Zoran Lakić tumači Najpoznatijeg
Naš čovek krenuo u neko zapadno inostranstvo, vozom. U „svome“ kupeu zatiče samo jednog putnika. NašČovek bi da priča, al’ Onaj spava… sat… dva… Konačno, NašČovek prodrma saputnika i pita ga odakle je. Još bunovan, Onaj kaže: „Turčin, iz Istanbula“. „Šta, Turčin, majku vam tursku“, dočeka ga NašČovek novim pitanjem „začinjenim“ udarcima sa leva i desna. Onaj se najpre „brani“ pitanjem zašto ga udara, ali odgovor deluje neodbranjivo: „Kako ‘zašto’, a što smo mi pod Turcima bili petsto godina, to nikom ništa, a?“. „Dobro, čoveče, to ako je bilo, bilo je pre sto-dvesta godina“. „More, nije važno, ja sam to saznao tek juče“.
Tako je i potpisnik narednih redaka tek juče saznao da je crnogorski istoričar „prof. dr Zoran Lakić, akademik“ (iako rođen 1933, ne zna momak da se „akademik“ ne piše iza imena i zapete, on se uvek piše ispred imena, bez ostalih „sitnijih“ zvanja uključujući i ono stečeno u dečjem vrtiću), još 19. januara 2018. godine, na portalu „Koreni“, listu Srba u rasejanju, ispisao jedan obimniji tekst pod naslovom „Mnogi se i danas pitaju: Ko su Albanci?“ (https://www.koreni.rs/mnogi-se-danas-pitaju-ko-su-albanci/).
Ne bi li budućeg čitaoca svoga sočinenija blagovremeno opasuljio, Lakić, akademik je naznačio da je „pitanje iz naslova… Ko su Albanci, odavno prisutno u istoriografiji“, ali da „prihvatljiv odgovor za sve zasada ne postoji“. Za sada, kaže, pošto je „albanologija izuzetno mlada naučna disciplina“ jer su joj „temelje udarili nealbanski naučnici“, među njima „svakako je i autor ove knjige akademik prof. dr Kaplan Burović, rodom iz Ulicinja, a sada stalno nastanjen u Ženevi“.
Rečju „svakako“, akademik Lakić obavezao je sebe da živom Kaplanu Buroviću (1934) podigne dostojan spomenik, barem zbog toga što je „svakako jedan od najpoznatijih albanologa u svijetu nauke“, što je „čitav svoj dugi život gradio imidž uvaženog naučnika“, što je „mnogo toga doživio na putu časne borbe za naučnu istinu“, što je „istina bila osnovni moto koja ga je i dovela do mjesta na kom se danas nalazi ovaj skroman čovjek – po svemu ostalom, a vrlo osoben kada je riječ o nauci“, što je „uspio da ostvari više od svih prije njega“, što su ga „mnogi slijedili u oblasti albanologije – ne samo istorije i književnosti, već i nauke o jeziku, geostrategiji, kulturologiji“, što je „izvanredno zaslužan što je danas ova nauka podjednako razvijena – na Balkanu, u Evropi, SAD-u i ostalim centrima nauke“, što je, uprkos činjenici da „objavljuje svoje radove svuda po svijetu, sem u Albaniji (čija) vladajuća elita sve čini da bude zaboravljen (iako je počasni član Akademije nauka i umetnosti arbanaških intelektualaca – IP)… mladi naučnici i u Albaniji sve više prihvataju njegove teze iz oblasti albanologije… posebno tezu o neilirskom porijeklu Albanaca“.
Ali ne samo zbog toga. Kaplan je „otkrio“ da su Albanci „keltsko pleme“ (mada Kelti nisu „pleme“, još manje „narod“, oni su bili vojnički red u srbskom narodu), da se „reč ‘Albanci’ izvodi iz keltskog jezika“ (što će reći: srbskog, mada to njemu nije poznato), da njegovu tezu „da Albanci nisu potomci Ilira i da nisu autohtoni na Balkanu sve više prihvata nauka mnogih balkanskih zemalja, zemalja Evrope i Amerike“, da je tezu o ilirskom poreklu Albanaca ocenio „kao izmišljeni mit, koji ima političku pozadinu“ (ali ne reče koju i kakvu), da njegovi „naučni stavovi… imaju sve više pristalica u svijetu nauke, koja je, uvijek, bez granica“, da se pitanje arbanaškog porekla „i dalje nalazi u žiži interesovanja albanologije i posebno naučnog podmlatka, čak i u Albaniji“… da je… da se…
Sve je to Zoran Lekić mogao tako reći jer je svoja profdrakademička znanja zaustavio na „naučnoj“ laži naučenoj ne samo u osnovnoj školi, već preuzetoj i od Kaplanovog „kategoričnog apostrofiranja“ da su Srbi „zaista došli na Balkanske prostore za vrijeme – velike seobe naroda“ – što su, valjda, i jednom i drugom, šesti i sedmi vek. I ne samo Srbi – i Arbanasi su „došli iz prapostojbine, kao i ostali narodi – u vrijeme Velike seobe naroda i, na Balkanu – zatekli Srbe, koji su već bili tu“. Baš tako, iako će se na drugome mestu poslužiti i Kaplanovim iskazom da „činjenica što albanci žive još od XI veka na istoj teritoriji – gde su u stara vremena – živeli Iliri – beznačajna je!“
Značajno ili beznačajno, kako se uzme, tek – ovaj se potpisnik priseća se da je 6. februara 2013. godine, Vaseljenska televizija objavila tekst Dušana Milovanovića, pod naslovom „Skenderbeg Srbin i pravoslavac“, što je ovom potpisniku bio povod da o Arbanasima, iz jednog neobičnijeg ugla, ispiše trideset pet-šest stranica; učinio je to poštapajući se na već izlizanu izreku da je poturica gori od Turčina i odmah konstatujući da se bez ikakvog dvoumljenja može reći da su Arbanasi, danas, srbsko pleme kome je govorni jezik arbanaški.
Jer, kako smo to mogli pročitati kod Jovana I. Deretića (1939-2021), Arbanasi su na Srbsku Zemlju pristigli polovinom 11. veka. „Događaji koji su prouzrokovali dolazak Arbanasa u Srbiju bio je rat između Vizantije i Srbije u jesen 1042. godine. Romeji su sa velikom vojskom napali Srbiju i borbe su vođene na predelu Novog Epira, današnja teritorija Albanije. U dve velike bitke Srbi su strašno porazili Romeje i to je prouzrokovalo nemire u Vizantiji. Jedan od pobunjenika bio je vojskovođa Đorđe Manijakis, koji je komandovao vizantijskom vojskom na Siciliji i u južnoj Italiji. Pošto su ga bez razloga smenili, odlučio se na pobunu i krenuo da uzme vlast u Carigradu. Poveo je svoju vizantijsku vojsku koju je imao pod svojom komandom i jedan deo kavkaskih Arbanasa, odnosno Albanaca kako su ih tada zvali, kao pomoć-ne čete. Sa Arbanasima išle su i njihove porodice kako je to bio običaj u tom vremenu. Manijakis se sa svojom vojskom iskrcao u Draču početkom marta 1043. godine. Na putu za Carigrad, on se kod Ostrova, blizu Dojranskog jezera, sukobio s romejskom vojskom vernom Carigradu; u toj je borbi i poginuo, a njegova se vojska predala. Ove događaje opisao je savremenik vizantijski istoričar Mihailo Ataliota (Michael Ataliota, Corpus scriptorum historiae Byzantinae, Weber, Bonn 1844, Tome II, page 121).
Vizantinci su prihvatili Manijakisove vojnike koji su se predali, ali nisu hteli da prime Albance koji su bili stranci. Njih su potisli na teritoriju Srbije. Ovi nisu mogli da se vrate natrag na Siciliju, jer su lađe sa kojima su došli bile zaplenjene. Molili su Srbe da im dozvole da se negde nasele, pa kako su oni tradicionalni stočari, gajiće stoku za njih i srbsku vlastelu. Vojislav im je dozvolio da se nasele u Rabanu, jedno malo i slabo naseljeno mesto na podnožju planine Jablanice. Koliko je bio brojan taj narod nije poznato, ali prema proceni nije ih bilo manje od pet hiljada ni više od dvadeset hiljada“, računajući u te cifre ne samo pomoćne vojnike već i članove njihovih porodica.
No, „čim su Turci zavladali, većina je Arbanasa primila islam i postala odana turskoj upravi. Kao takvi, dobili su potpunu slobodu i postali gospodari… Okrenuli su se na Istok i počeli naseljavati plodne kotline. A pod uticajem prevlasti Arbanasa, Srbi u Arbaniji su bili islamizirani i poarbanašeni, izuzev jednog dela onih u oblasti Golog Brda na levoj obali Crnog Drima, i onih koji su prebegli u unutrašnjost Poluostrva“ (Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje : Osnove antropogeografije, Beograd 1922, 176).
I, kao što se to zna za Madžare koji su u Panonsku niziju prispeli na samom kraju 9. veka:
– Da ih je bilo između dvadeset i dvadeset pet hiljada;
– Sa kakvom su agresivnošću potčinjavali susedna slovenska (srbska!) plemena;
– Sa kolikom je sistematičnošću sprovođena madžarizacija tih istih suseda;
– Da se početna sastavnica njihovog (ugarskog) nacionalnog bića kroz približno četrdeset pokolenja toliko istanjila da je postala ne samo sasvim prozirna već i neuočljiva;
– Da se nužno mora nametnuti zaključak da današnju madžarsku naciju sačinjavaju uglavnom Slovaci i Srbi madžarskog govornog jezika (I. Petrović, Vojvodina Srpska 1918, Novi Sad 1996, 333);
Istovetna logika mora se primeniti i na Arbanase osetno malobrojnije od Madžara, koji su na samo jedan deo svog prostora u današnjoj Arbaniji, tada izvorno srbskog, bili prihvaćeni polovinom 11. veka.
Kaplan Burović kao Najpoznatiji
Naravno, Kaplan Burović o tome misli i piše drukčije. Prema sopstvenom „priznanju“, on, poreklom Srbin iz Perasta („svi znaju da su poreklom iz Perasta i da su nam tu grobovi pravoslavnih pradedova“), rođen u Ulcinju 1934. godine kao Kaplan Resuli, islamizovani Arbanas pa povratnik u pravoslavlje (kako u jednom intervjuu s jeseni 2010. godine sam kaže, „vratio se pravoslavlju čista srca“ – www. slobodanjovanovic.org/2010.09.03/intervju.kaplan.burovic), počasni član Akademije nauka i umetnosti arbanaških intelektualaca, (ali ga niko osim Zorana Lakića ne prepoznaje kao „profdra“), „naučnu istinu o poreklu Arbanasa“ razrađivao je u svojim „mnogobrojnim studijama“ više od pola veka a izneo je „detaljno“ u svojoj knjizi Ko su Albanci, objavljenoj u Ženevi 2007. godine. Kako sam kaže, iako je „tamo naučno obrazložio“ svoju tezu, oni koji se bave poreklom Arbanasa njegovo ime nigde i ne pominju, a preko njegove „naučno obrazložene teze“ prelaze „kao da ne postoji, ili… kao pored turskog groblja“.
Za takvu sudbinu sopstvene teze on ima i krivce: „Ja znam da im to naređuje njihova titoistička svest, ili titoizam onih pod čijom naredbom pišu, pod čijom gvozdenom petom žive, ako ne i pravoslavni fundamentalizam, koji im je zatrovao dušu i oslepio oči. Ali, pošto nauka neće da zna ni za veru, niti za politiku, mislim da je krajnje vreme da se ovi naši naučnici otresu verskog fundamentalizma, politike i titoizma, bar kad tretiraju naučne probleme“.
Pošto je tako „rasturio“ one koji ne misle primitivno antisrbski kao on, a to su isključivo Srbi koji pod nečijom „gvozdenom petom žive“, ogrezli u „pravoslavnom fundamentalizmu“ i titoizmu, on objašnjava da su se takvi Srbi naslonili na saznanja pape Pija II, Eneja Silvija Pikolominija (1405-1458-1464) za koga, inače, hrvatski jugoslovenski enciklopedisti kažu da „mnoge vrijedne građe ima u njegovim historijskim spisima i da njegova djela sadržavaju i niz podataka o historiji južnoslavenskih naroda“. Nasuprot tome, Kaplan Burović predstavlja ono što je sam otkrio: „Ja sam zastupao i zastupam jednu posebnu hipotezu, koju nisam izmislio, već je mukotrpno izgradio kroz decenije, a na bazi naučnih istraživanja i otkrića svetskih naučnika, poznatih albanologa, pa i mojih, ličnih istraživanja i otkrića, a sa kojima su se složili i najveći albanski naučnici, albanolozi“. Van svake sumnje, ovo poslednje je najvažnije jer ako to ne prihvate „najveći albanski naučnici, albanolozi“ – puj, pike, ne važi!
Ovo ni po čemu ne odudara od „naučnih razloga“ koje nam je, 1974. godine, o Arbanasima i Ilirima i o tome kako se, gde i u kojim količinama „napredovalo“ u ilirologiji, predstavio Aleksandar Stipčević (1930-2015), hrvatski istoričar arbanaškog porekla: „Prošlo je više od šest godina od dana kada je u Milanu (Italija)… objelodanjena moja knjiga Gli Illiri… Od tog vremena do danas (za ciglih šest godina, dakle! – IP) ilirologija je veoma uznapredovala: izvršena su mnoga uspješna arheološka iskapanja, održano je nekoliko značajnih tematskih simpozija i kongresa posvećenih Ilirima, napisan je velik broj radova o raznim pitanjima ilirologije. Posebno je mnogo uznapredovalo poznavanje kulture Ilira u Albaniji, koja je sve donedavno bila vrlo slabo poznata stručnjacima“ (Aleksandar Stipčević, Iliri : Povijest, život, kultura, Zagreb 1974, 7 – lat.). I sve to uprkos nesumnjivoj činjenici (koju šiptarski autori sami ističu u hrvatskoj Enciklopediji Jugoslavije, knjiga 1, 77 – lat.) da je do 1941. godine „više od 90% albanskog stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji bilo nepismeno“ a u Arbaniji još i više!
Kad je već tako, Burović odmah kaže, bez obrazloženja (biće da mu ono nije ni potrebno, pošto se radi o njegovoj hipotezi s kojom su se „složili i najveći albanski naučnici, albanolozi“), da „Albanci nisu ni sa Kavkaza, niti Iliri, pa ni mešavina različitih starobalkanskih elemenata. Oni su jedan zaseban narod, koji se, kao i svi drugi narodi, mešao i sa drugim narodima, moguće nešto više od svojih balkanskih suseda, što se objašnjava njihovom istorijom bez pisma i, do kasno, bez svoje države. Godine 1908 su ustanovili svoju azbuku, a krajem 1912. su proglasili svoju nezavisnost i počeli da grade svoju prvu državu“ (http://www.novinar.de/2011/02/15/dokumentirano-poreklo-albanaca).
I, pošto su oni „jedan zaseban narod“, saznaćemo od Burovića da su neki Albani, u 4. veku pre Hrista, „sišli iz Škotske s ostalim Keltima, prešli preko Francuske, Švajcarske, Italije i obalom Jadrana stigli do današnje oblasti Mat u Albaniji“, odakle su „preko Balkana, Dunava, Rumunije i ruskih stepa, stigli do Kaspiskog mora“, ali su u međuvremenu, u nekom neodređenom međuprostoru „ostavljali delove svojih plemena, čitava bratstva“. Ovo keltsko „sila ženje“ čudno je Burovićevo „otkriće“ budući da engleski istoričar Džordž Treveljan (1876-1962) tvrdi kako su Kelti baš u to vreme, „val za valom“, upadali na englesko ostrvo, ali i da se južno krilo keltskih plemena „koja su prvotno živjela u sjeverozapadnoj Njemačkoj i Holandiji… nastanilo u Padskoj dolini (u severnoj Italiji – IP), dokrajčilo hegemoniju Etruščana u Italiji, i oko 387. prije nove ere opljačkalo Rim. Druga su keltska plemena prodrla u Španjolsku, a opet druga na Balkan. Tokom istih stoljeća preplavilo je jedno sjeverno krilo toga velikoga svjetskog pokreta engleski otok, te je nametnulo njegovim stanovnicima keltsku vlast i keltski jezik“ (G. M. Treveljan, Povijest Engleske, Zagreb 1956, 23-24 – lat).
Buroviću kao da nije poznato da nikakvih velikih seoba nije bilo, a domišljeno putovanje škotskih Albana i ostalih Kelta „preko Francuske, Švajcarske, Italije i obalom Jadrana… do današnje oblasti Mat u Albaniji“, odakle su „preko Balkana, Dunava, Rumunije i ruskih stepa, stigli do Kaspiskog mora“ morala je biti velika seoba. I ne samo velika, bila bi to bezglava seoba, seoba bez određenog cilja, pošto najnovija multidisciplinarna istraživanja, argumentima iz prirodnih i egzaktnih nauka pokazuju da su navodne velike seobe i fizički i tehnički neizvodljive, da bi morale neodređeno dugo trajati i da bi za njihovo sprovođenje i okončanje bila neopohodna ogromna količina najrazličijtijih životnih potrepština i transportnih sredstava. Mimo toga, na tolikom putu, kroz manje ili više naseljene krajeve, nije se mogla obezbeđivati hrana iz „domaćih izvora“, a vrlo je verovatno da bi oružani sukobi nepoznatih i nepozvanih došljaka sa „nađošima“ bili svuda redovna pojava, mnogo žešći od onih koje opisuje Treveljan baveći se upadima keltskih plemena na englesko ostrvo: „Keltski su osvajači Britanije dolazili u uzastopnim valovima pojedinih plemena, koja su doduše bila između sebe srodna, ali koja su se odnosila neprijateljski jedno prema drugome… Kelti su – val za valom – ulazili u Britaniju… te klali, pokoravali ili tjerali preko cijelog otoka… i svoje vlastite srodnike, koji su bili došli prije njih“ (Isto, 24).
Iz Burovićevog saopštenja da su Albani „sišli iz Škotske s ostalim Keltima“ valjalo bi zaključiti da su Albani bili Srbi, pošto su Kelti, rekosmo, poznati kao vojnički red u srbskom narodu. Ali, ne, Buroviću ni to nije poznato. On samo domišlja, pošto kaže da „albanski jezik ima mnogo baltičko-slovenskih (u prvom redu litvanskih!) reči, da je poznati austrijski albanolog, akademik, prof. dr Gustav Majer (1850-1900) izjavio da je albanski jezik brat litvanskog jezika… sa čime su se složili ne samo mnogi poznati svetski albanolozi, već i albanski, pa i najveći albanolog Albanije svih vremena, akademik, prof. dr Ećrem Čabej“ (1908-1980), da su se „Albanci (koji se tada sigurno nisu zvali ovako!), možda u prvom veku stare ere, stavili u pokret iz koljevke čovečanstva, Indije, zajedno sa slovenskim plemenima, moguće baš sa Litvancima, pa – prelazeći preko Kavkaza – moguće i pored tamošnjih Albana, stigli su na obale Baltičkog mora, gde su dugo živeli u simbiozi sa Litvancima i spasili se asimiliranja njihovim novim pokretom prema srednjoj Evropi i obalama Dunava, kuda su išla i mnoga druga slovenska plemena, ali ne i Litvanci“.
Koliko je Burović jasan u svom hipotetskom domišljanju može posvedočiti i završni deo prethodne rečenice iz koje valja zaključiti da su i Albanci, „koji se tada sigurno nisu zvali ovako!“, jedno „od mnogih drugih“ slovenskih plemena. Kada kaže da su na tom putu stigli do današnje Rumunije, da su u svoj jezik uneli „mnogo rumunskih reči i drugih rumunskih karakteristika, u gramatici i folkloru“, da se „albanski jezik formirao u VI veku nove ere upravo u Rumuniji“ (koješta, reći će Slobodan Jarčević – 1942-2020 -, pošto „tada rumunski jezik nije ni postojao… rumunski jezik počeo se stvarati tek u 16. stoleću, a do tada je u Rumuniji stanovništvo govorilo srpskim jezikom“), da ih „mongolski Bugari… nisu prebacili 679. godine naše ere preko Dunava… danas Albanci ne bi postojali“, da je austrijski akademik, prof. dr Gustav Vajgand (1860-1930), poznat kao najveći albanolog svoga vremena, zbog nekoliko tračkih reči u arbanaškom jeziku Arbanase proglasio potomcima srbskih Tračana (Rašana), da su se Arbanasi zadržali u Trakiji stotinak godina, da su se tamo „spasili asimilacije od slovenskih Bugara“, da su za to kratko vreme oni asimilovali mnogobrojne tračke porodice koje su kroz više vekova uspele da odole romanizovanju(?! – IP), da „albanski jezik ima i bugarskih reči, pa i gramatičkih karakteristika, što nam dokazuje da su ovi Albanci dugo živeli pod bugarskom vlašću“, onda se mora dodatno zaključiti da Burović svoju tezu o arbanaškom poreklu „naučno obrazlaže“ izuzetno komplikovano s jedinim ciljem da ona deluje naučnije. Pri tome, neke od tih teza, kao, na primer, ona da se „albanski jezik formirao u VI veku nove ere upravo u Rumuniji“, kao i ona da su 679. godine prešli preko Dunava, deluju toliko nesuvislo da na njih ne treba trošiti reči, čak i ako bi se moralo reći da Burovićevi Albanci do 6. veka nisu umeli ni da govore. Iako sam kaže da su se njegovi Albanci zadržali u Bugarskoj „preko sto godina“, na drugom će mestu reći da su na današnji prostor, u današnju Arbaniju, stigli u 9. veku, te da bi „moguće“ bilo da su za dva veka, do trenutka kada je Georgios Manijakis digao pobunu protiv centralne vlasti u Konstantinopolju, „gde njihovim poznatim enormnim množenjem, gde asimiliranjem Albanoa, Slovena (Srbo-Crnogoraca, Makedonaca i Bugara), Vlaha i Grka… prešli broj od 50.000 duša“ i da su Manijakisovoj pobunjeničkoj vojsci sa Sicilije mogli ponuditi pomoć od tri hiljade ratnika.
Onima koji o Arbanasima pišu drukčije, pre svih Jovanu I. Deretiću, akademik Burović upućuje zamerke na osnovu sopstvenih hipotetskih konstrukcija. Na primer, on postavlja pitanje „kako je moguće da u II veku Klod Ptoleme – po Deretiću – nazove jedan grad Balkanske Albanije ALBANOPOLIS… kad su ovi Albanci… stigli u ovoj Albaniji posle 1043, u XI veku“, a previđa, najverovatnije zlonamerno, da je Deretić taj Albanopolis označio kao preveden naziv srbskoga grada Beograda, danas Berata, u Arbaniji. Uz to, on će još domisliti da Albanopolis ne može biti prevod za Beograd. „Prevod sa srpskog na – koji jezik“ POLIS je grčka reč, ali ne i ALBANO, pa ni ALBA! Je li moguće da je Ptoleme kombinovao dva jezika u jednoj reči?! I zašto?! Pre bismo rekli da u toponimu Albanopolis nemamo prevod Beograda, već složenicu od ALBANO (ime plemena Albano-i) i grčke reši POLIS, koja znači grad. Odnosno – GRAD ALBANA“.
Kaže tako, a već u sledećoj rečenici konstatuje da se taj grad u vreme Ptolemejevo nije zvao ni Berat ni Beograd, već Pilcheriopolis, naziv složen od jedne latinske (pulcher=lep) i jedne grčke reči (polis=grad), baš po šemi koju ne priznaje za Albanopolis=Beli Grad, Beograd. Da se imalo udubio u ono o čemu je pisao, Burović se mogao dosetiti da reč pulcher dovede u vezu sa rečju bellus, lep, lepog izgleda, te da i naziv Pulcheriopolis protumači kao direktan prevod reči Belgrad, Belgrad, Beograd.
Sve u svemu, hipoteza (prema rečničkom tumačenju: „pretpostavka, postavljena za objašnjenje neke pojave, koju treba provjeriti i dokazati da bi postala vjerodostojna naučna teorija ili naučni zakon“) koju je u Kaplan Burović u Ženevi „naučno obrazložio“ i koju ljubomorno čuva od bilo kakvih prigovora sa strane, ponajviše je podilaženje savremenim „najvećim albanskim naučnicima, albanolozima“ i pokušaj da se Srbima naturi „pravoslavni fundamentalizam“. Nastranu to što on uporno govori o Balkanskom poluostrvu, o Balkanu, iako je sve do 1808. godine to poluostrvo bilo poznato isključivo kao Helmsko, izvedeno od reči hlm, helm, hum. Novo ime izmislio mu je nemački gimnazijski profesor Johan August Cojne uvođenjem navodnog turcizma Balkansko poluostrvo, iako su sami Turci za njega koristili naziv Eminehdag, odnosno Helm. I inače, „tobožnji turcizam Balkan sadrži srpsku simboliku Beloboga (Bela, Bala)“, široko rasprostranjenu u antičko vreme (J. I. Deretić, Dragoljub P. Antić, Istorija Srba i Rusa, Prvi deo, Beograd 2010, 11)., po čemu Beograd nije Beli Grad, već Belov Grad, grad imenovan po bogu Belu.
Na kraju, nije zgorega reći da Burovićeva teza o arbanaškom putovanju (iz Indije, preko Kavkaza, pored Baltičkog mora, kroz tada nepostojeću Rumuniju, preko Dunava, kroz Bugarsku, do današnje Arbanije), u najmanju ruku, deluje neozbiljno, čak i ako se ne kaže da su, u 9. veku, „njegovi“ Arbanasi preko Metohije i Kosova proputovali „na neviđeno“. Teško je zamisliti da neko pređe toliku razdaljinu i ne zaustavi se na toj blagoslovenoj zemlji već pohrli u planinsko bespuće budućeg zavičaja. I nemoguće je zamisliti da se bar neko iz te velike mase Burovićevih putnika „oko sveta“ tamo ne zaustavi, možda umoran od besciljnog potucanja, možda da sebi prekrati muke, možda bez posebnog razloga.
A biće da se tamo niko nije zaustavio, makar da potvrdi Burovićevu tezu o njihovom „gde poznatom enormnom množenju, gde asimiliranju Albanoa, Slovena (Srbo-Crnogoraca, Makedonaca i Bugara), Vlaha i Grka“. Nasuprot tome, kod arbanaškog istoričara Seljamija Puljahe, u knjizi Albanci i njihove teritorije, Tirana 1982, čitamo da je u pećkoj nahiji, godine 1485, turski popisivač zabeležio 164 arbanaška imena i 4.910 srbskih; u nahiji Suhogrlo (u istočnom delu Metohijskog Podgora) 8 arbanaških i 182 srbska, u vučitrnskoj nahiji 5 arbanaških i 287 srbskih, u prištinskoj nijedno arbanaško i 91 srbsko, u lapskoj (podujevski kraj) nijedno arbanaško i 52 srbska, a u prizrenskoj 5 arbanaških i 253 srbska imena. Sve u svemu, u Puljahinoj građi srbska su imena 37 puta brojnija od arbanaških, ni u jednoj od pomenutih nahija nije bilo sela sa čisto arbanaškim imenima, ali je zato u pećkoj, vučitrnskoj i prizrenskoj nahiji bilo 106 sela sa čisto srbskim imenima (Dragoljub Petrović, Kučko-arbanaško pograničje u svjetlosti onomastike, Dani Marka Miljanova 1993, Zbornik radova I, Podgorica/Novi Sad 1994, 99).
Kaplanu Buroviću to bi odnekud moralo biti poznato, ali iz svojih „albanoloških“ i arbanaških razloga – da bi opravdao sopstvenu an tisrbsku tvrdnju o navodnom srbskom „pravoslavnom fundamentalizmu“ – on to ne priznaje; lakše mu je da Puljahua ne obrazlažući to, nazove „demaskiranim albanskim falsifikatorom istorije“ (www.magazin-tabloid.com/casopis/index.phr?id=06&br=241&cl=34). I to pod naslovom „Naučni problemi ne rešavaju se glasanjem“.
Ko su, dakle, Arbanasi
Po prilici, Arbanasima danas baš i ne odgovara da budu poreklom samo Iliri, ili Tračani, oni bi voleli da malo budu i Dardanci (koje treba čitati kao Sarbani, Srbi) jer „njihovo ime, istovetno s onim što su ga nosili Dardanci iz Trakije (Srbi iz Raške čiji su naziv Grci iskrivili u Trakos – IP), ukazuje na mogućnost da je bilo došlo do stapanja predindoevropskih i indoevropskih naroda“ (Luiđi Pareti et all., Historija čovječanstva : Kulturni i načni razvoj, svezak drugi / knjiga prva, Stari svijet od 1200. do 500. god. pr. n. e., Zagreb 1967, 11 – lat.). I možda zbog toga što je ovo „protopovijesno“ pleme učestvovalo u Trojanskom ratu, a potom i u bitki kod Kadeša (1286. pre Hrista), na strani Hetita (Heta, Geta) protiv faraona Ramzesa II, ali i zbog toga što će „kasnije imati veliku ulogu u povijesti unutrašnjosti Balkana“ (A. Stipčević, Navedeni rad, 29). Bilo bi im draže, dakle, da su mnogo stariji no što jesu jer bi onda mogli sebi pripisati i „osnivačku ulogu“ u povesnici Helmskog poluostrva, iako je sasvim izvesno da su se na njemu pojavili tek sredinom 11. veka.
Ipak, po svemu izloženom, može se bez dvoumljenja reći da su Arbanasi, danas, srbsko pleme kome je govorni jezik arbanaški. Savremenim Arbanasima, i onima koji ne znaju ko su i onima koji ne žele da priznaju ko su, može se priznati da vode poreklo od Ilira, Tračana ili Dardanaca, ili od bilo kog drugog plemena sa Helmskog poluostrva, samo onoliko koliko se Srbima prizna da je neko od „odabranih“ plemena srbsko; priznaje li se da su Iliri, Tračani, Dardanci… srbska plemena, to pravo na nasleđe ilirskih, tračkih, dardanskih… obeležja može se preneti i na Arbanase koji su, rekosmo, srbsko pleme arbanaškoga govora.
Jer, kad su posle pogibije Đorđa Manijakisa, vojskovođe koji je računao da će i uz pomoć davnih predaka današnjih nominalnih Arbanasa preuzeti vlast u Carigradu, oni ostali „na suvom“, bez brodova za povratak na Siciliju, primili su ih Srbi računajući da će, kao stočari „od karijere“, gajiti stoku za sebe i za srbsku vlastelu. Prema proceni, „nije ih bilo manje od pet hiljada ni više od dvadeset hiljada“, računajući u te cifre ne samo pomoćne vojnike već i članove njihovih porodica.
No, kako je to već rečeno u uvodnom delu ove pričice, „čim su Turci zavladali, većina je Arbanasa primila islam i postala odana turskoj upravi. Kao takvi, dobili su potpunu slobodu i postali gospodari… Okrenuli su se na Istok i počeli naseljavati plodne kotline. A pod uticajem prevlasti Arbanasa, Srbi u Arbaniji su bili islamizirani i poarbanašeni, izuzev jednog dela onih u oblasti Golog Brda na levoj obali Crnog Drima, i onih koji su prebegli u unutrašnjost Poluostrva“.
Posle svega
ikov tekst nastao kao osvrt na Milovanovićevu raspravicu o Skenderbegovu poreklu (i mnogi „učeni“ Srbi zakleće se da je on bio Arbanas), Vaseljenskoj televiziji poslat je 16. februara 2013. godine i tamo, pod naslovom Arbanasi, bio objavljen u četiri nastavka.
Odjednom, iznebuha, ravno tri meseca kasnije, 16. maja, pojavljuje se tekst Kaplana Burovića pod naslovom „Intrige i falsifikati Ilije Petrovića“, pisan u Ženevi. U svom tekstu (www.vaseljenska.com/misljenja/intrige-i-falsifikati-ilija-petrovica/) sačinjenom od preko 113.000 grafičkih znakova, na skoro četiri autorska tabaka, Burović se bavi svim i svačim, ponajmanje Arbanasima, toliko „svim i svačim“ da je njegovu „misao“ skoro nemoguće pratiti.
Svoj spis Burović započinje konstatacijom da se „kao advokat Jovana I. Deretića predstavlja Ilija Petrović. Ovaj – iako, naravno – pretendira na objektivnost i naučni stav, u stvari – manifestira čisto titoističke, pa i pravoslavno-fundamentalističke pozicije, posebno i pozicije očitog falsifikatora i intriganta, klevetnika, preko svega i jasne pozicije srednjevekovnog ‘osvetnika’… Na sajtu Vaseljenska TV paskviljom, gde na dugačko prede i naklapa tobože o Albancima… u trećem nastavku, objavljen dana 18. februara 2013, pošto nam u uvodu hvali Jovana Deretića kao cigo svog konja, zauzeo se tobože mojom ličnošću i mojim albanološkim tezama, a sa jednom očitom netrpeljivošću, pa i atavističkom mržnjom, koju do danas još nisu manifestirali ni sami šovinistički i rasistički najekstremniji Albanci, koji se evo preko pola veka bave samnom i bore se protiv mene i mog stvaranja najmonstruoznijim lažima i falsifikatima, na svim jezicima i preko svih medija, svojih i tuđih“.
Najveći deo prostora Burović je posvetio sebi i svojoj paranoji („razumnom ludilu“ upregnutnom u „odbranu“ sopstvene umišljene veličine i umišljenog proganjanja), svom boravku u arbanaškim zatvorima, svojoj borbi protiv titoista i „pravoslavnih fundamentalista“, svojim naučnim otkrićima koja mu priznaju i najveći arbanaški albanolozi, svom obračunu sa stavovima Jovana I. Deretića i, naravno, obračunu s Ilijom Petrovićem, potpisnikom ovih redaka, koga smatra najvažnijim braniocem Deretićevim. U takvom svom paranoičnom „obračunu“, on Iliju Petrovića proglašava zločincem i glavnim krivcem što on, Burović, ne može da štampa neka svoja naučna otkrića. Da su, veli on, živi neki njegovi slavni preci, Resulbegovići, Arslan-beg i Osman-paša, Petroviću bi bio iščupan jezik ili bi ostao bez glave, a ovako, pod zaštitom Mila Đukanovića, on može da čini što mu je volja!?
A braneći se od nekih „napada“ u tekstu o Arbanasima, on još ističe kako nije mogao objaviti svoju studiju o prištinskom lingvisti Idrizu Ajetiju (1917-2019) jer ga u tome sprečava Ilija Petrović, a studiju o nekim naknadnim saznanjima Aleksandra Stipčevića koji je izmenio svoja ranija (valjda pogrešna) gledišta na ilirsko poreklo današnjih Arbanasa, takođe ne može objaviti jer ga u tome onemogućuje Ilija Petrović?!
Od Kaplanove paranoje ne odstupa mnogo ni Zoran Lakić kad ka že da „akademik Kaplan Burović… objavljuje svoje radove svuda po svijetu, sem u Albaniji, koju je svojim kulturno-naučnim radom i krvavom borbom za slobodu i demokratiju najviše zadužio. Umjesto zahvalnosti oglašen je za personu non grata. Vladajuća elita sve čini da bude zaboravljen, i on, i njegova književna djela, i njegova naučna djela, i njegova borba za slobodu i demokratiju Albanije. Ipak to mu nije zasmetalo da bude prevođen i čitan. Cijenjen. Mladi naučnici i u Albaniji sve više prihvataju njegove teze iz oblasti albanologije. I posebno tezu o neilirskom porijeklu Albanaca, kao i tezu o nepostojanju njihove autohtonije na ovim prostorima“.
autor:Ilija Petrović