Kecmanović: Bajdenove izjave opominju da predstoji još jedna runda borbe za odbranu Srpske

0
658

ON GOVORI O „NEZAVRŠENOM POSLU U BiH“, ALI NE MISLI (KAO MIRŠAJMER) DA JE TREBA SMANJITI DA BI OPSTALA

  • Novoizabrani predsjednik SAD bi da BiH učini funkcionalnom… Istina, unija, kon/federacija, konsocijacija i kako se već sve naziva dejtonsko uređenje BiH, po definiciji nije uzor efikasnog i funkcionalnog političkog sistema. Ali, to je minimalan uslov pristanka nacionalnih korpusa na zajedničku državu, što znači i elementarnog mira i relativne stabilnosti
  • Ako je dvoipodecenijsko iskustvo života u zajedničkoj državi išta pokazalo, to je da u Bosni postoje dva nepomirljiva pristupa. Samo jedan narod – bošnjački, hoće da živi zajedno, ali pod uslovom da na osnovu nešto većeg broja dominira po sistemu jedan čovjek – jedan glas, a pod firmom građanske odnosno većinske demokratije. Druga dva naroda –  srpski i hrvatski, baš zato nipošto neće sa njima da žive u zajednici ni za jotu čvršćoj nego što je konfederacija
  • Profesor DŽon Miršajmer, koji je još 1997. ukazao i na neodrživot bošnjačko-hrvatske FBiH, napisao je da bi podjela na troje bila lakše izvodljiva prije Dejtona, ali da ni u novim okolnostima nije kasno“. Do podjele će svakako doći „jedino je nepoznato koliko će  koštati“. Visina cijene, po njemu, „zavisi od toga kada će SAD konačno prestati da maštaju o bosanskom jedinstvu“.  I, dodali bismo, dokle će zaluđivati Bošnjake da će im tu maštariju pretvoriti u stvarnost?

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

SAVREMENI politikološki klasik Robert Dal pisao je da postoje situacije u višenacionalnim  zajednicama kada valja odlučiti između demokratije i države.

„Da biste spasli državu, morate se odreći demokratije i uvesti diktaturu. A ako dajete prednost demokratiji, ona može da preživi samo u dijelovima bivše države“.

U slučaju Bosne, nije se radilo o bivšoj državi nego o „državi u pokušaju“.

Antiustavnim nasiljem unutrašnjeg i spoljnog faktora protiv volje konstitutivnog srpskog naroda stvorena je država koja se raspala prije nego što je priznata. Onda je u Dejtonu promovisan kentaurski model: domaće demokratske institucije plus visoki predstavnik sa diktatorskim „bonskim ovlašćenjima“. I taj hibrid, naravno, stalno trokira.

Ne manji naučni autoritet za međunarodne odnose DŽon Miršajmer je problem konkretizovao na primjeru Bosne. U nekoliko članaka objavljenih u „NJujork tajmsu“ i „Novoj republici“ u koautorstvu sa Papeom ili Van Everom u intervalu od 1993. do 1996, zastupa podjelu BiH.

Pod karakterističnim naslovima „Mrske komšije“, „Smanjite Bosnu da biste je spasli“, „Kad mir znači rat“, on se zalaže: za pripajanje srpskih i hrvatskih segmenata BiH Srbiji i Hrvatskoj, za podršku stvaranju održive muslimanske/bošnjačke države, za kontrolisani transfer stanovništva, odnosno anticipira da će politika američke vlade proizvesti uzaludna stradanja i razaranja.

Predsjednici SAD, senatori i kongresmeni iz demokratskog jata“ (Klinton, Obama, Bajden) ili nisu čitali korifeje američke nauke o politici, ili su više slijedili lobiste interesnih grupa i oslanjali se na uslužne savjetnike i analitičare koji su racionalizovali njihove političke promašaje.

Da Vas podsetimo:  Da li su brojke o novozaraženima i umrlim od korone u Srbiji lažne?

Novizabrani predsjednik supersile Bajden je već prvih dana u tom statusu dao dvije opasne izjave. Jedna glasi da se „SAD neće ustručavati od vojnih intervencija po svijetu, a druga je o „nezavršenim poslovima u Bosni“.

Mnogi su već rekli da su bezopasne: promijenio se globalni odnosa snaga, nije Amerika više ono što je bila, imaju mnogo većih i prečih problema na drugim tačkama po svijetu, Bosnu su kao evropsko dvorište prepustili Uniji  itd. Jeste, ali prijeteća sintagma Hilari Klinton, u kombinaciji sa predtrampovskim vojnim intervencionizmom i huškačkim lobiranjem grupe Olbrajt-Engel-Bugajski-Server, Bajdena čini akutnom prijetnjom za Srpsku.

„Dejtonski sporazum donio je mir u Bosnu i potvrdio njen suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost, ali je ostao nedovršen posao na promovisanju pravde, pomirenja i funkcionalne, multietničke države“ – izjavio je Bajden.

Da vidimo šta je od toga tačno!

Suverenitet!? – BiH kao i sve konfederacije ima podijeljen suverenitet između centralne vlasti i visoke autonomije dijelova, ali kardinalnu negaciju njenog suvereniteta predstavlja inostrani protektorat oličen u visokom predstavniku i diktatorskim bonskim ovlašćenima. Pomirenje!? – Od brojnih vladinih i nevladinih, domaćih i inostranih komisija nijedna nije uspjela da uradi ništa značajno na pomirenju i ugasile su se prije nego što su došle do rezultata.

Pravda!? – Očekivalo se da će Haški tribunal donijeti pravdu i katarzu, a dogodilo se suprotno. Sa dvije strane zbog dramatične nacionalne neravnoteže u broju optuženih i osuđenih, što je neprirodno za zločine u građanskom ratu, sa treće pak zato što to su kazne bile vremenske, a ne smrtne. Nezavisnost!? – Zbog nacionalnih „matica“ u susjedstvu – Srbi i Hrvati biće bar dugoročno više biti vezani za Beograd i Zagreb nego za Sarajevo. Tu činjenicu je uvažio Dejtonski sporazum: specijalne i recipročne veze Srpske sa Srbijom, hrvatske domovnice i putovnice za Hercegbosance, zastupnici „dijaspore“ u Saboru.

To sve znači da će dvije trećine teritorije i polovina populacije BiH biti u dobrovoljnoj zavisnosti od dvije susjedne države, ma koliko to smetalo Bošnjacima i njihovim pokroviteljima.

Funkcionalnost!? – Najprije je dejtonski sistem u BiH bio „suviše komplikovan, spor i skup“, a sada je taj sistem sažeto ocijenjen kao „nefunkcionalan“. Istina, unija, kon/federacija, konsocijacija i kako se već sve naziva dejtonsko uređenje BiH, po definiciji nije uzor efikasnog i funkcionalnog političkog sistema. Ali, to je minimalan uslov pristanka nacionalnih korpusa na zajedničku državu, što znači i elementarnog mira i relativne stabilnosti u što se danas svi zaklinju kao prioritet na Balkanu

„Prečesto smo vidjeli kako nacionalizam pobjeđuje državni interes uz bogaćenje nekolicine, umjesto sprovođenja reformi u korist većine“- kaže predsjednik Bajden. Ko god iole poznaje istoriju Bosne jasno mu je da je u njoj nacionalni interes, ne „prečesto“, nego uvijek pobjeđivao državni interes.

Kada god bi se nacionalna i patriotska osjećanja tri naroda BiH našla u koliziji, ona prva emocija nadjačavala je ovu drugu.

Nikakvo čudo, jer bosanska država nikad nije ni postojala kao suverena država, nego samo ili kao okupaciona ili kao corpus separatum unutar većih država.

Da Vas podsetimo:  Kraj trke

Spoljno priznanje (prijem u UN) nije značilo i unutrašnje priznanje sva tri domicilna naroda koji žive u njoj. Ignorisanje stanja na terenu od  strane tzv. međunarodne zajednice proizvelo je građanski rat.

Rezultat je da se bosanska mješavina naroda transformisala u tri teritorijalno-etnička dijela i tri patriotizma, koji su postali nova realnost. Zato su svi mirovni planovi, od Kutiljerovog do Holbrukovog, polazili od visoke autonomije dijelova i slabe centralne koordinacije, te time naknadno indirektno priznali poraz neoliberalne koncepcije spoljne izgradnje jedinstvene države Bosne (state building) i izgradnje jednog naroda Bosanaca (nation building).

Nikada nije postojao integralni bosanski patriotizam. Danas je vezan za dijelove BiH.

Srbi u BiH ga osjećaju prema RS, Hrvati prema HB. Bošnjaci pak patriotizam osjećaju prema srednjovjekovnoj hrišćanskoj kraljevini koju su razorili turski i lokalni „poturčeni“ muslimani i koja se danas manifestuje kao atakovanje na RS i HB.

A što se tiče „bogaćenja nekolicine na račun većine“, ekonomski sistem koji zakonito proizvodi gomilanje bogatstva, na jednoj, i sve većeg siromaštva, na drugoj, tokom tranzicije smo preuzeli upravo sa Zapada i zakoračili u prvobitnu akumulaciju kapitala.

Statistika govori da 300 najbogatijih američkih porodica raspolažu većom imovinom nego stotine miliona ljudi na planeti. To su potomci onih koji su sve stekli radom i sposobnošću.

Kome se Bajden prijekorno obraća: Americi ili Bosni?

Da li je od neoliberala preko noći postao marksista?

„25. godišnjica Dejtonskog sporazuma je prava prilika za sve strane u BiH da razmisle o svjetlijoj budućnosti i da se ponovo obavežu na teške, ali nužne korake za izgradnju potpuno funkcionalne BiH za sve njene građane.“

Potpisivanje Dejtonskog sporazuma

Tri nacionalne strane u BiH su tokom minulih četvrt vijeka imale više nego dovoljno vremena da „razmisle o svojoj svjetlijoj budućnosti“, a izvjesno i sasvim dovoljno kolektivne pameti.

Ako je dvoipodecenijsko iskustvo života u zajedničkoj državi išta pokazalo, to je da u Bosni postoje dva nepomirljiva pristupa. Samo jedan narod – bošnjački, hoće da živi zajedno, ali pod uslovom da na osnovu nešto većeg broja dominira po sistemu jedan čovjek – jedan glas, a pod firmom građanske odnosno većinske demokratije. Druga dva naroda –  srpski i hrvatski, baš zato nipošto neće sa njima da žive u zajednici ni za jotu čvršćoj nego što je konfederacija.

Štaviše, i Hrvati žele da obnove Herceg-Bosnu od koje su odustali na prevaru da će FBiH biti u konfederaciji sa Hrvatskom i došli u situaciju da im Bošnjaci biraju političke predstavnike.

U Bosni nema građanske klase, nema građanskog društva, pa ne može biti ni građanske države, izuzev kao puke forme koja visi iznad realnih odnosa. U njoj velikom većinom žive Srbi, Hrvati i Bošnjaci, koji primarno nacionalno misle, osjećaju i ponašaju se. I ništa ne mijenja na stvari što se ovi posljednji, iz želje za hegemonijom, lažno predstavljaju kao građani, a objektivno ponajmanje imaju osnove za to.

Da Vas podsetimo:  Svedočenje suvlasnika Jovanjice: Hapšenje Koluvije bio je šok

U BiH ima i građana. Ali, ako isključimo bošnjačke kriptohegemoniste, te nacionaliste koji se pod građanskim ketmanom prikrivaju u entitetu ili kantonu koji kontroliše drugonacionalna većina, onda su to samo pojedinačni slučajevi ili male grupe zanemarljivog političkog uticaja.

Kome bi „trebalo da se obavežu strane u Bosni“?

Pitanje prije svih pitanja je zašto bi šef jedne prekookeanske države bio nadležan da se petlja u probleme Bosne za koje i sam kaže da je suverena država. Zatim, narodi u BiH su se opredijelili, složno kao ni u čemu drugom, da se pridruže Evropskoj uniji, a ne Sjedinjenim Američkim Državama. Ali, pošto je njihova evroperspektiva beskonačno duga i neizvjesna, jedino bi, dakle, mogli da se obavežu jedni drugima, a za to su nikakve šanse.

Međutim, potrošen je kapital međusobnog povjerenja!

Zbog muslimansko-hrvatske antiustavne zloupotrebe većine glasova u skupštini ’92, Srbi im više ne vjeruju, a Hrvati opet Bošnjacima zbog dominacije u FBiH. Neki  međunarodni autoritet koji bi bio trojno prihvaćen ne postoji, jer su se svi kompromitovali tokom minulih decenija, bar u očima jednih.

Najzad, i ono glavno! Koji su to konkretno „teški, ali nužni koraci“ – nismo čuli od Bajdena. Ali nam sarajevski lobista Server i njegovi vašingtonski i domaći korespondenti, unaprijed sigurni u pobjedu kandidata duboke države, već mjesecima trube o tome da će 25. godišnjica Dejtona biti povod za koordiniran evro-američki udar na Srpsku i na Dodika – personifikaciju njenog otpora antidejtonskoj centralizaciji i unitarizaciji.

Kažu i da reforme podrazumijevaju ukidanje entiteta i kantona, odnosno jedinstvenu državu, te da će nova rješenja biti nametnuta. A kako se u politici nešto nameće?

– Pritiscima, prijetnjama, ucjenama ili oružjem. Uostalom, Srbi imaju neposredno iskustvo sa obje varinate. U svjetlu dvije citirane predsjedničke izjave DŽozefa Bajdena, valja priznati da su Server, Bugajski, Engel i Olbrajtova, ispali pouzdani vijesnici nevremena nad Srpskom ili efikasni saučesnici samoispunjavajuće političke prognoze.

Gornji dom Kongresa SAD na predlog senatora Brauna usvojio je prije neki dan rezoluciju  729 u kojoj „nema entiteta koji postoje, a ima vlade BiH koja ne postoji“.

Profesor Miršajmer, koji je još 1997. ukazao i na neodrživost bošnjačko-hrvatske FBiH, napisao je da bi podjela na troje bila lakše izvodljiva prije Dejtona, ali da ni u novim okolnostima nije kasno“. Do podjele će svakako doći „jedino je nepoznato koliko će  koštati“.

Visina cijene, po njemu, „zavisi od toga kada će SAD konačno prestati da maštaju o bosanskom jedinstvu“.  I, dodali bismo, dokle će zaluđivati Bošnjake da će im tu maštariju pretvoriti u stvarnost?

Prema Bajdenovim predinauguracionim izjavama i senatskoj rezoluciji, to vrijeme još nije došlo. Naprotiv, predstoji još jedna runda borbe za odbranu Srpske.

Izvor: Sve o Srpskoj

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime