Korona: hoće li država imati novca, a privreda preživeti?

1
1562
Foto: pixabay.com

Pre dve nedelje napisao sam za ovaj blog načelan tekst o ekonomskim problemima koje epidemija korona virusa nosi sa sobom, kasnije objavljen u NIN-u. Danas ću pogledati situaciju u Srbiji.

Najtužnija činjenica ovog trenutka je sledeća: što se više ograničava ili zabranjuje kretanje ljudi, a radi zaštite stanovništva od virusa, to je veća ekonomska šteta. Prosto, ukoliko nema kretanja ljudi nema ni proizvodnje, a onda ni dohotka firmi i građana, ni državnih prihoda. Svaka zemlja se nalazi pred dilemom dokle ići sa zabranama, a koliko se osloniti na alternativne metode (testiranje, samosvest ljudi i slično).

Srbija se očigledno opredelila za oštru strategiju obuzdavanja epidemije bez obzira, ili sa malo obzira, na ekonomske posledice. Ukidanje gradskog i međugradskog saobraćaja, zabrana rada većeg dela uslužnog sektora i policijski čas svedoče o tome. Centralna ideja takvog pristupa je očekivanje da se virus može relativno brzo pobediti, za mesec-dva, pa i da ekonomska šteta neće biti prevelika. Tako su domaći „eksperti“, kao Predrag Kon, najavljivali da će zaraza biti savladana za šest nedelja, očigledno verujući da i Srbija može kao Kina. Možda je dr Kon dobar kliničar, ali je očigledno naivan kada ne razlikuje okolnosti u Kini i Srbiji. Nije prošlo ni nekoliko dana, a on je već produžio rokove. Da ne pominjem komičnog dr Nestorovića. Svetska zdravstvena organizacija ukazala je na kineski sistem kao vrlo efikasan, ali i izrazila sumnju da mnoge druge zemlje mogu da ga primene, jer, pored zabrana, zahteva sposobnu zdravstvenu službu, masovno testiranje, puno medicinske opreme, potpunu saradnju stanovništva i slično. A Srbija to nema, i pored kineske pomoći.

Ministar finansija Mali hvalio se kako država trenutno ima na računu 168 milijardi dinara i kako je to dovoljno za dva meseca funkcionisnja države čak i da ne bude ni dinara novih prihoda. To jednostavno nije tačno, čak i ako mu poverujemo u navedeno stanje računa. Prvo, ukupni procenjeni rashod države za 2020. je oko 2,4 hiljade milijardi dinara, što znači da na računu postoji samo 7% godišnjeg iznosa potrebnih sredstava, što nije dovoljno ni za jedan mesec. Drugo, navedena sredstva svakako nisu slobodna, nisu višak sačuvan iz ranijeg perioda, već imaju svoju tekuću namenu: na primer, za plate u javnom sektoru koje će biti isplaćene za koji dan ili za plaćanje dospelih dugova prema dobavljačima i slično. Jedina stvarna rezerva je višak iz 2019, koji je izneo sitnih 11,1 milijardi dinara. Ministar opet širi neopravdani optimizam kao da je u toku predizborna kampanja (a izgleda i da jeste).

Da Vas podsetimo:  Zašto Leka Ranković i dalje intrigira Srbe

Naprotiv, država će neminovno imati budžetski problem, jer će prihodi radikalno opasti u sledećem periodu. Prihodi od PDV-a, carina i akciza biće jasno smanjeni, jer ko će u vreme korone kupovati automobile, garderobu, tehničku robu, ko će uživati u restoranima, putovati po svetu, plaćati sve one stvari koje su sada nedostupne, a koje su državi donosile poreske prihode? Štaviše, stanovništvo u ovakvim prilikama čuva novac za crne dane i smanjuje potrošnju i onih artikala koji su raspoloživi. Nema sumnje da će i prihodi od poreza i doprinosa na zarade biti smanjeni, a u skladu sa smanjenjem zaposlenosti i zarada (o tome kasnije). Isto je s poreskim prihodima od izdavanja stanova, prometa nekretnina, dobiti preduzeća i slično. Čujem da je jedino porastao prihod od akciza na cigarete, jer jadni narod sada više puši.

Sa druge strane, država ima potrebu da neke rashode poveća (na zdravstvo, socijalu, pomoć privredi) ili da neke ne smanji (penzije, plate u javnom sektoru), što se kosi sa sve manjim prihodima.

Gde naći pare?

Izgleda da na Evropsku uniju više ne treba računati, jer oni imaju svojih problema koje pokušavaju da reše velikim injekcijama para. A i Vučićeve (inače opravdane) zamerke na račun EU tome doprinose. Kinezi nam daju zdravstvenu pomoć, na čemu im hvala, ali nikome ne daju budžetsku podršku, nisu navikli, pa na njihovu finansijsku pomoć takođe ne treba računati. Ostaju domaći resursi.

Uobičajeno je da se srpska država zadužuje kod domaćih banaka. One bi sada imale višak novca, a zbog smanjene kreditne aktivnosti, da nije druga dva faktora. Prvi je moratorijum na vraćanje dugova, koga je sama država uvela, a drugi nemogućnost mnogih dužnika (iz građanstva i privrede) da vrate uzete kredite. Stoga se na banke može računati u ograničenom stepenu.

Da Vas podsetimo:  Saopštenje povodom godišnjice stradanja Srba u agresiji hrvatske vojske na RSK u avgustu 1995. godine („Operacija Oluja“)

Drugi potencijalni izvor su devizne rezerve, čiji  je obim 13 milijardi evra. Verovatno je moguće uzeti par milijardi i potrošiti ih, a da se ne ugrozi poverenje i stabilnost finansijskog sistema.

Treći izvor je zaduženje države kod Narodne banke, odnosno štampanje novca. Ovo je najmanje poželjan način finansiranja države, ali ga ne treba isključiti u trenucima najgore krize.

Da je država svesna ovih finansijskih ograničenja jasno se vidi iz njenog dosadašnjeg ponašanja: svoje pare ne troši, već teret prilagođavanja prebacuje na banke i privredu. Na banke – kroz pomenuti moratorijum na vraćanje kredita od strane dužnika, a da samoj državi ne pada na pamet da se finansijski uključi. Na privredu – kroz zabranu otpuštanja, što znači da čak i firme koje više nemaju prihode (ugostiteljstvo, mnogi delovi trgovine i saobraćaja) moraju da plaćaju plate zaposlenima. Odakle? Izgleda da ministar za rad Đorđević ima neokomunistički pogled na stvari, odnosno da misli da su svi privatnici enormno bogati ljudi kojima neće predstavljati problem da mesecima izdržavaju svoje radnike čak i bez ikakvih prihoda. Greši, a uveriće se u to kada počnu likvidacije mnogih firmi, sa otpuštanjima. Dodatno, tužno je to što se opet potvrđuje da je zapošljavanje na crno bolja opcija za poslodavca nego legalan radni odnos, pošto sada može da se zahvali radnicima ukoliko nema posla.

Država ništa nije preduzela da bi pomogla ugroženom delu privrede, a to je naveći deo malih i srednjih preduzeća u privatnom sektoru. Samo je dala maglovita obećanja o snažnoj budućoj podršci, a bez konkretnih detalja, na šta je s pravom ukazalo ugostiteljsko udruženje. Ali, ne pate samo male firme, već i velike kao Tigar ili Leoni, koji su prekinuli proizvodnju. Istovremeno, mnoge zapadne zemlje već su usvojile i obznanile finansijski velike programe pomoći privredi, težeći tako da im posvedoče podršku i nagoveste poslovne povoljne okolnosti kada se nazre kraj epidemje. Tako je Nemačka obznanila program od 750 milijardi evra, a u SAD je u proceduri državni program od dve hiljade milijardi dolara, uz pokriće izgubljenih zarada radnika od 4 meseca.

Da Vas podsetimo:  SUPER VEST ZA DIJASPORU! Dva studenta smislila kako da pomognu ljudima u inostranstvu i od toga napravili sjajan biznis!

Vlasti u Srbiji trebalo bi da napuste iluziju o brzom rešenju epidemiološkog problema i okrenu se dugoročnoj strategiji. Jer, čak i kada se epidemiološka situacija popravi, restriktivne mere će biti zadržane kako bi bio onemogućen drugi talas epidemije. Treba se uozbiljiti. Treba napustiti ideju da će kombinacija administrativnih naredbi i beskrajnih konferencija za štampu predsednika i saradnika rešiti probleme. Pitanje je kako preživeti najmanje godinu dana, a da privreda ne bude uništena. Gde i kada popustiti stege? I sve vlade na ovom svetu nalaze se pred ovim užasnim izborom.

Boško Mijatović
Izvor: Srbija Svet

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime