Ko da mi otme iz moje duše Kosovo!!!

0
90

(Često naručena pesma u kafani u centralnoj Srbiji)

Ima skoro tri godine od kada su me rođaci sa centralnog Kosova obavestili šta im se dogodilo. Nisam ni sam razumeo u prvih par rečenica šta se uopšte dešava. U celoj priči sam razumeo da se nešto dešava sa nekim Albancem biznismenom (ime poznato javnosti). Kasnije mi je Stefan uz kaficu prepričao događaj kada je u njihovu kuću ušao izvesni albanski biznismen sa 200.000 evra u kešu da kupi njivu od hektar i nešto jače. Kaže, neće otac da proda, budala, a mi jedva sastavljamo kraj s krajem. Priča mi kako je otac rekao, `gde se bre prodaje zemlja na kojoj je voda (bunar) na dva metra`? Nekako sam obojicu razumeo. Stefan, iako mlad već je imao iskrzane bore ispunjene skorelom crnom zemljom koje su mu dodavale desetak godina. Nije ta zemljoradnja laka, složićete se, njome se bave zato što u kući samo Stefanov brat radi i to kao portir.

Posle nekoliko meseci, Stefanov brat je pod čudnim okolnostima izgubio posao, a njegov direktor, inače Srbin, na njegovo mesto je zaposlio sina nekog doktora, čija porodica već davno ne obitava na prostorima KiM. I pored te nedaće koja ih je zadesila, bili su još odlučniji da ostanu na Kosovu i ako treba, kažu, oraće noktima svoju zemlju jer nemaju mehanizaciju, pošto se traktori obično daju nekim preprodavcima koji su u nekom „dogovoru“. Tako mi je pričao Stefan. Za to vreme, dodaje, nema ko ih nije od funkcionera „dobronamerno“ savetovao da prodaju zemlju. Eh, a u njima proradio inat, da opstanu po svaku cenu. Skupiše neki zajam pa kupiše čak tri krave, pa vele, bar niko gladan neće umreti. Ne prođe ni mesec dana, provališe im u štalu i ukradoše jednu kravu, a ko za inat, to veče nije bilo uobičajenih policijskih patrola. Reklo bi se da su baš to veče imali „preča posla“. Onako skrušeni, bez volje za životom i bespomoćni, odlučiše da guraju dalje. Čika Mile, inače Stefanov otac, odluči da u narednom periodu spava u štali. Na sve je bio spreman samo da deca gladna ne ostanu. Prošlo je određeno vreme, a čika Mile se tek dobrano navik’o na „štalski život“ i spavanje na slami, kad ono naiđoše novi problemi. Na njivu mu se sa kombajnom i petoricom sinova parkirao komšija Dževdet i kaže da je to sve njegova zemlja, jer je on „borac“. A Dževdet je po svedočenju seljana za vreme rata palio sena po selu i svađao komšije, al’ ko sme reč da mu uputi kad kaže da je borac? Ako se uđe u konflikt sa njim, zna se šta će se desiti sa porodicom. Pozvaše policiju, a policija ih uputi na sud. Čika Mile dobro zna da ti sporovi na Kosovu traju i desetak godina i donese odluku.

Da Vas podsetimo:  Deseti krug pakla

Posla decu trbuhom za kruhom, jer ni krave više nisu mogli od zemlje da hrane, a i zbog komšijine „bese“ da će mu se svetiti ako njivi priđe na 100 metara. Stefan i njegov brat odoše, od grada do grada, da rade na raznim građevinama, ipak su oni vredni momci. Čika Mile je još neko vreme odolevao svim pritiscima funkcionera u oba sistema, što kažu naši ljudi, i našem i njihovom. Kune se da među onima koji se kunu da rade za srpske interese, ima i onih koji su preprodavali zemlju, ali je to kasno shvatio.

„ Eh da sam bio pametan, pa da odemo ranije i da se bolje negde drugde snađemo. Ovo ovako nikad nije bilo…Da l je moguće da nas teraju i naši i njihovi?“, razočarano je ponavljao čika Mile.

Kada se već dobro „usukao“ i kada su se grčevi u njegovom stomaku čuli samo kod kuće, ali i ne dovoljno daleko kako bi mu neko pomogao, on odluči da proda zemlju. Nudio je, kome sve nije, ali neće niko uzurpiranu zemlju da kupi (sećate se Dževdeta?). Plaše se ljudi Dževdeta i sinova, morao bi da bude neko baš jak da to kupi. Nije prošlo mnogo vremena, dođe čovek, prijatelj ili rođak onog buznismena sa početka teksta. Kaže, sada nudi 100.000, jer isto toliko mora da plati Dževdetu kako bi ga „umirio“, a možda i još nekom „takozvanom posredniku“. Ko zna da li je govorio istinu, ali čika Mile priistade.

Kupiše stan u Smederevu, dobar auto za Stefanovog brata koji se već oženio i čekao dete. Bili su malo izgubljeni, nisu navikli na grad, na gradsku gužvu, pa su jedva pamtili i adrese rodbine koja je živela u tom gradu, a bilo ih je prilično.

Da Vas podsetimo:  DEMOKRATIZOVANJE

Skoro sam se čuo sa Stefanom. Hteo da mi javi da čika Mile neće još dugo, da će umreti od tuge i da vene za Kosovom. Priča mi i kako ih komšije baš i ne vole, ima malo zavisti, ali šta će. Nije, kaže, nikome oteo, nego dedovinu prodao jer je morao.

„Bolje da sam dole mlad umro nego ovo ovako… nedostaje mi svaki grumen našeg Kosova i zato često u kafani naručim onu našu , Vidovdan – ko da mi otme iz moje duše Kosovo. Ponekad i pesma zasmeta nekome u kafani, ko zna zašto. Misle možda da se bahatimo, a ne znaju da smo morali“, priča mi Stefan, ljut i na, kako kaže, naše i njihove, i na vaše i naše i na sve one koji dele ljude i dodaje: „Svi ćemo u crnu zemlju jednog dana, samo mi nikada u onu našu kosovskometohijsku“.

Slušam ga i zaista se pitam, dokle ćemo da se delimo i ko nas deli?

Priča je inspirisana stvarnim događajem, a imena aktera su promenjena.

Piše: Aleksandar Arsenijević

https://pokretzaodbranukosovaimetohije.rs/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime