Kamčenje milostinje

0
229

Umetnost i kultura u Srbiji su na prosjačkom štapu, kaže Andrej Josifovski Pijanista. Pošto je tako, on je izašao na ulicu da odigra prosjaka. Na raskrsnici ispred Arhitektonskog fakulteta, gde radi (za malu platu, kaže još), ispružio je dlan i vozače zamolio za „dinar za umetnost i kulturu“. Pre nešto više od godinu dana, za izložbu Andrejeve koleginice umetnice Marine Abramović Srbija je dala više od dinara. Mereno u evrima, njena izložba je koštala oko milion i po, što je ravno 176 miliona dinara. Kada traži „dinar za umetnost i kulturu“, da li ga Andrej Josifovski Pijanista traži i za Marinu Abramović? Ili se Marina Abramović ne računa zato što je Josifovski ne vidi kao umetnicu? Ili je vidi kao umetnicu, ali režimsku, pa je zato ne računa u prosjake? Na koju umetnost i kulturu tačno misli Josifovski kada za njih prosi dinar?

Zagledan u Josifovskog kako prosi ispred zgrade gde radi, posmatrač s druge planete stekao bi zanimljivu sliku o Srbiji kao raju za prosjake. U nekim zemljama manje srećnim od Srbije, već bi se informisao posmatrač, novac na ulici prose mahom gladni ljudi u ritama. Oni su gladni i u ritama jer nemaju posao i ne mogu da zarade za hranu i odeću. Pored toga, najčešće spavaju na ulici, što se takođe jasno vidi na njima. Kada prose, za razliku od Josifovskog, oni ne moraju da nose table s objašnjenjem zašto prose. Razlozi su nažalost očigledni. Ne izgleda pak da Josifovski gladuje. Ni odeća mu ne izgleda otrcano. Uz to je još i visoko (recimo to tako – najviše, budući da je doktorirao) obrazovan. Pa bi posmatrač mogao da zaključi da se u Srbiji tako dobro živi da tu prose obrazovani, lepo obučeni i zaposleni ljudi koji žele još.

Da Vas podsetimo:  Kosovo je pustoš: Kako su nas obmanuli ciframa i prikazali lažnu stvarnost

Samim svojim (naučnim) statusom Josifovski se diskvalifikuje da bude prosjak. Opšte je mesto da je u Srbiji (kao i svuda, uostalom) obrazovanje u čvrstoj korelaciji s imovinskim stanjem. Uspeh u školi u direktnoj je srazmeri s novcem koji osoba koja se školuje ima na raspolaganju. Svaki korak naviše u obrazovanju podrazumeva više para. Iz sistema obrazovanja u Srbiji (kao i drugde) ispada se ne zbog manjka sposobnosti da se uči, već zbog nesposobnosti da se plati. To što ste stigli do vrha obrazovne lestvice zvanja, najčešće je pokazatelj da ste imali dovoljno novca a ne pameti za to. Prve iz sistema ispadaju osobe iz redova onih grupa iz kojih najčešće dolaze i prosjaci. Prosjaštvo i manjak obrazovanja jasan su pokazatelj diskriminacije pod čijim se udarom našla jedna grupa.

Kada se kao doktor nauka Josifovski identifikuje sa članovima takve grupe, to je zloupotreba tuđe nesreće da bi se pažnja skrenula na problem koji u poređenju sa problemima članova te grupe izgleda sasvim zanemarljivo. No, čitalac se sad već mršti i negoduje – Josifovski nije zaista izašao da prosi, on je izveo performans prošenja. Pored toga što je asistent, on je i umetnik. Svojim umetničkim gestom hteo je da skrene pažnju na loš položaj umetnosti i kulture u Srbiji. Jeste, reč je o hiperboli, a hiperbola ima smisla kako bi se što jače naglasila skrajnutost kulture i umetnosti u Srbiji. I ne samo umetnosti i kulture, nego i čitave prosvete, dodaje Josifovski, jer je on pored toga što je umetnik i asistent. Kao umetnik i asistent, kaže Josifovski, on je u Srbiji dvostruko ugrožen.

Treba imati obraz kao đon, pa izaći javno s tvrdnjom o materijalnoj ugroženosti, štaviše diskriminaciji univerzitetskih radnika u Srbiji. Kada nastavnike s univerziteta poredi s nastavnicima u srednjim i osnovnim školama, Josifovski je na istom tragu kao i kada umetnike na osnovu lošeg statusa poredi s prosjacima. Dakle – luta.

Da Vas podsetimo:  Ekonomska vrednost Kosova

Ali, hajde, neka bude da su umetnici i kulturni radnici u Srbiji skrajnuti. Neka bude da je tako i ako znamo da je za izložbu Marine Abramović izdvojeno, recimo još jednom, milion i po evra. Neka bude tako i ako znamo i to da u Srbiji godišnje ostane 300 miliona nepotrošenih a izdvojenih za kulturu dinara. Neka bude tako, konačno, i ako znamo da je stranka na vlasti buljuk svojih članova i pristalica podmirila smestivši ih upravo u ustanove kulture ili izdvojivši novac za njih upravo kao za radnike u kulturi. Na to ćemo se vratiti. Kada se na skrajnutost hoće skrenuti pažnja kamčenjem milosti od slučajnih prolaznika, šta se time zapravo želi reći? Ko je adresat poruke? Slučajni prolaznici? Oni su, ako je verovati vesti, odmah zavukli šaku u džep i izvukli za Josifovskog – ko 10, ko 20, ko 50 dinara.

Na stranu sad što je Josifovski tako umanjio novac koji inače ide – nazovimo ih tako, jer nam Josifovski nameće da potražimo nove termine – redovnim prosjacima. Poenta je da ljudi očito hoće da izdvoje za kulturu. Da li je time rešen problem? Nije, naravno, jer ti ljudi nisu pravi adresati poruke Josifovskog. Po svemu što znamo o Pijanisti, pravi adresat je tekući režim. Ali, za pogrešne kulturne politike tog režima, Josifovski kao da hoće da ceh plate slučajni prolaznici. Time se ne vrši pritisak na tekući režim nego upravo na – slučajne prolaznike. Poruka je promašila cilj. Tekući režim može samo da se raduje ovakvim porukama i rešenjima. Jer evo u čemu je stvar: iako prose već decenijama, članovi ugroženih grupa time nisu izvršili nikakav pritisak na vlasti da se popravi položaj grupa iz kojih dolaze.

Da Vas podsetimo:  Evropa čeka „istragu“

Sličnom se može nadati i Josifovski. Ali, nije stvar samo u neefikasnosti njegovog angažovanog performansa. Taj performans ne samo što ne smeta, već zapravo ide naruku lošim politikama tekućeg režima. Novca za umetnost i kulturu u Srbiji ima, reklo bi se i više nego što je potrebno. Po modelima koje je opisao Bálint Magyar u svojoj knjizi o (Mađarskoj kao) mafijaškoj državi, taj novac tekući režim koristi za namirivanje stranačke armije. Nije reč o manjku novca nego o njegovoj raspodeli i svrhama za koje se koristi. U jednom smislu, i to je davanje novca za umetnost i kulturu – za umetnost i kulturu po meri tekućeg režima. Pritisak i teret dakle moraju biti na režimu, a i Josifovski svojim performansom i njegovom (možda nenameravanom) porukom režim oslobađa od pritiska i tereta.

Oslobođen pritiska i tereta, režim će ostati gluv za poruku Josifovskog, kao što je gluv (a gluvi su bili i prethodni režimi) za poruke „redovnih“ prosjaka. Te prosjake i grupe iz kojih oni dolaze to već decenijama doslovno košta života, dok umetnike i kulturne radnike po svemu sudeći neće koštati ništa.

IZVOR: Peščanik

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime