„Knjažestvo Srbija proglašava se za Kraljevinu”

0
338

Početkom marta 1882. (u ponedeljak 22. februara/6. marta 1882.) Kneževina Srbija je proklamovala uzvišenje na kraljevinu, a odluka o tome pročitana je po gradovima i varošima širom zemlje.

Formalno, do toga je došlo tako što je Narodna skupština 6. marta 1882. po novom kalendaru usvojila predlog, nakon čega je deputacija otišla u dvor, gde se skupštinski potpredsednik Milan Kujundžić Aberdar ovim biranim rečima obratio knjazu:

„Gospodaru!

Nikad svečanije i nikad uzbuđenije nisu stali predstavnici naroda srpskog pred predstavnika prošlosti, sadašnjosti i budućnosti narodne, kao što stajemo pred Tebe, ljubljeni Gospodaru.

Narodno predstavništvo, vodeći brigu ne samo o svakidanjim potrebama, nego i o istorijskom zahtevu Srbije i naroda srpskog, dolazi, Gospodaru, na predlog predsednika narodne skupštine, koji je predlog skupština kao svoj vlastiti predlog jednoglasno priznala, da Tebe svečano umoli, da ne uskratiš odobrenje Svoga, da se u obnovljenoj Srbiji obnovi Kraljevsko dostojanstvo i da se Srbija proglasi za Kraljevinu“.

Obrativši se poslanicima, knez Milan je rekao: “Ja primam kraljevsku krunu, koju mi daje jednoglasna i jednodušna volja Moga miloga naroda, i sa tvrdom voljom da ceo svoj život njemu posvetim.”

U nastavku skupštinske sednice pročitan je Ukaz Njegovog veličanstva i usvojen zakonski predlog, čime je Srbija i formalno postala kraljevina.

U gradovima i varošima širom zemlje pročitna je proklamacija praćena opštenarodnim veseljem:

„MILAN M. OBRENOVIĆ IV.

PO MILOSTI BOŽJOJ I VOLJI NARODNOJ

KNJAZ SRPSKI

PROGLAŠUJEMO I OBJAVLJUJEMO SVIMA I SVAKOME DA JE NARODNA SKUPŠTINA REŠILA I DA SMO MI POTVRDILI I POTVRĐUJEMO OVO ŠTO SLEDUJE:

Član 1.

Knjažestvo Srbija proglašava se za Kraljevinu Srbiju.

Član 2.

Knjaz Milan M. Obrenović IV proglašava se za naslednoga Kralja Srbije, pod imenom MILAN PRVI. Kralj i Kraljica imaće titulu ’Kraljevsko Veličanstvo.’

Da Vas podsetimo:  Životni put vojvode Radomira Putnika

Član 3.

Prestolonaslednik Knjažević Aleksandar M. Obrenović proglašava se za Kraljevića Naslednika Kraljevskog Prestola Srbije. Kraljević Prestolonaslednik imaće titulu ’Kraljevsko Visočanstvo.’

Član 4.

Zakon ovaj stupa u život kad ga Knjaz potpiše i njim se u svima zakonima zemaljskim Knjaz, knjaževski i t. d., zamenjuje sa Kralj, Kraljevski i t. d.

Preporučujemo Našem predsedniku ministarskog saveta, ministru inostranih dela, da ovaj zakon obnaroduje, a svima Našim ministrima, da se o izvršenju njegovom staraju: vlastima pak zapovedamo, da po njemu postupaju, a svima i svakome da mu se pokoravaju.

22. februara 1882 god.

u Beogradu

M. Obrenović

Video i stavio državni pečat, čuvar državnog pečata, ministar pravde, D. Radović“

Potpisnici su bili predsednik Ministarskog saveta i ministar inostranih dela Milan Piroćanac, ministar prosvete i crkvenih poslova Stojan Novaković (koji se na kraju potpisao i u svojstvu zastupnika ministra finansija), ministar pravde Dimitrije Radović, ministar vojni i počasni ađutant Njegovog Visočanstva đeneral Tihomilj Nikolić, ministar unutrašnjih dela Milutin Garašanin te ministar građevina Jevrem P. Gudović.

Istog dana u dva sata po podne kraljevska vojska je položila zakletvu svom suverenu, a već u četiri u dvor je pristigao izvanredni poslanik i punomoćni ministar Austro-Ugarske grof Kevenšiler-Meč, koji je pohitao da svečano izjavi da je njegova zemlja prva priznala “svojoj bliskoj susedi uzvišenje na kraljevinu”. Potom je došao nemački poslanik, a sutradan su ih sledili italijanski, ruski i britanski.

Uveče je pred dvorom priređena velika bakljada i otpevana himna, u kojoj je reč Knjaz zamenjena rečju Kralj.

Čestitku je uputio i predsednik Sjedinjenih Američkih Država Čester Artur u pismu od 4. maja 1882, koje je 10. novembra iste godine predao kralju Milanu Judžin Skajler prilikom predaje svojih akreditiva kao prvi diplomatski predstavnik SAD u Kraljevini Srbiji.

Da Vas podsetimo:  LJILJANA OBRADOVIĆ (45) - NEVINA ŽRTVA HRVATSKOG TERORA

Do 9. marta sve velike sile priznale su Srbiju za kraljevinu.

Pomoć Austro-Ugarske

Za proglašenje kraljevine morala se prethodno obezbediti i podrška velikih sila – Austro-Ugarske, koju bi sledile ostale dve carevine, Nemačka i Rusija, koje su sa Austro-Ugarskom činile Trojecarski savez, a zatim i ostali evropski dvorovi (Francuska je tada bila republika).

Cena podrške bila je visoka, mada se na duži rok nesumnjivo isplatila: zarad formalne nezavisnosti, Srbija je postala zavisna prema Beču. 1878. godine Austrougarska je podržala Srbiju na Berlinskom kongresu, dobila je dugo čekanu formalnu nezavisnost, ali je već tada dogovoreno sklapanje dva međudržavna sporazuma, kao i  odricanje Srbije od pretenzija ka Novopazarskom sandžaku.

28.juna 1881. u ime Srbije su Milutin Garašanin u svojstvu ministra unutrašnjih dela i Čedomilj Mijatović u svojstvu ministra inostranih  potpisali Tajnu konvenciju, kojim je Srbija onemogućena da zaključuje bilo kakve ugovore sa drugim zemljama bez odobrenja Beča.

Takođe Srbija je bila dužni da vodi prijateljsku politiku prema Monarhiji i da prestane da „rovari“ po njoj. To je  bilo najmanje što smo mogli da uradimo imajući u vidu koliko nas je puta Austrija tih godina spasavala (bez nje bismo imali sanstefansku Veliku Bugarsku, bez nje bismo izgubili dobar deo južne Srbije posle Srpsko-bugarskog rata 1885., Pirot gotovo sigurno).

Osnovni razlog što je susedna carevina sa nama sklopila ovu konvenciju bio je taj “što je želela da spreči svaku našu radnju koja bi smetala utvrđivanju njenoga režima u Bosni” (Slobodan Jovanović). Naime, samo deset dana pre sklapanja Tajne konvencije, zaključen je Trojecarski savez koji se saglasio da Austro-Ugarska zadržava pravo, ostvareno Berlinskim kongresom od 1878, da izvrši aneksiju Bosne i Hercegovine “kada bude našla da je tome vreme”.

Za uzvrat, Austro-Ugarska je Tajnom konvencijom pristala na sledeći ustupak (Član 3): “Ako knez Srbije bude našao za potrebno, da u interesu svoje dinastije i svoje zemlje, uzme za sebe i svoje potomke kraljevsku titulu, Austro-Ugarska će tu titulu priznati čim bude proglašena u zakonskoj formi i upotrebiće svoj uticaj da je i druge sile priznaju”.

Četrvti pokušaj

Prvi put je to bilo u vreme Milanovog punoletstva (1872), drugi put posle Prvog srpsko-turskog rata (1876) kada je na Deligradu general Černjajev samoinicijativno proglasio Srbiju kraljevinom, i treći put 1878. pred Berlinski kongres. Prvi pokušaj je ostao lokalnog karaktera, dok su se drugim i trećim pozabavile evropske diplomate, koje, zastupajući interese svojih vlada, nisu dozvolile uzdizanje Srbije u rang kraljevine. Trebalo je da prođu još četiri godine da bi se za to stekli uslovi i povoljan trenutak.

Da Vas podsetimo:  Zločini komunista – Strealjao rođenog sina zbog partije

Te 1882. godine stečeni uslov je bio što je Srbija bila nezavisna država već četiri godine, dok je povoljnost trenutka proglašenja kraljevine bila određena prethodnim uzdizanjem Rumunije u isti rang, a još više potrebom skretanja pažnje srpske javnosti sa neuspeha vlade koja je, bankrotstvom Generalne unije sa kojom je sklopila zajam za izgradnju tada aktuelne železnice, nanela materijalnu štetu državi, piše Zorica Janković, kustos Istorijskog muzeja Srbije.

Izvor: MediaSfera

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime