Kako su Srbi sačuvali dušu

Tokom 90-tih godina prošlog vijeka Srbi su bili izloženi snažnoj medijskoj satanazaciji, predstavljeni smo kao varvari, genetski iskvareni narod, odgovoran za ratove i stradanja drugih. Međutim, bezbroj je primjera da su Srbi zapravo bili žrtve i da su u najtežim životnim iskušenjima kao narod sačuvali dušu. Humanost srpskih vojnika i ljekara iz Vojne bolnice na Sokocu koji su jeku ratnih sukoba sa muslimanskom vojskom 92. godine, prihvatili i liječili 6-godišnju djevojčicu muslimanske nacionalnosti iz Goražda a potom je vratili roditeljima služi na ponos Srbima.

Istina je kao voda,uvijek nađe svoj put. Tako i istina o spasavanju i izliječenju Minke Živojević iz Goražda, dvije i po decenije kasnije polako ali sigurno dopire do javnosti, na čast srpskom narodu. U ljeto ratne 92-ge, dok su se na uzavrelom goraždanskom ratištu žrtve brojale na obje strane sa teritorije gdje gospodari tzv ARBiH, srpskoj komandi stigao je apel za pomoć 6-godišnjoj djevojčici. Život joj je visio o koncu zbog upale trbušnih organa, u Goraždu joj nije bilo spasa.

Muslimanska vojska na zahtjev njenih roditelja molila je srpsku vojsku da pomogne. Vojnim helikopterom sa ratne linije, životno ugroženu djevojčicu srpska vojska je transportovala do bolnice Glavnog štaba VRS na Sokocu. Zbog ozbiljnosti stanja Minka Živojević je odmah operisana. Dr Boriša Stojanović sjeća se da je u bolničkom hodniku punom ranjenika sa goraždanskog i olovskog ratišta, primjetio djevojčicu. Odmah je ustanovio da je životno ugružena i da bi svako odlaganje operacije dovelo do smrtnog ishoda.

„Bilo je mnogo ranjenika,radio sam trijažu tj određivao ko je za hitnu operaciju a ko može da čeka . Vidio sam je i lično uzeo u salu i operasio. Ja sam znao da je djevojčica muslikanske nacionalnosti ali nisam znao njene lične podatke, odakle je– kazuje penzionisani ljekar Bolnice Glavnog štaba VRS na Sokocu .Boriša Stojanović.

Kratko nakon operacije djevojčica je počela da se oporavlja.Da bi je poštedjeli od prizora teško ranjenih boraca i civila, Minku su smjestili u sobu sa medicinskim sestrama čija je mezimica ubrzo postala. Minka Živojević je sve do napada muslimanske vojske na izbjegličku kolonu Srba iz Goražda u mjestu Kukavice , sredinom avgusta 1992.ge bila jedino dijete među ranjenicima. Tada u bolnicu stižu njeni vršnjaci Miodrag Spasojević i njegova sestra čija majka je ubijena u kukavičkoj koloni. Za strane novinarske ekipe koje su tada dolazile u Vojnu bolnicu na Sokocu sudbina dvoje srpske siročadi nije zanimljiva , zanimanje pokazuju samo za muslimansku djevojčicu koju liječe Srbi. Veljo Lasica sjeća se male Minke iz bolnice dok je vidao rane zadobijene u kukavičkom napadu na izbjegličku kolonu Srba u Kukavicama. Njene roditelje je poznavao iz Goražda jer su radili zajedeno do rata u Službi društvenog knjigovodstva. Pitao sam je odakle si ? Kaže iz Goražda .Čija si? Mehova. Djevojčica je bila razdragana, vesela, brzo je postala miljenica osoblja, ona je liječena i fala Bogu izliječena i vraćena roditeljima.-svjedočio je je Veljo Lasica.

Ljekari iz Vojne bolnice na Sokocu koji su operisali i liječili Minku Živojević sjećaju se da je svo osoblje bilo posebno pažljivo prema djevojčici. I komandant Glavnog štaba VRS general Ratko Mladić kada bi dolazio u posjetu ranjenicima našao bi vremena da je obiđe i daruje. Doktor Boriša Stojanović ističe da spašavanje male Minke nije bio usamljen slučaj da srpska vojska i doktori u ratu pomažu ranjene muslimanske,hrvatske i druge civile i vojnike. Pomagali su bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, svima kojima je bila potrebna medicinska pomoć.

Tada 6-godišnja Minka Živojević brzo se oporavila od operacije i trebalo je razmišljati kako je vratiti roditeljima u Goražde koje je bilo pod kontrolom A RBiH a to u ratnim vremenima nimalo nije bilo lako. Ipak uspostavljena je veza između srpske i muslimanske vojske te je djevojčica živa, zdrava i izliječena vraćena roditeljima u Goražde gdje i danas živi. Od tada se Minka Živojević niti njeni roditelji nisu nikada javno oglasili o dramatičnim trenucima njenog spašavanja. Doktor Boriša Stojanović ne gubi nadu da će vidjeti djevojku kojoj je prije 25 godina kao djevojčici spasio život i poručuje da će ova priča imati posebno poglavlje u knjizi koju piše o ratnim godinama bolnice Glavnog štaba VRS.

G. Šarac