Kažite deci da su im ponosni preci!

0
21


Generacija koja je žalila zbog prebega Branka Kockice u redove SNS-a postala je i sama “kocka”. Pasivno, mrtvo, nepokretno telo u prostoru i to ne nekom neutralnom, još manje u onom gde su “kuće od čokolade a prozori od marmelade”, već u onom mračnom, zatrovanom izdajom, duboko korumpiranom i kriminalizovanom prostoru stvorenom od ljudi ljudi koji su nadvisili moć države i potčinili je sebi.

Zla se nižu jedno za drugim već preko deceniju, svakom od njih glava je ili makar kumovao Vučić i sam potčinjen zapadnoj eliti prema Srbiji oduvek krajnje destruktivno i uništiteljski nastrojenoj.

Počelo je veleizdajom Kosova i Metohije čime se odužio za dolazak na vlast (podsetiću, njegovom prethodniku na čelu SNS-a, Tomislavu Nikoliću, EU je čestitala na pobedi na izborima čak pola sata pre zatvaranja glasačkih mesta).

Vučić se vrlo brzo pokazao ne samo pouzdanijim već lukavijim i prodornijim od Nikolića te zaposeda vodeću poziciju a od Evropske unije i Amerike biva nagrađen odrešenim rukama da po državi vršlja, pljačka je, ruši kompletan državni aparat, ekonomski je razara i preti da je trajno uništi u potpunosti. I ne samo državu, svi se dobro sećamo da je izjavio kako “nemamo pravo da uništavamo živote većeg broja ljudi nego što je to bilo predviđeno prvobitnim planovima”. Ljudi su plaćali krvlju njegovo održavanje na vlasti.

Podsetiću na jedan od težih slučajeva i ne znam zašto se i za njih ne traži odgovornost. Možda zato što su ustala deca koja se toga jedva ili ne sećaju više uopšte. Traženje pravde za taj zločin bilo je na starijima ali avaj… Pad helikoptera koji je prevozio bolesnu bebu iz Novog Pazara i još sedmoro članova osoblja do bolnice u Beogradu dogodio se marta 2015. godine. Tada je pilot letelica iznenada dobio nova uputstva i helikopter namerno skrenut sa kursa po lošem vremenu i umesto da bezbedno sleti na aerodrom, priunuđen je da proba da sleti u nekom bespuću kako bi se ničim zaslužni predstavnici režima fotografisali i promovisali se. Vest o „bezbednom sletanju helikoptera“ prvo je objavila agencija Beta a zatim su je preuzeli i drugi portali ali i neki od štampanih medija čiju je vest o uspešno obavljenom zadatku sutradan dočekalo svih osam ugašenih života. Godinu dana kasnije Više javno tužilaštvo u Beogradu, od čijih kolega u Novom Sadu očekujemo da reši i slučaj pada andstrešnice, saopštilo je da nema mesta pokretanju krivičnog postupka povodom pada helikopera. Na tome se završilo.

Da Vas podsetimo:  PLAĆAMO državno zdravstveno osiguranje – LEČIMO se privatno! ZAŠTO?!

Oni koji su Vučiću dali odrešene ruke nisu se bavili tim slučajem jer su dobili mnogo više nego što su očekivali.

Dobili su Kosovo i Metohiju na tacni na kome čitava armada NATO pakta nije mogla da obavi posao deceniju i po.

Dobili su i nezavisnost koju je ostatak Srbije imao.

Dobili su zemlju i njene resurse.

Dobili su ekonomiju.

Dobili su dostojanstvo, slobodu pa čak i budućnost našu i naše dece.

Jednom rečju, dobili su potpuno poraženog neprijatelja, Srbiju, bez ijednog ispaljenog metka!

Vučić je to naplatio i njima a, bogme, posebno (opet) nama! Sve to Zapad je nazivao “demokratijom”, “putem pridruživanja EU”, “Otvorenim Balkanom”, “pomirenjem”… Kako god, samo neka lepo zvuči dok se ekonomski tigar razvija iako u obrnutom smeru.

A zauzvrat Srbi su dobili dužničko ropstvo, i lično i kroz državne kredite, a uz njega i “privilegiju” da budu javno nazvani – kolonijom te da se prema njima (to jest nama) tako i ophode. Pretvoreni smo u najjeftiniju radnu snagu na kontinentu te smo tako i reklamirani na stranim televizijama pa su se evropski radnički sindikati bunili zbog reklame koja tako predstavlja radnike i tek tada je povučena. Uz sve to radna snaga u Srbiji je sama plaćala svoje mukotrpno stečene a opet minimalne zarade (subvencije stranim kompanijama vlast je isplaćivala iz budžeta Srbije ili se zarad njih zaduživala kod MMF-a kojima će kredite opet narod morati da vraća još dugo godina) da bi bila otpuštena čim subvencija isteknu i bude zamenjena još jeftinijom radnom snagom uvezenom iz inostranstva.

Ostali smo redom bez svega a i u ono prirode što imamo i kojom se ponosimo da je preživela bombardovanje osiromašenim uranijumom sada se zarad profita truju voda, vazduh, zemlja… Zlato se neprestano iskopava i u ogromnim količinama iznosi iz Srbije koja ne dobija ništa zauzvrat dok nekoliko Vučićevih korumpiranih bitangi, novinara i kvazi-stručnjaka sa televizije priča kako je to “istorijski napredak”.

Da Vas podsetimo:  Ovo je dan najvećeg srpskog poraza u našoj istoriji

One “kockaste” glave, s početka priče, ucenjene poslom na koji im pravo garantuju svi zakoni i domaći i međuanrodni – ali samo ako to pravo i zatraže, ćutanjem i pristankom činili su za stranku, za Vučića, kriminalne mu klanove i bratiju, sve što su ovi od njih tražili pa i poturali svoju decu, žene, rodbinu… Radili i ćutali, ubeđujući jedan drugog da mora tako i zato “ćuti, može i gore”.

Ćutali smo jer je moglo i gore. Gore se i dogodilo. Pravda je čekala neke druge ljude da se za nju bore ali cena je sada bila duplo veća nego pri padu helikoptera – 15 života.

A njima, naprednjacima, ne 15, ni 150, ni 1555 života jednostavno nije dovoljno da “zaustavi Srbiju”. Pod “Srbija” podrazumevaju sebe i svoju nezasitu alavost za daljim bogaćenjem. “Kockasti” su ćutali.

Sve dok neka nova deca nisu ustala i rekla – e pa, ne može!

Ne damo da bude gore!

Iako rođeni ne u imaginarnom “carstvu u kome caruje drugarstvo” već u carstvu naprednjačkog kriminala iz koga se ne vidi nikakav izlaz a da se tim putem ne olupa ili im neko olupa glavu, ona su ustala. Optuženi od mnogih da rade na svoju i štetu države, ona su tražila ono što niko u svetu ne traži jer se smatra osnovnim i normalnim – da institucije funkcionišu! Ona traže da država funkcioniše! I to je sve.

Susreću se sa psihopatama na vlasti kojima baš takav zahtev najviše i smeta jer su urušavanjem institucija zgrnuči bogatstvo o kakvom nisu n isanjali dok bi u uređenom sistemu zahvaljujući svojim sposobnostima jedva i preživljavali. Zato oni ne znaju ništa drugo nego da prete a ostvarivanje tih pretnji im pričinjava nekakvo neobično zadovoljstvo. Ono kakvo oseća primitav um kada lažnom „bogu“ prinosi žrtvu čerečeći neko drugo nemoćno i nedužno ljudsko biće.

Da Vas podsetimo:  ZLOČINAC

No, deca se ničega ne boje toliko da bi rekli “ćuti, može i gore”, da bi se prodali, da bi postali deo kriminalnih struktura i pospošeili „poslovne“ veze Vučićevog kriminalnog klana. I kako sve to? Kako kada im stariji ni u čemu dobrom nisu i ne mogu da budu uzor? Toliko je narod pao da je kao munja Srbijom prostrujao aforizam Bojana Ljubenovića „mi nikome nećemo biti slavni preci“.

Prosto, u deci se probudila ona jednostavna, iskonska potreba za pravdom, ona ista koju Srbin nosi u sebi i koja ga je vodila pri skidanju jarma viševekovnog turskog ropstva, ona koja je svojom odlučnošću, onim istim pokličem “ne dam!” potukla i drugo, zapadno carstvo. Ona koja je jedina na okupiranoj teritoriji u Prvom svetskom ratu podigla (Toplički) ustanak iza neprijateljskih redova, ona koja je podstakla te iste Srbe da prvi podignu ustanak u Evropi okupiranoj od nemačkih nacista u Drugom svetskom ratu i oslobode prvu teritoriju na prostoru pod nemačkom kontrolom! Ta ista potreba i žeđ za pravdom, koja je uvek vaskrsavala Srbiju a koju su stariji ćutke posmatrali kako umire pod njihovim nogama, to je ono što se u ovoj deci probudilo. Probudio se duh njihovih predaka. Zato…

KAŽITE DECI DA SU IM PONOSNI PRECI!

Autor: Ivan Maksimović, novinar sa KiM

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime