Korona i pustošenje obzorja: kako su našoj deci uzeli budućnost?

1
670

Napisao: Vladimir DIMITRIJEVIĆ

PISMENI ZADATAK, DA RAZMISLIMO

Evo pismenog zadatka jedne Sofije, na temu korone i slobodnog daha. Pisan je u vreme vanrednog stanja, pre kraja školske 2019/ 2020. godine:“Jutro. Podižem roletne na prozoru ne bi li mi sunčevi zraci osunčali sobu i utoplili moje telo dok u trku raspremam. Prijatan cvrkut ptica nagoveštava mi da me očekuje vedro nebo, procvetalo drveće opojnih mirisa i nemirna mladost svega što se u proleće budi.

Pripremajući svoj omiljeni doručak veselila sam se prolećnim čarolijama koje me uvek iznova očaraju. Vesela igra leptira, raznobojno i mirisno cveće, veseli i nasmejani ljudi na ulicama. Uz omiljenu muziku na telefonu, nehotice uključujem televizor. Vesti! Hiljade umrlih, milioni zaraženih, maske, plač, tuga, jad….. Pomislih:’’Ne, ovo nije kod nas! Ovo je u Kini!’’ Na žalost, nisam bila u pravu. Ne želeći da prihvatim ono što čujem, osetila sam kako mi se polako ledi krv u žilama. Zbunjena i uplašena, pokušavam da prihvatim gomilu ružnih informacija koje dopiru do mene. Obeshrabrujuće veliki broj smrtnih slučajeva u evropskim zemljama, porast broja novoobolelih osoba u Srbiji, proglašeno vanredno stanje i zabrana izlaska iz kuće! Nepomično sam sedela dok je lagana muzika na mom telefonu i dalje svirala. Upijala sam svaki ton, kako bih rasterala sivilo koje polako ulazi u mene. Razigrana mladost, kojoj sam se toliko radovala ovog proleća, polako je nestajala. Menjala ju je surova istina o nevidljivom neprijatelju. Ljudski životi su stavljeni na nesavladive litice koje se obrušavaju polako, ali sigurno. Shvatam da se sve menja. U mislima su mi svi moji drugovi iz školskih klupa. Verujem da se i kod njih budi naglo sukobljavanje života i smrti. Psihička snaga i moć čoveka su u samokontroli, ali se dovodi u pitanje da li zajdničkim strpljenjem i podizanjem nivoa svesti možemo sačuvati svakog pojedinca. Cela situacija postaje mač sa dve oštrice. Činjenica da se konstantno nalazim u zatvorenom prostoru i da su mi stopirali život i dalje dišem. Dišem nekim drugim plućima, srce kuca na neki drugačiji način. Ništa više nije isto i muzika drugačije zvuči. Tajac, tišina i strah šire se mojom suncem obasjanom sobom. Drugarstvo dobija drugačiji izgled. Sve postaje virtuelno: škola, drugovi, profesori.. Družimo se preko društvenih mreža, nazdravljamo pićem preko malih ekrana naših mobilnih telefona. Život je odjednom stao, ali vreme prolazi i nikada nećemo vratiti varljivo proleće 2020. godine. Prolaze dani, sedmice…Budim se svakoga dana u nadi da je sve prošlo. Polako shvatam da se navikavam na ovakvo stanje, možda mi je i dobro ovako. Ne znam. Ne ustajem rano, nema školskog zvona da me opominje za početak časa i nema profesora. Sve što sam oduvek želela, kao i svi moji vršnjaci. Čujemo se i gledamo preko kamera tehničkih uređaja. Snalazimo se da nam i ovi meseci naše mladosti budu obojeni lepim bojama. Šaljemo jedni drugima maštom okupane poruke. Pokušavamo zajedno da iz svega ovoga izvučemo zaključak šta treba da promenimo. Postavljamo sebi gomilu novih pitanja, na koje ne znamo imamo li tačan odgovor. Šta će biti sutra? Šta nas čeka? Da li će virus nestati ili će nam opet zaustaviti život, dok se zemaljska kugla i dalje okreće?

Da Vas podsetimo:  Deca funkcionera po nepisanom pravilu – NA DRŽAVNE JASLE!

Vanredno stanje je prošlo, baš kao i vreme koje više nikada nećemo moći da vratimo. A naši životi? Oni su bili zamrznuti i ostali da čekaju. Ali šta? I mi smo postali stariji za ova dva meseca, nikada više ne možemo vratiti ove dane koje smo maštali da provedemo u šetnji pored reke, na žurkama i kafićima. Više nikada ništa neće biti isto, a bio je samo ponedeljak kada sam trebala da krenem u školu i započnem novu nastavnu sedmicu punu novih lekcija, kontrolnih zadataka i propitivanja.“

Zaista: šta čekamo? Šta nas čeka?

PROĐE VIRUS, A PROĐE I MLADOST

A evo i druge Sofije (na temu „Prođe virus, a prođe i mladost“). I ona je pisala s proleća 2020. godine, kad se mislilo da se virus neće vratiti:“Sada kada smo ponovo slobodni, čini nam se kao da su do te slobode prošle godine. Čini nam se da je ceo svet stao, ali ne i vreme. Vreme je neprestano teklo. Bili smo zarobljeni nekoliko meseci, ali nam se čini da je to trajalo mnogo duže. Čekajući da ponovo možemo da idemo napolje, bavimo se sportom, družimo se sa prijateljima, stekli smo utisak kao da je čitav jedan život prošao. Ali zato je sada na redu drugi život, nova šansa, koju treba da iskoristimo i da proživimo sve ono što smo zbog ovog virusa propustili.

Odrasli obično govore da je to poglavlje knjige koje se mora proći kako bismo odrasli i bili spremni za život. Međutim, nije uvek sve onako kako izgleda. U nekim trenucima smo prinuđeni da na brži i teži način prolazimo kroz mladost. Neka deca su još kao mala slušala o strašnim ratovima i virusima, dok neka nisu znala šta je to sve do ovog trenutka. Iako se život uglavnom vratio u normalu, sve ovo što se dešavalo u poslednjih par meseci, promenilo je život ljudi, od svakodnevnih obaveza, do načina razmišljanja. Kada se ovaj virus pojavio, nisam ga videla kao neku veliku opasnost, ali, kako je vreme odmicalo, povećavao se broj žrtava. Sama pomisao na to da je u nekim zemljama umrlo više hiljada ljudi, nečije dece, roditelja, koji su sahranjeni bez povorke, kao da ljudska duša ne služi ničemu mi je ulivala određenu dozu straha. Shvatila sam da je to realnost koja može bilo koga da zadesi, pa tako i mene i moje najbliže. Uvidela sam da, iako mi, ljudi, dominiramo ovim svetom, mi smo zapravo mali i beznačajni i postoje stvari na koje mi nikako ne možemo da utičemo. Trenutno stanje u kojem se stvari poboljšavaju ne treba da uzimamo zdravo za gotovo, jer, ako je ovakva pošast došla tako iznenadno i ostavila ogromne posledice, to može ponovo, bilo kada da se desi. Mislim da je ovo takođe bila jedna vrsta upozorenja, da je naš život prolazan i da može da se okonča onda kada mi to ne očekujemo, tako da treba da iskoristimo svaku priliku koju nam život pruža, da zaboravimo loše stvari i da u svemu prepoznamo nešto dobro.

Da Vas podsetimo:  "Autoput mira" - ili korupcije i heroina

Meni i mojim vršnjacima je ova školska godina prošla veoma brzo, baš kada smo krenuli da se međusobno upoznajemo, spletom okolnosti bili smo potpuno razdvojeni. Svakodnevno smo bili u kontaktu, ali nam to jednostavno nije bilo dovoljno. Ne bih volela da i ostale godine ovako prođu, jer je ovo vreme kad treba da se družimo i na neki način zakoračimo u život. Nadam se da se ovako nešto više nikada neće ponoviti i da će ostati samo događaj na koji se više nećemo osvrtati.“

A nastavilo se. Ponavlja se. Ako s proleća 2020. nismo znali skoro nikog ko je umro u doba korona trovanja, sada znamo mnoge i mnoge, kao i mnoge koji su, s teškim posledicama, sve podneli…Koliko je dece ostalo bez roditelja, bez deka i baka, bez rodbine i svojte.

Teško smo pogođeni, preteško…

STIDIM SE, DECO

Po pravoslavnom računanju, počinje nova, 2021. godina. U nju ulazimo sa još više neizvesnosti i zebnje nego u 2020. godinu; jer, biološki rat protiv čovečanstva se nastavlja, a kraj ludila se ne nazire.

Među onima koji su najviše stradali od korona ludila nalaze se, kao što videsmo, deca i mladi. Oni su doživeli sumrak svojih perspektiva pre no što im je na životnom obzorju sasvim svanulo.

A mi?

Šta smo mi uradili?

Vaspitanje se, govorila je Hana Arent, sastoji od pokazivanja sveta deci, uz poruku:“Evo našeg sveta! U njemu je teško, složeno, ponekad mračno, ali ima i mnogo radosti i lepote. Mi, odrasli, preuzimamo odgovornost za taj svet – uđite u njega.“

Možemo li mi, danas, kao roditelji, dede i bake, kao pedagozi i vaspitači, da uputimo takvu poruku svojoj deci?

Mogu li ja, kao učitelj, svojim đacima da kažem:“Deco moja, imate budućnost! Učite, budite dobri, i sve će biti u redu!“

Naravno da ne mogu.

Mogu samo da se stidim što smo globalističkom ološu prepustili vlast nad Božjim svetom. I što se ne stidimo dovoljno zbog toga. Ja, na prvom mestu. Svako na svom mestu. Odmahivali smo rukom na „teoriju zavere“, nismo bili budni, ušuškavali smo se Kolodijevim rajem za magarce. Dopustili smo rušiteljima da nas sruše, da nam, pod izgovorom borbe protiv bolesti, koja je, u stvari, organizovano trovanje, oduzmu živote, i našu decu obeznade. Da svet pripreme za svoj planetocidni san, zvani „zlatna milijarda“.

Pa ipak, ne mirim se s lažju, i ljude, pre svega mlade, pozivam da se ne mire. Budućnosti će biti ako se ne budemo mirili s lažju i zlom.

A Bog, Koji je Istina i Ljubav, biće sa nama u toj borbi. Jer On je istočnik života.

Još jedan pismeni zadatak pokazuje da ima dece koja sve shvataju.

Da Vas podsetimo:  Saveti za novu Vladu

ĐAK NA TEMU „NIJE SVE CRNO“

Evo pismenog zadatka jednog srednjoškolca, Veljka Pantelića, na temu „Nije sve crno“ (dobio sam ga od koleginice). Rad je rađen u martu protekle, 2020. godine, kad su se tražili uzroci sloma:“U životu postoji mnogo različitih trenutaka, onih koji nas raduju, onih koji nas plaše, onih zbog kojih tugujemo…Često nam se čini da trpimo više zla i nesreće nego što imamo sreće i zadovoljstva.

Različiti smo pa različito podnosimo nesreću. Neki kukaju i skaču za svaku sitnicu, dok neki trpe ogroman psihofizički teret. Onaj čovek koji ima veru u Boga, ima oslonac duši. Pravoslavlje je jedino koje propoveda istinsko smirenje. Zato je ono najlepša, ali i najteža vera.

Pravi pravoslavni hrišćanin ne brine ni za šta. Tako i u Bibliji piše. Takav čovek sve smireno prihvata, nosi krst i ne ropće, već slavi Boga. U 21.veku došlo je satansko vreme. Zavladalo je veliko neznaboštvo i još veći nemoral. Sv. Vladika Nikolaj je rekao da je u Srbiji zavladalo toliko bezbožništvo da veran čovek izgleda kao lud. Ali u svoj toj crnini današnjega greha postoji svetlija strana. Hvala Bogu, postoji još pravoslavnih hrišćana koji ne odstupaju sa borbenog položaja. Oni vode duhovni rat moleći se i za prijatelje i za neprijatelje, a satana se sve više gnevi i sve jače udara. Tu smo da se borimo. Današnjoj omladini koja pada pod satanski barjak gotovo ništa nije greh. Nije greh psovati, prejedati se, gneviti se, lakomisleno zabavljati ili previše tugovati…Ove i mnoge druge pojave predstavljaju se kao normalne. I jeste tako. Ljudska priroda je slaba i pada pred demonskom voljom. Ipak, sebe možemo pobediti uz Božiju pomoć. Onoga ko vodi duhovnu borbu većina predstavlja kao osobu koja ima neki problem.

U Bibliji ima mnogo tekstova koji sve to objašnjavaju. Kaže: Gonite ili ćete biti gonjeni! To ne znači da mi treba da gonimo druge i da se udaljavamo od Boga, već da smireno trpimo. Budimo gonjeni od globalista i zadobijmo najveću vrlinu, a to je smirenje. Iz te vrline sve druge proističu. Smirenom  čoveku se i anđeli dive.

Gospod je rekao:“Ja vas šaljem kao ovce među vukove!” Mi smo jagnjad. I so ovoga sveta. A globalisti su vukovi. I zveri. U nama vlada blagodat, a u njima stres, gnev, mržnja i sav greh. Mi ratujemo i za njih. Moleći se svetiteljima za neprijatelje – da nas ne napadne njihov demon, činimo da se i oni oslobode. Većina misli da na ovom svetu treba da živi i uživa, a mi da ovde stradamo, a u večnosti da živimo sa Bogom.

Vi koji odgonite sav nemoral ovog prolaznog veka, velika ste svetlost u tami.

Ovaj svet je prolazan i sve je privremeno dato. Iskoristimo ovaj kratak život da zaradimo večnost kojoj nema kraja. Amin.“

Veljko, hvala Ti zbog odvažne misli, koja je početak svakog mogućeg početka.

Izvor: Srpski stav

1 KOMENTAR

  1. Vec na pola teksta sam naslutio kakav ce biti kraj. A to je nakon sto se autor „probudio“ ponovo bezanje u „san“. U ovom slucaju to je pravoslavlje. „Bice pravde… ako ne na ovom bice na onom svetu….“. Da se razumemo, nemam nista protiv pravoslavlja, ali to je samo jos jedna doza anestezije! Bog je milostiv, oprasta… ali Bog je umeo I da kazni. Umemo li mi da kaznimo?! Na ovom svetu, ne na nekom drugom! Ja bih kaznjavao sad I ovde, pa ako i pogresim I ogresim se, Bog ce svakako to ispraviti, zar ne?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime