Koliko godina još…?

4
1574
 Nikola Janić

Kad zakoračite u osmu deceniju života počinjete nepogrešivo da sabirate i oduzimate. Samog sebe pitate sve i svašta, pitanja niste namenski postavili, odgovor niste osmišljali i napisali, niti ste ga izgovorili da se može snimiti na audio snimaču. A ipak, i jedno i drugo je zabeleženo u vama. Samo vi čujete pitanja i neke, ne sve, odgovore (kao da je dijalog zaista bio glasan) najčešće u satima kada ste ugasili svetlo u sobi i pokušavali da utonete u san. Tada dolaze u sećanja zvuci gugutanja nasmejanih unuka i osećaj njihovih vlažnih poljubaca kojima su vam „balavile“ lice; tu je i osećaj težine ruke vašeg sina, drugarski spuštene na rame i njegov prekor: „Tata, prošlo je skoro dve nedelje da nismo išli na ručak i razgovarali, kao da za porodicu nemaš vremena„.

U sećanjima i noćnim sabiranjima skoro čulno osetite i miris jutarnje kafe, koju vam sa doručkom, i 45 godina nepromenjenim očaravajućim osmehom, voljena žena svako jutro spušta na stočić kraj kreveta. To su primarni razlozi za sve češća noćna nagađanja i pitanja bez odgovora: „Koliko ću još godina ili meseci živeti kraj njih i zbog njih„?

A pre neki dan, iz prispelog mejla neke anonimne Ivone Đorđević, saznao sam da ću živeti 100 godina. Zamislite da od nekog „sveznajućeg“ dobijete informaciju da ćete još 30 godina, najmanje, biti uz vaše najdraže?! Radost je bila neizmeriva i bezgranična, ali je trajala samo dok nisam ponovo pročitao napisano i shvatio da „dona“ Ivona nije sveznajuća i da je, samo njoj razumljivo, pisala da sam sedamdesetogodišnjak, koji već „ima 100 godina“. Inače u tom, drugom od dva mejla koje mi je poslala, nije bilo ničega novog. Desetak kloniranih „Ivona“ već godinama pišu o meni slične bljuvotine i obaveštavaju me da sam: „matora fukara koja nema ni stida ni srama; da sam se nakrao para od dijaspore; da sam beskarakterno đubre…“ i da će oni doakati mojim nepoštenim radnjama i da ću sve morati da im dokažem papirima i argumentujem…  Napisa i da sam nezahvalno đubre (ali ne i kome bi i zašto bi trebalo da sam zahvalan) i da glumim patriotu i velikog Srbina, a „ružan sam ko dedina bulja“.

Pretpostavljajući da dame ne upotrebljavaju takav izraz, osim ako ova damica-cica ne „opslužuje“, ili je u mlađim danima opsluživala i zadovoljavala nekog golog dedu, odgovorio sam joj „istom merom“ i napisao:

„Uvek ću ljudima da argumentujem i da dam odgovor na sva pitanja. Čak i damama sa yahoo adrese, koje nemaju m… da napišu ko su, šta su i šta ih interesuje. Dakle, identifikujte se (da ne biste ostali ološ) i pitajte, tražite i odgovor i dokaze za od mene pružene odgovore, i dobićete ih. Ovako kaljate ime onima koji se zaista zovu Ivona Đorđević i svrstavate se među anonimnu đubrad!“

Nije iskoristila iskazanu volju da odgovorim ljudima, već je, verovatno znajući da takvi kao ona, on ili oni, ne spadaju među ljude već među anonimnu đubrad, poslao/la je 06.12. 2012. u 23:21 taj drugi mejl, koji prenosim doslovce i u celini:

Ćuti bre barabo matora , češljamo ti dokumentaciju . Novine su ti pokriće . Koliki su ti rashodi za novine ? Koliko plaćaš urednika novine ?Ako nam ti ne kažeš reći će nam on, reći će nam novinari koji pišu za tvoju novinu koliko su plaćeni bedno a koliko prihoda imaš barabo ?! Koliki su ti prihodi barabo, koliko si uzeo para od srpske naivne dijaspore ? Možda ih pereš kroz sajt, a barabo ?! Pa si našao ti fukaro da prozivaš jednu Slavku Drašković fukaro nemoralna ! U posedu smo informacija, za sve ćeš da odgovaraš barabo matora. Ti si bruka za srpstvo a ja sam Ivona Đorđevic ima ih mnogo nećeš znati koja ali hoćeš kad bude trebalo barabčino prevarantska ! Nije strašno što dama nema m… jer i ne treba da ih ima strašno je kad ih muško nema barabo, imaš 100 godina a varaš i lažeš bre barabo , fukaro matora neiživljena!“

Zašto pred auditorijumom od možda više stotina hiljada čitalaca (pored www.koreni.rs i drugi portali i mediji će preneti moje pisanje u celini, nadam se) objavljujem ovakve gadosti pojedinaca? Objasniću na kraju teksta, a ovde da ukažem samo na par „nejasnoća“, delimično i dokaza da se radi o onima kojima su ovakve svinjarije navika, a često i plaćen posao.

Ta mala „dona Ivona“ napisa: češljamo ti dokumentaciju“. Ne verujem da on(a) sam(a) sebi persira, već da je opsednuta mržnjom i da nije sam(a). Ima ih nekoliko „frizera“ (neki su mi poznati) koji u ovakvom udruženom prljavom poduhvatu „češljaju“ i nadaju se da će od onoga ko je naručio „frizuru“ dobiti neku banku više. Ili su to iskompleksirani i umišljeni mali bogovi, ubeđeni da samo oni imaju pravo da znaju sve što im se prohte, pa i visinu zarade i iznos honorara koje plaćam onima koji pišu za www.koreni.rs. Iz tog ubeđenja sikću gorčinu i bes kada mi, obični smrtnici, zatražimo da oni, koji su to obavezni po zakonu, odgovore o njihovim plaćanjima i platama, primljenim iz budžeta Srbije, i uzetih iz usta gladnih i žednih.

„Našao si ti fukaro da prozivaš jednu Slavku Draškovic fukaro nemoralna! U posedu smo informacija, za sve ćeš da odgovaraš barabo matora.“

Čovek se uči dok je živ, a ja nisam još naučio da se prenošenje onoga što je izvesna osoba (u ovom slučaju Slavka Drašković) sama o sebi pisala, objavila na portalima i izjavila za medije – može da bude svrstano u „fukarsko prozivanje Slavke Drašković“. Ali dobro, ako je iznošenje mišljenja velikog dela dijaspore – da je Slavkino postavljanje za direktora „njihove“ Kancelarije velika greška i sramota – „prozivanje“ – onda sam ponosan da sam prozvao i što ću i dalje „prozivati“ i nju i pojedince u njenom okruženju.

Da Vas podsetimo:  Država nije ni Janko ni Marko ni Vučić...

Siguran sam i da će se mnogi pridružiti zahtevu da Slavka i još neki kod nje zaposleni, kao i oni koji su naprasno prestali da je „prozivaju“, objasne mnogo od toga što se nalazi u „dokumentaciji“ koju www.koreni.rs poseduju. Naravno, i o njihovim finansijama, o honorarima i platama koje i oni i drugi koje su oni zaposlili (njima bliski), dobijaju u Vasinoj 20, kao i objašnjenje za njihove specijalnosti i za koje poslove? Po potrebi, mada to ne smatram korektnim, u krajnjem slučaju ću da priložim i dugu listu svega što je skupo i  vredno (znači suprotno „bednom“ plaćanju), a što su pojedinci na izričita traženja, ili bez traženja, dobili i za sebe i za njihovu bližu ili dalju rodbinu.

„Ti si bruka za srpstvo a ja sam Ivona Đorđević ima ih mnogo nećeš znati koja ali hoćeš kad bude trebalo barabčino prevarantska! Nije strašno što dama nema muda jer i ne treba da ih ima strašno je kad ih muško nema barabo, imaš 100 godina a varaš i lažeš bre barabo , fukaro matora neiživljena!“

Dakle, stonoga dona Ivona (nije mi namera da bilo koju, ili bilo kakvu osobu svrstavam među insekte i gmizavce, mada je moja ruka to otkucala) sama ukazuje na poznato, a sada je od nje i ponovljeno i potvrđeno, da ovih i ovakvih „Ivona Đorđević“ ima „mnogo“. A ko je „ona“ saznaću „kad bude trebalo“, što samo po sebi objašnjava o kakvim se stvorovima ovde radi.

Ali, poštovani, dragi i pošteni ljudi i Srbi, kada bi samo jedna (od onoliko koliko stonoge imaju nogu) od navedenih laži bila istina – ja bih ćutao. Ne bi se k….. i trošio vreme pisanjem o gmizavcima i komentarisanjem njihovih bljuvotina i izmišljotina. Govorio sam mnogo puta da sam ja običan čovek sa manama, greškama i nedostacima, kao što je većina normalnih ljudi, a ne neki anđeo i da kod mene ne prolaze pretnje da će „ako ne ućutim da mi naprave aferu“.

Za razliku od nekih među njima, nikada nisam učinio nešto na štetu mom narodu, zbog čega bih imao razloga da se stidim, a oni jesu. Nije mi, niti bi mi izbegavanje eventualne lične „sramote“ bilo važnije od doprinosa da se naš narod ne stidi. Nikada ništa i nikome nisam ukrao, a kamoli „nakrao para od dijaspore“, kako ova ženska-ili-muška tetka napisa. Možda to nije napisano iz zavisti, zlobe, mržnje ili potrebe izvršenja nečije naredbe, već što ova i njoj (njemu) slične tetke ne znaju šta znači ta reč koju često koriste. Pa izgleda da je došlo vreme da ih naučim da „ukrasti“ znači da je neko uzeo nešto krišom, kad niko ne vidi… nešto što nije njegovo… Ali, znaju oni značenje te reči, kao što ja znam da su neki od ovakvih „književnika“ i govornika (i u Švedskoj i u Srbiji) majstori korišćenja taktike „drž’te lopova“ i kada smišljaju i pišu prljave bajke o drugima, najčešće polaze od samih sebe.

Da njihova pisanja sadrže trunku istine, a ja odbijao da ućutim, onda bih zaista bio zreo za „Lazu Lazarevića“, bolnicu za ludake, gde meni sigurno nije, a verujem da nekima od njih jeste mesto. Tačno je da u njihovim medijima i u medijima koji rade za „njih“, mogu da objave sve i svašta. Ali i ti mediji ne mogu da drže danima, nedeljama i mesecima na naslovnim stranicama novina, ili da ih svakodnevno repriziraju u TV emisijama te, od bilo koga naručene i nekome potrebne laži. S druge strane, ja mogu, ako je potrebno i mesecima, da istinu i o meni i o njima i njihovim lažima i prevarama držim na naslovnoj stranici „Korena“. Sve dok sudovi u Srbiji ili izvan Srbije ne donesu konačnu presudu na eventualno od mene podnesene tužbe. Mogu da zamolim i druge medije i portale u rasejanju, a neke i u matici, da mi u tome solidarno pomognu..

Da Vas podsetimo:  DUŠAN KOSANOVIĆ, SRBIN IZ HRVATSKE: PUSTINjA RASTE

Na www.koreni.net uskoro će svetlo dana ugledati i dugo pripremana rubrika: „Lova, lova… nikad im do krova“, za koju je godinama sakupljana dokumentacija. Za razliku od njihove „pripremane dokumentacije“, ovi materijali su više puta proveravani. Dokaze koje smo sakupili nismo dobijali (ili ih prihvatali) od anonimnih imena sa yahoo, hotmail ili gmail adresa. Sve što je dokumentovano, nalazilo se na njihovim portalima ili je rečeno od ljudi sa imenom i prezimenom, a neke izjave i svedočenja su snimljeni na video ili audio trakama.

Čitaćete i kako se u elektronskim medijima koriste pisanja anonimnih čitalaca i od njih „poslati“ komentari na neki članak. A o „sitnici“ da su komentari ponekad poslati sa istog kompjutera na kome je napisan i objavljeni članak, nećemo za sada diskutovati, jer će o tome www.koreni.rs iduće godine možda početi da pišu u nastavcima.

Dakle, otrovne „Ivone“ su najavile da „ONI imaju informacije“, a ja osećam obavezu da čitaocima dam odgovor na njihova pisanja, pitanja i tvrdnje. Da vidimo koliko to istine ima u pisanjima tetaka koje su nekada, možda, imale „lepe bulje“, a danas im smrdi i iz usta i spreda i od pozadi. I još nešto, ali veoma važno:

Ako neko dokaže (a moći će „malo sutra“) da samo jedan moj odgovor nije istinit, javno ću priznati da sam ja smrad, a da su smradovi koji se oglašavaju anonimno, poštenjačine koje oko sebe šire miris ljubičica.

Prvo pitanje:

„Koliko plaćaš urednika novine? Ako nam ti ne kažeš reći će nam on, reći će nam novinari koji pišu za tvoju novinu koliko su plaćeni bedno, a koliko prihoda imaš barabo?!“

Odgovor Ivoni Đorđević i objašnjenje čitaocima:

Šta tebe, Ivona, boli ono što ti fali, koliko ja plaćam urednika? I čemu takvo pitanje meni, kad si u istom mejlu napisala da će ti urednik Korena sam sve kazati. Ali ću reći čitaocima koji ne mogu da čuju sada tvog, a nekada mog urednika: Nekim autorima sam za jedan, ili ponekad dva napisana teksta nedeljno, plaćao mesečno duplo više nego što su imali mesečnu platu u poznatim dnevnim novinama u Beogradu. Za tu platu, u tim novinama, svaki dan su odlazili na posao, radili puno radno vreme od osam sati i duže, a ponekad i subotom. Tačno je da ne plaćam mnogo, ali je tačno i da plaćam više nego što plaća dobar deo dnevnih listova u Srbiji, u kojima plata kasni mesecima. Inače jedan tekst na portalu www.koreni.rs plaćam svima istim iznosom od samo 20 evra. Znam da to nije basnoslovna suma, a nije ni „bedno“ plaćeno za tekst koji ponekad stoji samo dan ili dva na portalu, a ponekad se i ne objavi. Za razliku od drugih, nikome nisam ostao dužan ni jedan dinar, a ko je pisao za www.koreni.rs nije čekao mesecima njihov pošteno zarađen novac. Ali sam, što verujem da drugi nisu,  često plaćao i po 100, 200, 300, 400… evra avansa, za tekstove koji su tek trebali da se napišu, ali i  one koji nisu ni objavljeni.

„Koliko si uzeo para od srpske naivne dijaspore“?

Odgovor:

Priča o „parama od dijaspore“ počinje odavno, pa da se vratim na sam početak. U jeku sukoba u bivšoj Jugoslaviji i medijskoj kampanji protiv srpskog naroda, informativni odbor tadašnjeg Svesrpsko-jugoslovenskog saveza, rešio je da na određene adrese pošalje više stotina video kaseta sa važnim informacijama i snimcima. Ljubiša Stojanović, tadašnji predsednik tog Saveza, bio je tih dan u Kini (ako se ne varam, a sigurno je bio izvan Švedske) i Dragan Ivanović, tadašnji predsednik Informativnog odbora, nazvao ga je za dozvolu i saglasnost da za pomenutu kampanju pozajme novac.

Pored gospodina Ivanovića i mene u kancelariji je bio i Srećko Đurić, poznati srpski rodoljub i vlasnik nekoliko restorana u Štokholmu, koji se ponudio da posudi potreban novac. Uslov za pozajmicu je bio da mu neko garantuje da će mu se isti vratiti čim se predsednik Ljubiša vrati sa puta i potpiše isplatu. Ja sam to garantovao i, da ne bih dužio, i pored datog obećanja predsednika ove organizacije novac mu godinama nije vraćen. Na kraju sam bio prisiljen da gospodinu Đuriću platim novac za koji sam garantovao, a što je iznosilo nešto više od 2000 evra. Gospodin Đurić je odbio da uzme kamatu, a kojekakve muške i ženske „Ivone“ se očigledno i dalje igraju „pokvarenog telefona“.

Tema o parama dijaspore im je izgleda potrebna, pa je beskrupulozno modifikuju i šire glasine i oni koji znaju da ja deset godina (na moj zahtev) nisam potpisnik računa Srpskog saveza i da ne mogu da „uzmem“ ni jednu krunu. Bez zakonite odluke uprave (koja broji devet članova) novac Saveza ne može ni da se isplati ni da se troši. Ali to im ne smeta da recituju napamet naučeno da „trošim za lična konzumiranja“ i da se „bogatim od dnevnica“, što je jedan srpki portal u matici objavljivao. Maštovita imena autora takvih „verodostojnih“ priča bila su „C4“ „C8“, „Šešeljko“… a ko im je bio kum, mogu samo da pretpostavim. Nešto je pogrešno u njihovoj matematici i bolesno u glavama ljudi koji o čoveku koji je javno odbio da uzme od švedske institucije odobrenu sumu od 486 000 kruna, što je više od 53 000 evra, govore da je „uzeo“ nešto od srpske dijaspore. A zašto nisam hteo da stavim moj potpis i podignem taj od šveđana već odobren novac? Zato što je u opisu projekta bila napisana jedna delimično diskriminirajuća formulacija o srpkom narodu, a 99%  onih koji su to pročitali smatraju da je to „sitnica“, preko koje bi neki prešli i prihvatili je takvu i za 50 evra.

Da Vas podsetimo:  Paradoks našeg života

Inače, gospođama i gospodi u Kancelariji za dijasporu nešto detaljnije o „uzimanju“ od dijaspore može da kaže jedan od njihovih saradnika. On je lično, pre više godina, primio pismo uprave Srpskog saveza (potpisano od članova uprave i revizora) gde je, između ostalog, potvrđeno da nikada nisam naplaćivao ni dnevnice koje su mi legalno i zakonito pripadale za putovanja. Do pre par meseci sam trpeo i priču kako mi Savez plaća putovanja i hotel u Beogradu – što nije istina. Savez mi više od četiri godine, pa do oktobra meseca ove godine, nije platio ni jednu avionsku kartu za Beograd. Na sastanku uprave u oktobra izneo sam moju oduku da više neću da snosim troškove putovanja koja su isključivo za potrebe saveza.

Zašto bi (i dokle?) štedeo novac Savezu, a ponekad pomagao i udruženja (jedno udruženje je samo pre nešto više od mesec dana, dobilo moju ličnu donaciju od 5000 kruna, oko 550 evra, za proslavu njihove godišnjice) – što takođe više neću da činim. Time će više novca biti za one kojima je pomoć zaista neophodna, jer većina ljudi, pa i ja, ima u porodičnom budžetu određen iznos koliko može da odvoji za druge. Ako budem imao volje, ili ako neko normalan, sa punim imenom i prezimenom, to zatraži, pisaću o ovome opširnije. Možda ću i objaviti prepiske i višegodišnji protok e-pošte između Štokholma i Beograda, kao i transkripte i audio snimke naših sastanaka. Naravno i o aktivnostima, dotacijama, ali i o vlasništvu i troškovima oba saveza, jer je nekorektno ćutati o „bratskom svezu“, o kome smo i moja organizacija i ja decenijama ćutali. Naravno i o drugim organizacijama, o „mladima“ i sposobnima, kao i o ciljnim grupama i forumima na Internetu i njihovim realnim rezutatima.

Možda nije moralno ispravno (kao što sam mislio a delimično i dalje mislim) da ne objavim moje lične prepiske, ali i u svojstvu predsednika Srpskog saveza, sa pojedincima i udruženjima, kopije pisama, falsifikovanih dokumenata, podnesenih prijava i drugih prljavština sa kojima se borimo više od jedne decenije. Možda i prepiske između dva saveza u Švedskoj, ne zbog mene, već što je pokušaj blaćenja jednog čoveka Srpskog saveza, iskoračen korak u nameri sabotiranja Srpskog saveza u Švedskoj, kao organizacije, a sa krajnjim ciljem gašenja istog. Naša organizacija sigurno ne smeta godinama nekim Srbima i nekim švedskim političarima, samo zbog patriotskog opredeljenja većine članova naših udruženja. Postoje i drugi, „više milionski“ razlozi, a ti milioni nisu u vezi ni sa mnom ni sa našim Savezom, već sa drugom organizacijom. Ni ja ne mogu večno da ćutim, zarad ubeđenja (možda pogrešnog?) da ćutnjom o drugima, doprinosim održavanju ugleda srpskog etniciteta u Švedskoj.

A na napisane reči: „našao si ti fukaro da prozivaš jednu Slavku Draškovic!“ – nema šta da se odgovori. Umesto odgovora ostaje obaveza svih koji volimo i želimo dobro narodu od koga potičemo, da se borimo protiv anonimnih blaćenja bilo kog Srbina. Lično mogu da obećam da nikada neću prestati da pišem i da na www.koreni.rs objavljujem istinu o takvim i sličnim „veličinama“. Koreni će uvek reagovati na njihova i na sva druga „zločinačka udruživanja“, ne samo protiv mene ili Srpskog saveza, već na sve što šteti našoj matici i našem rasejanju.

Pisanja i komentari anonimnih, sa uvredljivim sadržajima i ne dokazanim optužbama protiv bilo kog čoveka, slična su pacovima koji po podrumima nagrizaju džakove sa žitom. Te  pacovske potrebe su genske, a za „otvaranje“ rupa na srpskim džakova i prosipanje opšteg žita, krivicu snose vlasnici „podruma“. Političari, vlasnici i urednici medija, koji zarad dinara više, ostavljaju otškrinuta vrata, znajući da kroz te otvore i mali i veliki miševi mogu da se uvuku gde im nije mesto. I da grickaju… dok im udruženo ne kažemo: „Dosta bre!“

Na kraju krajeva, nisu uvek u pitanju samo „srpski“ miševi i pacovi. Među njima može da bude i jedan deo, možda mali ali vredan, stranih miševa sa srpskim, ili anonimnm imenima.

Nikola Janić

4 KOMENTARA

  1. Postovani Nikola
    Mislim da vise ne treba dizati rejting nekom ko se zove Slavka Draskovic jer vidi cuda danas u novinama citam da doticna direktorka Kancelarije za dijasporu izjavljuje da se zalaze za elektronsko glasanje u dijaspori . Ja a mnogi u dijaspori znamo da je to vec desetak i vise godina to bila tvoja ideja ali sta se moze kod nas je izgleda u modi kicenje tudjim perjem.Mi koji te znamo verujemo u tebe i sledicemo tvoje ideje.Veliki pozdrav

  2. Čuj „proziva Slavku Drašković“! Ama bre ljudi, dokle će takve osobe, poput Slavke, da parazitiraju na leđima naroda Srbije. Nije ih sramota da otimaju novac osiroteloj Srbiji. A evo, prošlo je dosta vremena otkad je Draškovićeva imenovana za šefa Kancelarije… i šta? Da li je ona našla za potrebno da se obrati dijaspori? Naravno nije. Niti će se ikada obratiti, jer nije sposobna da sastavi jednu jedinu smislenu rečenicu.

    Umesto nje, dijaspori se, kobajagi, obratio Aleksandar Vlajković, jedno nesposobno smetalo i spadalo. I pogledajte šta je taj Vlajković poručio Srbima u dijaspori, jedva skrpivši tri rečenice, od kojih dve koristi da bi sebe promovisao. Bitanga! Na sledećem linku nalazi se ta njegova poruka,kojom ponižava sve Srbe, i one u inostranstvu i ove i matici:
    http://ubuntuone.com/1SBhMCLzYGYcwe51sPfBz7

    Zamislimo samo, čovek poručuje Srbima u rasejanju „da mu se obrate, ukoliko imaju nekakav predlog, na telefon +381 113202 902 ili na email: avlajkovic@srpskaveza.rs„. I još posprdno dodaje, „ako neko ima nešto hitno“ da mu se obrati na mobilni +381 63 279 202.

    Dakle, umesto da on počne nešto da radi, to jeste da kaže dijaspori šta je naumio da preduzima na tom (ne)radnom mestu, ta uštva traži da dijaspora radi za njega. Dokle će bre Srbija trpeti ovakve krvopije, vampire koji isisaše krv svom narodu i državi.

    Nimalo se ne bih začudilo da je pomenuto uvredljivo pismo Janiću napisao baš Aleksandar Vlajković, predstavljajući se ženskim imenom. To veoma liči na tu protuvu. Uđite samo na njegov sajt http://www.srpskaveza.rs/, koji je on održavao dok je imao neke finansijske koristi (do 2004) i dok je mogao da vara ljude svojim „patriotizmom“.

    Od takvih hulja, Vlajkovića i Draškovića, pošteni i časni ljudi u rasejanju, kakav je i Nikola Janić, ne mogu da ostvare plemenite ideje ujedinjenja srpske dijaspore. Ti banditi preko noći sruše sve što srpski rodoljubi preko dana izgrade.

    Zar nam, more, nije dosta i Slavke Drašković i drugih, Vlajkoviću sličnih mufljuza.

    Srbi, braćo, rasterajamo te zlotvore!

  3. Ako si bogat samo onim, što lopovi mogu ukrasti i moljci pojesti, sa čim ćeš ostati, ako lopovi zbilja ukradu i moljci pojedu (Vladika NIkolaj Velimirović)

    Čini mi se, da sveti otac Nikolaj beležeći ove velike reči, pred svojim očima imao lik anonimne osobe Olivere, Ivone, ili ti ko zna kojih anonimusa što sami sebi kao pravi moljci pojedoše ime. Kršteni Srbi imaju po dva imena. Jedno daje Pop na vodici krštenja, a drugo kum. Anonimus koji optuži Nikolu Janića, a pri tom i ne trepnu, očito spada u grupu moljaca ili lopova koji sami sebi pojedoše i ukradoše ime. I to ne jedno, već dva isto važna imena.Crkveno i kumovsko. I o čemu onda mi tu imamo razmišljati.O moljcima, zar ne? E, pa ne gospodo srpska. Kada moljac prizna da je moljac, mi sa imenom i prezimenom, oprostićemo moljcu, jer sam siguran da je nagovoren da postane moljac. Bogom nek ti je prosto učinjeno, ako se javiš.
    Ja lično poznajem jednu familiju kojoj je naš Srbin Nikola Janić pomogao da preživi u kriznom periodu te porodice. Porodica ima i ime i prezime, ali ga ja neću pominjati iz opravdanih razloga. Siguran sam da mnogi od vas takođe znaju za slučajeve kada je Nikola Janić pomagao svome narodu,ugroženim porodicama u svojoj čemernoj Srbiji i uvek zahtevao, pazite, ZAHTEVAO, da se o tome ne govori. Da je bio hvalisav kao mnogi, njegove grudi bi bile okićene mnogim odlikovanjima, ovako moljci pljuju na retko čestiti srpski obraz iz dijaspore. G. Janiću. Želim da nam zaista budete živi još sto godina, ma sto jednu godinu, da nam i dalje služite kao putokaz i svetionik. Hvala Vam za sve do sada, i mi sa imenom i prezimenom nismo moljci niti još manje buba švabe, da se uplašimo svetlosti pa da pobegnemo u anonimuse bez imena i prezimena. Put moljaca je put koji Srbi ređe biraju za sebe, al’ eto nađe se po koji. Svako dobro.

  4. Postovani gospodine Janicu,

    Skoro dvadeset minuta sam razgovarala sa prijateljem iz Amerike i skozili smo se da u dijaspori ne postoji ni muskarac ni zena koji su u zemlji gde zive uradili uradili toliko koliko vi u Svedskoj boreci se za istinu o nasem narodu. Oni koji pisu ovakve bljuvotine o vama siguno su oni kojima interes i ugled naseg naroda nikada nije bio vazan. Cudi i mene Slobodana da retko citamo pohvale o onome sto smo videli na vasem portalu http://www.janic.se Srbi su zlobni i ljubomorni na one koji mogu vise od njih a takve je lako nagovoriti na svakakve gadosti. Nemojte da se obazirete na njih. Cuvajte se i neka vas Bog pozivi.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime