Činjenice i reckice…

0
904

nikolajanicKanadski general Luis Makenzi, nasuprot gospođi Kovačević-Vučo, sigurno zna o čemu govori kada u javnost iznosi čenjenice o građanskom ratu u Bosni, ne agresorskom kako kaže vučica Vučo

Piše Nikola Janić

Činjenica je da čudni ljudi žive u čudnoj Srbiji, pa se možda baš zato malo ko čudi za sve čudno što se u njoj i sa njom dešava. U takvoj današnjoj Srbiji retko ko reaguje na svakakva i svakodnevna dešavanja koja su na štetu i sramotu građana Srbije i srpskog naroda uopšte. Neprijatno je da se to dešava posle dolaska na vlast „demokratskih snaga“ koje su po njihovim najavama, proračunima i dugogodišnjim obećanjima već odavno trebalo da „spasu“ Srbiju svih pritisaka i ucena.

Temelj sve većem i težem bremenu neizmerive štete današnjem preživljavanju i budućnosti srpske mladosti (a time i njihovoj sopstvenoj deci) postavili su neki vodeći srpski političari i određene „nevladine“ organizcije. Za razliku od mnogo toga što u Srbiji godinama stoji razrušeno do temelja, ovi vredni srspki mravi pomenuto breme grade i dalje i uzdižu ga do fantastičnih visina. Mnoge čardake „ni na nebu ni na zemlji“ pojedini „graditelji“ podižu i izdižu, kako sami kažu, vođeni ličnim moralom koji ih je naterao da, nasuprot slepoj Srbiji, jedino oni, Bogom dani i odabrani, sagledaju sve „činjenice“. Pod „slepu Srbiju“, naravno, spadaju svi protivmišljenici neke Nataše Kandić ili Biljane Kovačević-Vučo.

Među one koje bi naoštrena i divlja vučica Biljana Kovačević-Vučo stavila u zatvor kao saučesnike „genocida“, kako reće u veoma gledanoj emisiji BK Televizije „Klopka“, spadaju svi koji ne priznaju „činjenicu“ da je u Srebrenici ubijeno 8.000 muslimana. Gospođa Kovačević, inače Direktor komiteta pravnika za ljudska prava, je u tome nepokolebljiva a njena formulacija izuzetno precizna: Saučesnik u „genocidu počinjenom u ime Srbije“ je svako ko se usudi da ne veruje u magičnu brojku od 8.000 žrtava. U zatvor bi trebalo strpati sve pa i one koji bi umesto 8.000 rekli 7.999 ubijenih, da ne govorimo o većini koja ne isključuje mogućnost da realna i finalna brojka može biti i do tri puta manja od napamet naučene pesmice „Genocid u ime Srbije nad 8000 muslimana, koji su bili nedužne civilne žrtve“.

Možda emotivno reagujući na ovu pesmicu, ili vođen političkim iskustvom da se sve što je rečeno od organizacija čiji se rad finansira iz ekonomskih izvora stranih vlada, a ne srpske vlade, mora poštovati, predsednik Srbije Boris Tadić otišao je 11. jula 2005. u Srebrenicu. Tri dana pre odlaska deklarisao je javno njegovu nadu i očekivanje da će general Ratko Mladić bitu uhapšen u roku od tri dana. Možda što mu se ta nada nije ostvarila baš na taj dan, gospodin Tadić je na toj dobro pripremljenoj predstavi u Potočarima, među stotinama međunarodnih političkih glumaca, bio najupečatljiviji statista.

Nasuprot njemu i njegovim pogrešnim kalkulacijama i nadi, zapažena i od scenariste dobro osmišljena istaknuta uloga pripadala je, međutim, stvarnom uzroku tragedije koja se odigrala u Srebrenici pre deset godina. Lik haškog zatvorenika, muslimanskog heroja Nasera Orića, komandanta srebreničkih ratnika koji su u ime Alaha između 1992. i 1995. godine nemilosrdno spaljivali srpska sela u okolini Srebrenice i klali u njima i mlado i staro srpsko stanovništvo, šepurio se za vreme ceremonije u Potočarima sa grudi muslimana koji su ga nosili odštampanim na belim majcama. Da li je u trenutku, dok ga je Naser ironičnim osmehom sa prsa možda baš nekog učesnika klanja i masakriranja srpskih civila u Bratuncu i Kravicama pozdravljao, srpski Predsednik doneo konačnu odluku da sutradan ne ode na pomen srpskim žrtvama u obližnji Bratunac?

Da li se Srbin Boris uplašio u Hagu zatvorenog Nasera, ili ni tada nije shvatio koliko je neoprostiv greh čoveka i predsednika države koji selektira mrtve i takvim svojim selektiranjem zapostavlja žrtve svog naroda? Možda je u blesku trenutka, ne dužem od treptaja koljača Nasera koji mu je u prolazu namigivao, Tadić shvatio da je on zapravo jedan veoma čudan predsednik čudne Srbije. Zar mu taj dobro pripremljen i režiran spektakel u Srebrenici nije bio dovoljan da shvati obim sramote i štete, koje su srpski političari naneli i nanose Srbima izbegavajući da govore o stotinama stratišta i mučilištima za Srbe širom Hrvatske, Bosne i Kosova. Koliko ih je među njima koji su se na svakakve načine trudili da svesno sprečavaju druge da o tome govori? Da li su u mnogome uveličana stradanja muslimana u Omarskoj ikada uporedili sa mučenjem i ubijanjem Srba u logorima za Srbe u Tarčinu, Lori, Dretelju? Da li se političari i mediji bliski Kandićki, Biserko ili Biljani Kovačević-Vučo ikada mogu zainteresovati za sudbinu izbeglih i proteranih sa Kosova, Bosne i Hrvatske ili za hiljade pobijenih civila u Oluji i Bljesku? Kada će ovi ljudi nači reči za mnoge odsečene srpske glave i u Bosni i u Hrvatskoj i na Kosovu, ili za hiljade srpskih civila koji su maljem ili odvajanjem glave od tela pobijeni u Sarajevu?

Čudno ali važno pitanje na koje nikada nije dat odgovor je veliko odstupanje u kvalitetu video snimaka koji potvrđuju zločin. Snimak sa šest streljanih muslimana, koji je Nataša Kandić dostavila Haškom tribunalu, televiziji B 92, RTS-u i drugim srpskim televizijskim stanicama, šokirao je javno mnjenje u Srbiji i pokrenuo planiranu horsku kampanju da je to dokaz da je na isti način ubijeno 8000 muslimana i da je nad muslimanima izvršen genocid u ime države Srbije.

Ne tvrdeći da je to nečija politička potreba, potsetimo se da 1995. nije postojala država Srbija već država Jugoslavija, što se uopše ne pominje, i da su u parvavojnim formacijama bili i Crnogorci i drugi građani tadašnje Jugoslavije, a ne sadašnje Srbije.

Nelogična „sitnica“ o kojoj se takođe ne diskutuje jeste činjenica da je taj snimak emitovan na televiziji Bosne i Hercegovine bio izuzetno boljeg kvaliteta nego onaj koji je emitovan na RTS-u? Bosanska televizija ga je pustila sa njegovim autentičnim audio zapisom dok je državna televizija Srbije audio zapis „pokrila“ komentarom studijskog reportera? Da li je RTS to učinio namerno, osmišljeno i sračunato a televizija BH, u žurbi, napravila istorijsku grešku i time učinila medveđu uslugu teoriji o genocidu nad muslimanima?

Nataša Kandić i Biljana Kovačević-Vučo i Boris Tadić odgovor mogu da odrede po svojoj volji i opredeljenju, ali niko od njih ne može da promeni izgovorene reči i dijalog onih koji su učestvovali u streljanju. Požurujući muslimana da siđe sa kamiona čuju se i sledeće reči jednog od Škorpiona: „Kad si Srbe ubijao nisi čekao…“ a u razgovoru među škorpionima i nečija odluka: „Dvojicu ćemo ubiti, a četvoricu pustiti“ Zašto su streljani svi šestoro odgovor ćemo dobiti tek za vreme suđenja Škorpionima.

Ono što se danas može zaključiti jeste da onaj ko je izvršitelj planiranog genocida jednog naroda nad drugome, ne čini genocid tako što razmišlja o tome da ubije dvojicu a pusti četvoricu. Ili pre egzekucije podseća muslimana da je to zaslužena naplata za od njega ranije počinjen zločin prema drugima.

Treba li imati razumevanja za takve profesionalne i moralne pravnike i čistunce, kakva je Biljana Kovačević-Vučo, koja u pomenutoj emisiji 37 puta izgovora da se ona rukovodi isključivo činjenicama i da je „nepobitna činjenica“ da je u Srebrenici bio genocid u ime Srbije i da je tamo streljano 8000 srebrenickih muslimana?! Srpske tvrdnje da je Srebrenica rezultat dugogodišnjih ubijanja srpkih civila iz okolnih sela, Nataša Kandić i Biljana Kovačević-Vučo ne samo da odbijaju da diskutuju već ih odbacuju kao neosnovane.

Treba li se diviti ili prezirati takav moral i profesionalnost ili verovati u neku nadljudsku osobinu gospođe Kovačević koja joj je, i pored toga što je za vreme rata bila daleko od Srebrenice, omogućila da danas jedino ona zna sve, čak i više od direktnih učesnika i glavnokomandujućih trupama UN-a u Bosni? Kanadski general Luis Makenzi, nasuprot gospođi Kovačević-Vučo, sigurno zna o čemu govori kada u javnost iznosi čenjenice o građanskom ratu u Bosni, ne agresorskom kako kaže vučica Vučo. Kanadski general svedoči da su muslimani u zaštićenu zonu Srebrenice, uz pomoć sa strane, ubacili na hiljade boraca i veoma mnogo oružja i dodaje:

„Kako su postajali bolje opremljeni i obučeni, počeli su da napadaju van Srebrenice, da pale srpska sela i ubijaju njihove stanovnike, a onda bi se hitro povlačili u bezbednu zonu pod okriljem UN-a. Napadi su dostigli kulminaciju 1994. godine, i nastavili su se u 1995. kada su kanadske snage zamenjene holandskim. (…)

Kada se 1995. godine sneg otopio, Naseru Oriću, čoveku koji je vodio muslimanske borce, postalo je jasno da će srpske snage napasti Srebrenicu kako bi ga sprečili da i dalje napada srpska sela. Zbog toga on sa velikim brojem svojih vojnika beži iz grada. Srebrenica je ostala nebranjena s uverenjem da će, ako Srbi napadnu nebranjeni grad, NATO i UN napasti Srbe. I tako su Srbi ušli u grad bez otpora. (…)
Muslimanski muškarci i stariji dečaci su odvojeni, a starci, žene i deca su prebacivani u pravcu Tuzle na bezbedno. To jeste odvratno, ali treba reći da ako neko želi da izvrši genocid, on neće dozvoliti ženama da odu, jer su one ključne za održanje jedne grupe koju pokušavate da eliminišete. (…)

Naser Orić, muslimanski vojni lider u Srebrenici, trenutno je na suđenju u Hagu za zločine koje je izvršio ‘braneći’ grad. Dokazi pokazuju da je on odgovoran za smrt onoliko srpskih civila iz okoline Srebrenice, koliko je vojska bosanskih Srba ubila muslimana u Srebrenici“, odgovorno svedoči kanadski general.

Ni jedan pošten Srbin ne bi trebalo da negira da se u Srebrenici desio zločin velikih razmera, ali ni da dozvoli da se to predstavlja kao genocid, a još manje da je počinjen u ime Srbije. Ono što danas čine neki srpski političari uz pomoć nekih srpskih medija ne čini se u ime Srbije. Nijedno ljudsko ili humano biće ne bi smelo da dozvoli da ga bilo ko, ili radi bilo čega, ubedi da u Bosni, u Srebrenici i oko Srebrenice, nije bilo baš onako kako piše kanadski general Luiz Mekenzi.

Trideset osma činjenica je, koju je lako dokazati, da su Nataša Kandić, Sonja Biserko, Biljana Kovačević-Vučo i njima slični samo čudne i ne toliko značajne i prolazne crtice i da te osobe nemaju ničeg zajedničkog ni sa pravom ni sa humanošću. Najmanje imaju kontakt sa stvarnošću i dokazanim činjenicama koje zaista doprinose globalnoj istini, neophodnoj svim narodima i svim državama na prostoru bivše Jugoslavije za mirniju budućnost i zarad neophodnog suživota u budućnosti na tom delu Balkana.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime