Ko je ko među Srbima (2)

1
1530

Boj_Kosovo

Boj na Kosovu – Adam Stefanović (1832-1887)

Činjenica je da kralj Tvrtko Prvi ishodom bitke nije bio uopšte ugrožen za razliku od kneginje Milice i Stefana Lazarevića koji su bili prvi na udaru da iskuse plodove Bajazitove vojne pobede na Kosovu (i hercegbosanskog izdajstva). Sam Vuk Branković, nabeđeni „izdajnik“ u Kosovskom boju, je ratovao protiv tih istih Turaka koje je navodno izdao 1389. g. sve do 1392. g. kada je izgubio Skoplje i sve teritorije južno od Šar planine. Tada je bio prisiljen da postane vazal Muratovog sina Bajazita, novog osmanskog sultana, i da mu naravno plaća harač.[2]

Ne treba zaboraviti i to da je nakon pokoravanja Bosne (1463. g.) i Hercegovine (1482. g.) od strane Osmanlija i to bez nekog velikog vojnog otpora (na teritoriji Bosne i Hercegovine nije bilo nikakvog „Kosovskog boja“) islamizacija na čitavom Balkanu (zajedno sa Albanijom) upravo bila najbrža i najefikasnija upravo na teritoriji Tvrtkove Kraljevine Bosne. Na osnovu izveštaja turskih putopisaca (npr. Evlije Čelebije) čitava polovina hercegbosanskog stanovništva je prešla na islam za samo 100 godina otomanske vlasti.[3] Sama Hercegovina postoji pod tim imenom kao posebna feudalna oblast od 1448. g. tako što je lokalni humski feudalac Stjepan Vukčić Kosača (sinovac Sandalja Hranića) otkazao poslušnost bosanskom kralju i proglasio se za nezavisnog „hercega od Svetog Save“ ali u savezu sa otomanskim Turcima vladajući sve skupa Hercegovinom od 1435. g. do 1466. g.[4] Da se takođe potsetimo da Turci nisu nikoga prisilno terali na „turčenje“, tj. na promenu vere, već su u slučaju konverzije na islam nudili razne fiskalne i civilne povlastice (nije se npr. plaćao „harač“ i moglo je da se napreduje u civilnoj i vojnoj službi sve do položaja Velikog vezira i Kapudan paše). Dakle radilo se o dobrovoljnom „prodavanju vjere za večeru“ a koreni ove masovne prekodrinske konverzije se mogu naći u izdaji Vlatka Vukovića na Kosovu 1389. g. kada je možda i on kupljen od strane Turaka kao i u činu otcepljenja Hercegovine od Bosne od strane Stjepana Vukčića Kosače koji se oslonio na Turke prodajući tako i čast i identitet i Otadžbinu. Ako su ovako postupale njihove vođe, uključujući i neke kraljeve Bosne nakon Tvrtkove smrti 1391. g. i pretendente na bosanski tron, birajući bez skrupula „Carstvo zemaljsko“ mesto „Carstva nebeskog“ običnom prekodrinskom narodu nije ostalo mnogo da razmišlja pred dobrim ovozemaljskim ponudama od strane otomanskih vlasti tim pre što je opšte poznato da se „Carstvo nebesko“ nemože niti jesti niti piti dok sa druge strane otomanski „Strukturalni fondovi“ stoje kao dnevna realnost samo ih treba iskoristiti.

Nešto slično se dogodilo i za vreme Drugog svetskog rata kada su se Brozove jurišne falange na Srbiju popunjavale uglavnom od strane prekodrinskog elementa čiji je maternji izgovor bio ijekavski, tj. isti onaj na kome su spevane notorne laži o izdaji vere, časti, identiteta i Otadžbine Srbijanca Vuka Brankovića na Kosovu 1389. g. Da se potsetimo da austrougarski kaplar za svo vreme rata pre osvajanja i okupacije Srbije oktobra 1944. g. u njoj samoj nije imao skoro nikakvog uporišta, tj. podrške, iz koje je bio izbačen novembra 1941. g. poturajući mesni srbijanski „Radnički bataljon“ da izgine na Kadinjači kako bi se on sa ostatkom prekodrinskih pristalica koji su došli u Srbiju u leto te iste godine da dižu „ustanak“ izvukao živ i zdrav i povukao nazad preko Drine odakle je i došao. U domaćinsku Srbiju se vratio sa „Šestom ličkom“ i „Desetom krajiškom“ divizijom u jesen 1944. g. okupiravši je i tretirajući je kao bukvalno „neprijateljsku zemlju“ što je ona u stvari i bila u odnosu na njegov partizanski pokret i njegovu komunističku ideologiju. Međutim, isto kao i u slučaju poturanja „kukavičijeg jajeta“ od strane hercegovačke ijekavske narodne junačke poezije za nacionalnu izdaju na Kosovu 1389. g. Srbijancu Vuku Brankoviću, ovom prilikom pobednička prekodrinska titografska istoriografija podmeće to isto „kukavičije jaje“ nacionalne izdaje i saradnje sa okupatorom u Drugom svetskom ratu 1941. g.−1945. g. upravo Srbijancu ekavcu đeneralu Dragoljubu Draži Mihailoviću[5] koji je na osnovu ovakvih lažnih optužbi konačno i streljan od strane prekodrinskih ijekavaca 1946. g.[6] Isto kao i u slučaju prekodrinskih konvertita za vreme otomanske vlasti i u toku Drugog svetskog rata i nakon njega motivi za prekodrinsku podršku falangama Josipa Broza Tita su istovetni: „prodavanje vjere za večeru“. Isto kao što su Osmanlije nudile raznorazne ovozemaljske povlastice za konverziju u islam tako je i komunističko rukovodstvo KPJ i NOV i POJ nudilo zemlju, imanja, fabrike, stanove, kredite, besplatna školovanja, bezvizna putovanja po Europi i svetu za čin izdaje svoje sopstvene nacije i Božijeg „Carstva nebeskog“ kako za vreme rata tako i nakon njega. Kao i u slučaju Kosovskog boja tako je i u slučaju okupacije zemlje i borbe za njeno oslobođenje u toku Drugog svetskog rata pronađen „izdajnik“ s druge strane Drine kako bi se stvarna izdaja sa svoje strane Drine prebacila na drugog i njegovu Otadžbinu koja je preko na Drini ćuprije.[7]

Da Vas podsetimo:  Kako upokojiti vampira

I ovde se povest ponavlja još jedanput na tlu Srbije: kao što su hercegbosanski muslimanski Srbi konvertiti bili glavna udarna pesnica turskog sultana u gušenju Prvog i Drugog srpskog ustanka na tlu Srbije 1803. g.−1815. g. (Rankeova „Srpska revolucija“) tako su prekodrinski Srbi titoistički konvertiti odigrali odlučujuću ulogu u borbi protiv ravnogorstva Srbije u poslednjoj fazi Drugog svetskog rata. U toj osvojenoj, okupiranoj, iztitoisanoj i razdraženoj Srbiji prekodrinski konvertitski element je ostao na vlasti sve do danas sa novim zadatkom u novom 21.-om stoleću: uterivanja Srbije u Evropsku Uniju i NATO pakt i to po cenu gubitka njene matične teritorije – Kosova i Metohije i vrlo verovatno Raške/Sandžaka – dakle, upravo one zemlje koju su hercegbosanski vojnici Vlatka Vukovića izdali na Kosovu Polju 1389. g. vrativši se preko Drine u svoju Otadžbinu na lovorikama lažne pobede, čojstva i junaštva.

Na osnovu povesnih dokumenata znamo da je hercegbosanski kralj Tvrtko razglasio po Evropi veliku i sjajnu hrišćansku pobedu na Kosovu Polju u kojoj je navodno turska strana doživela totalnu katastrofu jer se retko ko živ iz bitke izvukao za razliku od bosanske vojske koja se kući vratila gotovo netaknuta.[8] Srbija i njeni Srbi su danas na istoj povesnoj prekretnici kao i njihova sabraća u doba časnoga kneza Lazara Hrebeljanovića i Vuka Brankovića.

Kome carstvu se dobar deo srpskog etnokolektiva privoleo u novonastalim povesno-vojno-političkim uslovima nakon pada Berlinskog zida 1989. g. pokazao je i dokazao i sebi i drugima još 2008. g. kada je čitavih 40% etno-Srba iz Ostataka Srbije glasalo za briselsko „zlatno tele“ i to dva puta (predsednički i parlamentarni izbori). Apsolutno je tačno (bez obzira na sve dnevnopolitičke politikantsko-terminološke floskule) da su i predsednički i parlamentarni izbori te 2008. g. bili „povesni“, tj. prekretnički kada se srpski etnokorpus iz Klinton-Solaninih Ostataka Srbije našao pred alternativom: odbaciti poslatu „carevu knjigu“ preko hercegbosanskog vezira Sarajlije Borisa Tadića i tako se samožrtvovati nebeskim idealima i pre svega sačuvati obraz i lični i nacionalni ili se caru uvući pod skute i krckati sredstva iz raznoraznih „Strukturalnih fondova“. Bez obzira na sve postizborne marifetluke sa pravljenjem parlamentarne vladajuće (Đinđić-Slobine)[9] koalicije pod vođstvom hercegbosanskog Sarajlije Borisa Tadića (danas još jednog Hercegbosanca Aleksandra Vučića i to rodom iz okoline ustaškog Bugojna), ostaje činjenica pred Gospodom i nebeskim kosovskim i ravnogorskim junacima da je skoro polovina bivšeg Lazarevog i Čičinog naroda izabrala ipak „Carstvo zemaljsko“ po principu što je sigurno, sigurno je.

Da Vas podsetimo:  Najstrašnija odmazda: Beograd u svojim rukama ima dokaz genocidne namere prema srpskom narodu

Kačenje te sudbonosne 2008. g. javnih transparenata na Pančevačkom mostu (severnoj granici „Srbije“ briselskog Beogradskog pašaluka) tipa „Stop separatističkom statutu“ je na žalost bila samo bleda slika zadnjeg trzaja izdatog Lazarevog i Dražinog „Carstva nebeskog“ zarad „Carstva zemaljskog“ u Briselu kao što je i tada novootvorena vojna baza Beogradskog pašaluka „Jug“ u okolini Leskovca sa hotelskim smeštajem za srpske „vojnike“ sa četiri zvezdice dokaz da ti isti „Jugovići“ neće ići u boj za „Carstvo nebesko“ pa čak ni za ovozemaljsko Kosovo i Metohiju već da će služiti za paradne funkcije briselskog „Carstva zemaljskog“ (npr. 14. oktobra 2014. g. u Beogradu prilikom posede Predsednika Gazprom Republike – Vladimira Putina) tim pre što je tzv. „Vojska Srbije“ po svojoj efektivnoj i brojčanoj moći svedena na nivo lovačkog društva sa vatrogasnom opremom.

Naravno, nije lako odbaciti „zlatno tele“. Ni ono pravo ni ono fatamorgansko. Mnogo se ovozemaljskog u tom slučaju gubi. Mnoge se ovozemaljske radosti i materijalna uživanja neće iskusiti. Ali, ukoliko jedan etnokolektiv izabere belošengenski bezvizni režim za „Europu“ umesto počasne propusnice za večno Gospodnje „Carstvo nebesko“ takav etnokolektiv će ostati samo narod ali neće postati i nacijom, bar ne do nekih sledećih izbora. Drugim rečima, izborom „Carstva zemaljskog“ srpski etnokolektiv se neće bar u moralnom smislu uzdići od nivoa kmetovsko-feudalnih sebara iz Dušanovog Zakonika do nivoa Srba sa Kosova Polja i Ravne Gore. Tako će učenje srpskog konvertita Ante Starčevića i njemu sličnim hrvatskim pravašima-ustašama o robovskom podrijetlu Srba (servus = rob) konačno biti i potvrđeno i to od strane samih Srba.

Jedan je bio Knez Lazar i jedan je bio Čiča Draža. Bar će ostati zapisano u povesnici „Carstva nebeskog“ da su srbijanski Srbi bar dva puta u povesti smogli snage kao otadžbinski kolektiv da od sebe naprave naciju za razliku od većine ovozemaljskih naroda koji će ostati samo narodi ali ništa više od toga. Dva puta nije mnogo ali je ipak nešto! Stoga je srpski etnokolektiv istočno od reke Drine za razliku od većine naroda bar dva puta u nebeskoj povesnici zaslužio da bude nazivan od strane Gospoda Srbima što ga i kvalitativno-civilizacijski distancira od ovozemaljskih sebara ili konvertitske fukare. Na žalost, priznata nezavisnost šiptarskog Kosova sa fusnotom od strane prekodrinskog Beograda u februaru mesecu zarad dobijanja statusa „kandidata“ za punopravno članstvo u Evropskoj uniji 1. marta 2012. g. je samo dokaz da post-Dražina titoističko-prekodrinsko-prekolimska Srbija ima na pretek kandidata za dobijanje statusa fukare.

Da Vas podsetimo:  Može li država bez obrazovanja?

Vlаdislаv B. Sоtirоvić

Prеdsеdnik Оrgаnizаciоnоg kоmitеtа Pоlitičkоg fоrumа аutоhtоnih Srbа Srbiје

www.pfass.info
pfass@pfass.info

Kо је kо mеđu Srbimа (1)

[1] Vidi opširnije u: Rade Mihaljčić, The Battle of Kosovo in History and in Popular Tradition, Belgrade: BIGZ, 1989, 42−51.

[2] Radovan Samardžić i drugi, Kosovo i Metohija u srpskoj istoriji, Beograd: Srpska književna zadruga, 1989, 40.

[3] I dan danas u Bosni i Hercegovini muslimana ima skoro polovina od ukupnog broja bosanskohercegovačkih stanovnika. Tako je 1992. g. u Bosni i Hercegovini bilo od ukupnog broja žitelja 43,7% Muslimana, 31,3% Srba, 17,3% Hrvata i 7,0% Jugoslovena i drugih (izvor: Prof. Dr Ante Markotić, Ejub Sijerčić, Asim Abdurahmanović, “Ethnic Map of Bosnia-Herzegovina”, Why, Sarajevo, February 1992. Preuzeto iz knjige: Tim Judah, The Serbs. History, Myth & the Destruction of Yugoslavia, New Haven, London: Yale University Press, 1997, 317).

[4] Vladimir Ćorović, Istorija Srba, Beograd: BIGZ, 1993, 306, 318−320.

[5] O Ravnogorskom pokretu Draže Mihailovića, njegovoj ličnosti kao i o duhu Ravne Gore vidi u: Časlav M. Damjanović, Zapis iz đedove kolibe, Kragujevac: Pogledi, 2007.

[6] O lažima i istoriografskim falsifikatima od strane zvanične titoističke titografije vidi u: Miloslav Samardžić, Falsifikati komunističke istorije, Beograd: Una Press, 2010.

[7] O direktnoj saradnji Brozovih partizana sa nemačkim nacističkim okupatorom, hrvatskim ustašama i Šiptarima za vreme Drugog svetskog rata vidi u: Miloslav Samardžić, Saradnja partizana sa Nemcima, ustašama i Albancima, Kragujevac: Pogledi, 2006; Vladislav B. Sotirović, „Saradnja Brozovih partizana i Pavelićevih ustaša“, Na odru titografije, Viljnus: Štamparija Litvanskog edukološkog univerziteta, 2011, 102−130.

[8] Rade Mihaljčić, The Battle of Kosovo in History and in Popular Tradition, Belgrade: BIGZ, 1989, 47.

[9] Dr. Zoran Đinđić je rodom iz Bosanskog Šamca, a Slobodan Milošević i po ocu i po majci iz Crne Gore i vrlo verovatno i rođen u Crnoj Gori u Ljevoj Rijeci.

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime