Kako Mali Đokica laz(ić)mišlja

0
89

Đorđu Laziću, apsolventu Fakulteta političkih nauka, 14. maja 2022. godine, u rubrici “Među nama” objavljen je tekst “Kako smo prokockali devedesete godine”. To mu je, zapravo, “prerađevina” sopstvenog teksta “Kada je slon u staklarskoj radnji – ne baca se kikiriki okolo”, viđenog dvadeset dana ranije na sajtu “Pokreni” (https://pokreni.rs/index.php/2022/04/26/djordje-lazic-kada-je-slon-u-staklarskoj-radnji-ne-baca-se-kikir/)

Lazićevo štivo zasniva se na stavu da su pad Berlinskog zida i “zapadnu” nameru da razbiju socijalističke zemlje razumeli svi osim Srba, ali i tvrdnji da “nerazumni” Srbi nisu prihvatili ruku kojom im je nuđena pomoć, “i to nekoliko puta”. Ne reče kakva je i kolika bila ta pomoć, ali je zato “otkrio” da su “tu pruženu ruku odbijali Srbi iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Krajine – svako u različitim trenucima”

Sa tim u vezi, Lazić pominje lorda Pitera Karingtona (1919-2018) i Žozea Kutiljera (1935-2020) čiji je mirovni plan “mogao da spreči rat u Bosni i Hercegovini”, a pominje i dve verzije toga plana – jednu koju su Srbi odbili i drugu, nešto izmenjenu koju su prihvatili i Srbi, i muslimani, i Hrvati. No, ne baveći se njihovom sadržinom i zanemarujući čak i uopštenu izjavu Karingtonovu sa kraja aprila 1992. godine (datu nemačkom listu Zidojče cajtung) da “krivicu za eskalaciju borbi u Bosni ne snosi samo Srbija, nego sve sukobljene strane” – okrivljuje Srbe što rat nije izbegnut.

Čini to i ne upuštajući se u započete “mirovne” aktivnosti.

Jer, rat u Bosni tek što je počeo, a evropski zvaničnici požurili su da se umešaju u sukob i “mirotvorački” doprinesu njegovom smirivanju. Sa tim ciljem, portugalski diplomata Žoze Kutiljero delegiran da u ime Evropske zajednice vodi mirovnu konferenciju o Bosni, pozvao je u Lisabon predstavnike muslimanske, hrvatske i srbske strane na dogovor o prekidu vatre. Dogovor je lako postignut, a Kutiljero je sve pregovarače vratio u Bosnu, apelujući na njih da “preduzmu sve što je u njihovoj moći” da se učvrsti i do kraja realizuje ono o čemu su se prethodno dogovorili; pregovori u Lisabonu nastaviće se kad se situacija “stavi pod kontrolu”.

Da Vas podsetimo:  Vladan Vukosavljević: U senci Gaze ili O srpskoj političkoj žabokrečini

Podrazumeva se da zapadnoj fašikratiji nije bilo do toga da se situacija “stavi pod kontrolu” jer je desetak dana kasnije, na američki nagovor, muslimanska strana odustala od Lisabonskog sporazuma.

Pominje Đokica još neke “pružene ruke”, a jedna od njih je bila je ona poznata po šifrovanoj oznaci Z-4 (neki su je izgovarali i kao “tri-četiri”).

Pa kaže:

“Srbi u Krajini su imali ispred sebe ponudu. Naravno, radi se o ‘mitskom’ Z-4 planu. Sa današnje tačke gledišta, ova ponuda je morala da se prihvati. Sa tadašnje, s obzirom na to da je srpska strana imala maksimalističke ciljeve (nezavisnost Republike Srpske Krajine), odbijena je. Zašto je tačno plan Z-4 odbijen? Jedan razlog je zato što su Srbi u Krajini želeli punu nezavisnost na teritorijama koje kontrolišu, a drugi – zato što su imali podršku Beograda u odbijanju plana. Naime, Milošević je, plašeći se da bi sličan plan mogao da bude sproveden i na Kosovu i Metohiji, dao ‘vetar u leđa’ Srbima u Krajini da odbiju ponuđeno”.

Manje-više – koještarija.

Đokica je, mogli smo videti, tek apsolvent, ali zato zna sve što je mogao naučiti od mnogih koji znaju i više od onoga što se (nije) dešavalo, makar ne znali ni šta je to Srbska Krajina i koje je prostranstvo obuhvatala. Čini to u uverenju da će, “sa današnje tačke gledišta”, zaseniti prostotu neprikosnovenom tvrdnjom da se plan Z-4 morao prihvatiti. Da se malo raspitivao kod onih koji znaju ponešto i izvan “sveznaličkih” novinskih napisa, mogao je saznati da je plan Z-4 (puno ime: Zagreb-4, u kome cifra “4” označava četvoricu članova kontaktne grupe – Nemačke i Francuske kao dupetate Evropske unije, Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država – “zadužene” da iznađe osnovu za prekid ratnog sukoba između Hrvatske i Srbske Krajine), začet 23. marta 1994, a konačno definisan 18. januara 1995. godine kao “Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Sremu”, samo “kolateralni” naum opsežnog zločinačkog poduhvata preduzetog zarad izgona srbskog pravoslavnog stanovništva iz iskonskih srbskih krajeva uglavnom obuhvaćenih istorijskom Vojnom Krajinom (Vojnom granicom, srbskom autonomnom oblašću u Austriji od 16. do pred kraj 19. stoleća, u Austrougarskoj). To što srbska strana nije prihvatila ponuđeni plan, nije bio nesporazum između predsednika Republike Srbske Krajine Milana Martića i američkog ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta (koji sebe smatra glavnim autorom toga plana), kako to tumače neki mediji, pa i mnogi istoričari, politikolozi, pravnici i drugi tumači antisrbskih ratova u brozovskoj Jugoslaviji (1991-1995).

Da Vas podsetimo:  Pravi kraj rata

autor:Ilija Petrović

https://vaseljenska.net/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime