Književnost živi za sebe a mi bez nje preživljavamo

0
1449
Foto: printscreen

„Pisac živi tako što piše. To je jedino njegovo postojanje. I dobri i manje dobri i loši pisci žive tako što pišu.“
„Književnost je pričala o svetu. A onda je ojačala i odlučila da postane svet za sebe bez obzira šta priča.“

Sve je veća verovatnoća da su tačna prepričavanja o tome kako nam je kultura u sunovratu. Zapećku. Da nije npr. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga i poneke prestižne nagrade, o kulturi će se, ako se nastavi sa ovakvim „tretiranjem“ govoriti kao o osuđeniku na propast. O knjigama kao lučnošama kulture pogotovo! To naravno uveliko definiše i naš kulturni prostor , strategiju daljeg razvoja kulture …ali i obavezu da se o popriličnom zlu koje se valja iza brega direktnije i otvorenije priča, podiže glas. Bunt pogotovo! Kulturni stvaraoci svesni su toga. U razgovorima sa mnogima, manje ili više uspešnim, najupečatljivije je sleganje ramenima. Jednostavno, da su u ovakvom položaju pripadnici nekih drugih delatnosti i struktura , odmah bi izašli na ulice. Ali? “Šta činiti? Ko je na potezu? Pisci su ,dakle tu! Oni, slobodno se može reći, više nego bilo ko drugi „spašavaju davljenika“. U ovom trentku teško je to potkrepiti podatkom npr. koliko je novih naslova ove godine izašlo na „bojno čitalačko polje“ jer se cipovi broje od 1. januara do 31. decembra. Ilustracije radi, tokom 2018. godine izdato je oko 11.502 cipa ali u ovim brojevima su i novi naslovi i ponovljena izdanja. No, svejedno. I jedni i drugi su u funkciji bogaćenja kulturnog ambijenta. Ali, gde su i ko čini ostale kocke kulturnog mozaika?

Onomad ( 2018. godine), na kraju nije ni važno kadvažnije je da se ipak desiloa desilo se to da se podosta polemisalo oko Strategije razvoja kulture a naročito oko definisanja šta je srpsko kulturno jezgro i srpski kulturni prostorMene ne interesujea verujem i mnoge čitaoceto šta je zvaničan stav po tom pitanjuMislim da je daleko važnije šta o tome misli jedan pisacknjiževnikĐorđe D.Sibinović.DakleVi stvarate u tom ambijentu koji je takav kakav je. Kako Vi definišete srpsko kulturno jezgro i srpski klulturni prostor?

Svi sporovi nastaju u jeziku. Nisam razumeo Vaše pitanje kao poziv na polemiku o pojmu „kulture“ iz kojeg bi mogle da se izrode svekolike rasprave u kojima bi se izgubio smisao razumevanja Vašeg pitanja. Dakle, razmišljajući o odgovoru, držaću se odrednice „kulture“ kao poretka aktuelne zbilje u kojem deluju norme i standardi koji su garantovani efikasnim instrumentima održanja i favorizacije onoga što je dominantno, pretežno, vidljivo i lako dostupno najvećem broju pripadnika zajednice. Zašto sam se odlučio na takvu prejudicijelnu kvalifikaciju pojma? Najpre zato što se u njoj ogleda sav besmisao partikularnosti i kratkovidosti dominantnih faktora koji na kulturu gledaju kao na društveni akcesorijum ili kolateral vladajućeg ideološkog obrasca. To je konstanta u sudbini kulture i kulturne politike u modernoj Srbiji ako kao najavu priključka toj epohi prihvatimo vreme buđenja prvo slobodarske, pa zatim i nacionalne svesti u formiranju tokom Prvog ustanka pa na dalje.

U Vukovom Rečniku za visoku školu na kojoj se izučavaju svekolika znanja stoji odrednica: „sveučilište“, i samo tamo; dočim se za to mesto u Srbiji koristi „univerzitet“ kao termin eminentno stranog jezičkog porekla a u Hrvatskoj, izvorni srpski izraz koji je Vuk ponudio. Dalje, Veliku školu u Srbiji osnovao je Dositej Obradović ali time nije zaslužio dostojnost da Univerztet u prestonom srpskom gradu ni posle više od dvesta godina ponese njegovo ime. Zato sam se odlučio na ovakav metod razmišljanja o Vašem pitanju. Dakle, polazeći od početka epohe uviđamo osudu kulture na propast i ideološku zloupotrebu. Ako Srbijom vladaju nacionalisti, kultura će izgledati kao karikatura običajnog meteža, ako pak, vladaju komunisti, ona će se izopačiti ne samo od bezazlenih nacionalnih referenci, već i od „svega postojećeg“, u skladu sa osnovnim metodološkim postavkama idološkog razumevanja sveta i na kraju, ako Srbijom vladaju liberali ili demokrate, kultura će preko svakog reda i uzusa hitati u susret prvim reprizama „dece cveća“ sa Brodveja i konzervama „ledeno hladne koka-kole“.

Uloga pisca u takvoj istorijskoj konstanti pre svega mora biti shvaćena kao obaveza epistemiološke doraslosti pa tek onda kroz razvoj talenta za tematizaciju stvarnosti. Međutim, upravo u razlici pojmova nauke i umetnosti, otvara se prostor za veoma nadarene i talentovane pisce koji nisu u svemu ispunili uslov inteligibilnog totaliteta. I tu nastaje problem. Svako ima svoje pisce!!! Kultura nastaje i razvija se, raste u hronološkom nizu tematizacija u kojima se izgled stvarnosti konstituiše kao oslonac razvoja a ne kao reklamni materijal dominantnog i vladajućeg obrasca epohe. Zato u Srbiji pisci stalno, kao i na kraju, ostali delatnici, kreću „neprestano iz početka“ a ne iz zatečene hronološke faze razvoja dostignutog kulturnog obrasca. Zlo se sa piscima najviše pokazuje u sumarnom pogledu na celinu dela u kojoj se nepomirljiv tretman istih tropova ne može pripisati zrelosti nego upravo obrnuto, najčešće konvertitstvu kojem promena književnog tona služi samo kao legitimizacija žanrovskog zaokruženja dela konkretnog pisca. Međutim, stvar je zabrinjavajuće alarmantna. Sem nekolicine velikana, gotovo da nema pisca u Srbiji u čijem delu se ne može uočiti nekonzistentnost koju nije moguće razumeti kao književno uzrastanje pre nego kao književnu i vrednosnu preveru. Iz takve kulture nastaju i takvi pisci. Sve je neraskidivo povezano.

Da Vas podsetimo:  Slovo H i hleb naš nasušni

Kulturom se najlakše zaposeda prostor

Da li je po Vašem mišljenju u javnosti prisutna dovoljna količina svesti o značaju srpskog kulturnog jezgra i srpskog kulturnog prostora?

Ne samo da nije prisutna dovoljno, ona nije prisutna uopšte. Srpski kulturni prostor ne postoji ne zato što ga je neko dekretom ukinuo nego zato što se svi akteri epohe jednako trude i utrkuju da ga razore. Kulturni prostor je polje delovanja specifičnog donosa novuma iz kojeg se konstituiše razlika kao kulturološka prepoznatljivaost identiteta. A on se u Srba vazda shvatao kao atar isključive suverenosti, a ona, ta suverenost, u nas se shvata samo kao ničim ograničena samovolja vladara, vladaoca, moćnika. Zato danas srpski kulturni prostor ne predstavljaju ni 365 ohridskih crkava, ni granice Dubrovačke republike, sentandrejska enklava ili linija prostiranja utvrđenih tragova tog prostora od Trsta preko Like, Krajina i Hercegovine do prestone stolice roda u Beogradu.

Kada je Ciceron po rimskom osvajanju Britanije držao govor ostrvljanima, pokušao je da ih motiviše obećanjem da poraz shvate samo kao prelazni period do časa u kojem će zajedno postati „svetska kultura“. I postali su. Izvan teritorija, državnog oblika i državnog suvereniteta. Čak nije tajna kako su u tome uspeli. Bez obzira na realni značaj teritorije u hronološkim modalitetima transformacije pojmova suverenosti, države i koncentrisane moći, pojam kulture razvijao se paralelno, nezavisno i tangentno sa oblicima državnih morfologija. Dakle, kulturom se najlakše zaposeda prostor, integriše korpus, asimiluje slabiji obrazac. Iako su Srbi bili najveći narod na Balkanu, samim tim nužno i logički, gledano sa stanovišta fizičkih veličina, možda jedini imperijalan narod, oni nikada nisu shvatili značaj i ulogu kulture i kulturnog obrasca u procesu stabilizacije pozicije sa koje nema povratka unazad. Sve je počinjalo i završavalo se vojnom i kvazipolitičkom satisfakcijom samoprepoznavanja veličine i položaja u epohi. Razlozi za takvu nedoraslost istorijskim formacijama, po mom mišljenju, nalaze se pre svega u nezrelosti društvenih oblika realizacije moći koji su uvek bili zatvoreni u sebe i svoje ograničene domašaje zadovoljavajući se samoodrživošću pozicije kontrole u upravljanja. Bez obzira o kojim društvenim ograncima je reč.

Pre svega religijskim shvatanjem da „samo pravoslavna veroispovest“ može garantovati „ispravno“ poreklo nacionalnog, pa sami tim i kulturnog identiteta naroda mi danas u nacionalnom i kulturnom korpusu nemamo Srbe katolike ili Srbe muslimane ili Srbe ateiste. Ako nisu pravoslavni oni za dominantni religijski koncept konstituisanja nacionalnog i kulturnog identiteta nisu mogući. Kada je u pitanju oblik državnog ustrojstva kao jednog od temelja formiranja i stabilizacie kulturnog obrasca i prostora, stvar je još drastičnija. Od „velikaša koji udrobiše carstvo“, preko dinastičkih borbi, do građanskog i komunističkog modela, niti jedan oblik organizovanog života nije uvažavao kulturne domete opozitnog porekla nego je ulagao neprimereno veliki trud i energiju da ih poništi, potre ili potuno uništi. Zato je danas nemoguće govoriti o jedinstvenom kulturnom obrascu a o jedinstvenom kulturnom prostoru nije moguće ozbiljno govoriti ni u granicama teritorije Republike Srbije jer ni ona nije definisana. Govoriti o kulturnom prostoru izvan tih granica jednako je suicidu priznanja hegemonističke stereotipije koja na krilima „milosrdnog anđela“ transportuje pametne rakete na Beogradu.

Pisac pišestvara da bi opstaoAli nisam siguran da se opstaje od prodaje tiražauspeha knjige na tržištuA tržište knjige su definitivno izgubileNespornoto je velika nevoljaDakleako nije materijalna dobit a nijeili je skoro zanemarujućašta pisca drži u stanju postojanja?

Nelikema vog književnog dela u istoriji koje je napisano zbog novca ili da njegov autor živi ili preživi od autorskog honorara. Pisanje je način života a konkretno književno delo je jedinstven način učešća u svetu preko autentičnog ujedinjenja događaja i doživljaja. Pisac živi tako što piše. To je jedino njegovo postojanje. Naravno, ne znači da je to što piše samim tim što tako postoji, dovoljan razlog da je napisano vredno književno delo. Ali, i dobri i manje dobri i loši pisci žive tako što pišu. Pisanje samo po sebi drži ih u postojanju.

Svaki Jesenjinov stih vredeo je jedan zlatnik!

Imajući u vidu ovo gore što ste rekli čini mi se da se Vi i književnost odlično razumete. Ona, ako na književvnost gledamo kao na energiju i sudeći po produktivnosti Vašeg stvaralaštva Vama „veruje„. Iz Vas naprosto izviru nove knjige, romani, poezija… Kako Vi doživljavate književnost ne samo u Vašem ličnom odnosu nego književnost u svetu u kojem ona živi a mi preživljavamo?

Književnost je dokazala da sve može. Kao i svaka interpretacija, ona je razvijala raskoši do granice kada se njena relevancija saplela o ideju samodovoljnosti. Naime, kada je književnost, razvijajući oblike organizacije jezika poverovala da je njeno nezamenljivo mesto u poretku duhovnih tvorevina postalo nezavisno od života i ljudi kojima je namenjena, zapala je u koloplet konstrukcija kojima ni jezik više ne može da pomogne u osnovnom cilju postojanja: da ispriča priču i da u tu priču poveruju oni koji je čitaju. Književnost je pričala o svetu. A onda je ojačala i odlučila da postane svet za sebe bez obzira šta priča. I korak dalje od toga, poverovala je da je upravo najbolja kada ništa ne priča. Kada „konstruiše“, „izmišlja“, „namešta“ i kada odustaje od umetničke supstance hrleći u susret teorijskim proklamacijama o tome da je forma važnija od sadržine a da je jezik u slobodnoj upotrebi izvan svrhe i smisla koji je za sebe neporecivo izborio kada je od majmuna napravio čoveka. Odlično ste primetili, „književnost živi a mi preživljavamo“. Radi se o tome da se stvar okrene ili da se vrati sebi, jer književnost živi za sebe a mi preživljavamo bez nje. Novo je samo ono što je zaboravljeno pa se tako i književnost može javiti kao novum samo ako se seti da ponovo treba da postoji za ljude koji bez nje sigurno neće preživeti a ne da živi za sebe i svoje konstrukcije.

Da Vas podsetimo:  Da li znate koliko ljudi u Srbiji DNEVNO umre od kardiovaskularnih bolesti

Evo sajam je knjigaPrilika da se dodele nagradeIzgleda čudno aličini mi se da bi bilo još čudnije da nije takodaklečudno je to što se odomaćilo shvatanje da se nagradenaročito u domenu književnosti doživljavaju kao socijalna pomoćDobiti neku nacionalnu nagradu za doprinos u kulturi trebalo bi da je vrh vrhovada je motiv neprevaziđene enegijeAli nijeNegde sam naišao na podatak da vrednost nacionalnih priznanja iznosi oko 360 eZar je to hvala za to što je neko svoj kreativni vek proveo dajući vrednosti koje ostaju zauvek?

Devalvacija nije bubuljica nego metastaza! Da kulturni delatnici mogu da svojim radom obezbede dostojnu egzistenciju, nagrade za umetnost, šire gledano pohvale u kulturi, ne bi trebale da imaju nikakav novčani izraz. Poznate su čuvene svetske nagrade od jedne valutne jedinice u zemljama razvijene kulture gde se jedan apoen nacionalne valute simbolički pretvara u vrednost koju nije moguće izraziti novcem. Svaki Jesenjinov stih vredeo je jedan zlatnik! Naravno, odgovornost je podeljena. Kada je dodeljena prva nedostojna nagrada iza koje se mogla otkriti zloupotreba, proces propadanja okrenuo se u nezaustavljivom pravcu. Nagrade u našoj kulturi, u književnosti posebno, izgubile su svaku težinu ne zato što društvo prepoznaje značaj sportskog rezultata umesto umetničkog ili književnog dela, nego zbog toga što se sportski rezultati postižu javno i vidljivo, trijumfom veštine i kvaliteta a nagrade u umetnosti i kulturu dešavaju se daleko iza zatvorenih vrata i daleko od očiju javnosti a pamte se po skandalima i apsolutnim odsustvom poštovanja nagrađenog i onih koji nagrađuju. Otuđena moć kulturnih arbitara zanela je njihov elan ka bolesnom verovanju da su oni važniji od dela o kojem sude a posebno da su važniji od društvene funkcije i značaja nagrađivanja. Ta tema zatvorena je onog trenutka kada je jedan čovek, ma ko on bio, pristao da sedi u nekoliko žirija u isto vreme!?!? Zamislite stepen propasti kulture u kojoj nema dovoljno članova žirija pa se pojedinci „žrtvuju“ i stavljaju „glavu u torbu“ putujući po svakojakim vremenskim nepogodama od žirija do žirija samo da sačuvaju srpsku kulturu! Mnogo je i 360 evra.

Pogledajte samo jedno zapažanje, možda i preterano i predimnezionirano, ali…! U poslednjih deceniju dve, primetno je da su nam verski objekti (crkve, džamije…i sl.) uređenije od škola i vrtića? Šta je u pitanju?

Kada u jednom vremenu slabi kultura i kulturni uticaj na populaciju, jačaju religije i ideologije. Živimo u vremenu totalne ideologije i zaoštrene religijske zloupotrebe obezglavljenih ljudi čije je oslobađanje i emancipacija ustupila mesto manipulacijama i lažnim prikazima apsolutne slobode koja stiže preko ekrana mobilnog telefona. Savršena klopka za slobodu i kreativnost a savršena predigra za ideologiju i religiju.

Umetnost svedoči vedru nesaglasnost naše nesavršenosti

Vi pišete. Pitate li sebe, dok stvarate, za koga ja ovo pišem?

Svaki pisac, dok piše, piše za sebe. Onaj koji uspe da pisanjem preskoči svoju senku i nastavi da piše za Boga, doživi da njegove knjige budu čitane i prežive vreme u kojem su napisane. Naravno, nisam mislio na „Boga“ kada sam rekao „da piše za Boga“!! Mislio sam na unutrašnji preokret prevazilaženja nužne inicijacije bez koje nema pisanja a koja se javlja kao dubinski poziv da se svedoči, da se sa nulte tačke droba u jeziku donese svet koji je potreban i razumljiv. Taj događaj u pisanju je „Bog pisanja“. I ako pisac uspe da pređe taj put u tekstu koji piše, on stvara književnost. Sve ostalo ostaju stilske vežbe pisanja, ili primeri iz praktikuma „kreativnog pisanja“ na jednom času pisanja, ili dobri teorijski primeri kako „treba pisati“, ili dnevničke beleške, ili naprosto, nešto što je važno samo za početak pisanja, dakle, samo za onoga koji piše kao tekst „sebi za sebe“.

Da Vas podsetimo:  Draži kao izdajniku i saradniku okupatora i Titu kao maršalu i heroju rata

Od pisaca se uvek očekuje višeVi ste avangardaVi ste oni koji prednjače i primećujetevizionari steŠta je presudno u tomeIzbor teme ili uticaj na izbor temeDa liuopštei koliko danas politička korektnost može uticati na stvaralaštvo u prozi?

Stvari su se promenile. Književnost nije ono što je nekada bila, nisu to ni pisci. Otvoreno je mnogo novih kanala saznavanja i doživljaja sveta. Oni su zauzeli prostor koji je nekada ispunjavala književnost i pisci kao povlašćeni tumači života. Pisci su pokazali veći stepen nesnalaženja nego što je zapravo moguće isključiti književnost iz registra važnih svedočenja. I krenuli su u susret svemu drugom podržani unutrašnjim glasovima da je transformativni kapacitet oblika, književnost u novom ruhu.

Pisci su očajnički tražili mesto izvan književnosti, u medijima, reciklažama, i svemu onome u čemu je prisutvo jezika ostajalo tek labava veza sa književnim diskursom. Utapajući se u gubitak razlike izdavali su pisanje i doprineli izgledu stvari da je svaki tekst književnost a da je upotreba pisma dovoljna legitimacija za onoga koji sebe vidi kao pisca zahvaljujući „ljudskim pravima“ da može da bude ono što on misli da jeste. Svakoj javnoj smrti najviše doprinose aktuelne ideologije i najnetalentovanija deca koja ih slepo selede i podržavaju. Tako su „politička korektnost“ uz „ljudska prava“, nesporno vrhovne idologeme novog doba, poslužile kao smrtonosno oružje u rukama nižerazrednih ljudi koji pišu i trebuju titule pisca, da ubiju književnost i položaj istinskih pisaca u onome što je od nje preostalo.

Malo je onih koji se neće složiti sa činjenicom da je proza posedovala veoma jak i uticajan kritički potencijal. Setimo se samo tog uticaja sa pojavom Floberove „Madam  ovari“. Vi ste jedan od onihreklo bi seretkihkoji je budanBuntovnik po prirodiIma li ta istina veze sa pokušajemkonkretno Vašimda se sačuva kritički potencijal savremene srpske prozeI gde je onzapravo?

To je osetljivo pitanje. Taj uticaj više je posredan. Možda odložen, nikako direktan. Velika dela najavljivala su epohu ali nikada nisu uticala konkretno, posebno nisu imala osobito mesto u realnom vremenu kao odlučujući faktor promene prakse ili svesti. Možda je to i dobro, ono najbolje što je moguće od književnosti. Naveo bih primer Albera Kamija, verovatno najvećeg pisca dvadesetog veka. On je pravi primer pozitivnog buntovnika koji je hrabro pisao o životu, čija književnost nije bila konstrukt nego savršeno napisan život. Ne znam za tačniju, bolju, iskreniju, dublju i potresniju kritiku zapadno-hrišćanske kulture i ćorsokaka u koji je zapao njen pojedinačni agens, od romana „Pad“. Njemu se ništa ne može prigovoriti, to je savršeno delo u svakom pogledu. Ali ono nije doprinelo da se svet koji je u njemu opisan i otpužen kao najgori do sada viđen, promeni. Naprotiv, dalje je „usavršavan“ kao da čeka Kamija da i na onom svetu o njemu napiše još jednu verziju romana „Pad“. Mislim da je uloga književnosti da vidi pre i dalje, da oseti dublje i direktnije, dovoljna za povlašćeno učešće u epohi nastanka i u trajanju kroz vreme nego što bi od književnosti trebalo očekivati aktivan i jasno samerljiv učinak u promeni na bolje, jednako društva kao i pojedinca.

Prozapoezijaumetnost….A umetnostkad zamiriše prostorimanaravno u svesti onih koji je priželjkujuopčini nas utiskom da je reč o nekoj misteriji . Otkud joj toliko snage da nam menja svestpodstrekuje željeizaziva suzeradost… Dakleima neka tajna u njojU čemu je tajna umetnosti?

Ako bi bilo ko od nas znao odgovor na to pitanje, tajna bi nestala. Mislim da se radi o tome da umetnost jedina može da izrazi najbolju stranu ljudske duše za kojom svi čeznemo i koju jedino uz pomoć umetnosti možemo da prepoznamo kao najvažniji deo unutrašnje strukture, deo najbliži istini o nama kojoj se uz pomoć umetnosti otvaramo i krećemo joj u susret, spokojno je odlažemo za budući trenutak naše slabosti. Umetnost svedoči vedru nesaglasnost naše nesavršenosti i beskonačno brani polje nade da možemo biti bolji nego što jesmo a da radost nije greh i nepoželjan oblik postojanja na ovom svetu.

Milorad Antonić
Izvor: https://www.cupavakeleraba.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime