Navijati za Srbiju na predstojećem Svjetskom prvenstvu ili ne, pitanje je sad.
Kakvo je to glupo i nepatriotsko pitanje, zagalamiće raja. Ali dok raja kinji i pravednički proklinje, i dok navijači pjene oko toga je li selektor Mladen Krstajić poveo najbolje, može li se tući Kostarika, ko će slomiti noge Šaćiriju, i je li dovoljan uspjeh sam plasman u Rusiju, mene ozbiljnije i filozofskije brige more.
Kako navijati za nekoga ko ne navija za sebe? Kako i u čemu podržavati one koji se ne kreću ka cilju ka kojem ih bodrimo?
Filozofiram, a? Da vidimo…
Eto, recimo, gledaćemo utakmicu protiv Kostarike. Svaki normalan Srbin koji gleda tu utakmicu će željeti svim srcem da Srbija pobijedi, i zato što je pobjeda uvijek željena, a i iz strateških raz
loga, jer ako ne tučemo Kostariku, možemo se pakovati. Znači, ja ću da cičim, da se nerviram, da se derem na televizor, da redam najmilije što Srbima, što Kostarikancima, što sudiji, a moji Srbi će po običaju da se vucaraju po terenu, da ne ulijeću klizeće, da ne kidaju mekanu rusku travu zubima… Ka čemu ih ja to onda bodrim?
Kontate li moju filozofsko-logičku nedoumicu?
Kako znam da će se vući po terenu? Malo iz gorkog iskustva, ali više iz činjenice da reprezentacija nije ni poslata u Rusiju da se bori za uspjeh.
Poučen dugogodišnjim iskustvom, koje dijele svi Srbi, uvažavali ga ili ne, znam da srpske, SCG ili SRJ fudbalske reprezentacije nisu ni poslate ni motivisane da na velikim takmičenjima postignu uspjeh. Neću da nabrajam iskustva od 1998. do 2014., iznerviraću se. Sve se zna, svi smo se nervirali, a negativne emocije se dobro pamte.
Tako i ovog puta, FSS, vrhovna organizacija srpskog fudbala koja snosi odgovornost za uspjehe i neuspjehe, smijeni živog, zdravog i uzbrdo brzog selektora koji je postigao plasman. Relevantni razlozi smjene nisu nikad dati. Nisam ja nikakav apologeta Slavoljuba Muslina, ali odluka kojom rušiš samopouzdanje tima smjenom pobjedničkog vođe i stratega, a bez razloga, ne može biti donesena od strane ljudi kojima je stalo do uspjeha reprezentacije, srpskog fudbala i slave srpskog imena.
Da, tako je.
Slaviši Kokezi i ljudima u Savezu, utaljenim sa svemogućim agentima fudbalera koji vedre i oblače, i sastavljaju tim, nije stalo do uspjeha srpskog fudbala. Da jeste, ne bi bio smijenjen stručnjak koji je plasmanom postigao uspjeh.
Ako to nije dovoljan dokaz da Savez ne ide na uspjeh, dolazimo do još štetnijeg poteza postavljanja Muslinove zamjene. Dakle, smijeniš pobjedničkog selektora pred Prvenstvo i zamijeniš ga čovjekom koji nije fudbalski trener uopšte. Ne znam da li je ikad na Prvenstvu ijednu zemlju vodio čovjek koji nije fudbalski trener, ali ako jeste, neko krajnje glup ili zlonamjeran je donio i tu odluku, kao i ovu Kokezinu.
Krstajić je bio odličan fudbaler, to svi znamo, što mu ne daje značajnu šansu da bude uspješan trener ni u pjetlićima. O tome kakav ludak ili zlonamjernik moraš biti da takvom “stručnjaku“ povjeriš reprezentaciju je iluzorno i govoriti. A činjenica da se bez dokazanog znanja i iskustva prihvatio posla govori da ni Krstajić nije mnogo bolji od Kokeze i fudbalske mafije oko njega. Zamislimo da je kralj Aleksandar unaprijedio kaplara u generala i dao mu Stepinu komandu. To je recept za propast i to bi pokazivalo da je Aleksandar ili ludak ili da namjerno uništava srpsku vojsku. A taj kaplar bi bio saučesnik u tom uništenju.
S obzirom na sve ovo, ko može i da pomisli da Srbija ide u Rusiju da se bori za uspjeh. Ko želi uspjeh? Kokeza? Ne, da želi uspjeh ne bi smjenjivao Muslina. Krstajić? Ne, da želi uspjeh reprezentacije, zahvalio bi se na ponudi i predložio nekog stručnjaka da vodi tim. On možda želi da pobijedi, i da se lično istakne, kao i onaj kaplar sa Cera, ali valjda želje treba da su u skladu sa mogućnostima, a ne što je babi milo. Ne može kaplar komandovati armijom.
Jedna je stvar kad povučeš primjerene strateške poteze, pa i minimalno logične i odgovorne, pa odeš na takmičenje i podbaciš jer si slab, jer su protivnici prejaki, jer doživiš pehove, povrede, i slično. Bar si odradio ono što je do tebe, pošteno, savjesno i u cilju što boljeg rezultata. Sasvim je druga stvar kad povučeš sve poteze koji idu vode neuspjehu, bez minimuma logike i odgovornosti prema naciji, timu i sportu.
I kako ja sad da navijam za takvu reprezentaciju?
Kažu, ali navijaj za igrače. Kako, kad su i oni saučesnici u ovoj podvali? Pa, i u dosadašnjim katastrofama su igrači učestvovali na ključan način i bez njihove voljne saradnje ne bi ni bilo katastrofa.
Kažu, navijaj za Nemanju Matića, on je ljudina, izdržava pola sela.
Svaka mu čast, navijam za njega da igra uspješno još 15 godina i da zaradi još 100 miliona funti. To on može i bez Kokeze i Krstajića. Je l’ to dovoljno da navijam i za Kokezu?
Kažu, ali navijaj za grb i zastavu. Pa, da nema grba i zastava i srpskog imena u ćošku ekrana, ja ovo ne bih ni pisao, ove teme ne bi ni bilo. Tu i jeste moja nedoumica. Grb i zastava ne igraju, oni mogu da se proslave ili da se osramote, i ja upravo i raspravljam da li ima smisla bodriti one za koje osnovano sumnjaš da nemaju namjeru da ih proslave.
Kako da navijam za nekoga za koga mislim da svjesno sramoti srpsku trobojsku i orlove?
Naravno da neću navijati da Srbija gubi. Naravno da mi ne pada na pamet da podržavam neku drugu zemlju. Fudbal me izvan nacionalne sfere i ne zanima kao gledalački doživljaj, niti Svjetsko prvenstvo kao globalistička smotra. I naravno da navijanje ne podrazumijeva puke simpatije prema timu nego i emotivno i zdušno učestvovanje u bodrenju, uz sve emotivne okolnosti koje nose pobjeda ili poraz.
Ali pitanje logike, koje i dalje stoji, je: ako ekipa ne igra da ostvari što bolji rezultat, u čemu ih ja to onda bodrim? Ja mogu samo da ih bodrim da ostvare ono za šta se bore, a glupo je navijati za njihov uspjeh, a čitavom poduhvatu je uspjeh na terenu zadnja rupa na svirali.
Da li da ih bodrim da Krstajić i Kokeza ostvare svoj cilj?
Možda ni Muslinov tim ne bi dao ni gola u Rusiji. Pa, osramotio se jedan Radomir Antić, a da ne može Muslin. Možda će Krstajićev nekim čudom proći grupu. Ali predviđanja se udaraju prema šansama, a šanse prema potezima koji ih povećavaju ili smanjuju. Povučeni su potezi koji em smanjuju šanse, em su nerezonski u okvirnom posmatranju strategije, ne samo sportske, nego kadrovske uopšte.
Zamislimo da je Savez smijenio Antića pred put u Južnu Afriku 2010. i postavio, recimo, Mateju Kežmana. Ko bi na taj potez u tom trenutku gledao kao na strateški ispravan?
I za šta bi se tu imalo navijati? Da se Srbija osramoti?
Meni je teško da navijam za to da se osramoti srpsko ime, dres, himna, grb. Moja podrška ne može ići ljudima koji, krijući se iza svetinja, upropaštavaju sve na šta bi Srbi mogli biti ponosni, a za račun mutnih ličnih interesa. Moja podrška ne može ići ljudima koji zloupotrebljavaju srpsku emociju prema nacionalnom timu, trobojci, grbu, himni, da ušićare, uništavajući istovremeno realne kapacitete za pobjedu, za uspjeh, za razvoj, za ponos.
V. Ivković
srbist.com
