Koga smo to pobedili?

2
1057

pobedaOrganizovan je još jedan „spektakularni doček naših šampiona“. Doživeli smo još jednu euforiju…

Šta se, uistinu, dogodilo? Ko su, zapravo, pobednici, a ko poraženi?

Nisu nama „protivnici“ crnačka deca iz američkih geta; ni brazilski momci koji su pobegli iz blatnjavih favela; ni alžirski dečaci iz sirotinjskih naselja francuskih gradova… Oni su nam podmetnuti da na njima „tupimo zube“ i iživljavamo svoju nesreću. Pobede „naših“ gladijatora i cirkuzanera na sportskim terenima su kompenzacija za poraze koje svakodnevno doživljavamo.

Sportske predstave su spektakularna podvala.

Potlačene radne „mase“ dobile su još jednu iluziju, još jednu kost koju će da glođu, a oni koji vladaju i pljačkaju kupili su vreme da mogu u senci sportskih spektakala da na miru nastave da rade svoj zločinački posao. Pobedili su, zapravo, kapitalisti, korumpirani i odnarođeni političari, mafijaške bande koje drže sport u svojoj šaci… Sportiste plaćaju oni koji otimaju novac od radnika, oni koji su naši gospodari…

Tvrdnja da pobede naših sportista na međunarodnim takmičenjima podižu borilačku volju našeg naroda predstavlja čistu budalaštinu. Nikada pobede na sportskom polju nisu pokrenule potlačene da se bore za svoja ljudska i građanska prava. Naprotiv: pobede na sportskom polju samo su učvršćivale položaj vladajuće klase. To je glavni razlog što su vladari sveta toliko zainteresovani za održavanje sve brojnijih i sve krvavijih sportskih spektakala. Putem sporta nezadovoljstvo potlačenih radnih slojeva biva usmereno na stranputicu, a od radnika i njihove dece stvara se depolitizovana „navijačka masa“. I ovde treba reći da je stadion stvoren u drugoj polovini 19. veka u Engleskoj kada su se radnici izborili za osmočasovno radno vreme, i kada je trebalo „kolonizovati“ njihovo ne-radno vreme – da se ne bi klasno osvestili i borili za svoja radnička i ljudska prava.

Da Vas podsetimo:  DIJANA I GORAN SE IZ BEČA VRATILI U SELO NA KOSMETU: Sada pomažu starijima, a želja im je da ostanu na ognjištu!

Kada se slegne zaslepljujuća prašina „pobedničke“ euforije, ljudi će se sučeljiti sa pravim rezultatom „velike sportske pobede“: zatvorene preostale knjižare i čitaonice i otvorene nove sportske kockarnice u čijem otrovnom smradu truli naša mladost; zaluđeni „sportskom slavom“ i snovima o „velikim parama“ još veći broj mladih baciće knjigu i propasti na sportskim terenima; umesto škola i pozorišta, zidaće se novi, sve veći stadioni i sportske hale – za sve brojniju sirotinju…

Više od četvrtine stanovništva Srbije je nepismeno, a gotovo polovina ima samo osnovnu školu. Žalosna je istina da „našoj inteligenciji“ ne smeta to, što čitava srpska kultura dobija od države godišnje manje novca od novca koji za ugovor dobije „bolji“ košarkaš ili fudbaler – na koji neće platiti porez!

Mi ne treba da se borimo protiv podmeštenih „protivnika“ na sportskim borilištima, već protiv pravih protivnika. To su kapitalističke bande i političari koji uništavaju naš narod; koji su prodali Kosmet; koji pripremaju otcepljenje Stare Raške i Vojvodine; koji nas uteruju u Evropsku uniju i NATO; koji od naše dece prave pedere i lezbejke; koji dozvoljavaju Amerikancima da nas zaprašuju kao insekte i truju naša polja i vodu; koji uništavaju porodicu, kulturu, slobodarsko dostojanstvo ljudi; koji našu Majku-Srbiju nastoje da svedu na snishodljivu kurvu kapitalističkih klanova koji vladaju Evropom i Amerikom…

To su naši pravi protivnici i protiv njih treba da se borimo!

Ljubodrag Duci-Simonović

Duci Simonović blog / kmnovine.com

2 KOMENTARA

  1. E moj Duci, svet koji ti zelis nikad nije postojao, i nece postojati. Narod je zivotinjka koja sporo uci a brzo zaboravlja, uglavnom ovcije zagledan u travu ispred sebe. Trave i igara, to je sve sto mu treba. Zeleno, volim te zeleno…

  2. Zaboleo me je ovaj tekst. Kao i svakog građanina Srbije koji je bolno svestan istinitosti svake reči u ovom tekstu. Gde smo se izgubili? Čime smo to „drogirani“ pa se prepuštamo propasti koja je počela da galopira? Gde smo izgubili dostojanstvo? Kada smo prestali da razmišljamo svojom glavom?
    Nedavno sam pratila polemiku oko reakcije zaštitnika građana, gospodina Jankovića, da se netačan rezultat učenika na prijemnom ispitu prizna kao tačan, zato što je pogrešno rešenje bilo postavljeno u testu sa rešenjima. Oko 90% komentara išlo je u smeru da se rezultat mora priznati jer je pogrešio autor udžbenika ili Zavod za udžbenike ( naravno da treba da se odgovara za greške i propuste ovog tipa) a napadani su komentari koji govore u prilog mišljenju da đaci treba da nauče da razumevaju gradivo i da razmišljaju svojom glavom a ne da bubaju i matematiku i fiziku.
    Bila sam zapanjena koliko je roditelja bilo neprijatelj svojoj deci, jer podržavanje površnosti i bubanja stvara od tih mladih ljudi poslušne kretene.
    Zanemarimo decenijski uticaj politike, krenimo samo od obrazovanja. Svi smo gledali „Šešir profesora Vujića“ i mogli zaključiti šta znači dozvoliti umu, ličnosti da se širi, u opasno vreme sa mnogo ograničenja i manje slobode nego danas. Zato je to bilo vreme procvata Srba, a danas smo zombiji koji žive od danas do sutra potpuno nesvesni i svoje uloge u društvu i svoje moći i svoje obaveze da menjamo okruženje na bolje. Zbog naše dece. Zbog sebe. Zbog duga prema precima.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime