Ko li su Arbanasi

0
551

Zoran Lakić tumači Najpoznatijeg

Naš čovek krenuo u neko zapadno inostranstvo, vozom. U „svome“ kupeu zatiče samo jednog putnika. NašČovek bi da priča, al’ Onaj spava… sat… dva… Konačno, NašČovek prodrma saputnika i pita ga odakle je. Još bunovan, Onaj kaže: „Turčin, iz Istanbula“. „Šta, Turčin, majku vam tursku“, dočeka ga NašČovek novim pitanjem „začinjenim“ udarcima sa leva i desna. Onaj se najpre „brani“ pitanjem zašto ga udara, ali odgovor deluje neodbranjivo: „Kako ‘zašto’, a što smo mi pod Turcima bili petsto godina, to nikom ništa, a?“. „Dobro, čoveče, to ako je bilo, bilo je pre sto-dvesta godina“. „More, nije važno, ja sam to saznao tek juče“.

Zoran Lakić

Tako je i potpisnik narednih redaka tek juče saznao da je crnogorski istoričar „prof. dr Zoran Lakić, akademik“ (iako rođen 1933, ne zna momak da se „akademik“ ne piše iza imena i zapete, on se uvek piše ispred imena, bez ostalih „sitnijih“ zvanja uključujući i ono stečeno u dečjem vrtiću), još 19. januara 2018. godine, na portalu „Koreni“, listu Srba u rasejanju, ispisao jedan obimniji tekst pod naslovom „Mnogi se i danas pitaju: Ko su Albanci?“ (https://www.koreni.rs/mnogi-se-danas-pitaju-ko-su-albanci/).

Ne bi li budućeg čitaoca svoga sočinenija blagovremeno opasuljio, Lakić, akademik je naznačio da je „pitanje iz naslova… Ko su Albanci, odavno prisutno u istoriografiji“, ali da „prihvatljiv odgovor za sve zasada ne postoji“. Za sada, kaže, pošto je „albanologija izuzetno mlada naučna disciplina“ jer su joj „temelje udarili nealbanski naučnici“, među njima „svakako je i autor ove knjige akademik prof. dr Kaplan Burović, rodom iz Ulicinja, a sada stalno nastanjen u Ženevi“.

Kaplan Burović / Foto: Novosti

Rečju „svakako“, akademik Lakić obavezao je sebe da živom Kaplanu Buroviću (1934) podigne dostojan spomenik, barem zbog toga što je „svakako jedan od najpoznatijih albanologa u svijetu nauke“, što je „čitav svoj dugi život gradio imidž uvaženog naučnika“, što je „mnogo toga doživio na putu časne borbe za naučnu istinu“, što je „istina bila osnovni moto koja ga je i dovela do mjesta na kom se danas nalazi ovaj skroman čovjek – po svemu ostalom, a vrlo osoben kada je riječ o nauci“, što je „uspio da ostvari više od svih prije njega“, što su ga „mnogi slijedili u oblasti albanologije – ne samo istorije i književnosti, već i nauke o jeziku, geostrategiji, kulturologiji“, što je „izvanredno zaslužan što je danas ova nauka podjednako razvijena – na Balkanu, u Evropi, SAD-u i ostalim centrima nauke“, što je, uprkos činjenici da „objavljuje svoje radove svuda po svijetu, sem u Albaniji (čija) vladajuća elita sve čini da bude zaboravljen (iako je počasni član Akademije nauka i umetnosti arbanaških intelektualaca – IP)… mladi naučnici i u Albaniji sve više prihvataju njegove teze iz oblasti albanologije… posebno tezu o neilirskom porijeklu Albanaca“.

Ali ne samo zbog toga. Kaplan je „otkrio“ da su Albanci „keltsko pleme“ (mada Kelti nisu „pleme“, još manje „narod“, oni su bili vojnički red u srbskom narodu), da se „reč ‘Albanci’ izvodi iz keltskog jezika“ (što će reći: srbskog, mada to njemu nije poznato), da njegovu tezu „da Albanci nisu potomci Ilira i da nisu autohtoni na Balkanu sve više prihvata nauka mnogih balkanskih zemalja, zemalja Evrope i Amerike“, da je tezu o ilirskom poreklu Albanaca ocenio „kao izmišljeni mit, koji ima političku pozadinu“ (ali ne reče koju i kakvu), da njegovi „naučni stavovi… imaju sve više pristalica u svijetu nauke, koja je, uvijek, bez granica“, da se pitanje arbanaškog porekla „i dalje nalazi u žiži interesovanja albanologije i posebno naučnog podmlatka, čak i u Albaniji“… da je… da se…

Sve je to Zoran Lekić mogao tako reći jer je svoja profdrakademička znanja zaustavio na „naučnoj“ laži naučenoj ne samo u osnovnoj školi, već preuzetoj i od Kaplanovog „kategoričnog apostrofiranja“ da su Srbi „zaista došli na Balkanske prostore za vrijeme – velike seobe naroda“ – što su, valjda, i jednom i drugom, šesti i sedmi vek. I ne samo Srbi – i Arbanasi su „došli iz prapostojbine, kao i ostali narodi – u vrijeme Velike seobe naroda i, na Balkanu – zatekli Srbe, koji su već bili tu“. Baš tako, iako će se na drugome mestu poslužiti i Kaplanovim iskazom da „činjenica što albanci žive još od XI veka na istoj teritoriji – gde su u stara vremena – živeli Iliri – beznačajna je!“

Značajno ili beznačajno, kako se uzme, tek – ovaj se potpisnik priseća se da je 6. februara 2013. godine, Vaseljenska televizija objavila tekst Dušana Milovanovića, pod naslovom „Skenderbeg Sr­bin i pravoslavac“, što je ovom potpisniku bio po­vod da o Arbanasima, iz jednog neobičnijeg ugla, ispiše trideset pet-šest stranica; učinio je to poštapajući se na već izlizanu izreku da je poturica gori od Turčina i odmah konstatujući da se bez ikakvog dvoumljenja može reći da su Ar­banasi, danas, srbsko ple­me ko­me je govorni jezik arbanaški.

Jer, kako smo to mogli pročitati kod Jovana I. Deretića (1939-2021), Arbanasi su na Srbsku Zemlju pristigli polovinom 11. veka. „Događaji koji su prouzrokovali dolazak Arbanasa u Srbiju bio je rat između Vizantije i Srbije u jesen 1042. godine. Romeji su sa velikom vojskom napali Srbiju i borbe su vođene na prede­lu Novog Epira, da­na­šnja teritorija Albanije. U dve velike bit­ke Srbi su strašno pora­zi­li Romeje i to je prouzrokovalo nemire u Vizantiji. Jedan od pobunje­nika bio je vojskovođa Đorđe Manija­kis, koji je komandovao vizantijskom voj­skom na Siciliji i u južnoj Italiji. Pošto su ga bez razloga sme­nili, odlučio se na pobunu i krenuo da uzme vlast u Carigradu. Poveo je svoju vizan­tijsku vojsku koju je imao pod svojom komandom i jedan deo kav­ka­s­kih Arbanasa, odnosno Albanaca kako su ih tada zvali, kao po­mo­ć-­ne če­te. Sa Arbanasima išle su i njihove porodice kako je to bio običaj u tom vremenu. Manijakis se sa svojom vojskom iskrcao u Draču početkom mar­ta 1043. godine. Na putu za Carigrad, on se kod Ostrova, blizu Dojran­skog jezera, sukobio s romej­skom voj­skom vernom Carigradu; u toj je borbi i poginuo, a njegova se vojska predala. Ove događaje opisao je savremenik vizan­tijski istoričar Miha­i­lo Ataliota (Michael Ataliota, Corpus scriptorum historiae Byzantinae, Weber, Bonn 1844, Tome II, page 121).

Vizantinci su prihvatili Manijakisove vojnike koji su se preda­li, ali nisu hteli da prime Albance koji su bili stranci. Njih su potisli na teritoriju Srbije. Ovi nisu mogli da se vrate na­trag na Siciliju, jer su lađe sa kojima su došli bile zaple­njene. Molili su Srbe da im do­zvo­le da se negde nasele, pa kako su oni tradicionalni stočari, gajiće stoku za njih i srbsku vlaste­lu. Vojislav im je dozvolio da se nasele u Ra­banu, jedno malo i slabo naseljeno mesto na podnožju planine Jablanice. Ko­li­ko je bio brojan taj narod nije poznato, ali prema proceni nije ih bilo manje od pet hiljada ni više od dvadeset hiljada“, računajući u te cifre ne samo po­moćne vojnike već i članove nji­hovih porodica.

No, „čim su Turci zavladali, većina je Arbanasa primila islam i postala odana turskoj upravi. Kao takvi, dobili su pot­pu­nu slobodu i postali gospodari… Okrenuli su se na Istok i po­če­li naseljavati plodne kotline. A pod uticajem prevlasti Arb­a­nasa, Srbi u Arbaniji su bili islamizirani i poarbanašeni, izuzev jednog dela onih u oblasti Golog Brda na levoj obali Cr­nog Dri­ma, i onih koji su prebegli u unutrašnjost Poluostrva“ (Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje : Osnove antro­pogeografije, Beograd 1922, 176).

Da Vas podsetimo:  Saopštenje povodom godišnjice stradanja Srba u agresiji hrvatske vojske na RSK u avgustu 1995. godine („Operacija Oluja“)

I, kao što se to zna za Madžare koji su u Panonsku niziju pri­speli na samom kraju 9. veka:

– Da ih je bilo između dvadeset i dva­deset pet hiljada;

– Sa kakvom su agresivnošću potčinja­va­li susedna slovenska (srbska!) plemena;

– Sa kolikom je sistema­tič­nošću sprovođena madžarizacija tih istih suseda;

– Da se početna sastavnica njihovog (ugarskog) nacionalnog bića kroz približno četrdeset pokolenja toliko istanjila da je postala ne samo sa­svim prozirna već i neuočljiva;

– Da se nužno mora nametnuti zaključak da današnju madžar­sku naciju sa­činjavaju uglavnom Slovaci i Srbi madžarskog govo­r­nog jezika (I. Petrović, Vojvodina Srpska 1918, Novi Sad 1996, 333);

Istovetna logika mora se primeniti i na Arbana­se oset­no malobrojnije od Madžara, ko­ji su na samo jedan deo svog prostora u današnjoj Arbaniji, tada izvorno srbskog, bili prihva­će­ni polo­vinom 11. veka.

Kaplan Burović kao Najpoznatiji

Naravno, Kaplan Burović o tome misli i piše drukčije. Prema sopstvenom „prizna­nju“, on, poreklom Srbin iz Perasta („svi znaju da su poreklom iz Perasta i da su nam tu grobovi pravo­slav­nih pradedova“), rođen u Ulcinju 1934. godine kao Kaplan Resuli, isla­mi­zovani Arbanas pa povratnik u pravoslavlje (kako u jednom inte­r­vjuu s jeseni 2010. godine sam ka­že, „vratio se pravo­slavlju čista srca“ – www. slobodanjovanovic.org/2010.09.03/intervju.kaplan.burovic), počasni član Aka­demije nauka i umetnosti arbanaških intelektualaca, (ali ga niko osim Zorana Lakića ne prepoznaje kao „profdra“), „naučnu is­ti­nu o poreklu Arbanasa“ razrađivao je u svoj­im „mnogo­broj­nim stu­dij­a­ma“ više od pola veka a izneo je „de­ta­lj­no“ u svojoj knjizi Ko su Al­banci, objavljenoj u Ženevi 2007. godine. Kako sam kaže, ia­ko je „tamo naučno obrazložio“ svoju tezu, oni koji se ba­ve po­reklom Arbanasa njegovo ime nigde i ne pominju, a preko nje­gove „naučno obrazložene teze“ prelaze „kao da ne po­stoji, ili… kao pored turskog groblja“.

Za takvu sudbinu sop­stvene te­ze on im­a i kriv­ce: „Ja znam da im to naređu­je njihova titoistička svest, ili titoizam onih pod čijom nared­bom pišu, pod čijom gvozdenom pe­tom žive, ako ne i pravoslavni funda­men­talizam, koji im je za­trovao dušu i oslepio oči. Ali, pošto nau­ka neće da zna ni za veru, niti za politiku, mislim da je krajnje vreme da se ovi naši naučnici otresu verskog funda­mentalizma, politike i titoiz­ma, bar kad tretiraju naučne pro­bleme“.

Pošto je tako „rasturio“ one koji ne misle primitivno antisrbski kao on, a to su isključivo Srbi koji pod nečijom „gvozdenom petom žive“, ogrezli u „pravoslavnom fundamentalizmu“ i titoizmu, on objašnjava da su se takvi Srbi naslonili na sazna­nja pape Pija II, Eneja Silvija Pikolominija (1405-1458-1464) za koga, inače, hrvatski jugoslovenski enciklopedisti kažu da „mno­ge vrijedne građe ima u njegovim historijskim spisima i da njego­va djela sadržavaju i niz podataka o historiji južnoslavenskih naroda“. Nasuprot tome, Kaplan Burović predstavlja ono što je sam otkrio: „Ja sam zastupao i zastupam jednu posebnu hipotezu, koju nisam izmislio, već je mukotrpno izgradio kroz decenije, a na bazi naučnih istraživanja i otkrića svetskih naučnika, po­zna­tih albanologa, pa i mojih, ličnih istraživanja i otkrića, a sa kojima su se složili i najveći albanski naučnici, alba­no­lozi“. Van svake sumnje, ovo poslednje je najvažnije jer ako to ne prihvate „najveći albanski naučnici, alba­no­lozi“ – puj, pike, ne važi!

Ovo ni po čemu ne odudara od „naučnih razloga“ koje nam je, 1974. godine, o Arbanasima i Ilirima i o tome kako se, gde i u kojim količi­na­ma „napredovalo“ u ilirolo­giji, predstavio Aleksandar Stip­če­vić (1930-2015), hrvatski istoričar arbanaškog porekla: „Prošlo je više od šest godina od dana kada je u Milanu (Italija)… objeloda­nje­na moja knjiga Gli Illiri… Od tog vremena do danas (za ciglih šest godina, dakle! – IP) ili­rologija je veoma uznapredovala: izvršena su mnoga uspješna ar­heološka iskapanja, održano je ne­koliko značajnih tematskih simpozija i kongresa posvećenih I­lirima, napisan je velik broj radova o raznim pitanjima iliro­logije. Posebno je mnogo uzna­pr­e­dovalo poznavanje kulture Ilira u Albaniji, koja je sve done­davno bila vrlo slabo poznata stručnjacima“ (Aleksandar Stipčević, Iliri : Povijest, život, kultura, Zagreb 1974, 7 – lat.). I sve to uprkos nesumnjivoj činjenici (koju šiptarski autori sami is­tiču u hrvatskoj Enci­klo­pediji Jugo­slavije, knjiga 1, 77 – lat.) da je do 1941. godine „više od 90% al­banskog stanovništva u Kra­lje­vini Jugoslaviji bilo nepismeno“ a u Arba­ni­ji još i više!

Kad je već tako, Burović odmah kaže, bez obraz­lo­ženja (biće da mu ono nije ni potrebno, pošto se radi o njegovoj hipotezi s kojom su se „složili i najveći albanski na­učnici, alba­no­lozi“), da „Albanci nisu ni sa Kavkaza, niti Iliri, pa ni meša­vina različitih sta­robalkanskih elemenata. Oni su jedan zase­ban na­rod, koji se, kao i svi drugi narodi, mešao i sa drugim narodima, mo­guće nešto više od svojih balkanskih suse­da, što se obja­šnjava njihovom is­torijom bez pisma i, do kasno, bez svoje drža­ve. Godi­ne 1908 su ustanovili svoju azbuku, a krajem 1912. su pro­glasili svoju neza­visnost i počeli da grade svoju pr­vu državu“ (http://www.novinar.de/2011/02/15/dokumentirano-poreklo-albanaca).

I, pošto su oni „jedan zaseban narod“, saznaćemo od Buro­vića da su neki Albani, u 4. veku pre Hrista, „sišli iz Škotske s ostalim Keltima, prešli preko Francuske, Švajcarske, Itali­je i obalom Jadrana stigli do današnje oblasti Mat u Albaniji“, odakle su „preko Balkana, Dunava, Rumunije i ruskih stepa, sti­gli do Kaspiskog mora“, ali su u međuvremenu, u nekom neodre­đenom međuprostoru „ostavljali delove svojih plemena, čitava bratstva“. Ovo keltsko „sila ženje“ čudno je Burovićevo „otkri­će“ budući da engleski istoričar Džordž Treveljan (1876-1962) tvrdi kako su Kelti baš u to vreme, „val za valom“, upadali na englesko ostrvo, ali i da se južno krilo keltskih plemena „koja su prvotno živjela u sjeverozapadnoj Nje­mačkoj i Holandiji… nastanilo u Padskoj dolini (u severnoj Ita­liji – IP), dokrajčilo hegemoniju Etruščana u Italiji, i oko 387. prije nove ere opljačkalo Rim. Druga su keltska plemena prodrla u Španjolsku, a opet druga na Balkan. Tokom istih sto­ljeća preplavilo je jedno sjeverno krilo toga velikoga svjetskog pokreta engleski otok, te je nametnulo njegovim stanovnicima keltsku vlast i keltski jezik“ (G. M. Treveljan, Povijest En­gleske, Zagreb 1956, 23-24 – lat).

Buroviću kao da nije poznato da nikakvih velikih seoba nije bilo, a domišljeno putovanje škotskih Albana i ostalih Kelta „preko Francuske, Švajcarske, Italije i obalom Jadrana… do da­našnje oblasti Mat u Albaniji“, odakle su „preko Balkana, Du­nava, Rumunije i ruskih stepa, stigli do Kaspiskog mora“ morala je biti velika seoba. I ne samo velika, bila bi to bezglava seoba, seoba bez određenog cilja, pošto najnovija multidiscipli­nar­na istraživanja, argumentima iz prirodnih i egzaktnih nau­ka pokazuju da su navodne velike seobe i fizički i tehnički neiz­vodljive, da bi morale neodređeno dugo trajati i da bi za njihovo sprovođenje i okončanje bila neopohodna ogromna količina naj­raz­ličijtijih životnih potrepština i transportnih sredstava. Mimo toga, na tolikom putu, kroz manje ili više naseljene kra­je­ve, nije se mogla obezbeđivati hrana iz „domaćih izvora“, a vr­lo je verovatno da bi oružani sukobi nepoznatih i nepozvanih do­šljaka sa „nađošima“ bili svuda redovna pojava, mnogo žešći od onih koje opisuje Treveljan baveći se upadima keltskih plemena na engle­sko ostrvo: „Keltski su osvajači Britanije dolazili u uzastop­nim valovima pojedinih plemena, koja su doduše bila između sebe srodna, ali koja su se odnosila neprijateljski jedno prema drugome… Kelti su – val za valom – ulazili u Britaniju… te kla­li, pokoravali ili tjerali preko cijelog otoka… i svoje vlasti­te srodnike, koji su bili došli prije njih“ (Isto, 24).

Da Vas podsetimo:  Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati

Iz Burovićevog saopštenja da su Albani „sišli iz Škot­ske s ostalim Keltima“ valjalo bi zaključiti da su Albani bili Srbi, pošto su Kelti, rekosmo, poznati kao vojnički red u srbskom naro­du. Ali, ne, Buroviću ni to nije poznato. On samo domišlja, po­što kaže da „albanski jezik ima mnogo baltičko-slovenskih (u prvom redu litvanskih!) reči, da je poznati austrijski albano­log, akademik, prof. dr Gustav Majer (1850-1900) izjavio da je al­ban­ski jezik brat litvanskog jezika… sa čime su se složili ne samo mnogi poznati svetski albanolozi, već i albanski, pa i naj­veći albanolog Albanije svih vremena, akademik, prof. dr Eć­rem Čabej“ (1908-1980), da su se „Albanci (koji se tada sigurno nisu zvali ovako!), možda u prvom veku stare ere, stavili u po­kret iz koljevke čovečanstva, Indije, zajedno sa slovenskim ple­me­nima, moguće baš sa Litvancima, pa – prelazeći preko Kavka­za – mo­guće i pored tamošnjih Albana, stigli su na obale Baltičkog mora, gde su dugo živeli u simbiozi sa Litvancima i spasili se asimiliranja njihovim novim pokretom prema srednjoj Evropi i obalama Dunava, kuda su išla i mnoga druga slovenska plemena, ali ne i Litvanci“.

Koliko je Burović jasan u svom hipotetskom domišljanju može posve­do­čiti i završni deo prethodne rečenice iz koje valja zaključiti da su i Albanci, „koji se tada sigurno nisu zvali ova­ko!“, jedno „od mnogih drugih“ slovenskih plemena. Kada kaže da su na tom putu sti­gli do današnje Rumunije, da su u svoj jezik uneli „mnogo rumun­skih reči i drugih rumunskih karakteri­sti­ka, u gramatici i folk­loru“, da se „al­ban­ski jezik formirao u VI veku nove ere upravo u Rumuniji“ (koješta, reći će Slobodan Jarčević – 1942-2020 -, pošto „tada rumunski jezik nije ni posto­jao… rumunski jezik počeo se stvarati tek u 16. stoleću, a do tada je u Rumuniji stanovništvo govorilo srpskim jezikom“), da ih „mongolski Bugari… nisu prebacili 679. godine naše ere preko Dunava… danas Albanci ne bi postojali“, da je austrijski akademik, prof. dr Gustav Vajgand (1860-1930), poznat kao najve­ći albanolog svoga vremena, zbog ne­ko­liko tračkih re­či u arbana­škom jeziku Arbanase proglasio potomcima srbskih Tračana (Rašana), da su se Arbanasi zadržali u Tra­ki­ji stotinak godina, da su se tamo „spasili asimilacije od slo­venskih Bugara“, da su za to kratko vreme oni asimilovali mno­go­brojne tračke porodi­ce koje su kroz više vekova uspele da odole romanizovanju(?! – IP), da „albanski jezik ima i bugar­skih reči, pa i gramatičkih karak­teristika, što nam dokazuje da su ovi Albanci dugo živeli pod bugarskom vlašću“, onda se mora doda­t­no zaključiti da Buro­vić svoju tezu o arbanaškom poreklu „na­učno obrazlaže“ izuzet­no komplikovano s jedinim ciljem da ona deluje naučnije. Pri tome, neke od tih teza, kao, na primer, ona da se „al­ban­ski jezik formirao u VI veku nove ere upravo u Rumu­niji“, kao i ona da su 679. godine prešli preko Dunava, deluju toliko nesuvislo da na njih ne treba trošiti reči, čak i ako bi se moralo reći da Burovićevi Albanci do 6. veka nisu umeli ni da govo­re. Iako sam kaže da su se njegovi Albanci zadržali u Bugarskoj „preko sto godina“, na drugom će mestu reći da su na današnji prostor, u današnju Arbaniju, sti­gli u 9. veku, te da bi „moguće“ bilo da su za dva ve­ka, do trenutka kada je Georgios Manijakis digao pobunu protiv centralne vlasti u Kon­stantinopolju, „gde njihovim poznatim enormnim množenjem, gde asimi­liranjem Al­ba­noa, Slovena (Srbo-Crnogoraca, Ma­kedona­ca i Bugara), Vlaha i Grka… prešli broj od 50.000 duša“ i da su Manijakisovoj pobunjeničkoj vojsci sa Sicilije mogli ponuditi pomoć od tri hiljade ratnika.

Onima koji o Arbanasima pišu drukčije, pre svih Jovanu I. De­retiću, akademik Burović upućuje zamerke na osnovu sopstve­nih hipotetskih konstrukcija. Na primer, on postavlja pitanje „kako je mogu­će da u II veku Klod Ptoleme – po Deretiću – nazove jedan grad Balkanske Albanije ALBANOPOLIS… kad su ovi Albanci… stigli u ovoj Albaniji posle 1043, u XI veku“, a previ­đa, najve­ro­vatnije zlonamerno, da je Deretić taj Albanopolis označio kao preveden naziv srbskoga grada Beograda, danas Bera­ta, u Arba­niji. Uz to, on će još domisliti da Albanopolis ne mo­že biti prevod za Beograd. „Prevod sa srpskog na – koji jezik“ POLIS je grčka reč, ali ne i ALBANO, pa ni ALBA! Je li moguće da je Ptoleme kombinovao dva jezika u jednoj reči?! I zašto?! Pre bismo rekli da u toponimu Albanopolis nemamo pre­vod Beo­grada, već složenicu od ALBANO (ime plemena Alba­no-i) i grč­ke reši POLIS, koja znači grad. Odnosno – GRAD ALBANA“.

Kaže tako, a već u sledećoj rečenici konstatuje da se taj grad u vreme Ptolemejevo nije zvao ni Berat ni Beograd, već Pilcheriopolis, naziv složen od jedne latinske (pulcher=lep) i jedne grč­ke reči (polis=grad), baš po šemi koju ne priznaje za Albanopo­lis=Beli Grad, Beograd. Da se imalo udubio u ono o čemu je pisao, Burović se mogao dosetiti da reč pulcher dovede u vezu sa rečju bellus, lep, lepog izgleda, te da i naziv Pulcheriopolis protumači kao direktan prevod reči Belgrad, Belgrad, Beograd.

Sve u svemu, hipoteza (prema rečničkom tumačenju: „pretpo­stavka, postavljena za objašnjenje neke pojave, koju treba provje­riti i dokazati da bi postala vjerodostojna naučna teorija ili naučni zakon“) koju je u Kaplan Burović u Ženevi „naučno obraz­ložio“ i koju ljubomorno čuva od bilo kakvih prigovora sa stra­ne, ponajviše je podilaženje savre­menim „najvećim al­ba­n­skim naučnicima, albanolo­zi­ma“ i pokušaj da se Srbima nat­u­ri „pra­vo­slavni fundamentalizam“. Nastranu to što on uporno govori o Balkanskom poluostrvu, o Balkanu, iako je sve do 1808. godine to poluostrvo bilo poznato isključivo kao Helmsko, izvedeno od re­č­i hlm, helm, hum. Novo ime izmislio mu je nemački gimnazijski profesor Johan August Cojne uvođenjem navodnog turcizma Bal­kan­sko po­luostrvo, iako su sami Turci za njega koristili naziv Eminehdag, odnosno Helm. I inače, „tobožnji turcizam Balkan sadrži srpsku simbo­liku Be­lo­boga (Bela, Bala)“, široko ras­pro­stranjenu u an­tič­ko vreme (J. I. Deretić, Dragoljub P. Antić, Istorija Srba i Rusa, Prvi deo, Beograd 2010, 11)., po čemu Beograd nije Beli Grad, već Belov Grad, grad imenovan po bogu Belu.

Na kraju, nije zgorega reći da Burovićeva teza o arbanaškom putovanju (iz Indije, preko Kavkaza, pored Baltičkog mora, kroz tada nepostojeću Rumuniju, preko Dunava, kroz Bugarsku, do dana­šnje Arbanije), u najmanju ruku, deluje neozbiljno, čak i ako se ne kaže da su, u 9. veku, „njegovi“ Arbanasi preko Metohije i Kosova proputovali „na neviđeno“. Teško je zamisliti da neko pređe to­liku razdaljinu i ne zaustavi se na toj blagoslovenoj zemlji već pohrli u planinsko bespuće budućeg zavičaja. I nemoguće je zam­i­sli­ti da se bar neko iz te velike mase Burovićevih putnika „oko sveta“ tamo ne zaustavi, možda umoran od besciljnog potucanja, možda da sebi prekrati muke, možda bez posebnog razloga.

A biće da se tamo niko nije zaustavio, makar da potvrdi Bu­ro­vićevu tezu o njihovom „gde poznatom enormnom množe­nju, gde asimi­liranju Al­ba­noa, Slovena (Srbo-Crnogoraca, Makedona­ca i Bugara), Vlaha i Grka“. Nasuprot tome, kod arbanaškog isto­ri­čara Seljamija Puljahe, u knjizi Albanci i njihove terito­ri­je, Tirana 1982, čitamo da je u pećkoj nahiji, godine 1485, turski popisivač zabeležio 164 arbanaška imena i 4.910 srbskih; u na­hiji Suhogrlo (u istočnom delu Metohijskog Podgora) 8 arbana­ških i 182 srbska, u vučitrnskoj nahiji 5 arbanaških i 287 srbskih, u prištinskoj nijedno arbanaško i 91 srbsko, u lapskoj (podujevski kraj) nijedno arbanaško i 52 srbska, a u prizrenskoj 5 arbanaških i 253 srbska imena. Sve u svemu, u Puljahinoj građi srbska su imena 37 puta brojnija od arbanaških, ni u jednoj od pomenutih nahija nije bilo sela sa čisto arbanaškim imenima, ali je zato u pećkoj, vučitrnskoj i prizrenskoj nahiji bilo 106 se­la sa čisto srbskim imenima (Dragoljub Petrović, Kučko-arbana­ško pograničje u svjetlo­sti onomastike, Dani Marka Miljanova 1993, Zbornik radova I, Podgorica/Novi Sad 1994, 99).

Da Vas podsetimo:  Došao u Srbiji da primi pravoslavnu veru

Kaplanu Buroviću to bi odnekud moralo biti poznato, ali iz svojih „albano­lo­ških“ i arbanaških razloga – da bi opravdao sopstve­nu an tisrbsku tvrdnju o navodnom srb­skom „pravoslavnom fundamen­ta­liz­mu“ – on to ne pri­zna­je; lakše mu je da Puljahua ne ob­raz­la­žući to, nazove „demaskiranim albanskim falsifika­to­ro­m isto­ri­je“ (www.magazin-tabloid.com/casopis/index.­phr?id=­06&br=241­&cl=34). I to pod naslovom „Naučni problemi ne rešavaju se glasanjem“.

Ko su, dakle, Arbanasi

Po prilici, Arbana­si­ma danas baš i ne odgovara da budu po­reklom samo Iliri, ili Tračani, oni bi voleli da malo budu i Dardanci (koje treba čitati kao Sarbani, Srbi) jer „nji­ho­vo ime, istovetno s onim što su ga nosili Dar­danci iz Trakije (Srbi iz Raške čiji su naziv Grci iskrivili u Trakos – IP), uka­zuje na mogućnost da je bi­lo došlo do sta­panja predindoev­rop­ski­h i indoevropskih na­ro­da“ (Luiđi Pareti et all., Historija čovječanstva : Kulturni i načni razvoj, svezak drugi / knjiga prva, Stari svijet od 1200. do 500. god. pr. n. e., Zagreb 1967, 11 – lat.). I možda zbog toga što je ovo „pro­to­povijesno“ plem­e učestvovalo u Trojanskom ra­tu, a po­tom i u bitki kod Kadeša (1286. pre Hrista), na strani He­tita (Heta, Geta) protiv faraona Ramzesa II, ali i zbog toga što će „kasnije imati veliku ulogu u povijesti unutrašnjosti Balkana“ (A. Stipčević, Navedeni rad, 29). Bilo bi im dra­že, dakle, da su mnogo stariji no što jesu jer bi onda mo­gli sebi pripisati i „osnivačku ulogu“ u povesnici Helmskog po­lu­ostr­va, iako je sa­svim izvesno da su se na njemu pojavili tek sre­di­nom 11. veka.

Ipak, po svemu izloženom, može s­e bez dvo­umljenja reći da su Arbanasi, danas, srbsko ple­me ko­me je govorni jezik arbanaški. Savremenim Arbanasima, i on­i­ma koji ne znaju ko su i onima koji ne žele da priznaju ko su, može se priznati da vode poreklo od Il­i­ra, Tračana ili Dardanaca, ili od bilo kog drugog plemena sa Helmskog poluostrva, samo onoliko koliko se Srbima prizna da je neko od „odabranih“ plemena srbsko; pri­znaje li se da su Iliri, Tračani, Dardanci… srbska plemena, to pravo na nasleđe ilirskih, tračkih, dardanskih… obeležja može se preneti i na Arbanase koji su, rekosmo, srbsko pleme arbana­škoga govora.

Jer, kad su posle pogibije Đorđa Manijakisa, vojskovođe koji je računao da će i uz pomoć davnih predaka današnjih nominal­nih Arbanasa preuzeti vlast u Carigradu, oni ostali „na suvom“, bez brodova za povratak na Siciliju, primili su ih Srbi raču­najući da će, kao stočari „od karijere“, gaji­ti stoku za sebe i za srbsku vlastelu. Prema pro­ce­ni, „nije ih bilo manje od pet hiljada ni više od dvadeset hi­ljada“, računajući u te cifre ne samo po­moćne vojnike već i članove nji­hovih porodica.

No, kako je to već rečeno u uvodnom delu ove pričice, „čim su Turci zavladali, većina je Arbanasa primila islam i postala odana turskoj upravi. Kao takvi, dobili su pot­pu­nu slobodu i postali gospodari… Okrenuli su se na Istok i po­če­li naseljavati plodne kotline. A pod uticajem prevlasti Arb­a­nasa, Srbi u Arbaniji su bili islamizirani i poarbanašeni, izuzev jednog dela onih u oblasti Golog Brda na levoj obali Cr­nog Dri­ma, i onih koji su prebegli u unutrašnjost Poluostrva“.

Posle svega

ikov tekst nastao kao osvrt na Milovanovićevu raspravicu o Skenderbegovu poreklu (i mnogi „učeni“ Srbi zakleće se da je on bio Arbanas), Vaseljenskoj televiziji poslat je 16. februara 2013. godine i tamo, pod naslovom Arbanasi, bio objavljen u četiri nastavka.

Odjednom, iznebuha, ravno tri meseca kasnije, 16. maja, pojavljuje se tekst Kaplana Burovića pod naslovom „Intrige i falsifikati Ilije Petrovića“, pisan u Ženevi. U svom tekstu (www.vaseljenska.com/misljenja/intrige-i-falsifikati-ilija-petrovica/) sačinjenom od preko 113.000 grafičkih znakova, na skoro četiri autorska tabaka, Burović se bavi svim i svačim, ponajmanje Arbanasima, toliko „svim i svačim“ da je njegovu „misao“ skoro nemoguće pratiti.

Svoj spis Burović započinje konstatacijom da se „kao advokat Jovana I. Deretića predstavlja Ilija Petrović. Ovaj – iako, naravno – pretendira na objektivnost i naučni stav, u stvari – manifestira čisto titoističke, pa i pravoslavno-fundamentalističke pozicije, posebno i pozicije očitog falsifikatora i intriganta, klevetnika, preko svega i jasne pozicije srednjevekovnog ‘osvetnika’… Na sajtu Vaseljenska TV paskviljom, gde na dugačko prede i naklapa tobože o Albancima… u trećem nastavku, objavljen dana 18. februara 2013, pošto nam u uvodu hvali Jovana Deretića kao cigo svog konja, zauzeo se tobože mojom ličnošću i mojim albanološkim tezama, a sa jednom očitom netrpeljivošću, pa i atavističkom mržnjom, koju do danas još nisu manifestirali ni sami šovinistički i rasistički najekstremniji Albanci, koji se evo preko pola veka bave samnom i bore se protiv mene i mog stvaranja najmonstruoznijim lažima i falsifikatima, na svim jezicima i preko svih medija, svojih i tuđih“.

Najveći deo prostora Burović je posvetio sebi i svojoj paranoji („razumnom ludilu“ upregnutnom u „odbranu“ sopstvene umišljene veličine i umišljenog proganjanja), svom boravku u arbanaškim zatvorima, svojoj borbi protiv titoista i „pravoslavnih fundamentalista“, svojim naučnim otkrićima koja mu priznaju i najveći arbanaški albanolozi, svom obračunu sa stavovima Jovana I. Deretića i, naravno, obračunu s Ilijom Petrovićem, potpisnikom ovih redaka, koga smatra najvažnijim braniocem Deretićevim. U takvom svom paranoičnom „obračunu“, on Iliju Petrovića proglašava zločincem i glavnim krivcem što on, Burović, ne može da štampa neka svoja naučna otkrića. Da su, veli on, živi neki njegovi slavni preci, Resulbegovići, Arslan-beg i Osman-paša, Petroviću bi bio iščupan jezik ili bi ostao bez glave, a ovako, pod zaštitom Mila Đukanovića, on može da čini što mu je volja!?

A braneći se od nekih „napada“ u tekstu o Arbanasima, on još ističe kako nije mogao objaviti svoju studiju o prištinskom lingvisti Idrizu Ajetiju (1917-2019) jer ga u tome sprečava Ilija Petrović, a studiju o nekim naknadnim saznanjima Aleksandra Stipčevića koji je izmenio svoja ranija (valjda pogrešna) gledišta na ilirsko poreklo današnjih Arbanasa, takođe ne može objaviti jer ga u tome onemogućuje Ilija Petrović?!

Od Kaplanove paranoje ne odstupa mnogo ni Zoran Lakić kad ka že da „akademik Kaplan Burović… objavljuje svoje radove svuda po svijetu, sem u Albaniji, koju je svojim kulturno-naučnim radom i krvavom borbom za slobodu i demokratiju najviše zadužio. Umjesto zahvalnosti oglašen je za personu non grata. Vladajuća elita sve čini da bude zaboravljen, i on, i njegova književna djela, i njegova naučna djela, i njegova borba za slobodu i demokratiju Albanije. Ipak to mu nije zasmetalo da bude prevođen i čitan. Cijenjen. Mladi naučnici i u Albaniji sve više prihvataju njegove teze iz oblasti albanologije. I posebno tezu o neilirskom porijeklu Albanaca, kao i tezu o nepostojanju njihove autohtonije na ovim prostorima“.

autor:Ilija Petrović

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime