Komunističke pustoši i kako je uređivati

7
144

Foto: Aleksandar Slavković/Ras
Bor i Majdanpek odoše u Kinu. Pre neki dan moj Predsednik izjavio je da je „prijateljski odnos Sija dao snažan zamah Srbiji“, ali se to („čelično“) prijateljstvo ne može lako uskladiti s činjenicom da „kineske investicije opadaju na putu svile, ali ne i u Srbiji“ (Politika, 29. jul 2022), što će se potvrditi i kasnijim navodom da Ciđin koper postaje „vodeći proizvođač bakra u Evropi“ (Politika, 7. avg. 2024). Negde sam o tome ranije zapisao i sledeće redove: „Kad je Ziđin preuzeo Borski rudnik, bilo je normalno očekivati da je to učinjeno po ozbiljnim međunarodnim pravilima i po zakonima zemlje-domaćina. Ili se, može biti, sve to događalo pod nadzorom ministra rudarstva koji ne razlikuje rudnik od kamenoloma pa se saglasio da Srbija od Bora dobije više hiljada onkoloških bolesnika (zbog 90 puta povećane koncentracije arsena) i uredio da mi „danas iz tog rudnika nemamo šansu da izvozimo ni bakar, već izvozimo koncentrat koji je pun zlata“. I hoće li se Srbija zapitati koliko će nje, Srbije, biti izvezeno u Kinu „u obliku koncentrata“ i pod čijim potpisom se sve to čini? I čiji se potpis nalazi na onom dokumentu kojim je Ziđinu, u ove dane, data još koja stotina hektara koji će — po istim pravilima — takođe biti izvezeni? Izvesno je, dakle, da je razaranje Istočne Srbije i odmaklo i ostalo „neprimećeno“ pred zločinom koji se priprema na njenom Zapadu.

Pominjem ove pojedinosti zato da predložim nadležnim srpskim državnjacima da toga potpisnika (i sve one koji su mu tu pamet overili) obese ispred rudnika — za noge i gole stražnjice kad se zna da je ona pravednija kazna ukinuta. (Ovde bi se valjalo zapitati šta se dešava i sa „Dandijem“ — koji je dobio „koncesiju“ da u Žagubici i okolini uništava ono što i Ziđin u Boru i Majdanpeku: https://www.youtube.com/watch?v=QFSfnylhg3c.) Po svemu sudeći, ti međunarodni razarači posluju po potvrdi Irene i Zorane da im je cijanid — lekovit, pri čemu je vlast koju one predstavljaju dodala i jednu „administrativnu sitnicu“ za satiranje i sramoćenje naroda: oteli su narodu imanja („eksproprijacija“) i darovali ih stranim razaračima, a vlasnike „uputili“ na to da se s pljačkašima „dogovaraju“ oko cene, da te probleme rešavaju u sudovima, najčešće po pravilima lopovskim i batinaškim (imanje na koje opštinska poreska uprava naplaćuje porez na 22 miliona dinara lopovi-procenitelji, posle višegodišnjih parničenja, dobijaju za sitninu. I time se, vrlo često, dobri domaćini bacaju u bedu i osuđuju na nestajanje (https://www.cins.rs/eksproprijacija-za-cukaru-peki-kako-zidjin-pokusava-da-plati-manje-za-zemlju/)“.

Da Vas podsetimo:  Bijenale u Veneciji, ili: Ima (li) mesta za Srbe

Po svemu sudeći, Kina je svoj moćan ekonomski uspon ostvarila preoravajući sav svoj geografski prostor po onim pravilima po kojima sada kod nas preorava okolinu Bora i Majdanpeka i to platila na neobičan način: ostala je bez pijaće vode. I tu nevolju rešava kupujući je od Rusa iz Kaspijskog jezera (posle mi je „javljeno“ da se to čini iz Bajkalskog jezera), pri čemu su se Rusi s tim saglasili jer im je to, vele, jevtinije nego da sa Kinom zbog toga — ratuju. Na te sam pojedinosti prvi put naišao pre koju godinu, a ovih dana opet i sad na njih gledam kao na nešto što se može smatrati izvesnošću, ali ih pominjem sa zebnjom: ako su se Kinezi našli pred takvim problemom, morali bismo se zapitati šta od budućnosti, i oni i svet, mogu očekivati?

Ja moram priznati da odgovor na to pitanje nemam. Kao, uostalom, ni na mnoga druga koja su za Srbiju životno važna makar onoliko koliko i Kaspijsko jezero za Kinu (pošto popiju Bajkalsko): je li ova „srpska“ vlast strancima prepustila sve srpske prirodne resurse, pa za njima i sve zakonodavnopravne osnove državnog suvereniteta budući da im Zorana, Irena i družina omogućavaju sve ono na šta se drugde gleda kao na udar na nacionalni suverenitet ili, makar, kao na zločin nad sopstvenim narodom: tamo će se proizvoditi godišnje tri do četiri tone zlata, ali se ne dodaje da će se proizvoditi i pustoš svuda tamo gde stigne njihov „lekoviti cijanid“ (https://www.youtube.com/watch?v=_9V3FjLe8pA); tamo će prosečna plata biti preko 100 hiljada, ali se ne veli da će sve to trajati dok se Bor i Čukaru Peki ne pretvore u pustinju ili makar dok Ane i Zorane ne dignu rep i ne odlepršaju u svoje Trilateralne komisije, Nalede i Bilderbeške klubove. I kako se može govoriti o tome da jedan rudnik može biti „vodeći u Evropi ako rudu, koncentrat, kamionima. vozovima“ izvozi na drugi kontinent (https://www.youtube.com/watch?app=desktop-&v=rr1Ke7wYC70).

Ili će srpska vlast na krčmljenje prirodnih resursa gledati kao na investiciju u srpsku državnu i nacionalnu propast (https://www.youtube.com/watch?v=mkqpbkcnltE).

*

Po merama srpske medicinske pameti. Prema Vučićevom nalogu, formiran je „medicinski tim stručnjaka za proučavanje uticaja litijuma na zdravlje“ i ne znam je li to učinjeno po istim merama po kojima svojevremeno i sa timom za borbu protv kovida. I taj („kovidski“) tim, za 630 dana „ratovanja“, postreljao 147 lekara i medicinskog osoblja i ne-zna-se-koliko hiljada pacijenata. Pretpostavljam da pokoja sitnica ministru ostaje nejasnija od onih sa kojima se sretao u vreme kovida, posebno ona da je „predsednik Srbije istakao da protivnici iskopavanja litijuma iznose neistine o tom projektu i da država neće učiniti ništa što bi ugrozilo zdravlje građana“. Valja, međutim, odmah reći da u svemu tome za lekare baš i neće biti mnogo posla jer će za uvide u razmere zločina koje Srbima priprema „Vučićev ogranak Rio Tinta“ ponekad biti dovoljno već i to da čovek nije sasvim slep, tj. da vidi da u širokom pojasu oko Rio Tintovih bušotina nema ni travke i da za to od ministrovih konzilijuma dijagnoze ne treba ni očekivati, to treba videti i shvatiti: tamo je zemlja otrovana, a njenom vlasniku neće mnogo značiti tumačenje da li je to za sledećih 500 godina ili za večnost. I da bi se to utvrdilo, dovoljno je proći kroz Jadar i Rađevinu i napraviti album tih bušotina. Ili uzgred, tamo ili na Bobiji kod Ljubovije, snimiti one crvene potoke ili barice, pa ih uključiti u iste one albume.

Da Vas podsetimo:  „Neprincipijelna koalicija” radi punom parom

I razjasniti narodu: tamo gde voda pocrveni znak je da se zlo otelo, tj. da je voda postala neupotrebljiva, neko će reći da su se gornji njeni slojevi (koji su pitki) pomešali sa dubljima i ljudi su osuđeni na to ili da traže druge izvore ili da umiru od žeđi. Zato valja odmah reći: za Vučićev Rio Tinto lekari mogu pričati šta im se najviše dopada, ali da se srpski Predsednik, sa svojom korumpiranom svitom, upleo u zločin nad srpskim narodom — o tome spora ne može biti.

Ili se, može biti, i Rio Tinto i Vučić nalaze — na istoj strani barikade?

*

Državna i nacionalna pustoš. Kad je Brozov komunistički ološ (uz podršku 70 miliona američkih dolara pristiglih do Segedina) 5. okt. 2.000. polomio i opustošio Srbiju, nije se moglo ni pretpostaviti na kakva će sve stradanja Srbi biti osuđeni niti do čega će biti dovedeni. Brozovi (i Miloševićevi) komunisti raspali su se na dvadesetak demokratskih, liberalnih, hrišćanskih, građanskih, osmuđenih, razbojničkih, pljačkaških, trgovačkih, lupeških i sličnih stranačkih otpadaka i svi se u istoriju srpske nesreće upisali po tome što, recimo,

ne znaju kako se srpska vojska 78 dana rugala NATO-razbojnicima i ubicama, a reći će nam ko je posle toga tu vojsku raspustio i njeno oružje predao onima koji ga nikad ne bi mogli osvojiti da im ga najgori srpski ološ nije darovao;
znaju koju su jedinu partiju sa srpskim predznakom odmah „izolovali“ označivši je kao kleronacionalističku i fašističku, a sami krenuli u demokratsku pljačku svega onoga što im je Milošević izneo kroz sankcije i rat;
znaju ko im je priredio „privatizaciona pravila“ i kako su „preuzimali“, tj. prisvajali, tj. pljačkali velika proizvodna i trgovinska preduzeća ili moćne poljoprivredne kombinate;
znaju kome su obećali da neće razvijati poljoprivredu, doveli „Lidl“, zaključili da im je jevtinije da kifle uvoze iz Španije nego da ih peku u „Danubijusu“, a stotine hiljada hektara najplodnije zemlje ostavili da zarasta u parlog;
znaju kako je Dinkić, pred vodom automatičara, upao u Narodnu banku (i da ona sad vredi koliko i njena guvernanta);
znaju da je labus-dinkićevska pamet zatrla pet moćnih srpskih banaka (i na njihovo mesto dovela više od trideset stranih lopuža);
znaju kako su, na Kipru i drugde, „tragali za Miloševićevim »milionima« i šta su tamo našli“;
znaju kako su rudarstvom i energetikom ministrovale žene koje ni vodu ne umeju skuvati da im ne prigori, a Ziđinu potpisale saglasnost da Bor i Majdanpek izvezu u Kinu;
znaju ko i kako danas pustoši ono što je od Srbije ostalo, šta se još može pokrasti i izneti pre nego što Evropa obznani da je Srbija definitivno otrovana i da će se iz nje moći izvoziti samo ono što Vučić proizvede u Jadru ili Dandi u Žagubici (a videće se hoće li EU negde postaviti Kini rampu oko izvoza Bora i Majdanpeka);
znaju da su razorili sve čega su se dohvatili pa među njima i školu, uveli u nju korupciju, prostituciju, pedofiliju, narkomaniju, nasilje, tj. sve ono čime su ministri-neznalice i ministri-trgovci naoružavali „Malog Kostu“ i poučili ga kako da najefikasnije postrelja svoje drugare (i pridržali mu ruku – da ne zadrhti);
znaju da su opustošili sve čega su se dohvatili jer osim razaranjem ničim se drugim nikad nisu ni bavili.
Niti pokušali da pribave ljudsku adresu, tj. da se upišu u ljude.

Da Vas podsetimo:  Badnje veče uoči katoličkog Božića

A kao prvi među takvima našao se Vučić kao likvidacioni upravnik pustoši koju su, najvećim delom, priredili drugi, a on samo površio ono što je od njih preuzeo poverovavši da može upravljati državom. I time priznao da ne ume upravljati ni svojim postupcima: okružio se nedovršenim i neukim saradnicima i pokazao da se od njih — ne razlikuje.

I Srbiju doveo — dovde.

Autor: Dragoljub Petrović

7 KOMENTARA

  1. Jalovine i rudnicke deponije nemaju ama bas nikakve veze sa komunistickim rezimom, fudbalom, partizanom ,zvezdom i ostalim nekim likovima navedenim u ovom glupom tekstu.
    Odlaganje jalovine je iskljucivo u nadleznosti uprave rudnika i tacno se zna kako i gde se ona odlaze i ako je ona problem to je samo posledica nemara i nebrige odgovornih ljudi za to. Komunisti nisu nista o tome znali sem ako neki direktor rudnika nije bio komunista i rudarski inzenjer.

  2. Poštovani g. Čoliću,
    koliko mi je poznato -Šešelj je suštinski bio bar „pomalo“ komunista! Čak je i njegov magistarski rad imao temu „Marksistička teorija naoružanog naroda“ a doktorat „Politička suština militarizma i fašizma“. Pošto je marksizam nemačkih Jevreja Marksa i Engelsa bila osnova nastajanja komunizma, onda je po toj logici i neko ko je proučavo pomenute teorije, je bar delom, naginjao komunizmu. Druga je priča što se on, zbog verovatno neispunjenih očekivanja tada najmlađeg (prokomunističkog?) doktora nauka, npr. po pitanju dobijanja mesta docenta ili čak profesure na nekom univerzitetu ili fakultetu, nezadovoljan prebacio „na dugu (pročetničku) stranu“. Za Tomu- Grobar-Nikolića ne postoje sigurna saznanja da je bio komunista -ali ako se zna da je imao, sa samo srednjom školom, koliko-toliko nekakvu šefovsku poziciju, valjda u Komunalnom preduzeću koje je gospodarilo i grobljima, (zato nadimak Toma Grobar) a znalo se da u to vreme niko nije mogao da ima šefovsku poziciju bez da je član Saveza komunista, onda je pretpostavka jasna. Druga je priča da li su oboje- i on i njegov „učitelj“ i idol Voja Šešelj bili zaista ubeđeni komunisti ili su to bili samo zbog boljih radnih mesta, većih plata i dobitka državnih stanova, što bi za Tomu „Grobara“ bila prihvatljivija mogućnost jer se on ne tako davno dobro „očešao“ čak i za državnu vilu na Dedinju- ali možda bi i za njih važila stara izreka da su „mnogi nasilno pokatoličeni -uvek bili veći i žešći katolici od rimskog pape“ -znači opasniji komunisti od onih iz ubeđenja! Za Vučića nema javnih podataka, ali se zna da su mu oba roditelja -ali i za onog trećeg za koga su neki BG tabliidi pronosili sumnju da je bio i „drugi tata u igri“- takođe „Tanjugovac“- se pouzdano zna njihova komunistička prošlost. Zna se da skoro niko u Tanjugu nije mogao da „novinariše“ – a da nije član Saveza komunista, (naravno čast retkim izuzetcima!) Mnogi saradnici Tanjuga, su to vreme „kucali“ depeše i za zloglasnu ali daleko sposobniju i po narod i protivnike Broza opasniju UDBU a ne kao „pilićari-saradnici“ ovih današnjih, sličnih službi. Alek, odrastao među roditeljima komunistima, možda je bar spočetkom bio dobio „pelcer“ od roditelja. Ali je kasnije podlegao četničkom šlifu Voje Šešelja. Na kraju, još jedan podatak: mislim da to beše obelodanjeno u knjizi „Opelo za državnu tajnu“- i Vuk Drašković- u narodu poznatiji po prezimenu Branković- iako se nikada tačno nije saznalo da li je Vuk Branković zaista izdao Lazara na Kosovu, je još kao student, za vreme studenstkih nemira u BG krajem šezdesetih godina prošlog veka, bio za pare zavrbovan da potkazuje vođe protesta UDBI. (Citat iz knjige po sećanju:- „šef BG UDBE je od svog potčinjenog tražio da nađe nekoga iz reda studenata koji bi radio za njih. Potčinjeni mu je rekao da zna jednog grlatog, drčnog Hercegovca ali on traži pare za „cinkarenje“. Šef mu odgovori -daj mu pare, ali ga ne navikavaj na previše.“ Taj čovek, stoji u knjizi, je Bio Vuk Drašković, nešto kasnije posle studija dopisnik beogradske POLITIKE a verovatno i Tanjuga negde iz Afrike (Lusaka?) Kasnije je i Vuk D.- kao i Šešelj, „obukao ćurak naopako“ i počeo -možda po nalogu bivših „naredbodavaca“ -da četnikuje! Navodno, više od polovine novinarskog kadra je u to vreme u Srbiji radilo slično Vuku za UDBU, kao i danas mnogi koji direktno rade i škrabaju koješta za Aleksandra Vučića i njegove novine, internet-portale i TV kanale.
    Pojašnjenje za mlađe čitaoce: Skraćenica TANJUG je nastala po sovjetskom uzoru od imena Telegrafska Agencija Nove Jugoslavije. Rusi su imali svoj TASS -Telegrafska agencija Sovjetskog Saveza

    Sa poštovanjem Peđa Rakočević

    • Нема смисла претеривати и писати из белог света света о Југи у којој НИСИ живео! Зашто завидети Шешељу, члану СКЈ са 16. година и најмлађем доктору наука на овим просторима? Зашто не успеваш да разумеш, а да и заборавиш, да је у она времена „дигао“ глас против Микулића и Поздерца и заглавио затвор? Шта си ти и где био и радио са 16. година? Невероватно је и тешко је разумети, да си цео живот провео у белом свету, а сада нам сервираш своја знања и о дешавањима из 1968, а ниси учествовао у ондашњим збивањима?! Ти си сличан Опанчару, који нам пише да је био десетину година „службеник“ по белом свету, а није упознат, шта је у та времена био и где Шешељ. Нисам сигуран, али ми се чини да је ЗАВИСТ смртни грех, а обојица сте то изгледа заборавили. Детињасто је и „појашњење“ за млађе читаоце о ТАНЈУГУ! Агенција под тим називом и данас постоји!

      • Dozvolite mi konstantaciju da je neverovatno koliko ima ljudi koji uvek i na svaku temu vole, kako Srbi rado kažu, da kritikuju, pridikuju i traže čuvenu „dlaku u jajetu“, da ne napišem neku ružniju reč! Pa tako i vi, izvesni g. Mlinareviću. Ja nisam sa 16 godina kao Voja Šešelj postao komunista -niti sam ikada to bio, mada tvrdim da je ranije i među komunistima bilo čitavo more poštenijih i časnijih ljudi nego među ovim današnjim „partijcima“ -tobožim „demokratama“. Voju sam pre dosta godina nekoliko puta sretao i u BG (u Zemunu u nekadašnjoj zgradi Magistrata) i ovde kada je sakupljao pristalice po Nemačkoj- a, kako se pričalo i pare ze njegove radikale, (npr. u Minhenu itd.) Sa 16 godina sam bio pri kraju završetka školovanja (do mature) u Desetoj BG gimnaziji, onda na Topčiderskom brdu, danas je tu opet Vojna gimnazija. Po vama g. Mlinaeriviću, svi dopisnici novina i internet portala iz inostranstva koji uglavnom pišu o Srbima za Srbe van Srbije, bi morali stalno da borave npr. u Srbiji i da o Srbima, rasutih planetom, kojih je više van granica Srbije nego u samoj Srbiji, pišu, ako bi da kritikuju sadašnju situaciju u Srbiji, morali to da čine živeći u Srbiji! Ja ipak smatram da Njegošev stih „ko na brdu ak´ imalo stoji, više vidi no onaj pod brdom“ važi i danas, inače mediji ne bi imali svoje dopisnike po inostranstvu! Ili da predstavnici naših firmi -bivših giganata, kao g. Čolić koga nažalost lično ne poznajem, moraju da sklapaju milionske poslove -ne u korist šačice mafijaša koji gazduju Srbijom kao ovi danas, nego za celu ondašnju, istorijskom greškom Pašića i kralja Aleksandra skrpljenu kasniju Jugoslaviju- sedeći kod kuće npr. u BG! Zaista smešne teorije koje ispisujete. Što se mene tiče, zaista sam posle gimnazije pobegao iz BG, kao što i danas i do 50.000 mladih koji godišnje beže iz Srbije, da bih veoma mukotrpno, bez sredstava za život u prvo vreme u Nemačkoj, izdržavajući se, pre predavanja jutrom raznoseći novine pretplatnicima, ipak u Ahenu zavrpšio studije. Počeo sam da se bavim pianjem još kao gimnazijalac u BG i kasnije kao student pa dosta kasnije i suvlasnik jedne firme nedaleko od Štutgarta. Oduvek sam najmanje 4 puta godišnje boravio u mom rodnom Beogradu u posetama redakcijama za koje sam pisao, ali naravno i rodbine i prijatelja. Valjda je normalno da novinari koji pišu za Srbe u Srbiji, ali i za nas van Srbije, ne borave kao dopisnici negde po svetu, nego u Srbiji! Ili i za to imate neku svoju teoriju? Još nešto: pošto sam rođen 1942. g. sa 26 godina sam bio slučajno kod roditelja u BG pa sam i lično doživeo studentske demonstracije i pokušao prilaz, ali je kod podvožnjaka na Novom BG policija sve blokirala pa tako ne beše ništa od mog pristupa! I bolje da je tako bilo jer da sam uleteo u neku kontrolu bi me još proglasili -kao ovi danas demonstrante, stranim plaćenikom! A baš zbog mojih čestih boravaka u BG i zahvaljujući modernoj tehnologiji (internet) moguć je i nama koji se i u inostranstvu „hvatamo“ tema iz i za i oko Srbije, odgovarajući novinarski učinak- bar što se kritike sitacije u našoj matici tiče. Toliko po tom pitanju. A što se TANJUGA tiče, pitajte u BG mlađe ljude -ne iz „detinjaste“ generacije, od čega je izvedena ta skraćenica. Znaće, verovatno bar neko, da je TANJUG na muvačinu dobio jedan pevač, da ima svoj TV kanal isl. ali- ubeđen sam iz ličnog saznaja da bar 90% upitanih neće znati ovo što sam ja pojasnio kako je nastala ta skraćenica. A tek naši u inostranstvu?
        Ipak -srdačan pozdrav sada iz Nemačke, a uskoro, možda i iz BG negde polovinom septembra. Ja dobronamerne kritike smatram bar po nekad plodonosnim, da neko ko se bavi pisanjem nešto poboljša, ispravi ili aktualizuje.
        Peđa Rakočević

        • Као и многи бајденовци, материјалима приступамо селективно! Какав је за тебе извор и ауторитет аутор ОПЕЛА који је сав свој живот провео у полицији? Књига је објављена 2004. Да ли ти верујеш пензионисаним припадницима Државне безбедности? Пиши о томе, како је у Немачкој било у време твојих 16. година, како си онда живео и зарађивао. Пиши нам о раду и боравку у Немачкој! Пиши о бруто и нето заради! Благо теби што си могао да будеш и дописник овдашњих новина и да долазиш у Бгд четири пута годишње. Ја боравих у Хамбургу пет и кусур година и НЕ сретох Југовића, да је стизао до родног места четири пута годишње. Обилазих југоклубове, преко двадесетак(Хамбург, Бремен, Шлезвиг Холштајн, све до Флензбурга), као и наше угоститељске објекте и наилазих само на „крвав рад“. Играо шах и фузбал за Црвену Звезду! Играо фузбал за ветеране у немачком клубу. У тенис клуб ме нису примили, а ни до бриџ клуба нисам могао да добацим. Због посла сам ишао и у цркву, где се окупљало једва педесетак православаца. Пиши о данашњим зарадама младих који стигну до Немачке и о томе како живе. Замислимо, да си остао у Југу. Према твојој писмености, знању и разумевању света око нас, вероватно би био професор, доктор наука, а можда и академик. Ја бих се определио за научну каријеру! Остаје питање, зашто и коме смета критика? Надам се, да ћемо се у Бгд наћи и прозборити неку реч. Могао би и Опанчар да нам се прикључи. Има још неких које би могли да позовемо.

    • Peđa, dozvolite da Vam se tako obratim – iz poštovanja, hvala na ovim objašnjenjima. Nisam ja sve dok, slučajno, za vreme bombardovanja, nisam počeo da beležim šta se oko mene dešava, bio u tim vodama da bih sve to znao, jer se za to nisam preterano ni interesovao. Rođen u radničkoj porodici na Banovom Brdu, sav sam bio okrenut sportu – veslanje i skijanje, prava sam završio jer je to jedino išlo uz bavljenje sportom, a pošto tada od sporta nije moglo da se živi, morao sam da počnem da radim. Bilo je to početkom šezdesetih godina prošlog veka. Od sporta mi je ostala samo ambicija i sportski duh – malo li je, pa mi je to valjda pomoglo da i u poslu budem uspešan, tako da su moji likovi odraz delovanja u njihovoj poznijoj dobi. Tačno je da je Drašković bio dopisnik Politike iz Lusake, tamo sam ga sreo negde sedamdesetih godina za vreme jednog službenog puta. Dakle, ja sam „pisac“ naivac, postao to slučajno, jer za vreme bombardovanja sudovi nisu radili, pa za advokate – to je bilo moje tadašnnje zanimanje, i nije bilo nekog posla, a jaa imam tu osobinu da kad nemam šta da radim, moram nešto da radim. Onda sam se na to i primio, pa evo me i sada – piskaram. Inače, ono opančar nema veze sa tim što mi je otac bio šuster. U pitanju je jedan vic – U mom selu ima jedan opančar, što on pravi dobre opanke, obuješ ih, skočiš sa desetog sprata, ti se razbiješ ko p…., a opancima ništa. Podrazumeva se ko je tu opančar i čije opanke mi nosimo. Srdačno Vas pozdravljam.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime