Ko ruši Aleksandra Vučića?

„Ne planiram još dugo da budem na vlasti“

5
1326

Dušan PetričićReče premijer Aleksandar Vučić – zapravo, ponovi – da neko koristi rušenje u beogradskoj Savamali za njegovo rušenje.

Čak je otkrio: da je taj „neko“ u to uložio 4,5 miliona evra. A to nije malo u njegovoj siromašnoj Srbiji.

Odmah potom je dodao: „Ja svakako ne planiram još dugo da budem na vlasti, ali moraju da ulože mnogo više“.

Ko ruši Aleksandra Vučića i ima dovoljno novca da u to uloži 4,5 miliona evra?

Ko je to dovoljno moćan da Vučić ne sme ni da ga otvoreno imenuje?

Pošto iza toga sigurno ne stoje ni Rusija ni Kina, a Hrvatska i Tačijevo Kosovo su suviše slabi za to – nisu li na Vučića udarili njegovi prijatelji sa Zapada, oni koji hvale njegove reforme i njegov „evropski put“?

Šta se krije iza onoga „ja svakako ne planiram još dugo da budem na vlasti“?

Kako ne planira kad je – isključivo radi učvršćivanja vlast – organizovao dvoje prevremenih izbora?

Kooperativnost posle Alepa gubi svaki smisao – to jasno i našem premijeru

reljicU ratu u Siriji, koji je u simboličkom smislu Španski građanski rat iz 1936, zapadni gubitnci pokušavaju da Alep, krajnje bezuspešno, pretvore u Gerniku. Nemoć se pretvara u buku i bes.

Zapad postaje paničan i nekontrolisan. Tako ćete čuti Stejt Departmentovog zvaničnika kako izgovara nepojmljive besmislice: „Ono što vidimo poslednjih dana, nije ništa drugo nego pokušaj da se na silu osvoji Alep“, rekao je Kirbi na konferenciji za novinare i dodao da je „grad pod opsadom“. Pa, kako se, inače, u ratu ostvaruju ciljevi?!

Umesto dronova šalju se dečji baloni, a umesto tenkova sanke Deda Mraza?

Nevolja je jedino što Zapad, a može da se čita i kao SAD, više nemaju realni monopol na silu u svetu, a to – to je nedopustivo. To su, naravno, očajnička saopštenja onoga ko jedino razume argumente sile.

Posledice toga se osećaju na svim „frontovima“, pa i na balkanskom.

Zato se „dobro infomisani“ Informer može uzeti kao relevantan izvor o raspoloženju i strahovima u premijerovoj okolini. I, ti strahovi nisu bez osnova. Jasno je, valjda i deci u vrtiću, da su „zapadni prijatelji“ očekivali da Vučić za njih uradi sve ni za šta. Nikad tamo niko nije ozbiljno shvatao Zajednicu srpskih opština, ili da Srbi u enklavama zaista budu zaštićeni. Albancima je najnormalnije sugerisano da srpske srednjovekovne manastire proglase svojim spomenicima kulture, pošto se 17. mart 2004. pokazao kao nedovoljno efikasan u uklanjanju nezgodnih tragova zapadnjačkog nepočinstva. I u tom smislu je otimanje „Trepče“ sasvim prirodan čin. I otimanje „Gazivoda“ sutra.

Mislim da je to jasno i našem premijeru. Ali, greši kad i na tren poveruje da će na Zapad ostaviti utisak njegov dribling sa Savetom bezbednosti UN, koga se eto setio taj nestašni dečko, slobodar nad slobodarima, Marko Đurić, ali – ej, vi iz Brisela! – ima „neko“ u ovoj Srbiji ko neće dozvoliti osporavanje tog Tadićevog najvećeg antisrpskog dostignuća. Međutim, obratite dan posle pažnju na naslovnu stranu jednih novina kojima – dok premijer još drži konferenciju na kojoj odbija učešće Saveta bezbednosti – javljaju: Brisel odlaže izveštaj EK, nema novih poglavlja.

Posle Alepa nema Zapad više vremena za „profinjene“ driblinge. Tu se čak i predsednik jedne Francuske pretvara u „tužnog pajaca“.

I zato će našeg premijera, razvojno gledano, mnogo koštati galantni gest da se naziv osnovne škole „Sveti Sava“ u Novom Pazaru proda za sedam miliona evra Arapima koji su joj nadenuli lepo ime „Halif bin Zajed el Nehjan“. Takvih dostignuća nije imala ni Đinđićeva ekipa superliberalnih i hipermultikulti demokrata. Ali, stvari su otišle tako daleko da „zapadni prijatelji“ svom Vučiću ne bi dali ništa ni kad bi na Crkvu Svetog Petra iznad Pazara – on lično! – dozidao četiri minareta i pretvorio, najstariji spomenik crkvene arhitekture na prostoru Srbije i prvobitno sedište raške episkopije, u džamiju.Dušan Petričić

Prosto, mesto Srba u njihovim projektima „svetle budućnosti“ je u nekoj podrumskoj samici velikog Gvantanama što SAD pokušava da napravi od sadašnjeg sveta. I tu se nema šta promeniti. Valjda smo to videli kad se vlast dala Điniđiću, najprozapadnijem Srbinu do transformacije Čede Jovanovića u liberalnog-demokratu. Šta je ponuđeno Đinđiću: da daje a ne pita. Ili: kako je završio najveći poznavalac Medisonovog poimanja demokratije? Tako što je američki ambasador učinio napor da obeća Ivici Dačiću da će biti primljen u Levu internacionalu, ako mu „zabije nož u leđa“. Da obeća, ali ne i da ispuni ni takvu banalnost. Ništa lično. To je zapadno „poslovanje“ sa kooperativnim Srbima.

Da Vas podsetimo:  Ima li Srbija spoljnu politiku

Nema Zapad uopšte ideju da se Srbiji, prvoj pobunjenoj zemlji protiv Novog svetskog poretka, išta normalno dopusti. Ni da mirno živi u implementiranom siromaštvu. Jedino je vladarima koji su ničice padali na kolena i trošili enormnu energiju društva na podizanje kula ničim osnovanog evro-optimizma, davao vremena da te operacije izvode u usporenom tempu. Tako usporenom da ih to ne bi direktno ugrožavalo. Više nema ni toga. Sve se mora odmah, ovde, neupitno i bez pokazivanja želje za naknadom.

Da se Republika Srpska ne brani ona bi završila isto kao Zajednica srpskih opština. Kad bi Dodik pokušavao da „saradnjom i dogovorom“ reši pitanje izbora u Srebrenici jedan muslimanski glas bi bio jači od miliona srpskih glasova. A šta bi tu značilo to što srpski kandidat ima samo duplo više glasova od Durakovića. Ništa. Zna Zapad da u kolonijalnim demokratijama glasovi i zakoni njih ni na šta ne obavezuju.

A možemo da bacimo pogled i preko naše severne granice. Da Orban ne podiže žičane ograde na granici prema Srbiji oni momci koji se okupljaju oko Beogradske autobuske stanice sad bi ležali i protestvovali na budimpeštanskom Keletiju. A Budimpešta bi bila Kazablanka za mladiće iz Avganistana i Pakistana a ne Beograd.

I kad se završi izigravanje, inače, krajnje bezazlene ideje o Zajednici srpskih opština – to neće biti kraj. Ni kad svi srpski sportski savezi budu poniženi u odlučivanjima „da se iz sportskih razloga ne suprotstave“ prijemu tzv. „države Kosovo“ u međunarodne sportske organizacije. Uvek će se naći neki Divac i neki Golijanin, ali Srbi će minus pisati premijeru. Biće i sve manje otužnih „pohvala“ bezličnih belosvetskih funkcionera.

Njegove konferencije za štampu će biti sve ispraznije. Njegove ponude saradnje sve poniznije.

Naš premijer uskoro može očekivati i da „žuta patka“, glavom i bradom, dođe u salu za konferencije i zasipa ga pitanjima. Preko svih „njegovih“ opasnih pitača. Rafalno i ne čekajući odgovore. Jer, mora se opravdati 4,5 miliona evra. Jer, ide se dalje. I pre nego što Kosovo bude završeno, započeće pokreti politički i paravojni, u Preševu i Bujanovcu, a i drugde.

I Vučićevi „prijatelji“ neće mariti ni za njegovu karijeru, ni za njega lično, a njegovoj partiji niko neće potrošiti ni milisekundu. Mi živimo u državi u kojoj je sve bilo moguće, a sad je stiglo i vreme u kome ništa nije nemoguće.

Svi „zapadni prijatelji“ u Srbiji su završili na smetlištu istorije. Kad više nisu mogli da uđu u parlament ili da u javnosti „drže front“ bili su pušteni niz vodu. A ostajalo je da bi mogli i da odgovaraju pred sudovima. NJihovi „moćni zaštitnici“ uglavnom na to ćute. Oni poštuju „pravnu državu“ kakvu su „njihovi ljudi“ sami sebi ovde kreirali. U ovako zaoštrenim uslovima mogući su i dramatičniji scenariji.

Zato ne odbacujte „vesti“ koje stižu preko „Informera“. Sve će to biti tačno i to jednog – ne tako dalekog dana.

Nismo ni glupi, ni lenji ni dokoni, kako Vučić kaže, pa da pričamo samo o predsedničkim izborima

janjicDušan JANJIĆ, Aktivna Srbija

NEMA ko da vas ruši nego mangupi iz vaših redova. To je rekao drug Lenjin.

Sa mnogo se problema suočavaju Vlada i Vučić, a najjači udarac njegovom imidžu je zadao Marko Đurić. Premijer je došao u situaciju da objašnjava kako je mlad i neiskusan neko koga je on sam postavio. Posle toga nije usledila promena. I javnost će reći: ovaj ne upravlja Vladom.

Da Vas podsetimo:  Srbija je učinila krupnu političku grešku pridružujući se Krimskoj platformi

I u međunarodnim krugovima se stiče utisak da Vučić ne kontroliše ni najbliže saradnike.

Istovremeno, predsednik Nikolić vodi politiku koja je sve samo ne EU integracije. A on je ozbiljna politička figura sa ozbiljnim mrežama i ozbiljnim uticajem. Ako se situacija zaoštri, Nikolić može da dovede Vučića do toga da opet mora na izbore.

Tu su i problemi sa opozicijom, DS i Ne (da)vimo Beograd koji se uhvate nečeg realnog, pa tako Vučića ruše fantomke, pred EU ga ruši slučaj paljenja ambasada dok se ne raščisti. Ali, nema ništa bez pučista. Oni kad vas izdaju, onda je gotovo. Zato Vučić treba da obrati pažnju na svoje najbliže saradnike, na poltrone, a SNS da se okrene malo sebi.

Vučić mora da uradi još jednu stvar, a to je da promeni odnos prema javnosti, jer nismo mi ni glupi, ni lenji ni dokoni, kako on kaže, pa da samo pričamo o predsedničkim izborima. On može da popriča sa medijima koji nameću te teme o predsedničkim izborima, Jeremiću, Jankoviću i slično.

Ne znam šta je hteo da kaže time da neće još dugo da vlada, ali bih voleo da poživi ceo mandat premijera, jer smatram da bi bilo opasno da se sada menja politika Srbije. Zato mora da promeni odnos prema javnosti i onima koji mogu da ga izdaju.

Neka prvo postane pravi premijer Srbije, vidljivi zastupnik srpskih interesa

pavicAleksandar PAVIĆ, politikolog, Fond strateške kulture

TREBA reći da je Vučić sam kriv što se ovakva pitanja legitimno postavljaju, odnosno što se sa podozrenjem slušaju njegove žalopojke i gledaju njegova prenemaganja. Na prvom mestu – zato što kukanje i prenemaganje ne predstavljaju ponašanje dostojno nekoga ko treba da predstavlja ili vodi Srbiju, a i bilo koju drugu zemlju.

Niko nije Vučića terao da postane premijer, niti je on rođenjem nasledio tu funkciju. Ako mu je preteško, ili ako nije spreman na rizike i teškoće koje funkcija nosi – neka se povuče.

Drugi razlog za podozrenje je način na koji je Vučić počeo svoju vladavinu, još kao Pe-Pe-Ve: jednostranim ustupcima na KiM, uspostavljanjem granice sa našom južnom pokrajinom, i potonjim potpisivanjem tzv. Briselskog sporazuma, koji je trebalo da ukine srpske institucije i zakone u pokrajini. To nije bilo u njegovom izbornom programu, to nije bila obaveza koju je preuzeo od prethodne vlade, nikoga van svog uskog kruga nije pitao niti se konsultovao oko toga.

Tako su počele sumnje da je on doveden na vlast, odnosno da je zarad vlasti prodao dušu đavolu, tj. Kosovo i Metohiju neprijateljima. Odatle i prirodna težnja da se posumnja kada on tvrdi da ga „ruše spolja“.

To, naravno, ne znači da ga ne ruše ili da mu se to neće desiti. Jer, svi koji ulaze u takve vrste aranžmana imaju rok trajanja. Da li treba da nas bude briga da li se ulaže 4,5 ili 45 miliona u njegovo rušenje, ako će on da nastavi da pravi ustupke po pitanju vitalnih državnih interesa, bez dobijanja ičega za uzvrat? To je isto kao i pitanje da li je trebalo braniti Tadića samo zato što nije hteo da počini otvorenu izdaju. Da li bi nam bilo bolje da je Tadić ostao?

Neka nam Vučić prvo da dovoljno dokaza da vredi brinuti se da li ga neko ruši spolja ili ne.

Neka kupi ozbiljno naoružanje od Rusa. Neka čvrsto stane iza Republike Srpske.

Neka zamrzne pregovore o KiM.

Neka širom otvori vrata ulasku ruskog i kineskog kapitala – i to tako da i drugi, a ne samo njegovo okruženje, od toga imaju koristi.

Neka razvije neko ozbiljno domaće preduzeće i omogući drugima da to rade.

Neka počne da suzbija hrvatski ekonomski uticaj u Srbiji – bar dok Hrvatska ne promeni svoju politiku prema Srbiji i Srbima uopšte.

Da Vas podsetimo:  Koga nerviraju grafiti „KAD SE VOJSKA NA KOSOVO VRATI…“

Sve dok ne povuče jedan ozbiljan, vidljiv i opipljiv potez u tom pravcu – ne daje nam dovoljno razloga da se iskreno brinemo o tome da li neko ruši premijera Srbije, niti da mu verujemo da se to dešava, pogotovo bez, kako ste lepo primetili, ponuđenih dokaza. Iako bi bilo sasvim logično da se brinemo, i da mu verujemo, i da budemo spremni da ga branimo, kao premijera Srbije. Ali neka prvo postane pravi premijer Srbije, odnosno vidljivi zastupnik srpskih interesa.

Ima dobar primer preko Drine, u Republici Srpskoj, koja, iako u mnogo opasnijoj i osetljivijoj poziciji, nalazi načina da zadrži dostojanstvo i da ne pravi ustupke po suštinskim pitanjima. Tamo me je, recimo, i te kako briga ko i koliko ulaže u rušenje vlasti. A ulaže.

Sazvao je novinare zbog Trepče, a onda napravio cirkus pričom o „patkici“, svom rušenju…

cvijetinCvijetin MILIVOJEVIĆ, direktor marketinške agencije Pragma

PRVO moram da kažem da je bilo neumesno i drsko da se bavi tom temom, jer je sam zakazao i sednicu Vlade i konferenciju za medije sa temom: kako sprečiti otimačinu Trepče i Telekoma.

Od te teme je napravio cirkus baveći se drugim pričama o „patkici“, ekonomskom rastu, rastu BDP-a, njegovom rušenju i ostalom. Svako normalno novinarsko pitanje je nipodaštavao, prekidao je novinare i pričao šta je hteo. A, podsećam da je sam zakazao i konferenciju i temu!

On je premijer i logično je da ga ruše. Ruši ga opozicija, jer ona uvek ima samo jedan interes, a to je da ona dođe na vlast. Tako je u svakoj demokratskoj zemlji na svetu, pa ne vidim zašto bi samo Aleksandar Vučić bio izuzetak.

Međutim, ima nečeg specifičnog u tome ko njega ruši, jer ga pored opozicije ruše i birači. Oni koje je tri puta prevario. On se juče odrekao Trepče, a to nije politika koju je kandidovao na izborima. A jeste se odrekao Trepče, jer je jasno rekao da ćemo pošto-poto sačuvati sever, ali to nije rekao za južni deo. Naprotiv, najavio je kompromis, što znači da treba da damo nešto što je naše. Zašto bismo mi davali njima deo nečega što pripada nama?

Po treći put je na izborima pokušao rešavanje statusa Kosova i Metohije i to tako što je to pitanje minimizirao – kao redni broj 9. Dakle, na CeSidov način, pošto ti ljudi vode deo Vučićeve propagande.

Ruše ga i njegovi veliki prijatelji: Vašington, Berlin i London. Ne verujem da ga ruši iko drugi iz EU, a pouzdano znam da ga ne ruše Peking i Moskva. Zašto ga ruše oni koje je nazivao zapadnim prijateljima? Možda im je obećao nešto? On to bolje zna od mene. On kaže da ga ruše, a ja nemam te informacije, mogu samo da verujem premijeru. Vučića ne ruše tri četvrtine čovečanstva – koje nisu priznale Kosovo, nego oni koji jesu priznali Kosovo. Možda im je on obećao da će i Srbija da brže prizna Kosovo?

Ruše ga i iznutra, iz njegove SNS. Zašto? Možda ih je prevario. Možda su mislili da ulaze u neku patriotsku stranku, pa sada kažu: „ovi dadoše sve za dva poglavlja“.

A u SNS možda ima i evrofanatika koji su mislili da će se brzim ulaskom u NATO konačno osloboditi Rusije…

Inače, ne verujem da hoće doživotno da vlada. Možda će da se kandiduje za predsednika države (jedini je iz SNS koji bi imao šanse da pobedi), ili da se kandiduje za gradonačelnika – te izbore je dva puta već gubio.

I nije da je on do sada vladao malo. Vlada dugo, četiri i po godine, a većina političara u svetu ima samo jedan mandat (na primer Čerčil). Kao što sam rekao, možda se kandiduje za predsednika…

Diana Milošević

Fakti

5 KOMENTARA

  1. sad je demokratija narod bira vode koje kradu a ne da cuvaju narod i drzavu demokratija brale seks droga portoros duro pricepovic dacic pricepa a vucic pritisce to je demokratija nema rata mir

  2. Imaju Ameri izreku, kaze mozes da lazes (doslovno: pravis budalom) sve ljude neko vreme, i neke ljude svo vreme, ali niko ne moze da laze sve ljude svo vreme. Vucic ce to uskoro da nauci na svojoj kozi.

  3. Hm,hmm..mozda, samo ceka izbore u Belorusiji, pa da se tamo kandiduje,srusi Lukasenka,kao Savamalu, i pobegne iz „vostale strumpf serbije“..?

    • Hm,hmm..a, resenje problema Savamale, je moguce, izvodjenjem „reciprocnih radova“, pustiti malo izgradnju,u nivou srusenog i, javno bez „fantomki“,dovesti buldozere i „obaljuj“,sa nalogom krivcu, da o svom trosku odnese sut,ako mu je lakse, moze i nocu !

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime