Ko i zašto otvara „vojvođansko pitanje”?

Na suzbijanju secesionizma treba raditi tiho, po dubini, a ne u svrhu političke eksploatacije. Aktiviranje ”operacije Dinko” kao izlazne strategije za protestnu krizu je nacionalno neodgovoran potez koji aktuelizuje temu vojvođanskog separatizma u javnoj sferi
Jedan od najkorisnijih manevara koji je vlast Srpske napredne stranke koristila u toku svoje 13 godina duge vladavine je proizvođenje poželjnih političkih neprijatelja. To ekskluzivno mjesto na naslovnim stranama medija bliskih režimu je po pravilu pripadalo nekome iz ešalona potrošenih političara Demokratske stranke i njenih novonastalih derivata.

Prvenstveno su, tako, pominjani Vuk Jeremić i Dragan Đilas, uz poznate tvrdnje o pronevjerenim milionima, (naravno bez odgovarajućeg pravnog epiloga), ali i brojni drugi opozicioni djelatnici.

„Žuti ološ“, „izdajnici“, „Rokfelerovi potrčci“ bili su idealni neprijatelji vlasti koja svoj legitimitet vuče iz najširih slojeva naroda, dominantno patriotski opredjeljenih i najčešće razočaranih iskustvom petooktobarskog prevrata.

Neminovno vezivanje opozicije za globalističke medije okupljene oko Junajted grupe (koji su prosto jedini zvali opozicionare u program, ne računajući internet medije), pomoglo je vlastima u učvršćivanju percepcije bipolarne podjele srpskog društva u kojoj jedinu moguću alternativu predstavljaju oni koji bi Beograd vrlo rado zamijenili za Brisel.

„Operacija Dinko“

Međutim, u jednom momentu kao da je došlo do „zamora materijala“ u toj borbi za dominaciju diskursom, pa su bile potrebne nove „opozicione“ perjanice, koje će kod ljudi izazvati veće podozrenje od izanđalih Đilasovih miliona i Vuka koji je sigurnim koracima išao ka političkoj marginalizaciji. Tada na scenu stupa jedan opskuran lik koji se kao grom iz vedra neba vaspostavio u srpskoj javnosti i svojim okorjelim anti-srpstvom dao novi materijal za propagandu medijima bliskim vlasti.

Naravno, radi se o Dinku Gruhonjiću, profesoru na Filozofskom Fakultetu u Novom Sadu, čovjeku koji i pored svoje opskurnosti nikad ne bi zavrijedio pažnju srpske javnosti, da neko u spin-mašineriji vlasti nije odlučio da ga instalira kao svog poželjnog političkog neprijatelja.

„Operacija Dinko“, kako je svojevremeno nazvao Miša Đurković, sastojala se u tome da se izvuku godinu dana stare Gruhonjićeve izjave i u isti mah u svojevrsnoj medijskoj ofanzivi plasiraju javnosti kao krunski dokaz za to ko bi preuzeo vlast „ako ovi odu“. Đurković se u istom tekstu opravdano pita zašto se do tada ćutalo na Dinkove izjave i zašto je pod okriljem ove vlasti uspio da se instalira kao važan činilac zapadnog uticaja u Srbiji. I još važnije, kako je čovjek sa takvim stavovima „de fakto preuzeo celo odeljenje za novinarstvo na Filozofskom fakultetu“?

Tačnije, svakome sa imalo nacionalnog osjećanja nije sporno što su Gruhonjićevi stavovi podvrgnuti javnoj kritici. Njegovo djelovanje zaista jeste problematično po svim osnovama, a budući da je finansirano i pomagano sa Zapada, može biti opasno po budućnost sjeverne pokrajine.

Ali, takvo djelovanje treba sistemski i predano suzbijati (na primjer, kroz Zakon o transparentnosti stranog uticaja koji ova vlast uporno odbija da usvoji), a ne namjerno ga održavati na površini, kako bi se njime manipulisalo kao poželjnim političkim protivnikom i baukom za većinu patriotskog svijeta u Srbiji.

Neminovno vezivanje opozicije za globalističke medije okupljene oko Junajted grupe pomoglo je vlastima u učvršćivanju percepcije bipolarne podjele srpskog društva

No, bilo kako bilo, medijska matrica je „nabaždarena“ na Gruhonjića. Vlast je mogla nešto komotnije da uđe u tada nadolazeće lokalne izborne procese u Novom Sadu, gdje je jedan dio ljudi zbog nametnutog straha od „autonomaških“ tendencija Dinka i njemu sličnih, apstinirao od izbora ili dao glas vladajućoj opciji.

Sa sličnim tajmingom i sličnim smislom, u Beogradu je pokrenuta priča o iseljavanju Broza iz „Kuće cveća“ i podizanju Dražinog spomenika. Svakome ko je bio iole iskren i racionalan, od prvog momenta je bilo jasno da je to potpuna besmislica i najjeftini mogući izborni trik, ali, ipak, dobar dio ljudi i intelektualaca je iz iskrenih namjera podržao takvu ideju.

Naravno, nakon što su izbori prošli inicijativa je odbijena iz redova same vlasti, na razočaranje onih koji su se nadali da je Beograd na putu nacionalnog preporoda. Tako je neslavno završena saga o spomenicima, a ideji gradonačelnika je „istekao rok trajanja“ i teško će biti upotrebljiva u budućim političkim utakmicama.

Dalja eksploatacija

Sa druge strane, „Operacija Dinko“ se pokazala kao mnogo korisnija i potencijali njene eksploatacije su se pokazali bezmalo neiscrpnim. Pa je tako i u toku aktuelne studentske pobune, umjesto očigledne mase ljudi na ulicama, opet u prvi plan poželjnih neprijatelja vlasti isplivao Dinko Gruhonjić.

Ovdje stavljam važnu napomenu da je njegov lik i djelo vjerovatno nepoznato većini onih na ulicama, a ako bi se sa njim upoznali teško da bi prošao bolje od Kesića, Bjelogrlića i Ivanovića nakon nedavnog novosadskog skupa i ograđivanja dijela fakulteta od njihove participacije.

Dakle, na bunt koji prvenstveno cilja na korupciju, javašluk i utvrđivanje odgovornosti za novosadsku tragediju (i kome se svakako štošta može racionalno prigovarati, naročito njegovom manjinskom, ali prisutnom, anarhističkom dijelu), odgovor je Dinko Gruhonjić i teza o otcjepljenju Vojvodine.

Uz razumijevanje da je vlasti u grčevitoj političkoj borbi potrebna nekakva odbrambena strategija, neophodno je navesti da je tu sporno nekoliko stvari.

Prvo, krajnje je nacionalno neodgovorno puštati u javni prostor ideju otcjepljenja bilo kog dijela naše zemlje (pa makar i sa stanovišta negacije iste), a naročito onoga u kome se srpska državnost i demografski i simbolički utvrdila do mjere da su iz javnosti dobrim dijelom nestale autonomaške teze (kako reče jedan opozicioni lider „ne pominje ih više ni Nenad Čanak“. A, treba dodati, ni LSV kao partija nije prešla cenzus na poslednjim pokrajinskim izborima).

Sa takvim stvarima treba biti ekstremno pažljiv i ne dozvoliti da tema secesije postane „mejnstrim“, jer se na njen tok onda mogu nadovezati različiti faktori zainteresovani da do tog zlosrećnog scenarija usitinu dođe.

Zato je na suzbijanju secesionističkih tendencija bolje raditi tiho, po dubini, a ne u korist dnevnopolitičke eksploatacije i izlazne strategije za protestnu krizu, a stvari podizati na nivo frontalne borbe tek ako se dubinski procesi ne mognu kontrolisati i kada se donese odluka za korišćenje radikalnijih metoda suzbijanja potencijalnog separatizma (što u našoj sjevernoj pokrajini danas svakako nije slučaj).

Drugo, da li je vlast zaboravila da je u svoje okrilje svojevremeno primila Gordanu Čomić koja nije zapamćena samo po „dubokom prodoru“ u vrijednosnu dimenziju srpskog društva kroz uvođenje „rodno senzitivnog“ zakonodavstva? Nego je pamtimo i po tome što je u javnosti branila autonomašku inicijativu da se na popisu 2021. godine uvede nacionalna kategorija „Vojvođanin“.

Je li ona na tu poziciju moći i uticaja, sa koje je podsticala separatizam u sjevernoj pokrajini, došla po Gruhonjićevom nalogu ili je ipak neko drugi omogućio njeno ministrovanje? I kako je tada vlast, koja danas „brani“ Vojvodinu, trpila ovo autonomašenje unutar svojih redova?

Krajnje je nacionalno neodgovorno puštati u javni prostor ideju otcjepljenja bilo kog dijela naše zemlje, pa makar i sa stanovišta negacije iste

Treće, da li je moguće da srpske vlasti i dalje nisu izgradile sistem koji je sposoban da se iznutra bori protiv separatističkih tendencija i koji neće zavisiti od bilo kog pojedinca ili grupe na vlasti? Ako nisu, onda je to manjak rezultata po jednoj od važnih nacionalnih tema.

Njihova teza „posle nas potop“ nas dovodi do opravdanog pitanja šta je rađeno svih proteklih godina da do „potopa“ ne dođe i da nakon odlaska sa vlasti ovog ili onog aktera država ostane kao iole održiva struktura? „Posle nas potop“ je vizija besmisla i kukavičluka, jer to „posle nas“ svakako mora da se dogodi, a svaka vlast bi trebala unaprijed planirati da tada ne dođe do „potopa“, inače nije ni ozbiljna, ni odgovorna.

Strateški koraci

Još je nešto maliciozno u priči o odbrani Vojvodine. A to je pomjeranje realnog fokusa sa Kosova i Metohije, na kome je naša politika od Kumanova do današnjeg dana pretrpila potpuni poraz. Dakle, u cijeloj tezi o tome da je sada „u fokus“ došla Vojvodina provlači se jedna zlosrećna premisa da je Kosovo završena priča.

Odnosno, problem separatizma se okreće od mjesta na kome realno postoji u svojoj akutnoj fazi i daje radikalne posljedice, na mjesto na kome je on na niskom nivou. A sve to zbog do kraja ogoljene istine da vlast u Beogradu nakon slučaja Banjska ne može – a sudeći po odsustvu akcija i izjava – čak i ne smije da svoj „zaštitinički karakter“ gradi na slučaju Srba na Kosmetu. Drugim riječima, dok na jednu ranu smrtno krvarimo, pametnije bi bilo pokušati je nekako zaliječiti, nego otvarati i drugu, ništa manje opasnu i smrtonosnu.

Naravno, sve gorenavedeno ne treba shvatiti kao banalizaciju problema separatizma u Vojvodini. Istina je da naša sjeverna pokrajina može biti novo geopolitičko žarište koje će ovi ili oni spoljni faktori probuditi i razgoriti, i na koje će se potencijalno nadovezati i izvjesne unutrašnje snage.

Ali isto tako treba biti svjestan da je realna prijetnja od takvog scenarija u ovom momentu mala i da ovakva medijska strategija vlasti može samo da je podgrije i da je, bezmalo ničim izazvana, „reaktuelizuje“, što se, na neki način, već i dešava.

Toj, kao i svakoj drugoj velikoj državnoj temi treba pristupiti studiozno i strateški, a ne koristiti je „ad hok“ kao paravan za raznorazne potrebe, bilo političke, bilo neke druge. Iskorak u tom pravcu svakako bi bio donošenje gorepomenutog Zakona o transparentnosti stranog uticaja. Time će se u srži sasjeći mogućnost za djelovanje Gruhonjiću i raznim Gruhonjićima koji su u našoj zemlji počeli da rastu kao pečurke posle kiše.

Takođe, naši ministri bi morali povesti računa da na budžetima njihovih resora nije udomljen poneki Gruhonjić. A ako se dobro potrude, bojim se da će ih naći i više nego što su očekivali.

***

Na koncu, današnja i nova eksploatacija „Operacije Dinko“ jeste jedan opasan manevar koji je neophodno razobličiti i tako iz polja aktuelne dnevnopolitičke borbe izvući ovo važno nacionalno pitanje i ne dopustiti njegovu štetnu aktuelizaciju. Posebno treba biti pažljiv nakon najave nekakve deklaracije o Vojvodini. Jer ako ona bude čuvala Vojvodinu kako onaj čuveni Zakon o ćirilici čuva ćirilicu, onda moramo biti spremni na sve.

autor:Mihailo Bratić je publicista i diplomirani politikolog. Ekskluzivno za Novi Standard.