kosom i radikalno potkresanim brkovima, jeziva je slika. Ili možda više i nije?

autor:DRAGAN DOBRAŠINOVIĆ

https://iskra.co/

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime